← Hrvatska

KLASA: UP/II-034-02/25-02/03

REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNA KOMISIJA ZA KONTROLU POSTUPAKA JAVNE NABAVE KLASA: UP/II-034-02/25-02/03 URBROJ: 354-01/5-25-7 Zagreb,

  1. svibnja
  2. Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave, OIB: 95857869241, u Vijeću sastavljenom od članova: Danijele Antolković, vršiteljice dužnosti zamjenice predsjednice, te Jasnice Lozo, članice i Zvonimira Jukića, vršitelja dužnosti člana, povodom žalbe žalitelja Faculet, obrt za usluge, ugostiteljstvo i trgovinu, vl. Matija Vladanović, Split, OIB: 06985855913, zastupanog po odvjetnici Ivoni Šimić Martinjaš iz Zagreba, OIB: 02137909617, u odnosu na sadržaj dokumentacije za nadmetanje, u postupku davanja koncesije za djelatnosti održavanja i naplate korištenja toaleta u luci otvorenoj za javni promet županijskog značaja Prizna, broj objave: 2025/S K010000047, davatelja koncesije Lučka uprava Senj, Senj, OIB: 43342467134, na temelju članka
  3. Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (Narodne novine, broj 18/13, 127/13, 74/14, 98/19 i 41/21), članka
  4. Zakona o koncesijama (Narodne novine, broj 69/17 i 107/20) te članka
  5. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine, broj 120/16 i 114/22, dalje: ZJN) donosi sljedeće R J E Š E NJ E Poništava se dio dokumentacije za nadmetanje i to: - točka 2.
  6. Lučka infrastruktura u obuhvatu koncesije, u točki 11.
  7. Pravna zaštita rečenica koja glasi „Žalba se dostavlja neposredno, putem ovlaštenog davatelja poštanskih usluga ili elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH.“, točka 12.
  8. Sadržaj ugovora o koncesiji, i točka
  9. Prilog F – Nacrt ugovora o Ugovora o koncesiji u poglavlju
  10. Predlošci izjava i obrasca, sukladno obrazloženju rješenja, u postupku davanja koncesije za djelatnosti održavanja i naplate korištenja toaleta u luci otvorenoj za javni promet županijskog značaja Prizna, broj objave: 2025/S K01-0000047, davatelja koncesije Lučka uprava Senj, Senj.
  12. Nalaže se davatelja koncesije Lučka uprava Senj, Senj da u roku od 8 dana od dana javne objave rješenja na internetskim stranicama Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave nadoknadi žalitelju Institut za razvoj tržišta rada, Zagreb troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.320,00 eura. O b r a z l o ž e nj e Davatelj koncesije Lučka uprava Senj, Senj objavio je
  13. ožujka
  14. u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske (dalje u tekstu: EOJN RH) 1 obavijest o namjeri davanja koncesije, u postupku davanja koncesije za djelatnosti održavanja i naplate korištenja toaleta u luci otvorenoj za javni promet županijskog značaja Prizna, broj objave: 2025/S K01-
  15. Na sadržaj dokumentacije za nadmetanje urednu žalbu je Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave
  16. ožujka
  17. godine izjavio žalitelj Faculet, obrt za usluge, ugostiteljstvo i trgovinu, vl. Matija Vladanović, Split, OIB: 06985855913, zastupan po odvjetnici Ivoni Šimić Martinjaš iz Zagreba. Žalitelj u bitnom osporava zakonitost dijela dokumentacije za nadmetanje, žalbenim zahtjevom traži da se poništi ili izmijeni dokumentacija za nadmetanje u dijelu zahvaćenom nezakonitošću, te da mu se naknade troškovi nastali sudjelovanjem u žalbenom postupku. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije u bitnom navodi da je zakonito postupao prilikom izrade dokumentacije za nadmetanje te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Tijekom postupka pred ovim državnim tijelom izvedeni su dokazi pregledom i analizom dostavljenog dokaznog materijala koji se sastoji od obavijesti o obavijesti o namjeri davanja koncesije, dokumentacije za nadmetanje te ostalih dokaza. Žalba žalitelja je dopuštena, uredna, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe. Žalba je osnovana. Žalitelj navodi da dokumentacija za nadmetanje nije sukladna odredbi članka
  18. stavka
  19. točke
  20. Zakona o koncesijama jer nedostaje nacrt ugovora o koncesiji. Naime, u dokumentaciji za nadmetanje navodi se da je nacrt ugovora o koncesiji sastavni dio dokumentacije kao Prilog 2, međutim, isti nedostaje, odnosno nije priložen uz ostale priloge, ističe žalitelj. Također, u dijelu dokumentacije za nadmetanje pod poglavljem
  21. Predlošci izjava i obrasca spominje se Prilog F – nacrt ugovora o koncesiji, međutim isti nije priložen. Odsutnost ovog ključnog dokumenta onemogućava transparentnost i jasnoću uvjeta koncesije te predstavlja značajan nedostatak dokumentacije što onemogućava daljnju provedbu predmetnog postupka, ističe žalitelj. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije ne osporava da je u dokumentaciji za nadmetanje nedostajao nacrt Ugovora o koncesiji. Po upućenoj primjedbi, davatelj koncesije je ispravio dokumentaciju za nadmetanje i objavio je u Elektroničkom oglasniku javne nabave, unutar koje je objavljen i nacrt Ugovora o koncesiji. Ističe da je uvidom u EOJN vidljivo da je izmjena dokumentacije za nadmetanje poslana na objavu prije podnošenja žalbe, pa smatra da je žalba u ovom dijelu neutemeljena. U žalbenom postupku u svrhu ocjene žalbenog navoda uvidom u dokumentaciju za nadmetanje utvrđeno je da je predmet koncesije djelatnost održavanja i naplate korištenja toaleta. Točkom 12.
