← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-938/1995 od 3. travnja 1996. i Izdvojeno mišljenje

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-938/1995 od

  1. travnja
  2. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-938/1995 od
  3. travnja
  4. i Izdvojeno mišljenje NN 30/1996 (19.4.1996.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-938/1995 od
  5. travnja
  6. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dopredsjednik Suda Zdravko Bartovčak, te suci dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi J. S. iz S, na sjednici održanoj dana
  7. travnja
  8. godine, donio je ODLUKU I.
  9. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju: - presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-736/95-4 od
  10. srpnja
  11. godine; - rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-222-02/93-01/19, urbroj: 515-02-03/3-94-6 od
  12. studenog 1994; - rješenje Sekretarijata opće uprave i proračuna Općine S, klasa: UP/I-222-02/92-01/526, ur. broj: 2181-05-03/92-09 od
  13. siječnja
  15. Predmet se vraća Sekretarijatu opće uprave i proračuna Grada S. na ponovni postupak. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje J. S. podnio je ovom Sudu dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu povodom odluka navedenih u izreci ove odluke. Rješenjem upravnog tijela prvog stupnja odbijen je zahtjev podnositelja za odobrenje promjene osobnog imena, koje je rješenje potvrđeno odbijanjem žalbe od strane upravnog tijela drugog stupnja. U upravnom sporu, pokrenutom tužbom podnositelja, Upravni sud Republike Hrvatske nije utvrdio nezakonitost navedenih akata upravnih tijela te je tužbu odbio. Podnositelj smatra da su mu tim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članaka 14,
  16. i
  17. Ustava Republike Hrvatske. Kao razloge kojima obrazlaže povrede navedenih ustavnih prava podnositelj ustavne tužbe navodi da promjenu traži iz subjektivnih razloga. Smatra da ga njegovo sadašnje osobno ime ne označava u smislu njegove osobnosti, te da se sa predloženim osobnim imenom već dulje vrijeme isključivo služi u privatnom životu. Novo ime predstavlja dio njegove osobnosti i neodvojivi je dio podnositelja. Navodi i da sadašnje osobno ime budi u njemu niz neugodnih asocijacija, kao i određene psihičke tegobe, a što dokazuje i liječničkom dokumentacijom. Podnositelj smatra da nije točno da je predloženo osobno ime u suprotnosti s društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj živi potkrepljujući to i konkretnim primjerima. Mišljenja je da mu odbijanjem zahtjeva državni organ oduzima pravo i slobodu koja mu po zakonu pripada. U ustavnoj tužbi podnositelj ukazuje i na suprotnost Ustavu članka
  18. i članka
  19. Zakona o osobnom imenu (»Narodne novine«, broj 69/92 i 26/93). Podnositelj je Ustavnom sudu podnio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i odredaba Zakona o osobnom imenu, a koji nije prihvaćen. Predlaže Sudu da se poništi presuda Upravnog suda broj: Us-736/95, te da mu odobri zahtjev za promjenu imena i time omogući normalan život. Ustavna tužba je osnovana. Upravna tijela, a što je potvrdio i Upravni sud, zauzeli su stajalište da zahtjev podnositelja za promjenu osobnog imena ne udovoljava pretpostavkama iz članaka
  20. i
  21. Zakona o osobnom imenu. Prema članku
  22. st.
