← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-504/1996 od 8

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-504/1996 od 8 Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-504/1996 od 8 NN 80/1999 (30.7.1999.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-504/1996 od 8 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Suda, Jadranko Crnić te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući u predmetu ustavne tužbe M. P. iz J., zastupanog po M. L., odvjetniku iz R., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana

  1. srpnja
  2. godine, donio je sljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju: - rješenje Općinskog suda u S. broj P-1780/78 od
  3. studenog
  4. - rješenje Županijskog suda u S. broj Gž-569/95 od
  5. travnja
  6. - rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-393/1996 od
  7. ožujka
  8. II. Predmet se vraća Općinskom sudu u S. radi ponovnog odlučivanja. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje M. P. je podnio ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu odluka citiranih pod točkom I. izreke, smatrajući da su tim odlukama učinjene povrede odredaba čl.
  9. (najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske - jednakost i vladavina prava), te čl.
  10. Ustava Republike Hrvatske (jednakost svih pred sudovima i drugim državnim tijelima). Također proizlazi da ustavnom tužbom ukazuje na povredu odredbe čl.
  11. stavka
  12. Ustava (sudovi sude na temelju Ustava i zakona). Stoga predlaže ukidanje osporavanih odluka. U konkretnom slučaju radi se o podnositelju koji je
  13. godine, za vrijeme odsluženja vojnog roka u bivšoj JNA, u izvršavanju svojih dužnosti na brodu, zadobio teške tjelesne ozljede, te je tadašnji Okružni sud u S. presudom broj P-982/74 od
  14. ožujka
  15. djelomično usvojio njegov tužbeni zahtjev i dosudio mu određene iznose na ime naknade štete za pretrpljene fizičke boli i unakaženje. Povodom žalbe podnositelja ta je presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu, a ukinuta u odbijajućem dijelu (presudom i rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-2292/1977 od
  16. srpnja 1978.). Nakon što je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu, uslijedilo je rješenje Općinskog suda u S. broj P-1780/78 od
  17. rujna 1992., kojim se postupak prekida, jer da je tuženik u ovoj pravnoj stvari (SFRJ - SSNO) prestao postojati, a u smislu odredbe čl.
  18. točke
  19. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 91/92, nastavno: ZPP). Podnositelj je u prosincu
  20. podneskom predložio nadležnom sudu nastavak postupka, te označio kao tuženika Republiku Hrvatsku, zastupanu po (tada) Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (nastavno: JPRH), na što se je JPRH očitovalo na način da Republika Hrvatska nije pravni sljednik SFRJ, pa da neće preuzeti parnicu, kao i da se protivi preinaci tužbe. Novim podneskom podnositelj je pojasnio i istaknuo da označavanje pravnog sljednika nije preinaka tužbe i da on svojim prijedlogom nije niti htio preinačiti tužbu. Ovdje osporavanim rješenjem broj P-1780/78 od
  21. studenog
  22. Općinski sud u S. odlučio je da ne dozvoljava preinaku tužbe, uz obrazloženje da je, unatoč izričitoj tvrdnji podnositelja da se ne radi o preinaci, on ipak tražio preinaku u smislu čl.
  23. stavka
  24. ZPP-a, te da to nije slučaj nastavljanja prekinutog postupka iz čl.
  25. ZPP-a. Osim toga, da se osoba koja bi trebala stupiti u parnicu usprotivila preinaci, te da je razrješenje pitanja nastavka prekinutih postupaka predmet postupka sukcesije bivše države. Žalba podnositelja na ovo rješenje odbijena je također ovdje osporavanim rješenjem Županijskog suda u S. broj Gž-569/95 od
  26. travnja
  27. koje je obrazloženo na sličan način - da je točno da se ne radi o subjektivnom preinačenju, ali da Republika Hrvatska nije pravni sljednik SFRJ, pa se bez njezinog pristanka ne može dopustiti subjektivno preinačenje. Protiv tog rješenja podnositelj izjavljuje reviziju, koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-393/1996 od
  28. ožujka
  29. odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe čl.
