← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-993/1997, U-II-55/1998 od 8. studenoga 1999.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-993/1997, U-II-55/1998 od

  1. studenoga
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-993/1997, U-II-55/1998 od
  3. studenoga
  4. NN 129/1999 (1.12.1999.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-993/1997, U-II-55/1998 od
  5. studenoga
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dr. Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući u predmetu prijedloga Talijanske unije iz Rijeke, Užarska 1/IV, zastupane po mr. Rudolfu Frančuli, odvjetniku iz Pule, M. Laginje 7/III, za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti propisa s prijedlogom za donošenje odluke o privremenoj obustavi izvršenja, na sjednici održanoj dana
  7. studenoga
  8. godine, donio je sljedeću ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti te se ukidaju: I./
  9. Odluka Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske o donošenju osnovnih planova i programa za organiziranje odgojno-obrazovnog rada na jezicima nacionalnih manjina ili etničkih zajednica u Republici Hrvatskoj (klasa: 602-01/97-01/527, urbroj: 532-03-01/2-97-1 od
  10. srpnja 1997., stupila na snagu
  11. srpnja
  12. s početkom primjene od početka šk. god. 1997./98., objavljena u »Vjesniku Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske«., br. 6 od
  13. rujna 1997.) u cijelosti, time da se nastupanje pravnih posljedica odluke o ukidanju odgađa do
  14. lipnja
  15. godine. I./
  16. Odluka Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske o načinu obrazovanja te nastavnim planovima i programima za učenike srednjih škola - pripadnike etničkih i nacionalnih zajednica i manjina u Republici Hrvatskoj (klasa: 602-03/97-01/2060, urbroj: 532/1-97-1 od
  17. studenoga 1997., stupila na snagu
  18. studenoga 1997., objavljena u »Vjesniku Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske«, br. 11 od
  19. studenoga 1997.) u cijelosti, time da se nastupanje pravnih posljedica odluke o ukidanju odgađa do
  20. lipnja
  21. I./
  22. Naputak Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske o ustroju razrednih odjela za učenike - pripadnike etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina te o zapošljavanju stranih državljana u predškolskim i školskim ustanovama (klasa: 602-01/97-01/765, urbroj: 532/1-97-1 od
  23. studenoga 1997., stupio na snagu
  24. studenoga
  25. s početkom primjene od početka šk. god. 1998./99., objavljen u »Vjesniku Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske«, br. 11 od
  26. studenoga 1997.) u točki
  27. alineji
  28. koja glasi: »Ovi odjeli mogu se ustrojiti za najmanje 10 učenika.« II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje Talijanska unija iz Rijeke podnijela je po punomoćniku prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti akata Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske (nastavno: MPŠ), navedenih u točki I. izreke, time da se prijedlog signiran pod brojem: U-II-993/1997 odnosi na ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke navedene u točki I./
  29. izreke (dalje skraćeno: Odluka od
  30. srpnja 1997.), te je njime ujedno predloženo ovom Sudu donošenje odluke o privremenoj obustavi izvršenja te Odluke. Prijedlog signiran pod brojem: U-II-55/1998 odnosi se na ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke i Naputka navedenih pod točkama I./
  31. i I./
  32. izreke (dalje skraćeno: Odluka od
  33. studenoga 1997., Naputak od
  34. studenoga 1997.). S obzirom na istovjetnost podnositelja prijedloga te podjednaku činjeničnu i pravnu osnovu obaju prijedloga razmatrani su i odluka je o njima donesena u jedinstvenom postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Glede osporavane Odluke od
  35. srpnja
  36. (U-II-993/1997), podnositelj prijedloga smatra da se radi o suprotnosti s: - čl. 3.,
  37. i
  38. stavkom
  39. Ustava Republike Hrvatske (…jednakost, nacionalna ravnopravnost; jednakopravnost neovisna o nacionalnom podrijetlu, jednakost pred zakonom; ravnopravnost pripadnika nacionalnih manjina), - čl. 5.,
  40. i
  41. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine«, br. 34/92, nastavno: Ustavni zakon; kulturna autonomija etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj; obveza Države da im osigura identitet, kulturu, vjeroispovijest, javno i privatno korištenje jezika i pisma, te obrazovanje; odgoj i obrazovanje pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina na njihovom jeziku i pismu prema programima koji primjereno sadržavaju njihovu povijest, kulturu i znanost, ako to žele te način predlaganja, odnosno propisivanja školskih programa), - čl.
  42. Ugovora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina (zaključen
  43. studenoga 1996., u vrijeme podnošenja prijedloga još neratificiran, Zakon o ratifikaciji donesen
  44. rujna 1997., objavljeno u »Narodnim novinama«, br. 15/97, nastavno: Ugovor, jamstvo poštivanja prava talijanske manjine stečenih na temelju međunarodnih ugovora i unutarnjeg pravnog poretka države prednice na području Republike Hrvatske, kao i poštivanja novih prava sadržanih u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske), - čl.
  45. stavkom
  46. i čl.
  47. Zakona o odgoju i obrazovanju na jezicima narodnosti (»Narodne novine«, br. 25/79, nastavno: Zakon iz 1979.; obveza osnivanja odgojno-obrazovnih organizacija ili posebnih odjeljenja za pripadnike narodnosti predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta), - čl.
  48. stavkom
  49. Zakona o osnovnom školstvu (»Narodne novine«, br. 59/90, nastavno: ZOŠ; Nastava u školama, odnosno razrednim odjelima za pripadnike pojedinih narodnosti izvodi se na jeziku tih narodnosti prema odredbama posebnog zakona.), - čl.
  50. Zakona o srednjem školstvu (»Narodne novine«, br. 19/92, nastavno: ZSŠ; Srednjoškolsko obrazovanje pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina ostvaruje se sukladno Ustavnom zakonu i drugim zakonima i propisima kojima se uređuju njihova prava), - čl.