  23. Zakona, zahtjev za promjenu osobnog imena mora sadržavati razloge zbog kojih se promjena traži, a prijedlog novog osobnog imena mora ukazivati na opravdanost zahtjeva, a odredba članka
  24. Zakona određuje da će se promjena osobnog imena odobriti u slučaju utvrđene opravdanosti zahtjeva uz ocjenu organa da se novo osobno ime ne protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi. Upravno tijelo prvog stupnja odbilo je zahtjev podnositelja za promjenom osobnog imena navodeći, u vrlo kratkom obrazloženju, da predloženo osobno ime ne ukazuje na opravdanost zahtjeva za promjenu osobnog imena, tim više što je predloženo osobno ime neuobičajeno u sredini u kojoj podnositelj živi. Iz navedenog upravno tijelo je zaključilo da podnositelj ne udovoljava uvjetima iz članaka
  25. i
  26. Zakona o osobnom imenu. U postupku povodom žalbe podnositelja, upravno tijelo drugog stupnja odbilo je žalbu uz obrazloženje da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje u skladu s odredbama članaka
  27. i
  28. Zakona o osobnom imenu, uz napomenu da se u privatnom životu svatko može nazivati umjetničkim imenom koji odgovara njegovim željama i osobnostima. To rješenje poništeno je presudom Upravnog suda broj: Us-6051/93 iz razloga što po ocjeni Upravnog suda iz obrazloženja tog rješenja, kao ni iz podataka u spisu, nije vidljivo u čemu bi se promjena osobnog imena protivila običajima sredine u kojoj živi, kao i to da razlozi na koje se poziva podnositelj u svom zahtjevu ne ukazuju na opravdanost njegovog zahtjeva za promjenu osobnog imena. Upravni sud ukazuje i na psihološki moment u zahtjevu podnositelja upozoravajući da nalazu liječnika neuropsihijatra treba posvetiti više pažnje. U ponovnom rješavanju Ministarstvo uprave odbija žalbu podnositelja navodeći da u postupku nije sporno pravo na promjenu osobnog imena već prijedlog novog imena podnositelja koje nije uobičajeno u sredini u kojoj podnositelj živi. Mišljenja je da je predloženo ime u suprotnosti s pravilima hrvatskog pravopisa, a da subjektivni razlozi podnositelja ne mogu sami po sebi opravdati zahtjev. U odnosu na zdravstvenu stranu tražene promjene i psihičkih smetnja podnositelja glede korištenja sadašnjeg imena Ministarstvo uprave navodi da promjena osobnog imena nije i ne može biti sredstvo psihoterapije, već je osobno ime sastavni dio jezičnog, povijesnog i kulturnog blaga svakog naroda. Iznijeto stajalište potvrđeno je u presudi Upravnog suda broj: Us-736/95, a u povodu koje je podnijeta ova ustavna tužba. U pravu je podnositelj upravne tužbe kada navodi da su mu povrijeđena navedena ustavna prava. Člankom
  29. Ustava Republike Hrvatske određeno je da svi građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, te su svi pred zakonom jednaki. Zajamčena jednakost svih pred zakonom znači da su građani jednaki u pravima i obvezama koja im određuje zakon, čime se ostvaruje vladavina prava kao temeljna odrednica svake pravne države. Uređujući javni pravni poredak države zakonodavac ima pravo zakonom urediti i određena pitanja u svezi određivanja, korištenja i mijenjanja osobnog imena građana. Uređujući ta pitanja zakonodavac ima pravo propisivati i određene zakonske pretpostavke i ograničenja pri određivanju, korištenju i izmjeni osobnog imena, ali to mora biti u skladu s člankom
  30. Ustava. Prema članku
  31. Ustava slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Člankom
  32. Ustava određeno je da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Analizirajući razloge kojima podnositelj obrazlaže navedene povrede ustavnih prava te razloge rješenja upravnih tijela prvog i drugog stupnja, kao i razloge koji su dani u obrazloženju presude Upravnog suda, ocjena je Suda da je odlučivanje navedenih tijela u nesuglasju s temeljnim slobodama i pravima iz članka 14,
  33. i
  34. Ustava. Nije u sumnji da je osobno ime čovjeka oznaka individualizacije svake osobe te da ulazi u zaštićenu osobnost čovjeka. Tu zaštitu osobnosti Ustav podiže do stupnja nepovredivosti (čl.