  22. Sadržaj ugovora o koncesiji propisano je da se Ugovor o koncesiji sklapa u sadržaju na temelju nacrta koji je sastavni dio ove DZN označen kao Prilog
  23. Nadalje, u poglavlju „
  24. Predlošci izjava i obrasca“ spominje se Prilog F – nacrt ugovora o koncesiji, međutim, nacrt ugovora o koncesiji nije priložen dokumentaciji za nadmetanje, kao njezin sastavni dio. 2 Sukladno odredbama članka
  25. stavka
  26. točke
  27. Zakona o koncesijama (Narodne novine br. 69/2017, 107/2020) nacrt ugovora o koncesiji sastavni je dio dokumentacije za nadmetanje. Nacrt ugovora o koncesiji mora odobriti davatelj koncesije prije objave obavijesti o namjeri davanja koncesije, a na prijedlog stručnog povjerenstva za davanje koncesije, sukladno odredbama članka
  28. stavka
  29. Zakona. Uvidom u dokumentaciju predmetnog postupka utvrđeno je kako je predmetna Obavijest o namjeri davanja koncesije za djelatnosti održavanja i naplate korištenja toaleta u luci otvorenoj za javni promet županijskog značaja Prizna objavljena putem EOJN dana
  30. ožujka
  31. Uvidom u dokumentaciju za nadmetanje utvrđeno je da nacrt ugovora o koncesiji nije objavljen kao sastavni dio dokumentacije za nadmetanje, na što pravilno ukazuje žalitelj. Naručitelj priznaje propust u objavi nacrta ugovora o koncesiji te ističe da je taj propust ispravio prije izjavljivanja žalbe, međutim, navedene tvrdnje ovo tijelo nije prihvatilo jer je Ugovor o koncesiji kao i izmjena dokumentacije za nadmetanje objavljen u EOJN RH dana 28.ožujka
  32. u 00:26, dok je žalitelj izjavio žalbu
  33. ožujka
  34. u 14:
  35. Dana
  36. travnja
  37. godine žalitelj dostavlja očitovanje na naručiteljev odgovor na žalbu koje je nominirao kao dopunu žalbe. U predmetnom podnesku žalitelj tvrdi da predmetni ugovor o koncesiji i dalje nije podoban za daljnju provedbu postupka dodjeljivanja koncesije jer isti sadrži niz nelogičnosti i netočnih podataka, dakle, žalitelj osporava točnost podataka u ugovoru o koncesiji. Člankom
  38. Zakona o koncesijama zakonodavac je odredio sadržaj dokumentacije za nadmetanje, pa je tako propisao da je nacrt ugovora o koncesiji sastavni dio dokumentacije za nadmetanje, a u konkretnom slučaju naručitelj nije objavio nacrt ugovora o koncesiji u sklopu dokumentacije za nadmetanje, pa je žalbeni navod ocijenjen osnovanim. S obzirom na to da je žalba izjavljena u odnosu na sadržaj dokumentacije za nadmetanje objavljene
  39. ožujka
  40. godine te se u žalbenom postupku ocjenjuje osnovanost žalbe na osnovu činjeničnog i pravnog stanja koje je postojalo u trenutku izjavljivanja žalbe dana
  41. ožujka
  42. godine, ovo tijelo nije ulazilo u ocjenu izmijenjene dokumentacije za nadmetanje od
  43. ožujka
  44. odnosno u sadržaj nacrta Ugovora o koncesiji, kao niti u ocjenu navoda žalitelja iz dopune žalbe od
  45. travnja
  46. Žalitelj navodi da dokumentacija za nadmetanje ne precizira tko točno određuje cijenu korištenja javnog toaleta, je li to davatelj koncesije ili koncesionar. Ističe da sukladno ZJN uvjeti i parametrizacija predmeta nabave moraju biti jasno definirani kako bi se izbjegle eventualne pravne nesuglasice i osigurala transparentnost postupka. Ako je namjera da cijenu korištenja javnog nužnika utvrđuje Lučka uprava Senj, dokumentacija bi trebala sadržavati cjenik koji jasno daje do znanja korisnicima i koncesionarima troškove korištenja javnog toaleta. S druge strane, u slučaju da cijenu određuje koncesionar, to se mora nedvojbeno istaknuti u dokumentaciji, ističe žalitelj. Žalitelj dalje navodi da dokumentacijom za nadmetanje nisu određeni uvjeti pod kojima će se pružati usluga korištenja javnog toaleta, niti način i uvjeti održavanja toaleta, zbog čega dokumentacija u tom dijelu nije sukladna članku
  47. stavku
  48. i
  49. ZJN. 3 U odgovoru na žalbu davatelj koncesije navodi da se na postupak davanja koncesije u morskim lukama propisi o javnoj nabavi primjenjuju samo supsidijarno, ako pojedina pitanja nisu uređena odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakona o koncesijama. Naknade za usluge koje korisnici usluga plaćaju koncesionaru jesu lučke naknade koje u smislu članka
  50. stavka
  51. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama donosi koncesionar samostalno, dok je stavkom
  52. propisano da najviši iznos lučkih naknada propisuje nadležna lučka uprava. Dakle, Zakonom je propisano tko određuje cijene usluge te do kojeg iznosa, a najviši iznos cijene usluga (lučkih naknada) davatelj koncesije je propisao tarifama lučkih naknada koje su javno objavljene na njegovim internetskim stranicama. Poziva se na poveznicu, odnosno predlaže uvid u internetske stranice Davatelja koncesije https://lucka-uprava-senj.hr/. Uvidom u dokumentaciju za nadmetanje utvrđeno je da točka 2.
  53. Uvjeti pružanja usluga koje su predmet koncesije propisuje da je koncesionar dužan pružati usluge tijekom cijele kalendarske godine od 0:00 do 24:00 sata. Potrebno je navesti da Zakon o koncesijama kao krovni zakon propisuje opće odredbe odnosno uvjete za davanje koncesije, dok je posebnim propisima ostavljeno da detaljnije propišu pojedine specifičnosti iz svojeg djelokruga. Sukladno članku
  54. stavci
  55. Zakona o koncesijama dokumentacija za nadmetanje sadržava sve potrebne podatke koji gospodarskom subjektu omogućavaju izradu zahtjeva za sudjelovanje i/ili ponude te sukladno stavku
  56. istog članka Zakona, dokumentacija za nadmetanje izrađuje se na način koji omogućava usporedivost ponuda za davanje predmetne koncesije. Prema članku
  57. stavku
  58. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 83/23), koji se primjenjuje kao poseban propis, lučke naknade korisnici lučkih usluga plaćaju koncesionaru za usluge koje im koncesionar stvarno isporuči, kao pristojbu za lučku uslugu. Stavkom
  59. istog članka Zakona je propisano da se lučke naknade plaćaju za obavljene usluge lučkih djelatnosti koje se obavljaju na temelju koncesije. Prema stavku
  60. istog članka Zakona, najviše iznose lučkih naknada posebno za svaku od lučkih djelatnosti koje su predmet koncesije utvrđuje nadležna lučka uprava, dok je stavkom
  61. propisano da lučke naknade donosi koncesionar samostalno te je dužan njihove iznose određivati do visine najviših iznosa što ih je odredila nadležna lučka uprava, te o tome obavijestiti nadležnu lučku upravu. Stavak
  62. istog članka Zakona određuje da se Ugovorom o koncesiji moraju predvidjeti način i rokovi izmjene najviših iznosa lučkih naknada. Žalitelj dakle navodi da je naručitelj u dokumentaciji za nadmetanje propustio odrediti način određivanja cijene konkretne usluge. Naručitelj u odgovoru na žalbu navodi da je način određivanja cijene korištenja javnog toaleta uređen člankom
  63. stavka
  64. i
  65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i da su tarife lučkih naknada javno objavljene na njegovim internetskim stranicama. Ocjenjujući ovaj žalbeni navod utvrđeno je činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je davatelj koncesije propustio definirati način određivanja cijene korištenja toaleta, kako to pravilno navodi žalitelj. Dakle, nigdje u dokumentaciji za nadmetanje nije navedeno da se pri određivanju cijene korištenja javnog toaleta primjenjuje tarifa lučkih naknada niti je priložen konkretan akt koji sadržava navedenu tarifu, što nije sukladno odredbi članka
  66. stavka
  67. Zakona o koncesijama prema kojoj dokumentacija za nadmetanje treba sadržavati sve potrebne podatke koji gospodarskom subjektu omogućavaju izradu ponude, pa se žalbeni navod u ovom dijelu ocjenjuje kao osnovan. 4 Vezano za prigovor žalitelja da dokumentacijom za nadmetanje nisu određeni uvjeti pod kojima će se pružati usluga korištenja javnog toaleta, niti način i uvjeti održavanja toaleta, potrebno je navesti da su točkom 2.