  30. stavka
  31. ZPP-a, jer da se revizijom pobija rješenje kojim se postupak pravomoćno ne okončava. Podnositelj predlaže ukidanje i ovog rješenja, jer smatra da niti jedno od osporavanih rješenja nema temelja u zakonu, zato što je odlučivano o nečemu što on nije tražio, a osobito zbog toga što revizijska odluka u konkretnom slučaju ima značenje definitivnog okončanja predmetnog postupka i faktično je podnositelju zatvoren svaki daljnji put pravne zaštite. Ustavna je tužba dostavljena na izjašnjenje Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (nastavno: DPRH). DPRH u svojim očitovanjima od
  32. i
  33. svibnja 1999., dostavljenim ovom Sudu u povodu zakazivanja konzultativnog sastanka sa stručnjacima iz relevantnih područja, u bitnome navodi sljedeće: Ustavnu tužbu u konkretnom slučaju smatra nedopuštenom, nepravodobnom i neosnovanom - nedopuštenom i nepravodobnom stoga što je podnesena protiv revizijske odluke kojom se revizija kao nedopuštena odbacuje, pa je time, u odnosu na drugostupanjsko rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena, nepravodobna. Neosnovanom se ustavna tužba smatra jer da su osporavana rješenja donesena posve sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku koje nalažu prekid postupka kada prestane postojati stranka u postupku, a što se u konkretnom slučaju nesumnjivo dogodilo. Za nastavak ovako prekinutog postupka nisu ispunjeni uvjeti (o čemu može odlučiti samo sud I. stupnja), jer ne postoji zakon niti međunarodni ugovor prema kojem bi Republika Hrvatska bila pravni sljednik bivše države glede obveza. Pri tom se poziva na točku
  34. zaključaka Hrvatskoga državnog sabora od
  35. lipnja 1997., kojom se obvezuje Vlada Republike Hrvatske da donese uredbu glede obveza bivše SFRJ vezane za preuzetu imovinu JNA, SSNO i SFRJ, na način da Republika Hrvatska ne preuzima obveze sve do zaključivanja odgovarajućih međunarodnih ugovora, odnosno do razrješenja pitanja sukcesije. U tom smislu u konkretnom je slučaju trajanje prekida postupka opravdano i na zakonu osnovano i ne može biti govora o uskrati pravosuđa. DPRH također smatra da se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u ovom predmetu (ukoliko uopće postoje pretpostavke za meritorno odlučivanje tog Suda) može kretati samo u procesnopravnim okvirima, a nikako da se njome ne može davati pravno stajalište tog Suda o pitanjima sukcesije, jer to nije predmet podnesene ustavne tužbe niti ovog postupka i jer bi to prelazilo granice njegove nadležnosti, a zadiralo bi u ingerencije predsjednika i Vlade Republike Hrvatske te Sabora kao zakonodavnog tijela. Na taj bi se način direktno kršio Ustav Republike Hrvatske - tvrdi Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske. Pored toga, stajalište je DPRH da bi se, slijedom pravnog stajališta ovog Suda o tome da Republika Hrvatska jest solidarni dužnik svih obveza bivše SFRJ nastalih do
  36. listopada 1991., otvorio put mnoštvu zahtjeva domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba, te da ne bi bilo moguće pravne posljedice takve odluke ograničiti samo na državljane Republike Hrvatske i domaće pravne osobe. Stoga DPRH predlaže odbacivanje odnosno odbijanje ustavne tužbe. Ustavna tužba je osnovana. Ustavni sud Republike Hrvatske detaljno je razmotrio osporavane odluke, spise predmeta, navode i razloge ustavne tužbe i odgovora na tužbu, te relevantne zakonske odredbe. Pri donošenju odluke također je imao u vidu podatke i mišljenja koje je ovaj Sud u tijeku ustavnosudskog postupka pribavio od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske i Ureda za projekt sukcesije Vlade Republike Hrvatske. U predmetnom ustavnosudskom postupku održan je i konzultativni sastanak na kojem su, pored sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske, sudjelovali stručnjaci s Pravnog fakulteta u Zagrebu, iz Ureda za projekt sukcesije Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, te iz Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske. Na temelju rezultata ovako provedenog postupka ovaj je Sud utvrdio sljedeće: Prethodno izneseno stanje stvari u konkretnom slučaju primarno upućuje na analizu pravne prirode osporavanih odluka u ustavnopravnom smislu tj. u smislu sadržaja odredbe, čl.
  37. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91, nastavno: Ustavni zakon). Upuštanjem u meritorno razmatranje podnesene ustavne tužbe ovaj Sud izražava svoje stajalište da u konkretnom slučaju ustavnom tužbom osporavane odluke sudbene vlasti jesu odluke koje ima u vidu odredba čl.
  38. Ustavnog zakona tj. odluke kojima je za stranku postupak pravomoćno okončan. Izneseno stajalište Suda temelji se na sljedećim razlozima: U konkretnom je slučaju prekid postupka uslijedio temeljem zakonske osnove iz čl.