  35. st. 1). No istodobno, osobno ime je i oznaka identiteta osobe kao nositelja prava ali i obveza u pravnom prometu. Pravni je promet, pak, dio zakonom uređenog javnog poretka. Upravo u cilju zaštite javnog poretka, Ustav daje temeljne norme za uređenje javnog poretka zakonima. U granicama ustavnih ovlasti, zakonodavac ima pravo i na donošenje zakonskih odredbi kojima se pojedine slobode i prava čovjeka mogu ograničiti, određujući prava, uvjete i tijela za primjenu i postupanje po takvim zakonskim odredbama. Takva su, Ustavom dopuštena, ograničenja sadržana i u odredbama Zakona o osobnom imenu. Dakle, nije prijeporna sveza između osobnog imena i Ustavom zaštićene osobnosti čovjeka, ali, nije prijeporno niti pravo zakonodavca da zakonom regulira upotrebu osobnog imena u pravnom prometu. Tri su temeljna razloga takvoj zakonskoj regulativi, i to razloga koji su sadržani u zaštiti: zaštiti povjerenja u javni promet, zaštiti sloboda i prava drugih ljudi te zaštiti javnog poretka. Upravo te zaštite jesu onaj temelj za zakonsko ograničenje prava i sloboda. Sud je, ocjenjujući postoje li ili ne, povrede ustavnih prava navedene po podnositelju, ocijenio da su upravna tijela i Upravni sud, odlučujući o konkretnom zahtjevu za odobrenje promjene osobnog imena, povrijedili ta ustavna prava jer su svojim odlukama, kojima zahtjevu ne udovoljavaju, odlučivali nesuglasno Ustavu (poglavito članku 16.) ne odlučivši da li zahtijevano promijenjeno ime ugrožava slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, odnosno ako nalaze da ta zahtijevana promjena nije u skladu sa zakonom. Konstatacija upravnih tijela da je podnositelj u svom zahtjevu naveo isključivo subjektivne razloge iz kojih traži promjenu osobnog imena i da to nije dovoljno ne može biti jedan od razloga za odbijanje tog zahtjeva. Razlog zbog kojeg netko traži promjenu osobnog imena je subjektivne prirode i kao takav se mora i ispitivati. Subjektivni razlozi su ti koji opravdavaju osnovanost zahtjeva, uz udovoljavanje zakonskim odredbama. Analizirajući navode ustavne tužbe i osporene odluke Ustavni sud je utvrdio da su podnositelju povrijeđena ustavna prava u povodu kojih je podnio ustavnu tužbu. Slijedom iznijetog, na temelju članka
  36. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91 - u nastavku: Ustavni zakon), a u svezi s člankom
  37. i
  38. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/94) odlučeno je kao u izreci pod I. Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka
  39. stavak
  40. Ustavnog zakona. Broj: U-III-938/1995 Zagreb,
  41. travnja
  42. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Dopredsjednik Zdravko Bartovčak, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-938/95 od
  43. travnja
  44. godine
  45. Ovom odlukom Ustavnog suda usvojena je ustavna tužba njenog podnositelja, te su ukinuta (u odluci označena) rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog tijela kao i presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, a predmet je vraćen prvostepenom tijelu na ponovni postupak. Ukinutim odlukama konačno i pravomoćno je odbijen zahtjev podnositelja tužbe da mu se odobri promjena njegovog sadašnjeg osobnog imena (imena i prezimena) u novo osobno ime: OCEAN ALETHEIA.
  46. Odluka polazi od ispravne postavke »…da je osobno ime čovjeka oznaka individualizacije svakog čovjeka te da ulazi u zaštićenu osobnost čovjeka. Tu zaštitu osobnosti Ustav podiže do stupnja nepovredivosti…«, i uvrštava među temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva (članak
  47. stavak
  48. Ustava). Nepovredivost osobnosti znači da je ona Ustavom zajamčena i zaštićena. Kad se radi o osobnom imenu, to znači da svatko ima pravo na osobno ime, da se ono radi zaštite njegovog nositelja i pravne sigurnosti upisuje u određene javne knjige (matice i dr.), da svatko može (a i dužan je) njime se služiti, da se nikoga ne može prisiljavati da mijenja ili ispravlja svoje osobno ime iz etničkih, jezičnih, političkih, kulturnih ili bilo kojih drugih razloga, itd. Kao jedno od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina nepovredivost osobnosti (pa i osobnog imena) može se ograničiti samo zakonom, da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral ili zdravlje (članak