  51. stavkom
  52. Zakona o visokim učilištima (»Narodne novine«, br. 96/93, nastavno: ZVU; Nastava na visokom učilištu izvodi se na hrvatskom jeziku). Osim toga, podnositelj prijedloga navodi još i Osimske sporazume, Memorandum o razumijevanju između Republike Hrvatske i Talijanske republike od
  53. siječnja 1992., te Odluku o donošenju programa za organiziranje odgojno-obrazovnog rada na jezicima narodnosti od
  54. svibnja
  55. (objavljenu u »Vjesniku Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu«, br. 3/85), zatim odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-II-433/1994 od
  56. veljače 1995., kojom su ukinute odredbe Statuta Istarske županije uz obrazloženje da su pitanja manjina, odgoja i obrazovanja u nadležnosti Republike, a ne županija, međutim, čiji je čl.
  57. ostao na snazi, a on jamči pravo na uporabu materinjeg jezika, nastavu na tom jeziku, itd. Podnositelj prijedloga uvodno se osvrće na nedostatke osporavane Odluke od
  58. srpnja 1997., koji su primarno »tehničke« prirode, koji su od utjecaja na njezin obvezni karakter, a koji mogu biti od značaja i u postupovnom smislu budući da jednim svojim dijelom u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske otvaraju pitanje da li se radi o propisima čija bi ocjena spadala u nadležnost ovog Suda u smislu odredbe čl.
  59. Ustava. Naime, u prijedlogu se, pored ostalog, navodi sljedeće: - da je osporavana Odluka sročena nerazumljivo, proturječno, nestručno i stoga u praksi teško provediva, - da se u njoj ne navodi na koje se narodnosti odnosi, - da nema zaglavlja MPŠ, pečata niti potpisa, kao niti odredbe kojom bi se nastavni planovi proglašavali sastavnim dijelom Odluke, - da nije objavljena, - da nije dostavljena svim školama na koje se odnosi. Suštinski razlog osporavanja predmetne Odluke MPŠ od
  60. srpnja
  61. jest stajalište podnositelja prijedloga da se njome ograničavaju stečena prava pripadnika talijanske manjine u Republici Hrvatskoj, koja se temelje na svim naprijed spomenutim odredbama Ustava, Ustavnog zakona, međunarodnih ugovora i zakona. U tom kontekstu podnositelj smatra da već sam tekst uvodnog dijela nastavnih planova i programa sadrži formulaciju kojom se narušavaju stečena prava manjina jer se koristi izraz da »postoji mogućnost školovanja na jeziku nacionalne manjine« i da se »specifični sadržaji iz jezika mogu ugraditi u nacionalni program«. Podnositelj tvrdi da je ovakva formulacija u suprotnosti s Ustavom i Ustavnim zakonom te još uvijek važećim Zakonom iz
  62. jer je u njima školovanje na materinjem jeziku utvrđeno kao pravo, a ne kao mogućnost i MPŠ nema ovlasti na takav način relativizirati prava manjina. U svom daljnjem obrazlaganju stajališta o povredi stečenih prava talijanske manjine, podnositelj ističe da se osporavanom Odlukom smanjuje zastupljenost specifičnih sadržaja u nastavnim programima na način da se postavlja maksimalni prag te zastupljenosti, što do sada nije bilo propisano niti je postojala takva praksa. Podnositelj tumači kako se Odlukom daje mogućnost ugradbe svega 5 do 6 nastavnih sati godišnje učenja materinjeg jezika i književnosti te da to, osim što je premalo pa time i bespredmetno, nije obrazloženo nikakvim pedagoškim razlozima. Sljedeći problem na kojeg podnositelj, opet u kontekstu narušavanja stečenih prava, ukazuje jest u uvodnom dijelu nastavnih planova navedena odredba o minimalnom broju učenika potrebnom za formiranje razrednih odjela. U toj se odredbi navodi da je broj učenika jednak onome u redovitom nacionalnom obrazovanju, a iznimno, ukoliko nema dovoljno učenika, uz suglasnost Ministarstva može biti i manji. Sporan je dio koji govori o prethodnoj suglasnosti Ministarstva, koja, navodi podnositelj, prije ove Odluke nije bila potrebna, kao i to što se radi o suprotnosti sa Zakonom iz
  63. koji je vezao mogućnost formiranja razrednih odjela s manjim brojem učenika isključivo uz uvažavanje uvjeta na određenom području. Sljedeći razlog osporavanja predmetne Odluke jest segment uvodnog dijela nastavnih planova u kojem stoji da je »specifičnost programa uvjetovala da pripadnici pojedine nacionalne manjine sami izrade i predlože nastavne programe, a MPŠ ih verificira i daje odobrenje za njihovu uporabu«. Podnositelj, naime, smatra da na ovaj način dolazi do nepotrebnih dvojbi oko toga tko unutar manjinske zajednice i na koji način treba izraditi i predložiti nastavni program, a da bi to imalo službeni karakter jer sve što u tom pravcu mogu učiniti sami pripadnici manjine sasvim je neformalne prirode. Ustavni zakon propisuje da je Ured Vlade za etničke i nacionalne zajednice i manjine nadležan da predloži Ministarstvu specifične programe. Prema tome da je ova odredba Odluke, odnosno nastavnih planova, suprotna Ustavnom zakonu. U drugom podnesenom prijedlogu se tvrdi da i druga osporavana Odluka, ona od
  64. studenoga 1997., ograničava i narušava stečena prava manjina jer je u suprotnosti s izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava te njegovim čl.
  65. stavkom 2., kao i čl.
  66. Ustavnog zakona, koji proklamiraju slobodno služenje manjinskim jezikom te odgoj i obrazovanje na tom jeziku i pismu, kao i formiranje škola ili odjeljenja u kojima će nastavu iz predmeta vezanih uz nacionalnu pripadnost polaznika održavati učitelji i profesori iste te nacionalne pripadnosti. Pored toga da ova Odluka predstavlja daljnji i još ozbiljniji stupanj ograničavanja manjinskih prava u odnosu na Odluku iz srpnja
  67. jer se njome praktično ukida mogućnost obrazovanja kroz izvođenje nastave u cijelosti na talijanskom jeziku. Naime, t.