  68. propisani uvjeti pružanja usluge kojom je propisano da je koncesionar dužan pružati usluge tijekom cijele kalendarske godine od 0:00 do 24:00 sata. Time što davatelj koncesije nije odredio način i uvjete održavanja toaleta, kako to sugerira žalitelj, ne znači da je dokumentacija za nadmetanje nezakonita, već da je ostavio na volju koncesionaru da sam odredi način i uvjete održavanja toaleta, sukladno svojoj poslovnoj politici. Stoga je neosnovan prigovor žalitelja da su uvjeti i načini održavanja toaleta trebali biti sastavni dio dokumentacije o nabavi, imajući pri tom na umu članak
  69. Zakona o koncesijama kojim je propisan sadržaj dokumentacije za nadmetanje. Žalitelj dalje ukazuje na nerealnu procjenu ekonomske isplativosti koncesije odnosno procijenjenu vrijednost koncesije navodeći da ista nije realna, jer troškovi poslovanja koncesionara značajno premašuju moguće prihode. Navodi da iz dokumentacije za nadmetanje proizlazi kako je ukupna procijenjena vrijednost koncesije 50.000,00 EUR, pritom se prema članku
  70. Zakona o koncesijama, procijenjena vrijednost koncesije računa kao zbroj očekivanih bruto prihoda koncesionara za cijelo razdoblje koncesije, ne uključujući PDV. Navedeno znači da sukladno članku
  71. ZOK-a davatelj koncesije procjenjuje da će koncesionar u tom periodu ostvariti ukupno 50.000,00 EUR bruto prihoda od pružanja usluge javnog toaleta. Dalje ističe da je koncesionar obvezan održavati rad javnih toaleta 24 sata dnevno tijekom cijele godine, dok se većina prihoda ostvaruje isključivo u ljetnoj sezoni. Unatoč tome, koncesionar će imati iste troškove osoblja i održavanja kako za vrijeme ljetnih mjeseci, tako i za vrijeme zimskih mjeseci. U nastavku prikazuje osnovnu financijsku kalkulaciju rashoda: - minimalna bruto plaća u RH (
  72. godina): 970,00 eura, - minimalni trošak poslodavca po radniku na puno radno vrijeme ukoliko se ugovori minimalna bruto plaća propisana za
  73. godinu: otprilike 1.130,00 EUR, - ukupni mjesečni trošak za minimalno 4 radnika obzirom da je radno vrijeme od 00-24 h: 4.520,00 eura, - godišnji trošak plaća (12 mjeseci): 54.240,00 eura, - potrošni materijali za održavanje/sanaciju toaleta i režije: otprilike 15.000,00 eura godišnje, - naknada za koncesiju: 1.500,00 eura godišnje (minimalno), postavljanje naplatne barijere prema ponudi: 12.396,00 EUR, - ukupni godišnji rashodi: minimalno 83.136,00 EUR. Žalitelj dalje ukazuje kako ne postoji ekonomska isplativost za koncesionare u konkretnom slučaju ukoliko se uzme u obzir i činjenicu kako će koncesionar imati i troškove izgradnje objekta do 15 m2, što je propisano točkom 2.
  74. dokumentacije za nadmetanje. Također, davatelj koncesije nije predvidio nikakve subvencije kojima bi podržalo cjelogodišnje održavanje sanitarnog čvora ili barem postavljanje naplatne barijere o svom trošku što je čest slučaj u dodjeli koncesija za ovu vrstu djelatnosti. Isto tako, iz dokumentacije o nabavi ne proizlazi da bi davatelj koncesije na bilo koji način sudjelovao u pokriću troškova korištenja i održavanja javnih nužnika. Stoga žalitelj navodi da je određena naknada nerealno visoka i ne uzima u obzir stvarnu gospodarsku opravdanost projekta. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije navodi da u dokumentaciji za nadmetanje nije izražavao ekonomsku isplativost koncesije, već procjenu vrijednosti koncesije. Procjena vrijednosti koncesije izrađena ja na temelju analize davanja koncesije, a kao relevantni pokazatelji uzet je u obzir promet ostvaren za istovjetnu djelatnost u trajektnim lukama Prizna i Stinica kojima upravo upravlja davatelj koncesije. Davatelj koncesije navodi da priznaje omašku u pisanju jer je u 5 dokumentaciji za nadmetanje procjena vrijednosti iskazana u iznosu od 50.000,00 EUR (umjesto 150.000,00 EUR), no navedena je omaška ispravljena u ispravku dokumentacije za nadmetanja. Dalje navodi da žalitelj neutemeljeno iskazuje na potrebu angažmana četiri radnika za obavljanje djelatnosti koja je predmet koncesije jer takva obveza nije propisana dokumentacijom za nadmetanje. Ocjenjujući osnovanost žalbenog navoda utvrđeno je da je točkom 2.