  49. Ustava).
  50. U odluci Ustavnog suda dolazi, međutim, do izražaja i shvaćanje da je ustavnom garancijom nepovredivosti osobnosti obuhvaćeno i pravo na promjenu osobnog imena, te da se zbog toga i ono može ograničiti samo iz razloga navedenih u članku
  51. Ustava. Zato se u obrazloženju iznosi da su državna tijela koja su odlučivala u ovom predmetu povrijedila »…ta ustavna prava jer su svojim odlukama, kojima zahtjevu ne udovoljavaju, odlučivali nesuglasno Ustavu (poglavito članku 16.) ne odlučivši da li zahtijevano promijenjeno ime ugrožava slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, odnosno ako nalaze da ta zahtijevana promjena nije u skladu sa zakonom«. Takvo shvaćanje nije zasnovano na odredbama Ustava: iz ustavnog zajamčenja nepovredivosti osobnog imena slijedi da je i taj vid osobnosti posebno zaštićen, ali ne i zaključak da je Ustavom zajamčeno pravo na promjenu osobnog imena, tj. da i pravo na promjenu spada u temeljne ustavne slobode i prava. Takav zaključak ne proizlazi iz smisla ustavne odredbe članka
  52. stavka 1., niti iz jezičnog sadržaja izričaja da je »osobnost nepovrediva«. Članak
  53. Ustava određuje smjernice i (u izvjesnom smislu) najveća moguća zakonska ograničenja; no ta se ograničenja tiču samo temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina. Kad je neko subjektivno pravo (kao što je pravo na promjenu osobnog imena) utemeljeno na zakonu, a ne na Ustavu, tj. kad ono nije uzdignuto na rang temeljnih ustavnih sloboda i prava, zakonom se mogu predvidjeti druga (stroža, uža) ograničenja koja se ravnaju po drugim odrednicama, primjerenijima pravnim odnosima u određenoj pravnoj oblasti, a ne (samo) prema onima iz članka
  54. Ustava. Primjera za to ima gotovo u svim zakonima.
  55. Takvo stajalište zauzeo je i Sabor Republike Hrvatske kad je donio Zakon o osobnom imenu (»Narodne novine«, br. 69/1992), time što je propisao odrednice za ocjenu opravdanosti zahtjeva za promjenu osobnog imena, koje ne odgovaraju onima iz članka
  56. Ustava. Zakonom je utemeljeno pravo svake osobe da promijeni osobno ime, no zahtjev za promjenu mora sadržavati razloge zbog kojih se promjena traži, a prijedlog novog osobnog imena mora ukazivati na opravdanost zahtjeva (članak
  57. stavci
  58. i 2). Promjena osobnog imena odobrit će se u slučaju utvrđene opravdanosti zahtjeva uz ocjenu organa da se novo osobno ime ne protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi (članak 8). Ova ograničenja ne mogu se podvesti pod ona iz članka
  59. Ustava i uskladiti s njima - radi se naprosto o drugačijim odrednicama. Na primjer, protivnost »društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi« ne može se poistovjetiti s »pravnim poretkom« (a još manje s drugim izričajima iz članka
  60. Ustava - zaštitom slobode i prava drugih ljudi, javnim moralom i zdravljem). Sve ono što je protivno »društvenim pravilima i običajima sredine« zacijelo ne mora biti u protivnosti s »pravnim poretkom«, što znači da je ocjena opravdanosti promjene osobnog imena podvrgnuta znatno strožim pravilima. Zakonska ograničenja za promjenu osobnog imena nisu usklađena s odredbama članka
  61. Ustava, a ne moraju ni biti, jer se radi o ograničenjima prava koja ne spadaju među temeljne slobode i prava čovjeka i građanina.