  68. Odluke glasi: »Odgoj i obrazovanje učenika srednjih škola - pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u dijelu koji nije u svezi s njihovom nacionalnom pripadnošću provodi se prema planovima i programima u opsegu i sadržaju propisanom za srednje školstvo u Republici Hrvatskoj«. Sporna točka
  69. Odluke glasi: »Ako to žele, učenici iz točke
  70. ove Odluke, obrazuju se na svom jeziku i pismu i prema posebnim programima.«. Podnositelj smatra da je u točki
  71. ove Odluke propisano da se učenici - pripadnici manjina obrazuju na svom jeziku i pismu samo kad se radi o posebnim programima, dakle, o specifičnim sadržajima iz povijesti, kulture itd. Glede spornog Naputka od
  72. studenoga 1997., podnositelj prijedloga osporava njegovu točku
  73. kojom je određeno da će se, u slučaju premalog broja učenika za ustrojavanje razrednih odjela prema općim kriterijima, ustrojiti zasebni školski odjeli za nastavu predmeta čiji je program u svezi s nacionalnom pripadnošću polaznika, time da se ovi odjeli mogu ustrojiti za najmanje 10 učenika. Tvrdi se da su do sada u mnogim mjestima egzistirali odjeli i s manje od 10 učenika, koji će se početkom primjene ovog Naputka morati ugasiti. Temelj ovim navodima o narušavanju stečenih prava podnositelj nalazi i u Naputku o racionalnom organiziranju nastave za pripadnike nacionalnih manjina, objavljenom u »Glasniku MPŠ«, br. 8 od
  74. kolovoza 1995., koji je propisivao minimalan broj od 5-8 učenika te na taj način, sukladno Zakonu iz 1979., bio prilagođen uvjetima na relevantnim područjima. Taj je Naputak stavljen izvan snage stupanjem na snagu ovdje osporavanog Naputka, koji se ima primjenjivati od početka školske godine 1998./
  75. Zbog navedenih razloga podnositelj prijedloga predlaže da Ustavni sud Republike Hrvatske pokrene ustavnosudski postupak i poništi osporavane propise. U tijeku razmatranja podnesenih prijedloga, Ustavni sud Republike Hrvatske dostavio je oba prijedloga, radi odgovora i pribavljanja dodatnih podataka, Ministarstvu prosvjete i športa, kao donositelju spornih akata te Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske radi davanja mišljenja. Oba su Ministarstva Sudu dostavila tražene odgovore, podatke, odnosno mišljenje, time da se MPŠ, u bitnome, poziva na svoje neosporno zakonsko ovlaštenje za donošenje ove vrste podzakonskih akata, dok Ministarstvo vanjskih poslova izražava izvjestan stupanj sumnje u ustavnopravnu utemeljenost spornih akata te ukazuje na mogućnost nastanka određenih problema na vanjskopolitičkom planu. Na radnom sastanku Suda, održanom
  76. travnja 1998., zaključeno je da će se u rad na predmetima, temeljem Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o sudjelovanju međunarodnih stručnjaka u postupku zaštite manjinskih prava pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske od
  77. listopada
  78. i
  79. travnja 1997., uključiti stručnjaci Venecijanske komisije Vijeća Europe te su s njima, nakon što im je dostavljena dokumentacija, održana dva preliminarna sastanka, kojima su bili sa strane Venecijanske komisije nazočni gosp. Matthew Russel i gosp. Denys Simon. Održana je i savjetodavna rasprava na kojoj su, osim navedenih, bili nazočni predstavnici podnositelja prijedloga i predstavnici Ministarstva prosvjete i športa. Pribavljena su i preliminarna mišljenja međunarodnih stručnjaka Venecijanske komisije Vijeća Europe, gospode Russela i Simona. Na osnovi temeljite analize podnesenih prijedloga, odgovora na prijedlog, odredaba Ustava, Ustavnog zakona, drugih relevantnih zakona i međunarodnih akata s kojima su prema stajalištu podnositelja osporavani propisi u suprotnosti, a osobito osporavanih akata u cjelini te imajući pritom u vidu pribavljena mišljenja kompetentnih tijela i stručnjaka i rezultate održane savjetodavne rasprave, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je sljedeće: U razmatranju, prije svega, postojanja postupovnih pretpostavki, a u svezi s prigovorima podnositelja upravljenim na formalne nedostatke pojedinih osporavanih akata, osobito glede propusta u imenovanju, adresata, u objavi i sl., kao i u svezi s navodima iz odgovora MPŠ, kojima to Ministarstvo pojedinim ovdje osporavanim aktima odriče svojstvo propisa, utvrđeno je da spomenute tvrdnje nisu osnovane. Njihova neosnovanost proistječe već iz činjenice da su svi osporavani akti objavljeni (iako ne u »Narodnim novinama«) te da u načelu udovoljavaju i svim drugim kriterijima oblikovanim kroz pravnu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojima se ovaj Sud rukovodi pri ovakvim prosudbama. Naime, u pozadini tih akata neosporno stoji tijelo državne vlasti koje ima izričito zakonsko ovlaštenje za njihovo donošenje (čl.
  80. i
  81. ZOŠ; čl. 9.,
  82. i
  83. ZSŠ). Nadalje, donositelj akata ima na raspolaganju instrumente za njihovo prinudno provođenje i sankcioniranje subjekata koji se akata ne pridržavaju i to putem prosvjetne inspekcije, sukladno Zakonu o prosvjetnoj inspekciji (»Narodne novine«, br. 50/95 i 73/97). Također se ne može osporiti namjera da se predmetnim aktima dade općeobvezni karakter za određenu grupu subjekata. Bitno je, međutim, istaknuti da, pored navedenih formalnih odrednica, osporavani akti i u sadržajnom smislu, suprotno tvrdnjama da se dijelom radi samo o prenošenju sadržaja drugih normi, jesu, odnosno imaju intenciju biti provedbeni propisi, a u pojedinim segmentima sadrže i posve nove propise. Prema tome, u konkretnom slučaju nije utvrđeno, u smislu odredaba čl.