  39. točke
  40. ZPP-a, koja se odnosi na prestanak pravne osobe koja je stranka u postupku. Zakonodavac je predvidio i instrumentarij za nastavak tako prekinutog postupka, pa je člankom
  41. stavkom
  42. ZPP-a odredio da će se postupak nastaviti kada (…) pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Zakonodavac, međutim, očigledno pri ovakvom propisivanju nije bio niti je mogao biti dovoljno dalekovidan, a da bi predvidio i sve moguće praktične procesnopravne posljedice prestanka države kao pravne osobe i stranke u postupku, a koje svakako mogu biti izuzetno teške i dalekosežne po fizičke osobe koje imaju (strogo) osobna potraživanja kao u konkretnom slučaju. Dovoljno je u tom smislu upozoriti na nesumnjivu složenost i izuzetnu dugotrajnost procesa sukcesije država, što može imati za posljedicu (a u konkretnom slučaju i ima) znatnu vremensku odgodu, a u perspektivi možda i apsolutnu nemogućnost realizacije određenih osobnih prava građana. O kakvom je postupku riječ možda najbolje svjedoči činjenica da u Beču, glavnom gradu Republike Austrije, i danas djeluje ured koji se bavi problemima sukcesije bivše Austrougarske monarhije, koja je prestala postojati
  43. godine. Kako je razvidno, ovakva pravna situacija predstavlja prepreku ostvarenju tih prava već pri prvom koraku - pokušaju imenovanja pravnog sljednika. Stoga valja istaknuti da u konkretnom slučaju donesena rješenja, iako u isključivo formalnopravnom smislu i sa stajališta njihovih donositelja imaju značaj odluka o upravljanju postupkom, s aspekta podnositelja ustavne tužbe kao tužitelja u parničnom postupku imaju značaj pravomoćnog odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva, pri čemu mu je zatvoren svaki daljnji put pravne zaštite. Ovo osobito ako se ima u vidu činjenica da slučaj podnositelja ustavne tužbe ni u čemu ne izlazi iz okvira onog segmenta sukcesije država koji, temeljem objektivnih kriterija izraženih i kroz različite međunarodne dokumente (Bečka konvencija iz
  44. i Bečka konvencija iz
  45. - »Narodne novine«, Međunarodni ugovori, broj 16/93) i kroz praksu Stalnog suda međunarodne pravde u Haagu, ulazi u krug pitanja u svezi s kojima se može smatrati da je postignuta suglasnost o pravilima za njihovo rješavanje. Naime, međunarodni dokumenti i sudska praksa stoje na stajalištu koje se može sažeti na sljedeći način: Sukcesija država znači zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja, te je jedino u tom smislu relevantan identitet odnosno kontinuitet države. U svim ostalim pitanjima značajka »državne sljednice« ili »države kojoj je priznat kontinuitet s prednicom« ne igra nikakvu ulogu, pa se nužno moraju rješavati pitanja državljanstva i stečenih prava stanovništva (stvarna prava, mirovine i sl.), pitanja privatnih obveznopravnih odnosa, pitanja sukcesije u unutarnjem pravnom poretku itd. Značajno je da je u pitanju stečenih prava, a takvima se danas pretežito smatraju ona koja imaju novčanu vrijednost, prevladavajuće stajalište da teritorijalne promjene na njih ne utječu. Pravo na naknadu pretrpljene štete o kakvoj se radi u konkretnom slučaju nikako se ne bi moglo izuzeti iz kruga takvih prava. Pored toga, velika je važnost i jednog od temeljnih pravila običajnog međunarodnog prava prema kojem nepokretna imovina države prednice prelazi na državu sljednicu na čijem se području nalazi. Ovo pravilo isključuje potrebu utvrđivanja prijašnjeg vlasnika te imovine, ali ne isključuje mogućnost kasnijih kompenzacija, te, što je osobito značajno, ne isključuje odgovornost za obveze prijašnjeg vlasnika. Jednaka načela u principu vrijede u pogledu obveza koje se tiču stečenih prava, onih koje potječu iz stvarnopravnih i obveznopravnih odnosa države prednice, kao i onih koje potječu iz njezine deliktne odgovornosti, a jedino pitanje koje može biti predmetom naknadnog reguliranja odgovarajućim pravnim instrumentarijem jest pitanje opsega i visine odgovornosti pojedine države sljednice. U tom je smislu teško održiva koncepcija o preuzimanju prava uz istodobno nepreuzimanje obveza, a već i zbog toga što dosegnuti standardi