  75. dokumentacije za nadmetanje (Procjena vrijednosti koncesije) propisano da procijenjena ukupna vrijednost koncesije za vrijeme trajanja koncesije iznosi 50.000,00 EUR. Sukladno članku
  76. Zakona o koncesijama procijenjena vrijednost koncesije izračunava se kao procijenjeni ukupni prihod, bez poreza na dodanu vrijednost, koji će koncesionar postupajući s pažnjom dobrog gospodarstvenika ostvariti temeljem ugovora o koncesiji za vrijeme trajanja koncesije. Prema stavku
  77. istog članka Zakona davatelj koncesije prije početka postupka davanja koncesije utvrđuje valjanu procijenjenu vrijednost koncesije. Žalitelj dakle osporava iskazanu procijenjenu vrijednost koncesije od 50.000,00 eura u smislu prihoda koncesionara navodeći da koncesija nije financijski održiva jer troškovi poslovanja koncesionara značajno premašuju moguće prihode. Pri tome ukazuje i na činjenicu da davatelj koncesije nije predvidio nikakve subvencije kojima bi podržalo cjelogodišnje održavanje sanitarnog čvora ili barem postavljanje naplatne barijere o svom trošku, kao i na obvezu koncesionara na izgradnju objekta. Člankom
  78. stavkom
  79. ZJN je propisano da je žalitelj obvezan dokazati postojanje postupovnih pretpostavki za izjavljivanje žalbe, kao i povrede postupka i/ili materijalnog prava koje su istaknute u žalbi. Unatoč tome što davatelj koncesije u odgovoru na žalbu priznaje pogrešku u dokumentaciji za nadmetanje u odnosu na procijenjenu vrijednost koncesije, ovo tijelo ocjenjuje osnovanost žalbenog navoda na osnovu provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi članka
  80. ZJN. Slijedom navedenog, ovo tijelo smatra da žalitelj u konkretnom slučaju, osim što samo navodi, nije sukladno članku
  81. stavak
  82. ZJN dokazao da ne postoji ekonomska isplativost za koncesionare odnosno da je nerealno iskazana vrijednost koncesije, pa je žalbeni navod ocijenjen neosnovanim. Žalitelj dalje navodi da stalni dio naknade za koncesiju u konkretnom slučaju iznosi 1.500,00 eura godišnje, a određen je na temelju površine pomorskog dobra koje se daje u koncesiju (površina od 15 m2). Međutim, navedeni iznos predstavlja samo osnovicu za naknadu i ne uzima u obzir ostale operativne troškove kao što su plaće radnika, režije, održavanje/sanaciju infrastrukture, te druge nepokretne i pokretne imovine koja je nužna za obavljanje djelatnosti. Stoga žalitelj smatra da je ukupna naknada za koncesiju postavljena nerazmjerno prema stvarnim troškovima poslovanja, što dodatno podržava iznijetu argumentaciju o nerealnoj procjeni ekonomskih uvjeta koncesije. Davatelj koncesije se očitovao na način da je istaknuo da se stalni dio naknade za koncesiju prema odredbi članka
  83. stavka
  84. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama određuje prema površini pomorskog dobra uzimajući u obzir kriterije iz stavka
  85. a u skladu s propisom iz stavka
  86. toga članka. Međutim, budući da propis iz članka
  87. stavka
  88. Zakona još uvijek nije donesen, primjenjuje se Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, 10/17, dalje Uredba) u smislu članka
  89. stavka
  90. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Dalje navodi da Uredba u članku
  91. definira početni iznos isključivo po metru kvadratnom zauzete 6 površine pa je tako u konkretnom slučaju postupio i davatelj koncesije, primjenjujući istu metodologiju uz izmjenu jedinične cijene uzimajući u obzir protek vremena i promjenu cijena. Stoga smatra da su neosnovani navodi žalitelja da se prilikom određivanja početnog iznosa stalnog dijela naknade za koncesiju trebaju uzeti u obzir i ostali operativni troškovi kao što su plaće radnika, režije, održavanje/sanaciju infrastrukture, te druge nepokretne i pokretne imovine koja je nužna za obavljanje djelatnosti. U točki 7.
  92. dokumentacije za nadmetanje (Stalni dio naknade za koncesiju) davatelj koncesije je odredio da se stalni dio naknade za koncesiju utvrđuje prema površini pomorskog dobra (kopnenog i morskog dijela) danog u koncesiju. Početni iznosi stalnog dijela naknade za koncesiju prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda određuju se na temelju izračuna i analiza iz studije opravdanosti davanja koncesije, ovisno o predmetu koncesije, procijenjenoj vrijednosti koncesije, roku trajanja, rizicima i troškovima koje koncesionar preuzima i očekivane dobiti, opremljenosti i vrijednosti imovine, površini pomorskog dobra koji se daje u koncesiju, a u skladu s Uredbom Vlade Republike Hrvatske i općim propisom kojim se uređuju koncesije. Dalje je određena osnovica za određivanje stalnog dijela naknade za koncesiju u iznosu od 100,00 eura/m2, površina pomorskog dobra (kopnenog i morskog dijela) danog u koncesiju od 15 m 2, što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Time je određen početni iznos stalnog dijela naknade za koncesiju od 1.500,00 EUR. Članak
  93. stavak
  94. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje da se naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji od godišnjeg stalnog i promjenjivog dijela. Stavkom
  95. istog članka Zakona je propisano da se stalni dio naknade za koncesiju utvrđuje prema površini pomorskog dobra (kopnenog i morskog dijela) danog u koncesiju. Članak
  96. u stavku
  97. propisuje da se početni iznosi naknade za koncesiju prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda određuju na temelju izračuna i analiza iz studije opravdanosti davanja koncesije, ovisno o predmetu koncesije, procijenjenoj vrijednosti koncesije, roku trajanja, rizicima i troškovima koje koncesionar preuzima i očekivane dobiti, opremljenosti i vrijednosti imovine, površini pomorskog dobra koji se daje u koncesiju, a u skladu s propisom iz stavka
  98. ovoga članka i općim propisom kojim se uređuju koncesije. Nadalje, članak
  99. stavaka
  100. Zakona glasi „Vlada Republike Hrvatske uredbom utvrđuje početne iznose naknade za koncesiju u ovisnosti o namjeni koncesije, obuhvaća li koncesija gradnju ili samo gospodarsko korištenje, o zonama, stupnju isključenja opće upotrebe te minimalnom sadržaju ponude i minimalnim kriterijima za ocjenjivanje ponuda.“ Ocjenjujući ovaj žalbeni navod utvrđeno je da je davatelj koncesije odredio da osnovica za određivanje stalnog dijela naknade za koncesiju iznosi 100,00 eura/m 2 što ukupno iznosi 1.500,00 eura za 15 m 2 površine pomorskog dobra, pri čemu se pozvao na parametre koji su propisani člankom
  101. stavkom
  102. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (predmet koncesije, procijenjenoj vrijednosti koncesije, roku trajanja, rizicima i troškovima koje koncesionar preuzima i očekivane dobiti, opremljenosti i vrijednosti imovine, površini pomorskog dobra koji se daje u koncesiju). Žalitelj navedeno osporava ističući da navedeni iznos ne uzima u obzir operativne troškove kao što su plaće radnika, režije, održavanje/sanaciju infrastrukture, te druge nepokretne i pokretne imovine koja je nužna za obavljanje djelatnosti. Međutim, za svoje tvrdnje žalitelj nije ponudio dokaze, a prema članku 7
