← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-242/1998 od 14

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-242/1998 od 14 Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-242/1998 od 14 NN 38/1999 (20.4.1999.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-242/1998 od 14 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o prijedlogu Hrvatske čiste stranke prava za ocjenu ustavnosti drugog propisa, na sjednici održanoj dana

  1. travnja
  2. godine, donio je ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti Zaključka o određivanju mjesta za javna okupljanja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", br. 10/92, 11/92, 10/95, 3/97 i 6/97), i taj se Zaključak ukida. II. Ova odluka objavit će se u "Službenom glasniku Grada Zagreba" i u "Narodnim novinama". Obrazloženje Hrvatska čista stranka prava, zastupana po predsjedniku Ivanu Gabelici, podnijela je prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zaključka o određivanju mjesta za javno okupljanje ("Službeni glasnik Grada Zagreba", br. 10/92, 11/92, 10/95, 3/97 i 6/97). Predlagatelj navodi da se tim Zaključkom određuju mjesta na kojima se jedino mogu održavati javna okupljanja u gradu Zagrebu te da je svojim čestim izmjenama i dopunama mijenjao mogućnost održavanja javnog okupljanja na Jelačićevu trgu, dopuštajući javna okupljanja kada to nositeljima vlasti odgovara, a zabranjujući ih kada toj istoj vlasti to ne odgovara, čime da je narušeno ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom. Ističe da je u članku
  3. Ustava Republike Hrvatske propisano da se svim građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed te da je ta odredba opće naravi i od nje da nema iznimaka. Smatra da se to pravo, kao i ostala ustavna prava i slobode mogu ograničiti, ali samo u skladu s člankom
  4. Ustava, u kojem se određuje da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Iz navedenog da proizlazi da se samo zakonom može ograničiti pravo građana na mirno okupljanje i javni prosvjed, a ne i općim ili pojedinačnim aktom tijela lokalne samouprave, kao i da zakon ne može na tijela lokalne samouprave prenositi ovlast da donose akte kojima se uređuje pravna materija javnog okupljanja građana, a pogotovo kojima se ograničava pravo građana na mirno okupljanje i javni prosvjed. Također navodi da se ni zakonom ne mogu neograničeno ograničavati ustavna prava i slobode, pa tako ni pravo na javno okupljanje i javni prosvjed, i da se ta prava mogu ograničiti samo zato da bi se zaštitila prava i slobode drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, zbog čega da je svako ograničavanje prava na mirno okupljanje i javni prosvjed zbog bilo kojega drugog razloga protuustavno, što vrijedi i za zakon i još više za akte tijela lokalne samouprave. Konačno ističe da zaključci o određivanju mjesta za javna okupljanja tadašnjeg Izvršnoga vijeća Skupštine Grada Zagreba, odnosno Gradskoga poglavarstva Grada Zagreba, određuju mjesta na kojima se mogu održavati javna okupljanja ne samo u iznimnim slučajevima predviđenim u članku
  5. Ustava, nego beziznimno i u svim ostalim slučajevima, što da predstavlja flagrantno ograničavanje i kršenje ustavnih prava građana na javno okupljanje. Predlaže Ustavnom sudu Republike Hrvatske da ukine osporeni Zaključak. Prema zaključku Suda sa sjednice od
  6. ožujka 1998., prijedlog je dostavljen Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba, kao donositelju osporavanog propisa, kako bi o tom prijedlogu moglo dati svoje mišljenje. U odgovoru Sudu, Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, u bitnom, navodi da su, na temelju ovlaštenja iz članka
  7. stavka