pravne zaštite zahtijevaju da građaninu države koja čini dio europskog poretka bude pružena mogućnost i pravo da se pred sudom njegove države odluči o njegovom zahtjevu, te da i u tom pogledu njegov položaj u vlastitoj državi bude ravnopravan položaju građanina u bilo kojoj drugoj državi istih ili sličnih pravnopolitičkih standarda. Postojanje odgovornosti za obveze bivše države, dakle, neupitno je i ne može biti predmetom sukcesije u predmetima kakav je konkretni. Predmetom sukcesije, prema tome, teorijski može biti samo opseg i visina te odgovornosti, a praktično - pitanje visine odgovornosti može i treba biti predmetom naknadnih kompenzacija. U tom svjetlu ukazuje se neprihvatljivom apriorna uskrata prava na pristup sudu, prava na pravično suđenje i mogućnosti ostvarenja stečenih prava građaninu - vlastitom državljaninu pred sudom vlastite države, koja mu prema kriteriju prebivališta odnosno prema teritorijalnom principu, a i drugim kriterijima, pripadaju. Za napomenuti je da je ovaj Sud u svojoj dosadašnjoj praksi izrazio stajalište u korist postojanja sukcesije u predmetima izvlaštenja, u odluci broj: U-III-630/1996, U-III-669/1996, U-III-731/1996, U-III-732/1996 od
  46. studenog
  47. (»Narodne novine«, broj 134/97). Takav zaključak uslijedio je i kao rezultat uvodno spomenutog konzultativnog sastanka, koji je potvrdno odgovorio na temeljno pitanje u raspravi: Da li je Republika Hrvatska pravni sljednik bivše SFRJ u nedovršenim (prekinutim) parničnim postupcima koje su radi naknade osobnih šteta pokrenuli i vodili građani Republike Hrvatske (državljani i oni s priznatim trajnim nastanjenjem na dan
  48. listopada 1991.) protiv bivše SFRJ? Primijenjeno na konkretan slučaj, iz prethodno iznesenog se može izvesti zaključak da su donositelji osporavanih rješenja postupili na način koji ne uvažava odredbu čl.
  49. Ustava Republike Hrvatske, a koja sklopljene, potvrđene i objavljene međunarodne ugovore koji su na snazi svrstava u unutarnji pravni poredak Države i daje im pravnu snagu iznad zakona. Opća pravila međunarodnog prava, čak i pored činjenice da pojedini međunarodni akt još nije na snazi u Republici Hrvatskoj, nije primjereno zanemarivati, jer takvo postupanje vrlo vjerojatno može generirati povrede prava. Pored toga, u konkretnom parničnom postupku iz kojeg su proistekle osporavane odluke učinjene su i postupovne povrede. U tom je postupku, naime, u prvom stupnju donesena odluka protivno načelu dispozicije stranaka iz čl.
  50. stavka
  51. ZPP-a (» U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.«), što predstavlja jedno od temeljnih načela parničnog postupka. Sud je prvostupanjskom odlukom odlučivao o dopuštenosti subjektivnog preinačenja tužbe unatoč nepostojanju prijedloga tužitelja (podnositelja ustavne tužbe) u tom pravcu. Nadalje, taj je sud odluku donio za trajanja prekida parničnog postupka, a u kojem razdoblju, prema odredbi čl.
  52. stavka
  53. ZPP-a, sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (tj. može jedino, sukladno stranačkoj dispoziciji, nastaviti postupak). Konačno, taj je sud suštinski odbio zahtjev tužitelja, a za to nije dao nikakve relevantne razloge. Sud drugog stupnja jednako je zauzeo stajalište da Republika Hrvatska u konkretnom slučaju nije sukcesor bivše SFRJ, te da stoga ne može stupiti u pravnu poziciju tuženika u ovom parničnom postupku, tim više što se tome i sama protivi. Na postupovne povrede učinjene pred sudom prvog stupnja taj sud nije reagirao. Stajalište je, pak, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljeno isključivo na formalnopravnom pristupu konkretnoj pravnoj stvari, da se ne radi o odluci kojom se postupak pravomoćno okončava, pa da revizija s tog aspekta nije dopuštena, što međutim ne stoji, kako je to već rečeno. Slijedom svega navedenog Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da u konkretnom slučaju odluke koje podnositelj ustavne tužbe osporava nisu utemeljene na zakonu, te da je stoga došlo do povreda ustavnih načela i prava na koja se ustavnom tužbom ukazuje. S obzirom na takvo stanje stvari, a na temelju odredaba čl.