  62. Odluka Ustavnog suda u neskladu je s nekim ranijim odlukama tog suda. Odlukom broj U-I-35/1995 od
  63. svibnja
  64. nije prihvaćen prijedlog (istog podnositelja) za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba članka
  65. stavaka
  66. i
  67. i članka
  68. Zakona o osobnom imenu, jer je Ustavni sud ocijenio da su ove odredbe »…u skladu s mogućim ograničenjima sloboda i prava predviđenih člankom
  69. Ustava i ne predstavljaju povredu čovjekove osobnosti zaštićenu stavkom
  70. članka
  71. Ustava«. Pitanje je jesu li citirana zakonska ograničenja u skladu sa člankom
  72. Ustava i moraju li biti usklađena; no iz odluke Ustavnog suda izričito proizlazi da su odredbe članaka
  73. i
  74. Zakona o osobnom imenu u skladu s Ustavom. To znači da je u skladu s Ustavom i zakonsko ograničenje da se promjena osobnog imena ne smije protiviti »društvenim pravilima i običajima sredine«. Zbog toga su bila u pravu upravna tijela i Upravni sud kad su, odbivši zahtjev za promjenu osobnog imena, primijenili i, u skladu sa svojim shvaćanjem, protumačili odredbu iz članka
  75. Zakona.
  76. Odluka Ustavnog suda dovodi upravna tijela u čudan položaj i prijeti mogućim konfliktnim stanjima. Upravna tijela, kojima je predmet vraćen na ponovni postupak, vezana su zakonom i moraju ga primijeniti (tim više što je Zakon o osobnom imenu, po ocjeni Ustavnog suda, u skladu s Ustavom). Ona ne mogu neposredno primijeniti članak
  77. Ustava, dok postoji zakon koji propisuje drugačija ograničenja za promjenu osobnog imena. Niti tumačenjem se zakonski izričaj o protivnosti »društvenim pravilima i običajima sredine« ne može uskladiti s ustavnim ograničenjima, jer takav pokušaj ne bi bio tumačenje, već izmjena zakona. Zbog toga bi se moglo dogoditi da upravni organi i Upravni sud donesu odluke jednake onima koje je Ustavni sud ukinuo. A Ustavni sud bi onda mogao opet ukinuti te odluke, uz obrazloženje da nisu u skladu sa člankom
  78. Ustava. Ne nazire se izlaz iz ove situacije.
  79. Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda proizlazi da su za odobrenje promjene osobnog imena dovoljni subjektivni razlozi podnositelja zahtjeva, te da nisu opravdana stajališta izražena u ukinutim odlukama da takvi razlozi, sami za sebe, nisu dovoljni. »Subjektivni razlozi su ti koji opravdavaju osnovanost zahtjeva, uz udovoljavanje zakonskim odredbama«. Svi zahtjevi za promjenu osobnog imena podnose se iz subjektivnih razloga; a svi su subjektivni razlozi, sa subjektivnog stajališta podnositelja prijedloga, opravdani. Kad bi se promjena osobnog imena odobravala samo na temelju subjektivnih razloga, sve bi zahtjeve za promjenom trebalo odobriti. No iz odredaba članaka
  80. i
  81. Zakona o osobnom imenu (posebno iz odredbe da se promjena ne smije protiviti »društvenim pravilima i običajima sredina«) proizlazi da se osnovanost zahtjeva za promjenom osobnog imena prosuđuje i po objektivnim, a ne samo subjektivnim čimbenicima. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. Velimir Belajec, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-938/1995 od
  82. travnja
  83. godine Svojom Odlukom od
  84. travnja
  85. godine Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu J. S., te je ukinuo rješenje prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela kao i presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, a predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Ustavni sud utvrdio je, da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava iz članka 14,
  86. i
  87. Ustava Republike Hrvatske. Kako u tom predmetu imamo drugačije ustavnopravno stajalište, glasovali smo protiv usvajanja ustavne tužbe i izdvojili svoje mišljenje, pa ga obrazloženo prilažemo uz Odluku.