  84. Ustava, postojanje procesnopravnih zapreka postupanju ovog Suda. U pitanju vremenskog važenja pojedinih osporavanih propisa u odnosu na međunarodne akte kojima je Republika Hrvatska preuzela niz obveza glede prava nacionalnih manjina na njezinom području, ovaj je Sud zauzeo stajalište da je s obzirom na izuzetan značaj pitanja neopravdano i nedopustivo otkloniti ocjenu propisa koji su doneseni prije ratifikacije odnosnih međunarodnih akata, odnosno da je jednako u interesu Republike Hrvatske kao i pripadnika nacionalnih manjina usklađivanje svih propisa iz te oblasti s preuzetim međunarodnim obvezama, bez obzira na trenutak njihova nastanka. Meritorna razmatranja osporavanih propisa rezultirala su utvrđenjima Suda koja se mogu sažeti na sljedeći način: Mogućnost tumačenja, a poglavito jednoznačnog tumačenja spornih normi u konkretnom je slučaju više nego ograničena. Ta okolnost djelovala je kao hendikep u ustavnosudskom postupku, a što je još značajnije ta okolnost na isti način djeluje, odnosno može djelovati u praksi provedbe ovih propisa. Činjenica koja je u tijeku postupka pred ovim Sudom utvrđena - da se za sada ti propisi ne primjenjuju - nije ocijenjena kao dostatan razlog zadržavanju spornih normi u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Jednako tako nije dovoljan razlog njihovom održanju niti okolnost da je ovaj Sud, naravno u skučenim granicama mogućnosti tumačenja njihovog teksta i sadržaja, jer se radi o izrazito netransparentnom izričaju, našao da predmetne norme jednim svojim dijelom ne upućuju na temeljitu i nedvojbenu sumnju u neustavnost i nezakonitost. Pored toga, ocijenjeno je da su osporavani propisi jednim svojim dijelom suprotni Ustavu, zakonima i međunarodno preuzetim obvezama Republike Hrvatske, odnosno da sadrže elemente koji upućuju na povredu stečenih prava nacionalnih manjina. Ovaj je Sud pristupio ocjeni spornih propisa polazeći od pretpostavke njihove presumptivne ustavnosti i zakonitosti koja proizlazi iz odredaba čl.
  85. Ustava Republike Hrvatske, a podrazumijevaju usklađenost Ustava, zakona i drugih propisa i opću dužnost pridržavanja pravnih normi i poštivanja pravnog poretka Države. U tom kontekstu realno je pretpostaviti da nije namjera tijela koja čine sastavne dijelove aparata državne vlasti da svojim djelovanjem, normativnim ili izvršnim, krše taj pravni poredak. To ipak ne znači da ne postoje situacije kada norma ili njezina provedba nedvojbeno krše Ustav i zakone. Ako je moguće više načina tumačenja, presumpcija ustavnosti nalaže tumačenje norme na način koji ne dovodi do neustavnih učinaka te je Sud taj princip imao u vidu gdje je god to bilo moguće. Ova je presumpcija, međutim, neprimjenjiva ako određenu normu ili njezine reperkusije nije moguće tumačiti na način sukladan Ustavu ili ih nije uopće moguće tumačiti a upravo je s takvom situacijom Sud bio suočen u dijelu osporavanih normi. Stoga je zauzeto stajalište, dopuštajući vjerojatnost da sporni propisi u konkretnom slučaju nisu, barem u dosadašnjoj praksi, prouzročili negativnih učinaka u vidu faktičnog narušavanja stečenih prava, da su ti propisi u nomotehničkom i suštinskom smislu nekvalitetni i to na način koji, zbog posvemašnije pravne nesigurnosti koju proizvode, može generirati značajne povrede prava manjina. Slijedom toga, nužno je njihovo uklanjanje iz pravnog poretka. U pokušaju da unatoč svemu dade cjelovitu analizu i protumači sporne norme, prije svega s ciljem ukazivanja na poželjni način usklađivanja i izbjegavanja već i potencijalnog ugrožavanja prava, ovaj je Sud, razmatrajući redoslijedom u prijedlozima naznačene probleme, došao do sljedećih zaključaka: Ustav jamči ravnopravnost i slobodu služenja svojim jezikom (čl.
  86. i 15.), dok Ustavni zakon (čl.
  87. stavak 1.) ovu ustavnu garanciju u području odgoja i obrazovanja razrađuje na način da, u bitnome, propisuje da se odgoj i obrazovanje pripadnika etničkih zajednica i manjina provodi u vrtićima i školama na njihovom jeziku i pismu, prema posebnim programima, ukoliko to žele. Nadalje, Zakon iz
  88. predviđa osnivanje odgojno-obrazovnih ustanova u kojima se kompletna nastava izvodi na jezicima narodnosti (čl.
  89. i 3.), a u daljnjim njegovim odredbama (čl. 7.,
  90. st.
  91. i 3., čl. 9.) predviđene su i drugačije mogućnosti kombiniranog izvođenja nastave. Člankom
  92. Ustavnog zakona okvirno su predviđeni različiti oblici organiziranja nastave za pripadnike etničkih zajednica i manjina, ukoliko to žele. U kontekstu citiranih odredaba, sporna formulacija o postojanju »mogućnosti« (umjesto prava na školovanje) nema za posljedicu ograničavanje stečenog prava jer se njome ne smanjuje zakonima propisana obveza nadležnih državnih tijela i odgojno-obrazovnih subjekata da organiziraju nastavu na jeziku manjine, a što upravo jest realizacija zajamčenog prava manjina. To se pravo, kako je to moguće dalje razabrati iz osporavanog teksta Odluke iz srpnja 1997., realizira kroz mogućnost da se nastava organizira u tri različita, planom ponuđena oblika rada (
  93. kompletan nacionalni-hrvatski program preveden na jezik manjine + određeni broj sati specifičnih sadržaja;
  94. prirodni predmeti na hrvatskom + društveni predmeti na jeziku manjine + određeni broj sati specifičnih sadržaja;
  95. kompletan nacionalni program na hrvatskom u hrvatskoj školi + dodatna nastava iz društvene skupine predmeta sa specifičnim sadržajima). U svezi s tim potrebno je spomenuti Plan osnovnog odgoja i obrazovanja na jezicima narodnosti, objavljen u »Vjesniku MPŠ«, br. 3 od
  96. travnja 1985., na kojeg se između ostalog podnositelj poziva, a koji također poznaje više oblika (mogućnosti) izvođenja nastave. Ne bi se sa sigurnošću moglo ustvrditi ni da se dikcija teksta osporavane Odluke, koja izražava mogućnost izbora, ne uklapa u ono što propisuje čl.