  54. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/94) i čl.
  55. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci pod točkama I. i II. Prvostupanjski je sud dužan o prijedlogu podnositelja ustavne tužbe (tužitelja) za nastavak prekinutog parničnog postupka donijeti novu odluku, pri čemu je vezan pravnim stajalištem Suda o povredi Ustavom utvrđenih prava podnositelja izloženim u ovoj odluci. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi čl.
  56. stavka
  57. Ustavnog zakona. Broj: U-III-504/1996 Zagreb,
  58. srpnja
  59. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Jadranko Crnić, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-504/1996 od
  60. srpnja
  61. godine Suglasno odredbama članka
  62. stavka
  63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te odredbi članka
  64. stavak
  65. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, izdvojivši svoje mišljenje i glasujući protiv Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu U-III-504/1996 od
  66. srpnja
  67. godine, dajem pismeno obrazloženje izdvojenog mišljenja i glasovanja protiv Odluke, kako bi se isto moglo objaviti uz Odluku Suda. Usvajajući ustavnu tužbu M. P. Ustavni sud je ukinuo rješenje: - Općinskog suda u S. broj: P-178/78 od
  68. studenog 1994., kojim je sud odbio »… preinaku tužbe« koju je podnositelj tužbe zatražio nakon rješenja broj: P-1780/78 od
  69. rujna
  70. godine o prekidu postupka, iz razloga što je tuženi u postupku, SFRJ-SSNO, prestao postojati, dakle suglasno odredbi članka
  71. točka
  72. Zakona o parničnom postupku; - rješenje Županijskog suda u S. broj: Gž-569/95 od
  73. travnja 1995., kojim je odbijena žalba izjavljena protiv tog rješenja, iz istih razloga koji su iznijeti od strane Općinskog suda, s time što je Županijski sud istaknuo, obzirom da se radi o naknadi štete zbog deliktne odgovornosti, kako u ovom slučaju Republika Hrvatska nije pravni sljednik bivše Države SFRJ-e, pa se stoga bez njezina pristanka ne može dopustiti subjektivna preinaka tužbe na nju; - rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-393/1996 od
  74. ožujka
  75. godine, kojim je izjavljena revizija podnositelja tužbe odbačena kao nedopuštena u smislu odredbi članka
  76. stavka
  77. ZPP-a, jer da u konkretnom slučaju rješenjem drugostupanjskog suda, kojim je potvrđeno stajalište prvostupanjskog suda o nedopustivosti preinake tužbe, postupak nije pravomoćno završen. Naime, Vrhovni sud je imao u vidu da se radi o prekidu postupka, kako je to utvrdio Općinski sud svojim rješenjem broj: P-1780/78 od
  78. rujna
  79. godine. Ustavni sud je odlučio da se predmet vraća Općinskom sudu u S., dakle prvostupanjskom sudu, radi ponovnog odlučivanja. Ustavni sud svoju odluku obrazlaže stajalištem da su: »… u konkretnom slučaju ustavnom tužbom osporavane odluke sudbene vlasti jesu odluke koje ima u vidu odredba članka
  80. Ustavnog zakona, tj. odluke kojima je za stranku postupak pravomoćno okončan«. Isto tako Ustavni sud, u odnosu na istaknute razloge kako Hrvatska nije u ovom predmetu sukcesor - pravni sljednik bivše države SFRJ - zauzima drugo stajalište i utvrđuje Hrvatsku sukcesorom uz obrazloženje da je: »Postojanje odgovornosti za obveze bivše države, dakle, neupitno je i ne može biti predmetom sukcesije u predmetima kakav je konkretni. Predmetom sukcesije, prema tome, teorijski može biti samo opseg i visina te odgovornosti, a praktično - pitanje visine odgovornosti može i treba biti predmetom naknadnih kompenzacija.«. Budući sam imao drukčije mišljenje u ovom predmetu i glasovao protiv ovakve odluke Ustavnog suda, ističem razloge koji su mi bili podlogom takvom mom stajalištu. Pravno je nemoguće obrazložiti, kako prekid postupka može biti odluka koju ima u vidu odredba članka