  88. U ovom predmetu podnositelj ustavne tužbe J. S. traži zaštitu svog prava na promjenu osobnog imena. Nije sporno da takvo pravo imaju svi hrvatski državljani i da je ono zaštićeno našim pravnim sustavom. Međutim, po našem mišljenju, sporan je pravni rang tog prava i njegovo pravno značenje. Svojom Odlukom Ustavni sud je, smatramo, pogrešno protumačio sadržaj i domašaj ustavnog načela iz članka
  89. stavak
  90. Ustava Republike Hrvatske koje glasi: »Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva«. Točna je postavka obrazloženja Odluke da je osobno ime »oznaka indentiteta osobe kao nositelja prava ali i obveza u pravnom prometu«, a isto tako i »oznaka individualizacije svake osobe te da ulazi u zaštićenu osobnost čovjeka«. Pored toga, osobno ime ima i druga značenja koja su šira od potreba pravnog prometa. Stara latinska mudrost kazuje da je ime znak (nomen est omen), u prvom redu znak identifikacije sa sredinom u kojoj čovjek živi i iz koje potječe. U tom smislu osobno ime je i poruka i to ne samo nositelja ustavne tužbe za promjenu osobnog imena, već i zajednice u kojoj je osoba pravno locirana. Te navedene pravne i socijalne funkcije osobnog imena mogu se ostvariti samo tada ako je ono trajno i stabilno i osigurano efikasnom pravnom zaštitom. Drugim riječima, trajnost i stabilnost osobnog imena mora biti pravilo, a promjena osobnog imena samo izuzetak. To ne znači da zagovaramo stanovište da ustavno načelo o nepovredivosti osobnosti čovjeka nema nikakvog ustavnopravnog učinka. Ono sadrži dva važna ograničenja kojima se štiti nepovredivost osobnosti čovjeka. Prvo je ograničenje, da se zakonito stečeno osobno ime ne može mijenjati jednostranim aktom tijela državne vlasti i drugo, da se sva pitanja u svezi s osobnim imenom mogu uređivati samo zakonom (enonsijacija zakonitosti), ali ne i drugim nižim pravnim vrelima. U taj krug zakonski uređenih pitanja svakako ubrajamo i pravo punoljetne osobe da zatraži promjenu svog osobnog imena. Prema tome, naše je stanovište da se interpretacijom članka
  91. stavak
  92. Ustava Republike Hrvatske ne može doći do zaključka da se pravo na promjenu osobnog imena može uvrstiti među ona Ustavom zajamčena prava iz kruga temeljnih sloboda i prava koja štiti Ustavni sud, već da se radi o pravu utemeljenom na zakonu i zaštićenim zakonom.
  93. U Republici Hrvatskoj donijet je Zakon o osobnom imenu (»Narodne novine«, broj 69/92) i on je na snazi. U njemu su riješena sva pitanja u svezi s promjenom osobnog imena. Zakon predviđa više načina promjene osobnog imena zavisno od pravne situacije u kojoj se osoba nalazi. Međutim, nesporno je da je Zakon izričitim normama članka
  94. i
  95. riješio i pravnu situaciju podnositelja ustavne tužbe propisujući uvjete i postupak kako u takvom slučaju može doći do promjene osobnog imena. Posebno ističemo, da je Ustavni sud na prijedlog istog podnositelja (J. S.) ocjenjivao ustavnost upravo spomenutih članaka Zakona o osobnom imenu i svojom odlukom utvrdio da su ove odredbe »... u skladu s mogućim ograničenjima sloboda i prava predviđenim člankom
  96. Ustava i ne predstavljaju povredu čovjekove osobnosti zaštićenu stavkom
  97. članka
  98. Ustava« (Odluka broj: U-I-35/95 od
  99. svibnja
  100. godine). Postavlja se pitanje, da li Ustavni sud o istom ustavnopravnom problemu može imati dva oprečna stava, jedan kada ocjenjuje validnost zakona, a drugi kada ocjenjuje osnovanost ustavne tužbe? To pitanje dobiva još oštrije osvjetljenje u ozračju vrlo značajne odredbe članka
  101. Ustava koja je svrstana u njegove Temeljne odredbe, a koja glasi: »U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike.« Nadamo se, da nije sporno da ove norme vezuju i Ustavni sud.