  103. stavku
  104. ZJN, žalitelj je obvezan dokazati povrede postupka i/ili materijalnog prava koje su istaknute u žalbi. Stoga, primjenom pravila o teretu dokaza iz članka
  105. ZJN, ovo tijelo ocjenjuje da žalitelj nije dokazao povrede materijalnog prava koje ističe u žalbi te je slijedom toga žalbeni navod ocijenjen kao neosnovan. Žalitelj navodi da davatelj koncesije nije poduzeo sve pripremne radnje prije objave dokumentacije za nadmetanje u smislu članka
  106. stavka
  107. Zakona o koncesijama jer je propustio izraditi studiju opravdanosti davanja koncesije. Ukazuje da je studija opravdanosti davanja koncesije neophodan preduvjet početka postupka davanja koncesije jer da bi se uopće mogla odrediti vrijednost koncesije kao i naknada za koncesiju, svakako je potrebno izraditi detaljnu Studiju opravdanosti, što je u ovom slučaju davatelj koncesije propustio izraditi. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije navodi da je proveo analizu davanja koncesije budući da izrada studije opravdanosti davanja koncesije nije obvezna s obzirom na procjenu vrijednosti koncesije, a u smislu odredbe članka
  108. stavka
  109. Zakona o koncesijama (Narodne novine br. 69/17, 107/20). Međutim, analiza davanja koncesije nije sastavni dio dokumentacije za nadmetanje pa žalitelj pogrešno upire u taj žalbeni razlog u ovom žalbenom postupku. Neovisno o tome, davatelj koncesije ponovo navodi da su elementi studije uzeti u obzir na temelju ekonomskih pokazatelja dosadašnjeg stanja. Okolnost da pojedini gospodarski subjekt ne nalazi ekonomsku opravdanost u tom poslu ne dovodi nužno do zaključka da je koncesija ekonomski neodrživa. U žalbenom postupku u svezi žalbenog navoda utvrđeno je da davatelj koncesije u smislu članka
  110. Zakona o koncesijama obavlja pripremne radnje za davanje koncesije, a da se pripremnim radnjama smatraju sve aktivnosti koje se provode radi davanja koncesije, a prethode početku postupka davanja koncesije. Pripremne radnje provodi davatelj koncesije u skladu sa Zakonom, posebnim zakonom, propisima kojim se uređuje javna nabava te ostalim propisima ovisno o vrsti i predmetu koncesije. Pripremnim radnjama smatraju se između ostalih i izrada studije opravdanosti davanja koncesije ili analize davanja koncesije. Članak
  111. Zakona nadalje određuje da studiju opravdanosti davanja koncesije izrađuje davatelj koncesije. Studijom opravdanosti davanja koncesije posebno se uzimaju u obzir javni interes, utjecaj na okoliš, zaštita prirode i kulturnih dobara, financijski učinci koncesije na državni proračun Republike Hrvatske, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te usklađenost s gospodarskim razvojnim planovima, prostornim planovima i planovima davanja koncesija iz članka
  112. ovoga Zakona. Članom
  113. stavkom
  114. toga Zakona je propisano da kod koncesije za usluge i koncesije za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra procijenjene vrijednosti manje od 15.000.000,00 kuna, bez poreza na dodanu vrijednost, davatelj koncesije može umjesto studije opravdanosti davanja koncesije izraditi analizu davanja koncesije. Analiza davanja koncesije mora na odgovarajući način obuhvatiti osnovne elemente studije opravdanosti davanja koncesije iz članka
  115. ovoga Zakona kako bi se postupak davanja koncesije mogao provesti u skladu s načelima i pravilima postupka davanja koncesije uređenih ovim Zakonom. Također je člankom
  116. stavkom
  117. toga Zakona određeno da na pitanja koja nisu uređena Zakonom odgovarajuće se primjenjuju posebni zakoni te propisi kojima se 8 uređuje javna nabava. Međutim u svezi sa žaliteljevim isticanjem da davatelj koncesije u smislu članka
  118. ZOK-a nije proveo pripremne radnje (izradio studiju opravdanosti davanje koncesije) valja istaknuti da je i u smislu ZJN kao i u smislu Zakona o koncesijama Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nadležna za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima javne nabave te davanja koncesija. Stoga u odnosu na dio žalbenog navoda kojim žalitelj osporava da davatelj koncesije nije izradio studiju opravdanosti davanja koncesije valja istaći da Državna komisija kao žalbeno tijelo nije nadležna odlučivati o zakonitosti radnji davatelja koncesije koje se provode prije pokretanja samog postupka davanja koncesije. Žalitelj dalje uspoređuje uvjete koncesije za istu djelatnost na području Splita i Senja navodeći da je u postupku davanja koncesije za obavljanje poslova održavanja javnih nužnika „Nepotova“ i „Matejuška“ na području Grada Splita procijenjena vrijednost koncesije za četiri godine iznosila 1.616.000 kuna (214.480,06 EUR), odnosno na godišnjoj razini 404.000 kuna (53.620,01 EUR), što ukazuje na visoku procijenjenu vrijednost, dok je utvrđen najniži (početni) iznos godišnje naknade za koncesiju u iznosu od 4.000 kuna, odnosno 530,89 EUR, dok je u ovom postupku naknada za koncesiju utvrđena u iznosu od 1.500,00 eura , što je znatno više od naknade koju propisuje Grad Split. Uzimajući u obzir kako je kod konkretne koncesije u Splitu radno vrijeme podijeljeno na ljetno i zimsko, odnosno kako nije propisana obveza rada toaleta od 0-24 h kako je ovdje slučaj, kao i činjenicu da je Grad Split propisao i godišnju potporu za koncesiju (250.000,00 kn) što je ovdje u potpunosti izostavljeno, za zaključiti je kako je procijenjena vrijednost koncesije u Senju znatno niža od one u Splitu, dok je godišnja naknada za koncesiju znatno veća, što može dovesti do situacije u kojoj koncesionar ne može pokriti osnovne operativne troškove, uključujući plaće, održavanje i investicije. Odsustvo jasnog definiranog modela, uključujući cjenik usluga i podršku davatelja koncesije uz određene subvencije, stvara pravnu nesigurnost i dovodi u pitanje mogućnost isplativosti koncesije, zaključuje žalitelj. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije navodi da usporedba uvjeta koncesija na različitim područjima ne može biti valjani žalbeni razlog jer elementi koncesije ovise o većem broju varijabli koje nije moguće uspoređivati. Žalitelj dakle ukazuje na razliku između ova dva postupka u pogledu vremena pružanja usluge, visine naknade za koncesiju i procijenjene vrijednosti koncesije. Potrebno je navesti, da je svaki postupak davanja koncesije zaseban postupak, te ovo tijelo ispituje osnovanost žalbenih navoda u smislu zakonitosti postupanja davatelja koncesije koje se pobija žalbom u konkretnom žalbenom postupku. S obzirom da žalitelj osim usporednog iznošenja uvjeta i sadržaja aktualnog postupka davanje koncesije te sadržaja i uvjeta iz postupka davanja koncesije za obavljanje poslova održavanja određenih javnih nužnika u Gradu Splitu, ne navodi u čemu se ogleda nezakonitost predmetne dokumentacije za nadmetanje, odnosno da bi različitost sadržaja navedenih odredbi dokumentacije za nadmetanje dovela do određene nezakonitosti, žalbeni navod je ocijenjen neosnovanim. Žalitelj navodi da je potrebno dodatno razjasniti odredbu iz točke 2.
