Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-152/1992. od 31. ožujka 1993.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-152/1992. od 31. ožujka 1993. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-152/1992. od 31. ožujka 1993. NN 29/1993 (14.4.1993.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-152/1992. od 31. ožujka 1993. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući o ustavnoj tužbi P. C. iz I., na sjednici 31. ožujka 1993. godine, donio je ODLUKU 1. Odbija se ustavna tužba 2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama". Obrazloženje P. C. podnio je Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu zbog povrede njegovog ustavnog prava vlasništva koje mu jamči članak 48. stavak 1. i članak 50. Ustava Republike Hrvatske, a koje da mu je povrijeđeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj smatra da su mu tom presudom protuustavno, u vrijeme važenja novog Ustava Republike Hrvatske koji jamči pravo vlasništva, nacionalizirane njegove nekretnine da mu je dakle nezakonito i neustavno oduzeto pravo vlasništva na nekretninama. Uvidom u presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i spis predmeta Sud je utvrdio slijedeće: Rješenjem Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove općine, utvrdeno je da su dana 18. prosinca 1954. godine prešle u društveno vlasništvo sve nekretnine upisane u zk. ul. br. 39. k o. O. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je pokojna vlasnica tih nekretnina E. L., tužiteljeva supruga, optirala za talijansko državljanstvo i odselila se u Italiju, pa je imovina takvih osoba temeljem zaključenog Međudržavnog ugovora o miru i posebnog Sporazuma o imovini tih osoba prešla u društveno vlasništvo s danom 18. prosinca 1954. godine. Ovo rješenje potvrđeno je rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da su, prema članku 1. Sporazuma između bivše Jugoslavije i Republike Italije o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine hoji je potpisan 1965. godine u Rimu (Dodatak br. XI "Službenog lista" SFRJ od 7. studenog 1966), prešla u društveno vlasništvo slobodna dobra, vlasništvo optanata, koja se nalaze na jugoslavenshom području, obuhvaćena člankom 2. paragrafa 2. pod b) Sporazuma od 19. prosinca 1954., izuzevši dobra navedena u prilogu "A" tog Sporazuma koja ostaju u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva. Protiv tog rješenja Ministarstva tužitelj je pokrenuo pred Upravnim sudom Republike Hrvatske upravni spor. Upravni je sud donio presudu kojom je tužbu kao neosnovanu odbio. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Upravni sud prihvatio stajalište upravnih organa te utvrdio da osporenim rješenjem Ministarstva te rješenjem prvostepenog organa nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. U obrazloženju presude Upravnog suda Republike Hrvatske navodi se da budući sporna dobra nisu ušla u listu "A", to su ona temeljem Međudržavnih ugovora sa Republikom Italijom,18. prosinca 1954. godine prešla u vlasništvo bivše SFRJ. Tužba nije osnovana. Ustav Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustav) člankom 48. stavkom 1. jamči pravo vlasništva. a stavkom 3. jamči stranoj osobi mogućnost stjecanja vlasništva uz uvjete određene zakonom. Prema članku 50. stavku 1. Ustava, zakonom je moguće u interesu Republike ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske ta ustavna prava nisu povrijeđena Naime, Ustav Republike Hrvatske proglašen je 22. prosinca 1990. godine. Sabor Republike Hrvatske, temeljem odredbe članka 140. Ustava, donio je Ustavnu Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 31/91- u daljnjem tekstu: Odluka). Točkom I. Odluke Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom, a točkom III se utvrđuje da se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila bivša SFRJ, primjenjuju u Republici Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, temeljem odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora. Odredbom članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine", br. 53/91), odredba točke III. Odluke preuzeta je u istom tekstu. Slijedom iznesenog međunarodni ugovori i sporazumi koje je sklopila ili im pristupila bivša SFRJ, u čijem je sastavu bila Republika Hrvatska, primjenjuju se i obvezuju Republiku Hrvatsku i nakon što je ona proglašena samostalnom Državom. Izuzetak postoji u odnosu na one međunarodne ugovore koji su suprotni Ustavu Republike Hrvatske i njenom pravnom poretku. Ugovorom o miru s Republikom Italijom ("Službeni list FNRJ, br. 74/47), zaključeno je da imovina talijanskih državIjana koja se nalazi na pripojenom području, osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo i koje su preselile u Italiju, ostaje u njihovom vlasništvu, s time da je mogu prodati pod istim uvjetima kao i državljani države nasljednice (točka 10. Priloga Ugovora). Medutim, Sporazumom izmedu bivše FNRJ i Republike Italije od 23. prosinca 1950. godine u Rimu, utanaćeno je da se jugoslavenska Vlada obvezuje otkupiti svu optantsku imovinu za koju će joj talijanska vlada priopćiti da je njezini vlasnici, sada državljani Republike Italije, žele prodati. Sporazumom izmedu FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obaveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma "Službeni list FNRJ, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956), člankom 2., zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno je člankom 2. toč. a. slobodna optantska imovina, dakle imovina osoba koje su optirale u Italiju, a nisu u smislu sporazuma iz 1950. godine podnijeli zahtjev da tu imovinu žele prodati bivšoj Jugoslaviji obuhvaćena privremenom mjerom zabrane raspolaganja. To znači da nakon sklapanja spomenutog Sporazuma koji se prema članku 16. primjenjuje od dana potpisivanja Sporazuma, dakle od 18. prosinca 1954. godine, nije bilo više dozvoljeno mijenjati zatečeni pravni status te imovine (otuđivati i nasljeđivati), a općinski su organi bili dužni poduzeti mjere za upis zabrane raspolaganja tom imovinom u zemljišnim knjigama. Tim je Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje tzv. slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim sporazumom između dviju vlada. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine ("Službeni list SFRJ, br. 8/1965), i to člankom 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu "A" Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. godine. konkretno s danom 18. prosinca 1954. godine. Člankom 3. Sporazuma bivša jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj Vladi novčanu naknadu. Dakle, ovim su Sporazumom države potpisnice riješile pitanje slobodne optanske imovine, a bivša je Jugoslavija postala vlasnikom te imovine s danom 18. prosinca 1954. godirie. Definitivno zaključivanje liste "A" riješeno je Sporazumom iz 1985. godine ("Blužbeni list SFRJ", br. 7/1985). Uvidom u Indikativnu listu "A" ("Službeni list SFRJ", br. 7/85) te konačnu listu "A" ("Službeni list SFRJ", br. 7/85) utvrđeno je da u njima nije navedena E. L., pok., supruga podnositelja ustavne tužbe, ni njezine nekretnine. Uvidom u spis Sud je utvrdio da je pok. supruga podnositelja ustavne tužbe, temeljem citiranog Ugovora o miru s Republikom Italijom iz 1947. godine, ostala vlasnikom nekretnina uknjiženih u k. o. O., z. k. ul. 39. Nadalje. utvrđeno je da je u smislu spomenutog Ugovora o miru pok. E. L., u okviru jednogodišnjeg roka, iskoristila pravo da optira za talijansko državljanstvo, te da je s tim u svezi njezina imovina imala status slobodne optantske imovine. Uvidom u spis predmeta Sud je utvrdio da je temeljem Sporazuma iz 1954. godine u zemljišnim knjigama upisana zabrana raspolaganja navedenim nekretninama. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske nije gospodinu P. C. povrijeđeno ustavno pravo vlasništva. Tom je presudom, osnovano odbijena njegova tužba protiv rješenja Uprave za imovinsko pravne poslove Ministarstva pravosuđa i uprave, radi nacionalizacije nekretnina kao neosnovana i to iz razloga što je Sud utvrdio da su upravni organi pravilno primijenili međudržavne ugovore te ispravno zaključili da su sporne nekretnine s danom 18. prosinca 1954. godine postale državno vlasništvo odnosno društveno vlasništvo bivše SFRJ. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o nekretnini koja je u momentu stupanja na snagu Ustava Republihe Hrvatske bila u vlasništvu podnositelja ustavne tužbe sporna je nekretnina, temeljem međudržavnog ugovora s danom 18. prosinca 1954. godine, prešla u državno odnosno,u društveno vlasništvo - to navedenom presudom. Upravnog suda Republike Hrvatske, podnositelju ustavne tužbe nije moglo biti povrijeđeno ustavno pravo vlasništva. Međudržavni ugovori i sporazumi koje je sklopila i1i im pristupila bivša SFRJ, u čijem je sastavu bila Republika Hrvatska, primjenjuju se i obvezuju Republiku Hrvatsku kao što je to već rečeno - i nakon što je ona proglašena samostalnom državom. Ustav Republike Hrvatske člankom 134. utvrđuje da su međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrdeni u skladu s Ustavom i objavljeni, po pravnoj snazi iznad zakona. Oni proizvode pravne učinke danom utvrđenim međudržavnim ugovorom a države potpisnice u provedbi tih ugovora, koji čine dio unutarnjeg pravnog poretka, aktima deklaratornog karaktera provode prava i obveze koji iz te kvih ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju rješenje općinskog organa uprave doneseno u provedbi medudržavnog ugovora izmedu Republike Italije i bivše SFRJ, ima deklaratorni karakter. Tim se rješenjem ne nacionalizira niti oduzima vlasništvo na spornim nekretninama podnositelju ustavne tužbe jer mu je pravo vlasništva na tim nekretninama prestalo I8. prosinca 1954. godine, dakle, danom potpisivanja međudržavnog Sporazuma izmedu Republike Italije i bivše SFRJ. Kako je Republika Hrvatska sljednica bivše SFRJ ona je preuzela i sve međudržavne ugovore i sporazume bivše SFRJ sa svim pravima i obvezama i ti sporazumi čine dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka. Budući je spomenuti međudržavni Sporazum s Republikom Italijom proizveo pravne učinke danom potpisivanja Sporazuma, dakle 18. prosinca 1954. godine, datum donošenja rješenja općinskog organa uprave u provedbi tog međudržavnog ugovora nije od pravnog značaja u pogledu prestanka prava vlasništva. U skladu s tim navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske ne povrijeduje se ni ustavno pravo iz članka 50. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske_ To su bili razlozi zbog kojih je Sud odlučio kao u izreci. Objava ovog rješenja u "Narodnim novinama" temelji se na odredbi članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91). Broj: U-III-152/1992. Zagreb, 31. ožujka 1993 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Jadranko Crnić v. r. Odluka, NN 29/1993-562 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 29/1993    Broj dokumenta u izdanju: 562 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 14.4.1993. ELI: /eli/sluzbeni/1993/29/562 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.