  8. Zakona o javnom okupljanju, općim aktom unaprijed određena mjesta za javno okupljanje u gradu Zagrebu, da je taj opći akt, osporeni Zaključak, donijelo Izvršno vijeće, a mijenjalo Gradsko poglavarstvo, sukladno mišljenju da se ne radi o propisu, već o aktu izvršne naravi. Ističe da na osnovi tog Zaključka, organizatori javnih okupljanja u gradu Zagrebu samostalno određuju mjesta javnog okupljanja između Zaključkom određenih mjesta, o čemu se ne donosi poseban pojedinačni akt, a ta su mjesta: Trg Francuske Republike, Park Maksimir (kod pozornice), Jarun (kod tribina), prostor ispred robne kuće Ambijenta u Novom Zagrebu, Trg sportova i Trg bana Josipa Jelačića samo u određeno vrijeme (od
  9. do
  10. listopada 1995., od
  11. do
  12. travnja
  13. i od
  14. do
  15. lipnja 1997.). Također navodi da određivanje mjesta od strane Gradskog poglavarstva na kojima se mogu održavati javna okupljanja u gradu Zagrebu ne predstavlja ograničenje i kršenje ustavnih prava građana na javno okupljanje, jer organizator javnog okupljanja može između određenih mjesta odabrati ono koje odgovara potrebama javnog skupa, a građani na tom mjestu mogu ostvariti svoje temeljno pravo i slobodu na javno izražavanje misli ili ostvarivanje određenih interesa. Ta mjesta u gradu Zagrebu, da su određena u skladu s potrebama osiguravanja uvjeta za ostvarivanje prava građana na javno okupljanje i ostvarivanje drugih sloboda i prava te interesa građana za vrijeme održavanja javnog okupljanja, a posebno uvjeta za funkcioniranje grada. Posebno ističe da su određena ona mjesta koja svojim prostornim obilježjima mogu zadovoljiti potrebe većeg, odnosno manjeg broja sudionika javnog okupljanja, iz čega da proizlazi da su utvrđena mjesta na kojima se može okupiti i vrlo velik broj građana. Nadalje, da su to mjesta do kojih se može doći sredstvima javnog prijevoza, odnosno vlastitim prijevozom i čiji odabir omogućuje daljnje neometano odvijanje javnog prometa za vrijeme održavanja javnog okupljanja, odnosno korištenje okolnih javnih površina za parkiranje osobnih vozila. Smatra da osporavanim Zaključkom nije ograničeno ni kršeno pravo građana na javno okupljanje radi javnog izražavanja misli ili ostvarivanja određenih interesa. Prijedlog je osnovan. Prema odredbi članka
  16. Ustava, svim se građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed. To pravo može biti ograničeno u skladu s odredbom članka
  17. Ustava, prema kojoj se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Sud utvrđuje da je osporavani Zaključak drugi propis iz članka
  18. alineje
  19. Ustava, jer ima oblik propisa, objavljen je u službenom glasniku i djeluje prema svima kao opći propis. Osporavani Zaključak donesen je temeljem odredbe članka
  20. stavka
  21. Zakona o javnom okupljanju ("Narodne novine", br. 22/92), prema kojoj tijela lokalne samouprave mogu odrediti mjesto na kojemu se svako javno okupljanje može održati. Utoliko je taj Zaključak bio zakonit, ali nije u skladu s Ustavom. Naime, iz Zaključka se, uz puko određivanje pet mjesta, od kojih na jednom samo u određenom prošlom razdoblju, na kojima se javna okupljanja mogu održavati, ne može utvrditi zbog čega su određena baš ta mjesta, a ne neka druga, iz čega bi se eventualno moglo zaključiti da bi se održavanjem javnog skupa na drugim mjestima u Zagrebu mogle ugroziti vrijednosti iz članka
  22. Ustava, dakle, ustavna prava i slobode drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje ljudi, a što predstavlja ujedno i jedine vrijednosti zbog čije se zaštite može ograničiti neko ustavno pravo i sloboda, što pravo na javno okupljanje i javni prosvjed nedvojbeno jeste. Sud je mišljenja da kada se neko ustavno pravo ili sloboda može ograničiti u smislu odredbe članka