  119. dokumentacije za nadmetanje kojom je propisano da je koncesionar dužan o svom trošku izgraditi ili postaviti objekt ili drugu građevinu gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m² s obzirom na to da na lokaciji već postoji objekt koji je bio u stalnoj funkciji prošle godine. U prilog navoda dostavlja fotografiju lokacije za koju je 9 raspisana dodjela predmetne koncesije. Navodi da već izgrađeni objekt na dodijeljenoj lokaciji ispunjava funkcionalne zahtjeve i ciljeve za koje je koncesija predviđena. Dalje navodi da prema Zakonu o javnoj nabavi svi uvjeti u dokumentaciji za nadmetanje trebaju biti jasni, razmjerni i usklađeni s načelima jednakog postupanja i transparentnosti, što po njegovom mišljenju, ovdje nije slučaj. Određivanje obveze izgradnje novog objekta može se smatrati nerazmjernim i nepotrebnim opterećenjem za potencijalne koncesionare i vodi nepotrebnom trošenju resursa. Obrazloženje uvjeta izgradnje novog objekta nije jasno navedeno u dokumentaciji. Ako postoji objekt koji ispunjava zahtjeve za izvršenje koncesije, potrebno je obrazložiti zašto je dodatna izgradnja opravdana. Žalitelj smatra da bi u dokumentaciji za nadmetanje trebalo osigurati mogućnost prilagodbe postojećeg objekta ili njegovu obnovu umjesto izgradnje novog. Žalitelj dalje navodi da je u točki 2.
  120. dokumentacije za nadmetanje propisano sljedeće „davatelj koncesije zadržava pravo tijekom trajanja ugovora odrediti tipski projekt pravilnikom kojim se uređuje red u luci. Obveza je koncesionara u roku od godine dana od dana stupanja na snagu te odredbe prilagoditi izgled kioska ili druge građevine tipskom projektu.“ U odnosu na navedeni uvjet, žalitelj smatra kako u samoj dokumentaciji za nadmetanje nije jasno definirano što će obuhvatiti "tipski projekt" niti koje su točne promjene koje će se od koncesionara zahtijevati. Ovakva nejasnoća može dovesti do nepredvidivih troškova i obveza za koncesionara. Obveza prilagodbe izgleda objekta unutar godine dana može predstavljati nerazmjerno financijsko opterećenje za koncesionara, posebno ako promjene uključuju značajne građevinske radove. Zakon o javnoj nabavi zahtijeva da svi uvjeti budu jasni i precizni, kako bi se osiguralo razumijevanje i predvidljivost za sve ponuditelje, što ovdje nije slučaj zaključno ističe žalitelj. U odgovoru na žalbu davatelj koncesije navodi da je izmjenom dokumentacije za nadmetanje predviđena mogućnost rekonstrukcije postojećeg objekta. Ispitujući osnovanost žalbenog navoda utvrđeno je da je u točki 2.
  121. dokumentacije za nadmetanje propisano sljedeće „Lučka infrastruktura u obuhvatu koncesije daje se na korištenje bez gradnje i rekonstrukcije, osim jednostavnih građevina i radova. Koncesionar je dužan o svom trošku izgraditi ili postaviti objekt ili drugu građevinu gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m² u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka
  122. Zakona o gradnji („Narodne novine“ br. 153/13, 20/17, 39/19, 125/19) ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu. Davatelj koncesije zadržava pravo tijekom trajanja ugovora odrediti tipski projekt pravilnikom kojim se uređuje red u luci. Obveza je koncesionara u roku od godine dana od dana stupanja na snagu te odredbe prilagoditi izgled kioska ili druge građevine tipskom projektu.“ Članak
  123. stavak
  124. Zakona o koncesijama propisuje da dokumentacija za nadmetanje sadržava sve potrebne podatke koji gospodarskom subjektu omogućavaju izradu zahtjeva za sudjelovanje i/ili ponude, a stavak
  125. propisuje da se dokumentacija za nadmetanje izrađuje na način koji omogućava usporedivost ponuda za davanje predmetne koncesije. Članak
  126. toga Zakona propisuje da je prilikom provođenja postupka davanja koncesije davatelj koncesije obvezan, u odnosu na sve gospodarske subjekte, poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana, načelo slobode pružanja usluga, načelo učinkovitosti, kao i ostala temeljna načela iz Ustava Republike Hrvatske te Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kao što su načelo 10 tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti. Ocjenjujući ovaj žalbeni navod utvrđeno je činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je žalitelj u pravu kada navodi da je potrebno dodatno razjasniti odredbu iz točke 2.
  127. dokumentacije za nadmetanje kojom je propisano da je koncesionar dužan o svom trošku izgraditi ili postaviti objekt ili drugu građevinu gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m² s obzirom na to da na lokaciji već postoji objekt. Tim više što je u odgovoru na žalbu davatelj koncesije naveo da je izmjenom dokumentacije za nadmetanje predviđena mogućnost rekonstrukcije postojećeg objekta. S obzirom na to da sukladno članku
  128. stavku
  129. Zakona o koncesijama dokumentacija za nadmetanje sadržava sve potrebne podatke koji gospodarskom subjektu omogućavaju izradu zahtjeva za sudjelovanje i/ili ponude, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je dokumentacija u tom dijelu ne daje jasne podatke za izradu ponude, uzimajući u obzir i odgovor davatelja koncesije o mogućnosti rekonstrukcije objekta, žalbeni navod se ocjenjuje kao osnovan. Nadalje, žalitelj je u pravu kada navodi da nije jasno definirano što će obuhvatiti "tipski projekt" i koje su točne promjene koje će se od koncesionara zahtijevati. Po ocjeni ovo tijela iz formulacije da davatelj koncesije zadržava pravo tijekom trajanja ugovora odrediti tipski projekt pravilnikom kojim se uređuje red u luci, a da je obveza koncesionara prilagoditi izgled kioska ili druge građevine tipskom projektu, ne proizlazi nedvojbeno da dokumentacija za nadmetanje sadrži sve potrebne podatke za izradu ponude. Naručitelj se u žalbenom postupku na ovaj navod nije očitovao, pa se ne može otkloniti prigovor žalitelja da je potrebno jasno definirati što će obuhvatiti "tipski projekt" kako bi dokumentacija za nadmetanje bila sukladna članku