  97. st.
  98. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina od
  99. studenoga
  100. (Zakon o ratifikaciji, »Narodne novine«, br. 14/97, stupio na snagu
  101. listopada 1997., nastavno: Okvirna konvencija). Navedena odredba glasi: »Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno izabrati da li da bude ili ne bude tretiran kao takav, te nikakve štete ne smiju proisteći iz takva izbora i iz korištenja prava vezanih za takav izbor.« Također ni u kontekstu odredbe čl.
  102. Ugovora između Republike Hrvatske i Talijanske republike o pravima manjina od
  103. studenoga
  104. u segmentu samog načina organiziranja nastave za pripadnike manjina nije došlo do povrede prava stečenih na temelju propisa donesenih u bivšoj državi, čak i unatoč tome što u momentu donošenja osporavane Odluke navedene konvencije nisu bile ratificirane (iako se podnositelj u ovom dijelu prijedloga na njih poziva). Stoga, korištenje termina »mogućnost«, umjesto »pravo«, pri formuliranju pravne norme, u konkretnom slučaju nije apsolutno neispravno i nedopustivo, ali nije nužno niti oportuno, poglavito ako tekstu daje ili može dati neželjenu konotaciju. U svezi s istaknutim problemom smanjenja satnica specifičnih sadržaja, stajalište je Suda, koje proizlazi iz analize osporavanih nastavnih planova, sljedeće: U tekstu Odluke, odnosno »pridruženog« nastavnog plana, izričito se predviđa mogućnost ugradbe 5 do 6 nastavnih jedinica (što ne mora biti izjednačeno sa satom nastave, ali iz samog teksta nije vidljivo da li razlika postoji i u čemu se sastoji) iz materinjeg jezika i književnosti u godišnju satnicu hrvatskog jezika ili, fakultativno posebna satnica od 1 do 4 sata tjedno učenja materinjeg jezika i književnosti, što kako se može zaključiti vrijedi za tip nastave koja se izvodi kompletno na talijanskom jeziku (izuzev hrvatskog jezika koji je za sve obvezan), kao i za tip nastave na hrvatskom jeziku za prirodne predmete, a na talijanskom za društvene predmete (izuzev opet hrvatskog jezika). Za tip nastave kompletno na hrvatskom jeziku predviđena je dodatna nastava od 5 sati tjedno specifičnih sadržaja. Nadalje, vidljivo je da su nastavnim planovima satnice svih predmeta svedene u zakonske okvire (čl.
  105. stavak
  106. i
  107. čl.
  108. ZOŠ izričito propisuju da učenik razredne nastave može biti opterećen s najviše 4 sata redovne nastave dnevno, a predmetne nastave s najviše pet sati, tj. s 25, odnosno 30 sati tjedno, dok je radni tjedan utvrđen u trajanju od pet radnih dana). Sud je mišljenja da ovome nisu potrebna dodatna obrazlaganja kod evidentnih pedagoških argumenata, a koji i čine temelj nastojanja ka smanjenju opterećenosti učenika (koja je, kao što je poznato, u Republici Hrvatskoj pri vrhu ljestvice u odnosu na ostale europske zemlje - u svezi s tim MPŠ dostavilo je Sudu vrlo opsežne radne materijale za raspravu o izmjenama nastavnih planova, koji prezentiraju statističke podatke, komparativne podatke, podatke prikupljene anketiranjem učenika i nastavnika, itd. te su objavljeni u posebnom prilogu »Školskih novina«, br. 4/98, budući da su rasprave o daljnjim izmjenama školskih programa još u tijeku, a sve u sklopu realizacije načelne Odluke o sažimanju nastavnih programa i smanjivanju opsega udžbenika za osnovne i srednje škole, koju je donijelo MPŠ
  109. studenoga 1995., a objavljena je u »Vjesniku MPŠ«, br. 13 od
  110. studenoga 1995.). Problematika smanjenja satnica specifičnih sadržaja otvara se stoga što, kako tvrdi podnositelj, opseg tih sadržaja nije ranije bio limitiran, odnosno što je satnica materinjeg jezika bila utvrđena u tjednoj kvoti od 5-6 sati. Pritom se ne navodi na koji se uzrast učenika to odnosi, niti na koji tip nastave, ali se tvrdi da se reduciranje stečenih prava sastoji u tome što je prema osporavanoj Odluci iz srpnja
  111. satnica materinjeg jezika utvrđena u tjednoj kvoti od 1 do 4 sata. Podatak je sam za sebe točan, međutim je moguće zaključiti da se satnica od 1 do 4 sata, osim što je fleksibilna, odnosi na tip nastave koji se i inače u cijelosti odvija na talijanskom jeziku i na tip nastave koji se u segmentu društvenih predmeta odvija na talijanskom jeziku, dok je za tip nastave koji se odvija na hrvatskom jeziku satnica talijanskog jezika ostala praktično ista te se provodi u vidu dodatne ili dopunske nastave. Prema tome, ukupan broj nastavnih sati posvećenih talijanskom jeziku i ostalim specifičnim sadržajima znatno nadmašuje nominalne brojke od 1 do 4 sata. Čak i u nastavi na hrvatskom pripadnici talijanske manjine mogu u petodnevnom radnom tjednu svakodnevno najmanje jedan dodatni sat nastave posvetiti talijanskom jeziku. Pored toga, važno je istaknuti i to da iz svih pribavljenih podataka proizlazi da se osporavanom odlukom propisane satnice koriste maksimalno i da učenici - pripadnici talijanske manjine imaju u prosjeku za cca. 10% povećanu satnicu. Tih 10% odnosi se na učenje hrvatskog jezika, koje je za sve obvezno, a nije ga moguće na drugi