  81. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, tj. odluka kojom je za stranku postupak pravomoćno okončan. Mislim da je neupitno i u teoriji i praksi da za vrijeme prekida postupka parnica još traje. Naime, nastankom neke zapreke zbog kojih sud ili stranka ne mogu vršiti parnične radnje, postupak se prekida dok te zapreke ne otpadnu. Ono što je smrt kod fizičke osobe, kod pravnih osoba je prestanak njihovog postojanja. Nastavak postupka može se pokrenuti čim otpadnu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Prema tome za vrijeme trajanja prekida postupka parnica se ne gasi i ona još uvijek traje. To stajalište nije usamljeno u našoj pravnoj literaturi a sudovi ga svojom praksom dnevno potvrđuju. Prekid je, uvijek privremenog karaktera i nije odlučno koliko prekid traje. Zato smatram da rješenje o prekidu postupka nije odluka koja bi se mogla supsumirati pod odredbe članka
  82. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Na pitanje: je li Hrvatska pravni sljednik bivše SFRJ-e u nedovršenim predmetima i prekinutim postupcima za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti, moje je mišljenje također negativno i zato sam bio protiv odluke koju je Ustavni sud donio. Prof. Andrassy u raspravama o sukcesiji iznosi kako nema sukcesije »… s obzirom na deliktne obveze nestale države«. To mišljenje je od jednog sudionika konzultativnog sastanka u ovom predmetu također iznijeto. To stajalište je već u nekim predmetima zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Na primjer u presudi Vrhovnog suda broj: Rev-1742/
  83. U toj presudi Vrhovni sud, zauzimajući pravno stajalište o tom pitanju kaže: »Za postojanje pravnog sljedstva tužene Republike Hrvatske glede obveza naknade štete nastale službom u bivšoj JNA na temelju koje bi eventualne obveze bivše SFRJ u tom dijelu prešle, odnosno bile preuzete po tuženici, trebala bi, po nalaženju ovog Vrhovnog suda, postojati određena pravna osnova budući da pitanje sukcesije između država nastalih na području bivše SFRJ nije do sada riješeno u potpunosti, a napose nije riješeno u dijelu koji se odnosi na obveze bivše SFRJ za bivšu JNA po navedenom osnovu koji ističe revident, pa okolnost što je šteta nastala državljaninu Repubilke Hrvatske nije sama za sebe u nedostatku posebnog akta o sukcesiji u tom dijelu dostatna u pogledu utvrđivanja odgovornosti tuženice za štetu čiju naknadu tužitelj zahtijeva u ovom postupku«. Prema tome upiranje Ustavnog suda u činjenicu da je Hrvatska, nakon svojeg državnopravnog osamostaljenja, priznala određena prava po osnovi statusa mirnodopskog vojnog invaliditeta, prava na osobnu invalidninu i druga prava po osnovi oboljenja zadobivenog za vrijeme služenja obveznog vojnog roka u JNA, - kao i da je Hrvatska pravni sljednik bivše SFRJ u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske, nije ni odlučno ni bitno, jer ta su prava regulirana pozitivnim propisima Republike Hrvatske (primjerice Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata »Narodne novine«, broj 33/92, samom citiranom Uredbom Vlade). Hrvatska je od
  84. listopada
  85. godine, nakon svojeg državnopravnog osamostaljenja i izdvajanja iz sastava bivše SFRJ, preuzela različita prava i obveze od bivše SFRJ, kao što su to učinile i druge države nastale iz bivše SFRJ. Upravo zato i stojim na stajalištu da pitanje sukcesije između država nastalih na području bivše SFRJ nije u potpunosti riješeno, napose nije riješeno u dijelu koji se odnosi na obveze bivše SFRJ za bivšu JNA, osobito u obvezama iz deliktne odgovornosti. To što je šteta nastala državljaninu Hrvatske, nije sama za sebe, u nedostatku »posebnog akta« - kako ističe i Vrhovni sud, dovoljna da bi se o sukcesiji u tom dijelu, u pogledu odgovornosti Hrvatske za štetu koju traži tužitelj, moglo zauzeti stajalište kako to ovom odlukom čini Ustavni sud. Iz svih navedenih razloga, smatrajući da u ovom trenutku nema temelja zaključku da Republika Hrvatska treba biti odgovorna za potraživanja iz deliktne odgovornosti koja proizlaze iz djelovanja bivše JNA-a, izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv navedene odluke Ustavnog suda u cijelosti. Zagreb,
  86. srpnja
  87. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković, v. r. Odluka, NN 80/1999-1471 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 80/1999 Broj dokumenta u izdanju: 1471 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 30.7.
  88. ELI: /eli/sluzbeni/1999/80/1471 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  89. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.