  130. Zakona o koncesijama, pa je predmetni žalbeni navod ocijenjen osnovanim. Žalitelj navodi da se u točki 9.1.
  131. dokumentacije za nadmetanje nameće obveza koncesionaru da uz ponudu dostavi i Studiju gospodarske opravdanosti te u nastavku žalitelj navodi njezin sadržaj. Žalitelj je mišljenja kako je takva odredba u suprotnosti s važećim Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama („Zakon“) te da predstavlja nezakoniti uvjet koji ograničava prava potencijalnih ponuditelja. Naime, Studija gospodarske opravdanosti, ističe žalitelj, predstavlja analitički dokument kojim se ocjenjuje financijska i ekonomska isplativost određenog projekta ili ulaganja. Takva studija, ističe žalitelj, ima smisla samo u situacijama kada koncesionar sam podnosi zahtjev za koncesiju ili traži izmjenu uvjeta koncesije, kako bi dokazao opravdanost svog prijedloga. Navedeno proizlazi iz odredbe članka
  132. i članka
  133. Zakona, kao i iz članka
  134. stavka
  135. Zakona gdje je propisano: „Koncesionar može za vrijeme trajanja koncesije podnijeti obrazloženi zahtjev za izmjenu ugovora o koncesiji, kojem se prilaže studija gospodarske opravdanosti izmjene ugovora o koncesiji.“ U slučaju kada koncesiju dodjeljuje naručitelj putem nadmetanja, izrada takve studije postaje nelogična i suvišna, jer koncesionar nema mogućnost utjecaja na osnovne uvjete nadmetanja koje je odredio naručitelj. Primjerice, u dokumentaciji se navodi da Studija treba obuhvatiti postojeće stanje lokacije za koju se traži koncesija, što je u potpunosti nelogično obzirom da objekt na lokaciji već postoji, kao i zbog činjenice da se koncesija u ovom slučaju dodjeljuje, a ne traži. Budući da u konkretnom slučaju koncesiju dodjeljuje naručitelj putem nadmetanja, a ne na zahtjev, predmetni uvjet iz dokumentacije za nadmetanje nije u skladu sa zakonskim propisima, ističe žalitelj. 11 Davatelj koncesije u odgovoru na žalbu navodi da obveza dostave studije gospodarske opravdanosti proizlazi iz odredbe članka
  136. stavka
  137. točke
  138. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, 10/17), a koja se još uvijek primjenjuje u postupku davanja koncesije, a u smislu članka
  139. stavka
  140. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine br. 83/23). Točkom 9.
  141. dokumentacije za nadmetanje propisano je da ponuda obavezno sadrži, između ostalog i Studiju gospodarske opravdanosti. Dalje je navedeno da se Studija gospodarske opravdanosti izrađuje prema sadržaju kako slijedi: - postojeće stanje lokacije za koju se traži koncesija; - iznos planirane ukupne investicije detaljno razrađen pojedinačno po godinama za cjelokupno vrijeme trajanja koncesije; - izvore i iznose financiranja investicija (vlastiti izvori, krediti); - procjenu rentabilnosti projekta (prihodi - rashodi); - broj planiranih radnih mjesta s naznakom koliko se radnih mjesta ugovara na puno vrijeme, a koliko na nepuno. Žalitelj dakle, smatra da je odredba o sadržaju ponude kojom je propisano da ponuda sadrži Studiju gospodarske opravdanosti u suprotnosti s važećim Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Članak
  142. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje da koncesija na pomorskom dobru, u smislu ovoga Zakona, jest koncesija za gospodarsko korištenje općeg dobra. Stavkom
  143. istog članka Zakona propisano je da je koncesija na pomorskom dobru vremenski ograničeno pravo gospodarskog korištenja pomorskog dobra, sa ili bez prava na gradnju, a koje se stječe ugovorom o koncesiji. Prema stavku
  144. istog članka Zakona koncesija na pomorskom dobru daje se na temelju javnog prikupljanja ponuda, dok je stavkom
  145. propisano da iznimno od stavka
  146. ovoga članka, koncesija se može dati na zahtjev u slučajevima uređenim člankom
  147. stavkom
  148. ovoga Zakona. Prema članku
  149. stavku
  150. toga Zakona koncesionar može za vrijeme trajanja koncesije podnijeti obrazloženi zahtjev za izmjenu ugovora o koncesiji, kojem se prilaže studija gospodarske opravdanosti izmjene ugovora o koncesiji. Članak
  151. stavak
  152. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje da Vlada Republike Hrvatske uredbom utvrđuje početne iznose naknade za koncesiju u ovisnosti o namjeni koncesije, obuhvaća li koncesija gradnju ili samo gospodarsko korištenje, o zonama, stupnju isključenja opće upotrebe te minimalnom sadržaju ponude i minimalnim kriterijima za ocjenjivanje ponuda. Sukladno članku
  153. stavku
  154. toga Zakona predmetnu uredbu Vlada Republike Hrvatske donijeti će u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Dalje je člankom
  155. stavkom
  156. toga Zakona propisano da do stupanja na snagu uredbe iz članka
  157. stavka
  158. Zakona ostaje na snazi Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, br. 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/
  159. i 10/17, dalje Uredba). Članak
  160. Uredbe regulira obvezni sadržaj ponude, pa tako propisuje da ponuda obvezno sadrži studiju gospodarske opravdanosti. Potrebno je navesti i članak
  161. i članak
  162. Zakona pomorskom dobru i morskim lukama, koje regulira institut koncesije na zahtjev, a na koje članke upućuje žalitelj. Člankom
  163. stavkom
  164. toga Zakona propisano je da se koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra iznimno može dati na zahtjev:
  165. za gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra ako je isto potrebno za provedbu već ishođene koncesije prema posebnom propisu (solane, iskorištavanje mineralnih i rudnih bogatstava i sl.) 12
  166. za obavljanje gospodarske aktivnosti, na javnoj uređenoj morskoj plaži iz članka
  167. stavka
  168. podstavka
  169. ovoga Zakona koja se ne smije ograditi, ne smije se naplaćivati ulaz niti se može isključiti iz opće upotrebe, koju obavlja hotel, kamp ili turističko naselje minimalne kategorizacije četiri zvjezdice ili više, a koji su izgrađeni izvan pomorskog dobra i s kojim je uređena morska plaža infrastrukturno povezana te gdje je izvršeno ulaganje u infrastrukturu od strane hotela, kampa ili turističkog naselja s kojim je u neposrednoj vezi
  170. za privremeno pontonsko privezište koje je infrastrukturno povezano sa samo jednim ugostiteljskim objektom do kojeg pristup nije moguć na drugi način osim morskim putem ili cestovnim putem nije moguća opskrba objekta niti pristup gostiju
  171. za industrijsku luku koja je infrastrukturno povezana sa samo jednim postrojenjem
  172. za ribarsku luku koja je infrastrukturno povezana sa samo jednim postrojenjem
  173. za tradicijsko brodogradilište
  174. za sportsku luku u sustavu vrhunskog sporta. Nadalje, člankom
  175. stavkom
  176. toga Zakona propisano je da se zahtjevu za davanje koncesije iz članka
  177. stavka
  178. ovoga Zakona, osim dokumentacije propisane općim propisom kojim se uređuju koncesije, prilaže studija gospodarske opravdanosti, a kojom podnositelj zahtjeva dokazuje gospodarsku opravdanost te rentabilnost i profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra, predlaže visinu stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, iznos predloženog ukupnog investicijskog ulaganja uključujući ulaganje u zaštitu okoliša, te poslovni i financijski plan koji se podnosi tijelu koje provodi pripremne radnje za davanje koncesije. Po ocjeni ovog tijela iz zakonodavnog okvira ne proizlazi da je obveza izrade studije gospodarske opravdanosti ograničena na dva slučaja: kada se koncesija dodjeljuje na zahtjev i kada koncesionar traži izmjenu ugovora o koncesiji, kako to tvrdi žalitelj. S tim u svezi ovo tijelo prihvaća argumentaciju naručitelja da obveza dostave studije gospodarske opravdanosti proizlazi iz odredbe članka
  179. stavka
  180. točke
  181. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, 10/17), koja se primjenjuje u postupku davanja koncesije. Dakle, iz navedenog se ne može zaključiti da davatelj koncesije ne može tražiti kao dio ponude studiju gospodarske opravdanosti, stoga ovo tijelo ne nalazi nezakonitosti na koje ukazuje žalitelj u žalbi, pa se žalbeni navod ocjenjuje neosnovanim. Žalitelj navodi da točka 11.