način uklopiti u zadane okvire jer bi u suprotnom bila oštećena satnica ostalih predmeta. Zaključno je, međutim, potrebno ponovno naglasiti neodrživost situacije u kojoj propisi, koji bi kao općeobvezni trebali biti precizni, jasni i jednoznačni, budući reguliraju iznimno značajan segment društvenog života, kao što je funkcioniranje školskog sustava, osobito kada se to tiče prava manjina, zahtijevaju da bi bili shvaćeni i primijenjeni, ovako opsežna tumačenja i obrazlaganja sa, uz to, dvojbenim rezultatom. Međutim, kako bi ova odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ipak doprinijela transparentnosti barem pri budućem reguliranju predmetne materije, valjalo je rasvijetliti i preostale nejasne momente koji su se pojavili u razmatranjima. Postavilo se, naime, pitanje zašto je u tabelarnom prikazu rubrika »jezik nacionalne manjine« prazna i što znači mogućnost »ugradbe 5 do 6 nastavnih jedinica materinskog jezika i književnosti«, a što mogućnost »ugradbe u nacionalni program 5 do 6 nastavnih sati specifičnih sadržaja godišnje«. Na ova je pitanja, po stajalištu Suda, vjerojatno moguće odgovoriti na sljedeći način: Broj sati materinjeg jezika određen je fleksibilno u rasponu od 1 do 4, odnosno u trajanju od 5 sati dopunske ili dodatne nastave tjedno, ovisno o tipu nastave pa je to regulirano posebnim tabelama. Mogućnost ugradbe 5 do 6 nastavnih jedinica materinskog jezika i književnosti nije u tabelarnim nastavnim planovima označena nikakvom vremenskom odrednicom. Jedina u ovom slučaju moguća vremenska odrednica, po shvaćanju Suda, bila bi »godišnje«, jer se govori o »nastavnoj jedinici«, što može ali ne mora biti jednako »nastavnom satu«. Osim toga, riječ je o dvije ponuđene opcije: o opciji ugradbe talijanskog jezika u satnicu hrvatskog jezika i književnosti, što podrazumijeva manji opseg učenja hrvatskog jezika u korist talijanskog, odnosno alternativno o opciji posebne satnice u trajanju od 1 do 4 sata nastave talijanskog jezika tjedno. Sve navedeno odnosi se na tipove nastave koji se izvode na talijanskom jeziku. Formulacija o mogućnosti ugradbe 5 do 6 nastavnih sati specifičnih programa godišnje u nacionalne programe sama je po sebi bespredmetna, a spominje se u tekstualnom, uvodnom dijelu nastavnih planova i programa u svezi s prva dva tipa nastave (kompletno na talijanskom; društvena skupina predmeta na talijanskom). Radi se vjerojatno u krupnoj i nikad ispravljenoj pogrešci. Analiziranjem teksta moguće je doći do zaključka da bi ispravno trebalo stajati »5 do 6 nastavnih jedinica godišnje« i tada bi se taj tekst podudarao s onim što stoji u tabelarnim prikazima satnica. Iako Sud stoji na stajalištu da nastavni planovi i programi stvarno i efektivno mogu obvezivati one koji ih provode jedino u onom dijelu koji se sastoji od tabela s točnim brojčanim podacima o satnicama nastave, koje se moraju ispuniti jer je jedino taj dio nastavnih planova faktički podoban za provedbu te iako valja izraziti nadu (koju za sada potvrđuje i praksa) da struka znade, makar i po inerciji, što i kako treba činiti, odnosno da je sposobna ispravno iščitati koje su njezine obveze, za istaknuti je sljedeće: U naznačenom segmentu osporavanih propisa nema elemenata koji bi u suštini upućivali na neustavnost i nezakonitost. Na opisani način utvrđene satnice nastave nisu u suprotnosti s Ustavom i relevantnim zakonima niti se ovakvim normiranjem prelazi granica narušavanja stečenih prava manjina. Budući da je obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina sastavni dio ukupnog obrazovnog sustava Republike Hrvatske, to se sve promjene u sustavu nacionalnog obrazovanja odnose i na nastavu za pripadnike nacionalnih manjina, a osobito o rečenom ne treba dvojiti kada se radi o racionalnim, pozitivnim i znanstveno utemeljenim promjenama koje ne diraju u supstrat stečenih prava. U tom smislu, konkretna situacija oko eventualnog smanjivanja satnica nastave budući da se ne odnosi samo na nastavu za pripadnike manjina i budući da u prilog takve odluke idu svi mogući razumni argumenti, a osobito argumenti prosvjetno-pedagoške struke, ne bi se mogla smatrati protivnom Ustavu, zakonima niti međunarodno preuzetim obvezama Republike Hrvatske. Međutim, ponovo se naglašava da je nedopustivo s aspekta pravne sigurnosti da jedan propis izaziva potrebu ovako opsežnog »seciranja« i ukazivanja na očigledne pogreške i propuste. Sve u njemu sadržano moguće je, što je krajnje i dužnost državnog tijela kojem je povjerena i normativna funkcija, reći na jasan, koncizan i primjeren način, a u skladu s pravilima kako pravne, tako i pedagoške struke. Stajališta sukladna iznesenim izrazili su o naprijed navedenim pitanjima i stručnjaci Venecijanske komisije Vijeća Europe. U svezi s dijelom osporavane Odluke iz srpnja
  112. u kojem je riječ o potrebi prethodne suglasnosti Ministarstva za formiranje manjih razrednih odjeljenja za učenike pripadnike nacionalnih manjina, Zakon iz 1979., na kojeg se podnositelj poziva, u čl.