  23. Ustava, onda to ograničenje mora biti jasno i nedvojbeno, bez ikakvih mogućnosti ekstenzivnog ili voluntarističkog tumačenja u propisivanju ili primjeni ograničenja, a mora također biti jasno da je ograničenje u isključivoj funkciji zaštite vrijednosti koje posebno štiti sam Ustav, a ne nekih drugih za koje to smatra potrebnim tijelom jedinice lokalne samouprave. U osporavanom Zaključku nema elemenata iz kojih bi proizlazilo da bi se održavanjem javnog okupljanja i mirnog prosvjeda na nekom drugom mjestu, osim u njemu određenih, ugrozile vrijednosti iz članka
  24. Ustava, odnosno da su održavanjem javnog okupljanja upravo i samo na određenim mjestima, iste vrijednosti zaštićene. Naime, javno okupljanje i mirni prosvjed, u pravilu, impliciraju izražavanje nezadovoljstva ili izražavanje određenog zahtjeva, odnosno poruke, a ne samo razmjenu mišljenja istomišljenika. Radi toga valja pretpostaviti da je jasno i logično da organizatori javnog okupljanja žele to okupljanje provesti na mjestima koja su uobičajeno okupljalište većeg broja ljudi određenog naseljenog mjesta, a što bi pretpostavljeno trebalo dovesti kako do većeg broja okupljenih ljudi, tako i do većeg odjeka skupa, pa i vjerojatnijeg ostvarenja svrhe okupljanja. Stoga, organizator javnog okupljanja ima već ustavno pravo slobodno izabrati mjesto za to okupljanje, koji izbor se može ograničiti samo zakonom i samo radi zaštite vrijednosti iz članka
  25. Ustava, što znači, ne na način da se odrede mjesta na kojima se javno okupljanje jedino može održati. Dakle, samo za slučaj kad se može pretpostaviti da određeno okupljanje ljudi, s obzirom na njihov predvidiv ili očekivani broj, uzroke, povode i svrhu okupljanja, zahtijeva izvjesna ograničenja radi zaštite prava i sloboda u smislu članka
  26. Ustava, ta ograničenja bi mogla biti samo u funkciji zaštite i očuvanja tih vrijednosti iz članka
  27. Ustava. Prema mišljenju Suda, ta ograničenja mogu biti konkretno i okvirno uređena samo zakonom, kao što bi se zakonom moglo propisati uvjete koje organizatori javnog okupljanja moraju ispuniti da na određenom mjestu i u određeno vrijeme održe javni skup. No, kad je već Zakon o javnom okupljanju propustio urediti ta ograničenja, nije ni tijelo jedinice lokalne samouprave moglo na osporavani način ograničiti predmetno ustavno pravo i slobodu građana, jer iz osporavanog Zaključka ne proizlazi da su ta ograničenja propisana zbog zaštite prava i sloboda drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja. Sud također ocjenjuje da osporavani Zaključak nije u skladu s odredbom članka
  28. stavka
  29. Ustava. Naime, Sud ne prihvaća ekstenzivno tumačenje te ustavne odredbe, u smislu da lokalna samouprava ima mogućnost određivanja mjesta za javno okupljanje kao ograničenja u smislu članka
  30. Ustava, jer su ta ograničenja isključiva zakonska materija. Stoga bi i propisivanje ograničenja ustavnih prava aktom tijela jedinica lokalne samouprave prelazilo okvire prava na lokalnu samoupravu koja su obuhvaćena u članku
  31. stavku
  32. Ustava. Takva se ograničenja ustavnih prava ne bi mogla propisati ni Zakonom iz članka
  33. stavka
  34. Ustava, jer se tim Zakonom uređuju samo ustrojstvo i djelokrug tijela jedinica lokalne samouprave u okviru njihovih prava iz članka
  35. stavka
  36. Ustava, što ne obuhvaća i ograničavanje ustavnih sloboda i prava u smislu članka
  37. Ustava. Dakle, radi se o neprihvatljivo ekstenzivnom tumačenju odredbe članka
  38. stavka
  39. Ustava, kada lokalna samouprava određuje mjesta za javno okupljanje, kao ograničenje u smislu članka