  182. dokumentacija za nadmetanje sadrži netočnu uputu u vezi ostvarivanja pravne zaštite jer davatelj koncesije propisuje mogućnost da se žalba šaljem poštom odnosno „putem ovlaštenog davatelja poštanskih usluga“. Citirajući članak
  183. ZJN žalitelj u bitnom navodi da je isključivi način dostave žalbe Državnoj komisiji elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH. Informacija prema kojoj se daje mogućnost slanja žalbe poštom stvara konfuziju ugrožava prava svih sudionika u postupku dodjele koncesije, jer ih dovodi u zabludu o pravilnom postupku podnošenja žalbe te ujedno može dovesti do povrede načela javne nabave, poput transparentnosti, načelo jednakog tretmana i zabrane diskriminacije te objektivnosti. 13 U odgovoru na žalbu davatelj koncesije ne osporava žaliteljeve navode iz ove točke. Međutim, uzimajući u obzir odredbu članka
  184. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine br. 23/04, 101 /04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, 10/17), a koja se još uvijek primjenjuje u postupku davanja koncesije, a u smislu članka
  185. stavka
  186. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine br. 83/23), a koja propisuje primjenu odredbi zakona kojim se uređuje opći upravni postupak, davatelj koncesije je proširio mogućnost na dostavu žalbe i pisanim putem. Time davatelj koncesije nije uskratio, već proširio pravo gospodarskih subjekata na pravnu zaštitu pa se ukazuje da žalitelj u ovom dijelu nema pravni interes za podnošenjem žalbe jer se istim nije diralo u njegova prava koja mu po zakonu pripadaju. Ocjenjujući osnovanost žalbenih navoda, izvršen je uvid u točku 11.
  187. dokumentacije za nadmetanje (Pravna zaštita) kojom je, između ostalog, propisano sljedeće „Žalba se dostavlja neposredno, putem ovlaštenog davatelja poštanskih usluga ili elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH.“ Prema članku
  188. stavku
  189. Zakona o koncesijama Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nadležna je za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima davanja koncesija. Člankom
  190. stavcima
  191. i
  192. Zakona o koncesijama propisano je da se pravna zaštita u postupku davanja koncesija provodi u skladu s odredbama propisa kojima se uređuje javna nabava. Članak
  193. stavak
  194. ZJN propisuje da se žalba dostavlja elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH (u daljnjem tekstu: sustav e-Žalba), a stavak
  195. tog članak propisuje da će se žalba koja nije dostavljena sukladno stavku
  196. ovoga članka odbaciti. Prema članku
  197. Pravilnika o elektroničkoj žalbi u javnoj nabavi (Narodne novine, broj 101/17, 19/23) žalba se dostavlja elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH (u daljnjem tekstu: sustav e-Žalba). Vezano za navod naručitelja da je proširio mogućnost na dostavu žalbe i pisanim putem, potrebno je navesti da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine, broj 114/22) dana
  198. listopada
  199. godine isključivi način dostave žalbe Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave dostava elektroničkim sredstvima komunikacije putem međusobno povezanih informacijskih sustava Državne komisije i EOJN RH (sustav e-Žalba). Budući da je u konkretnom slučaju dokumentacijom za nadmetanje propisano da se žalba izjavljuje putem ovlaštenog davatelja poštanskih usluga, a ne putem EOJN RH (sustav e-Žalba), davatelj koncesije se nije pridržavao odredbe članka
  200. stavka
  201. ZJN i članka
  202. Pravilnika o elektroničkoj žalbi u javnoj nabavi, pa se žalbeni navod ocjenjuje osnovanim. Postupajući po službenoj dužnosti temeljem članka
  203. ZJN 2016, a u odnosu na osobito bitne povrede postupka javne nabave iz članka
  204. stavka
  205. tog Zakona, ovo državno tijelo, nije utvrdilo postojanje osobito bitnih povreda postupka javne nabave. U skladu s prethodno navedenim, na temelju članka
  206. stavka
  207. točke
  208. ZJN 2016 odlučeno je kao u točki
  209. izreke ovog rješenja te se predmet vraća naručitelju na ponovno postupanje. 14 Žalitelj je u žalbenom postupku postavio zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.320,00 eura na ime naknade za pokretanje žalbenog postupka te na ime odvjetničke naknade za sastavljanje žalbe iznos od 1.000,00 eura. S obzirom na to da je žalitelj uspio sa žalbom, žalba je osnovana te žalitelj ima pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.320,00 eura, koji iznos je pravilnom primjenom odredaba članka 430.a stavka
  210. ZJN 2016 prethodno uplatio na ime naknade za pokretanje žalbenog postupka. Nadalje, u Tbr. 25.
  211. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) propisano je da za sastavljanje žalbe na dokumentaciju o nabavi odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. U Tbr.
  212. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, stoga odvjetniku za sastav žalbe na dokumentaciju o nabavi pripada nagrada od 1.000,00 eura. Slijedom navedenog žalitelju pripada ukupni iznos od 2.320,00 eura na ime troškova žalbenog postupka, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki
  213. izreke ovog rješenja. Naručitelj je prema odredbi članka
  214. stavka
  215. ZJN 2016, obvezan postupiti sukladno izreci odluke Državne komisije, najkasnije u roku od 30 dana od dostave izvršne odluke, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Državne komisije. UPUTA O PRAVNOM LIJEKU Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od isteka osmog dana od dana javne objave rješenja na internetskim stranicama Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave. Tužba se predaje neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom, odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. V.D. ZAMJENICE PREDSJEDNICE Danijela Antolković 15 DANIJELA ANTOLKOVIĆ HR-82400519814 Elektronički potpisano: 21.05.2025T14:43:25 (UTC:2025-05-21T12:43:25Z) Provjera: https://epotpis.rdd.hr/provjera Broj zapisa: 1e044fb8-28d6-47a2-a013-c0197c592752

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.