  113. stavku
  114. sadrži formulaciju »osnivaju se i za manji broj zavisno od uvjeta na određenom području«. Odredbe čl. 2., 3.,
  115. st. 2.,
  116. i druge istog Zakona određuju subjekte koji su ovlašteni osnivati odgojno-obrazovne organizacije, formirati odjele i utvrđivati o kakvim se uvjetima radi na određenom području. Taj je Zakon, u duhu tadašnjeg vremena propisivao »dogovor pripadnika narodnosti, odgovarajućih samoupravnih interesnih zajednica i zainteresiranih organizacija udruženog rada«. Ovako uređen način određivanja broja učenika koji nije bio ili je bio samo djelomično institucionaliziran nije moguće poistovjetiti sa sadašnjim zahtjevom za postojanjem oficijelne suglasnosti tijela državne vlasti, unatoč tome što je danas jedino tijelo državne uprave nadležno za područje prosvjete Ministarstvo prosvjete i športa, i što ono po zakonu jest nadležno za propisivanje broja učenika u razrednom odjelu. U konkretnoj se situaciji njegove ingerencije iscrpljuju određivanjem broja učenika razrednog odjela u nacionalnom programu, time da po prirodi stvari zbog specifičnih uvjeta na određenim područjima mora ostaviti mogućnost da razredi mogu biti i manji. Uvođenje instituta prethodne suglasnosti u jednom podzakonskom aktu, osim što je pravno nedopustivo i nije predviđeno niti odgovarajućim zakonima, nije sukladno niti međunarodno preuzetim obvezama Republike Hrvatske. Zakonodavstvo države prednice takvo što nije poznavalo pa bi provedbom osporavane Odluke u ovom dijelu bila narušena stečena prava manjine, odnosno otežano njihovo ostvarivanje. S druge strane, ako je namjera ovog propisa bila osigurati pravnu zaštitu, postavlja se pitanje zašto ne sadrži nikakve postupovne odredbe. Stoga, ovaj Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o odredbi nejasnog smisla i negativnog učinka glede očuvanja stečenih prava za uklanjanje koje postoje opravdani razlozi. Nadalje, sporna odredba uvodnog dijela nastavnih planova u kojoj stoji da je »specifičnost programa uvjetovala da pripadnici pojedine nacionalne manjine sami izrade i predlože nastavne programe, a MPŠ ih verificira i daje odobrenje za njihovu uporabu«, također, prema stajalištu ovog Suda, ničim ne opravdava svrhu svojeg postojanja. Već je člankom
  117. Ustavnog zakona u stavku
  118. propisano da specifične programe utvrđuje MPŠ na prijedlog Ureda Vlade Republike Hrvatske za međunacionalne odnose. Odredba je, dakle, nepotrebna, ali nije utemeljeno tvrditi da se njome inaugurira neki novi način i postupak predlaganja specifičnih programa kojim bi bila derogirana odredba Ustavnog zakona. Riječ je samo o nedopustivo kolokvijalnom izričaju, koji nepotrebno izaziva dvojbe, čija je svrha i namjera posve nejasna i kojeg je nužno zamijeniti formulacijom sukladnom tekstu Ustavnog zakona ili posve izostaviti, a napominje se i to da je stav međunarodnih stručnjaka o ovom pitanju čak i stroži i da je u tom smislu izraženo mišljenje o direktnom kršenju Ustava i Ustavnog zakona. Prelazeći na drugu ovdje osporavanu Odluku, onu iz studenoga 1997., neizbježno je reći da njezin sadržaj u cijelosti dovodi u znatnu dvojbu glede razloga postojanja i namjeravanih učinaka. Naime, u preambuli Odluke donositelj navodi da se Odluka donosi u svezi s čl.
  119. st.
  120. ZSŠ. Ta odredba Zakona daje ovlaštenje MPŠ da donese zajednički i izborni dio nastavnog plana i programa (za razliku od fakultativnog dijela). Daljnji tekst Odluke sadrži »kompilaciju« dijelova teksta čl.
  121. Ustavnog zakona i napomene o pravu na prevođenje udžbenika na jezik manjine, što se inače spominje jedino u tekstu osporavane Odluke i nastavnih planova iz srpnja
  122. Konfuzan izričaj, naravno, izaziva znatne teškoće i daje povoda raznim tumačenjima i dvojbama. Naime, t.
  123. Odluke glasi: »Odgoj i obrazovanje učenika srednjih škola - pripadnika (...) u dijelu koji nije u svezi s njihovom nacionalnom pripadnošću provodi se prema planovima i programima u opsegu i sadržaju propisanom za srednje školstvo u Republici Hrvatskoj.«. Sporna točka
  124. Odluke glasi: »Ako to žele, učenici iz točke
  125. ove Odluke, obrazuju se na svom jeziku i pismu i prema posebnim programima.«. Analiza upućuje na to da je riječ o pogrešnoj interpretaciji podnositelja prijedloga kada tvrdi da propis kaže »samo prema posebnim programima«, dok u izvornom tekstu stoji »i prema posebnim programima« i time se nadovezuje na sadržaj teksta prethodne točke. Moguće je jedino pretpostaviti da se ovim propisom željelo reći kako se pripadnici manjina obrazuju ili na svom jeziku ili na hrvatskom jeziku u dijelu koji se odnosi na prirodnu skupinu predmeta (jer je tako propisano za srednje školstvo u Republici Hrvatskoj), i na svom jeziku u dijelu koji se odnosi na posebne programe u svezi s nacionalnom pripadnošću (društvena skupina predmeta). Dakle, nije isključena mogućnost da se nastava u cijelosti odvija u konkretnom slučaju na talijanskom jeziku, a u korist ovakve konstatacije govori i daljnja odredba točke
  126. osporavane Odluke: »Pripadnici etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina imaju pravo prevoditi na svoj jezik i pismo udžbenike i nastavne planove i programe iz točke
  127. ove Odluke.« Točka
  128. odnosi se, dakle, na skupinu predmeta koja nije u svezi s nacionalnom pripadnošću (tj. na prirodnu skupinu predmeta), a koja se bez obzira na to može prevoditi na manjinski jezik. Iz navedenog proizlazi samo jedan zaključak, a taj je da nikako ne može biti dobra norma o čijem se značenju i svrsi može i mora špekulirati pa je stoga i u ovom slučaju, po stajalištu Suda, nužno pokretanje ustavnosudskog postupka i njezino ukidanje. Što se tiče osporavanog Naputka MPŠ od