  102. Kada ne bi bilo drugih razloga za naše izdvojeno mišljenje, već bi dva ranije navedena bila dovoljna, ali postoji i treći podjednako značajan razlog. Riječ je o karakteru prava koje je Zakon o osobnom imenu člankom
  103. i
  104. povjerio nadležnim upravnim tijelima kada rješavaju zahtjev za promjenu osobnog imena. O tome u obrazloženju Odluke Suda nema ni riječi. Po našem mišljenju, radi se o tipičnom slučaju diskrecionog odlučivanja upravnog tijela, učestalog u suvremenim pravnim državama pa i u našem pravnom sustavu. Ne trebamo ni spominjati, da jasno razlikujemo diskreciono od arbitrernog odlučivanja. Diskreciono odlučivanje kreće se u granicama legalnosti i podvrgnuto je kontroli legalnosti, doćim arbitrerno odlučivanje predstavlja samovolju dotičnog državnog tijela i negaciju načela legalnosti. Za diskreciono odlučivanje potrebna su dva uvjeta: prvo, da u zakonu postoji izričito ovlaštenje za diskreciono odlučivanje i drugi, da takva odluka mora biti obrazložena. Služi na čast Ustavnom sudu Republike Hrvatske, što je u svojim brojnim odlukama, od kojih neke imaju presedanski karakter, tražio obrazloženje kao predpostavku za ulaganje učinkovitog pravnog sredstva. U slučaju ustavne tužbe J. S., smatramo da su ispunjena oba uvjeta o diskrecionom odlučivanju i da su upravo tako odlučivala upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske. Radi toga smatramo, da je Odluka Ustavnog suda pravno neutemeljena.
  105. Ovdje ne iznosimo praksu europskih država, glede promjene osobnog imena, osobito Savezne Republike Njemačke, koja bi još reljefnije potvrdila naše stanovište da je zahtjev Jurice Samca ne samo pravno neutemeljen nego i više od toga, poruga pravnom sustavu Republike Hrvatske. Suci Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. Nikola Filipović, v. r. Ivan Marijan Severinac, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-938/95 od
  106. travnja
  107. godine Temeljem odredbi članka
  108. stavka
  109. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i članka
  110. stavak
  111. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dajem pismeno obrazloženje razloga koji su me motivirali na izdvajanje mišljenja i glasovanja protiv Odluke o usvajanju ustavne tužbe J. S. u predmetu broj U-III-938/95, koju je Sud usvojio većinom glasova sudaca Ustavnog suda na sjednici održanoj
  112. travnja
  113. godine. Naime J. S. iz S., zatražio je od upravnih vlasti promjenu svog imena u novo ime: »Ocean Aletheia«, što mu je upravni organ O. S. odbio, Ministarstvo uprave Republike Hrvatske nije uvažilo njegovu žalbu, a Upravni sud mu nije prihvatio tužbu, pa se je obratio ustavnom tužbom Ustavnom sudu Republike Hrvatske smatrajući da su mu odbijanjem zahtjeva za promjenom imena povrijeđena njegova ustavna prava iz članka 14.,
  114. i
  115. Ustava Republike Hrvatske. Na sjednici Ustavnog suda
  116. travnja
  117. Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu uz obrazloženje kako su odlučivanje tijela upravne vlasti i Upravnog suda »u nesuglasju s temeljnim slobodama i pravima iz članka 14.,
  118. i
  119. Ustava Republike Hrvatske.« Izdvajajući svoje mišljenje imao sam drukčije stajalište u ovom slučaju, glasovao protiv usvajanja tužbe, a to iz slijedećih razloga: Nesporna su prava i načela citiranih članaka Ustava Republike Hrvatske i to članka 14.: Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.; - čl. 16.: Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje; - članak 22.: Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. - Nikome se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Sve citirane odredbe tih članaka Ustava su nesporne i o njima nisam ni ja imao drukčija stajališta od ostalih sudaca. Međutim Zakon o osobnom imenu, a koji je u skladu s Ustavom dok se drukčije ne dokaže, daje diskreciono pravo nadležnom organu