  40. Ustava, jer je propisivanje tih ograničenja isključiva zakonska materija. Za propisivanje takvih ograničenja aktima lokalne samouprave, prema ocjeni Suda, ne postoji ustavna osnova, i jer propisivanje ograničenja ustavnih prava prelazi okvire prava na lokalnu samoupravu koja su obuhvaćena u članku
  41. stavku
  42. Ustava. Time Sud ne želi reći da treba zakonom odrediti sva mjesta u Republici Hrvatskoj na kojima, u skladu s ograničenjima koja Ustav dopušta, javna okupljanja ne bi mogla biti održana, već zakon mora dati jasne i objektivne kriterije i okvire za određivanje takvih mjesta lokalnoj samoupravi. To znači da ograničenja može postaviti samo zakon, a lokalna bi samouprava, isključivo i samo kao iznimke od pravila iz članka
  43. Ustava, u skladu sa zakonom, mogla odrediti mjesta na kojima se javna okupljanja ne mogu održavati, a ne kao u osporavanom Zaključku da lokalna samouprava određuje mjesta na kojima se ta okupljanja mogu održavati, bez da su za takvo određivanje postavljeni ikakvi kriteriji, pa i bez obzira što takvi kriteriji nisu propisani ni zakonom, koji bi ih i inače mogao propisati isključivo u skladu s odredbom članka
  44. Ustava. Sud naglašava svoje stajalište da, kada bi se zakonom odredili kriteriji za određivanje mjesta na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi građana na određenim mjestima ne bi smjeli održavati baš zbog zaštite vrijednosti iz članka
  45. Ustava, moglo bi se zakonom na lokalnu samoupravu prenijeti pravo da u skladu sa zakonskim kriterijima odredi konrektna mjesta u naselju na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi građana ne bi smjeli održavati. Naime, u tako opisanom slučaju, prema stajalištu Suda, ne bi se radilo o prenošenju ovlaštenja za uređivanje isključive zakonske materije, dakle za prenošenje ovlasti za ograničavanje ustavnih prava na lokalnu samoupravu, već samo o ovlaštenju i dužnosti lokalne samouprave da u provedbi zakonom određenih kriterija odredi samo konkretna mjesta u naselju na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi ne mogu održavati, jer njihovo održavanje na tako određenim mjestima ne bi bilo u skladu s ograničenjima koja je postavio zakon u smislu ovlasti iz članka
  46. Ustava. Sud ovdje posebno ističe da je svojom odlukom, broj: U-I-241/1998 od
  47. ožujka 1999., ukinuo odredbu članka
  48. stavka
  49. Zakona o javnom okupljanju. Konačno, Sud ocjenjuje da osporavani Zaključak nije u suglasnosti s odredbama članka
  50. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju je Republika Hrvatska potvrdila ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/97), i prema čijem stavku
  51. svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja, a prema čijem se stavku
  52. ne mogu postavljati nikakva ograničenja ostvarenju tog prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Nesuglasnost osporavanog Zaključka s navedenim odredbama međunarodnog prava predstavlja povredu načela vladavine prava iz članka
  53. Ustava, kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga je, temeljem odredbe članka
  54. stavka
  55. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91), odlučeno kao u točki I. izreke. Točka II. izreke temelji se na odredbama članka
  56. st.
  57. i
  58. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-II-242/1998 Zagreb,
  59. travnja
  60. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Jadranko Crnić, v. r. Odluka, NN 38/1999-782 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 38/1999 Broj dokumenta u izdanju: 782 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 20.4.
  61. ELI: /eli/sluzbeni/1999/38/782 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  62. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.