  129. studenoga 1997., ocijenjeno je da se u relevantnom njegovom dijelu (točka 2.) radi o provedbenom propisu koji regulira ustroj razrednih odjela na način da se utvrđuje izuzetak od općeg kriterija za formiranje razrednih odjela i propisuje minimalan broj od 10 učenika za ustroj zasebnog školskog odjela za nastavu predmeta koji su u svezi s nacionalnom pripadnošću polaznika. Donositelj Naputka ne navodi u preambuli u odnosu na koje zakonske propise se Naputak donosi, ali se može reći da se o prenošenju sadržaja zakonskih propisa, kako to tvrdi podnositelj, doista može raditi samo u dijelu Naputka koji se odnosi na zapošljavanje hrvatskih, odnosno stranih državljana u školama, što je ovdje nebitno (a i nejasno je koji su razlozi da se odredbe o tako različitim temama kao što su broj učenika i kriteriji zapošljavanja nastavnika nalaze u okviru istog akta). Neosporno je, međutim, da MPŠ točkom
  130. alinejom
  131. Naputka donosi sasvim novi propis. Imajući u vidu općepoznate činjenice o stanju naseljenosti i nataliteta na područjima na kojima živi pretežni dio talijanske manjine u Republici Hrvatskoj, ne može se reći da odredba o minimalnom broju od 10 učenika uvažava lokalne prilike. Osim toga, kao što je već rečeno, Republika Hrvatska se je obvezala na poštivanje stečenih prava pripadnika manjina, a vidljivo je da ovdje osporavani Naputak stavlja pripadnike manjina u nepovoljniji položaj od dosadašnjeg. Očigledno je da bi organiziranje nastave na Naputkom propisani način dovelo praktično ne samo do ograničavanja već do potpune uskrate prava pripadnicima manjine, osobito ako se uzme u obzir da se odredba odnosi i na učenike osnovnih škola za koje, nepostojanje odgovrajućeg školskog odjeljenja u mjestu prebivališta, predstavlja značajan problem. Prikupljeni podaci pokazuju da se takav pristup ne prakticira i da razredni odjeli i sa znatno manjim brojem učenika funkcioniraju pa tako ima razreda sa samo 2 do 4 učenika. Neosporna nužnost racionalizacije nameće jedino to da se, u slučajevima kada je to neizbježno i po pedagoško-didaktičkim kriterijima moguće, razredi spajaju, odnosno formiraju kombinirana razredna odjeljenja. Čak i takvi razredi, prema jednom od pribavljenih podataka, u pojedinim slučajevima imaju ukupno manje od 10 učenika. No, unatoč navedenom, ne bi se moglo sa sigurnošću tvrditi da praksa nadležnih tijela ne bi mogla krenuti i u drugom smjeru. Stoga je, kao i u slučaju problema davanja prethodne suglasnosti MPŠ, i ovdje potrebno imati u vidu Zakon iz 1979., koji je, kako je već rečeno, i dalje na snazi, a koji propisuje kriterij »uvjeta na određenom području«. U tom je smislu osporavani Naputak protivan i Ustavu i Ugovoru s TR, a njegova bi dosljedna provedba nedvojbeno proizvela značajnu povredu, pa i negaciju stečenih prava manjine. Sve izneseno oblikovalo je stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o potrebi pokretanja ustavnosudskog postupka i donošenja odluke o ukidanju osporavanih propisa. S obzirom na činjenice da se svi osporavani akti mogu smatrati propisima, da ih je moguće i potrebno jednako tretirati i glede vremenskog važenja, da se ukazuje neodlučnom činjenica njihovog primjenjivanja u praksi, da se u pojedinim segmentima radi o suštinskoj suprotnosti u odnosu na međunarodne akte, Ustav i zakone, da su svi osporavani propisi djelomično ili potpuno netransparentni te konačno - da je u cilju oživotvorenja načela vladavine prava i učvršćivanja pravne sigurnosti očigledna i nužna potreba donošenja kvalitetnih propisa iz predmetne oblasti, koji će morati uvažavati stečena pava, međunarodne akte, Ustav, zakone i pravila pedagoške struke, kao i pravila pravne struke, donesena je odluka, kao u točki I., izreke, koja se temelji na odredbi čl.
  132. alineje
  133. Ustava Republike Hrvatske te odredbama čl.
  134. st.
  135. i čl.
  136. st.
  137. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99). Ovaj Sud je također ocijenio, suprotno podnesenom prijedlogu, da ne postoje razlozi u smislu odredbe čl.
  138. st.
  139. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske za poništavanje osporavanih propisa, rukovodeći se pritom ocjenom o težini povrede Ustava i zakona, utemeljenom, pored ostalog, na činjenici da osporavani propisi nisu do sada proizveli pravnih posljedica. Interes, pak, pravne sigurnosti upućuje na potrebu izbjegavanja nastanka pravnih praznina te je Sud i u tom smislu ocijenio svrsishodnim donošenje odluke kao u točki I. izreke, a sukladno smislu odredbe čl.
  140. stavka
  141. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Prijedlog podnositelja za donošenje odluke o privremenoj obustavi izvršenja osporavane Odluke iz točke I./
  142. izreke ovaj Sud nije razmatrao iz razloga nepostojanja pravnih posljedica, kao i stoga što je o navedenom donio meritornu odluku. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama čl.
  143. stavka
  144. i čl.
  145. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-II-993/1997 U-II-55/1998 Zagreb,
  146. studenoga
  147. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. Jadranko Crnić, v. r. Odluka, NN 129/1999-2044 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 129/1999 Broj dokumenta u izdanju: 2044 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 1.12.
  148. ELI: /eli/sluzbeni/1999/129/2044 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  149. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.