odobriti ili ne odobriti promjenu imena. To diskreciono pravo temelji se na ocjeni organa uprave da li se novo osobno ime i prezime protive društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi. Prema tome ovdje je potrebno imati jasnu sliku o svrsishodnosti zaštite koja se, također temeljem odredbi Ustava Zakonom daje nadležnim organima i tijelima uprave da odobre ili ne odobre traženu promjenu u osobnom imenu i prezimenu. Hrvatska tradicijska kultura predstavlja sveukupnost duhovnih i materijalnih dobara stvorenih od najširih narodnih slojeva u tijeku povijesti hrvatskog naroda. Ona i danas čini prepoznatljivi specifični hrvatski pojam u kulturnoj i civilizacijskoj djelatnosti. Osobito važnu odrednicu hrvatske kulturne tradicije čine narodni život i običaji koji jamče određenu, hrvatsku, etnoduhovnost. Identitet jednog naroda osobito snažno pokazuje tradicija kulturno povijesnog nasljeđa u borbi za njegov vlastiti jezik, pomoću kojega se hrvatski narod kroz povijest, ne samo izražavao, nego i održao kao narod na ovom prostoru našeg postojanja, na kojem prostoru bez svog jezika ne bi opstali. Ne tako davno, djelomično i danas, vjerojatno jedinstveno u Europi, pod utjecajem fašističke ideologije, dekretom su se mijenjala imena i prezimena na ovim našim nacionalnim prostorima (osobito u Istri), da bi se lažnom prikazala njihova nacionalna pripadnost kao Italijana. S druge strane, dosta masovna pojava je bizantijska igra sa imenima i prezimenima iz kojekakvih političkih razloga kako bi se prikrivali identiteti iz raznih razloga, svakako ne iz razloga koristi Hrvatskoj. Prema tome, iako bi trebalo izbaciti iz vida prilikom odlučivanja svaku politiku, mislim da u ovom konkretnom slučaju je nemoguće zanemariti i to u ovom traženju. Zato uzimajući u obzir prava i dužnosti upravnih organa u čuvanju ovog važnog elementa nacionalne kulturne baštine kad su u pitanju prezimena i imena, izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv usvajanja ustavne tužbe. Svojim hodom kroz prošlost, svjedočeći svoj kulturološki identitet i svojim - kako Marulić kaže - hrvatskim jezikom, svjedočili smo svoju otvorenost svemu što potiče rast ljudskosti, slobode i dobrote. Zato Ustav u nekoliko svojih članaka posvećuje obvezu čuvanja kulturnog bogatstva i korištenja njime, osobito o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku i korištenju njime (članak
  120. i
  121. Ustava). Povijesno je dokazano da se je planina Biokovo iznad Makarske nekada zvala grčkim nazivom »Adrion«, ali u doba hrvatskih vladara, sigurno u doba Marka Marulića, nazvala se hrvatskim jezikom: Biokovo. Mi sada, dozvoljavajući da se grčke riječi uzimaju u corpus hrvatskih prezimena kao što je riječ ženskog roda: »Aletheia« za prezime podnositelja ove tužbe, ne štitimo niti jedno od navedenih ustavnih prava na koja se poziva podnositelj ustavne tužbe, nego, po mom mišljenju, narušavamo norme zaštite hrvatskog jezika. Istovremeno, čini mi se, ovakvom Odlukom ne doprinosimo razjašnjenju ustavnih i zakonskih obveza organa uprave, kojima je Zakon o osobnom imenu, donijet sukladno Ustavu, stavio u dužnost, ali i pravo diskrecione ocjene, da kod odlučivanja o odobrenju ili odbijanju traženja promjene imena i prezimena, mora štititi ona načela koja su u Zakonu navedena, a u koja i zaštita hrvatskog jezika sigurno ulazi. Iz svih tih razloga, naglašavam, izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv usvajanja ustavne tužbe gospodina S. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković, v. r. Odluka, NN 30/1996-631 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 30/1996 Broj dokumenta u izdanju: 631 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 19.4.
  122. ELI: /eli/sluzbeni/1996/30/631 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  123. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.