← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1031/1997. od 17. studenoga 1999. i Izdvojeno mišljenje u predmetu U-III-1031/1997. koji se odnosi

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1031/

  1. od
  2. studenoga
  3. i Izdvojeno mišljenje u predmetu U-III-1031/
  4. koji se odnosi i na predmete U-III-1103/1997 i U-III-1124/
  5. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1031/
  6. od
  7. studenoga
  8. i Izdvojeno mišljenje u predmetu U-III-1031/
  9. koji se odnosi i na predmete U-III-1103/1997 i U-III-1124/
  10. NN 135/1999 (10.12.1999.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1031/
  11. od
  12. studenoga
  13. i Izdvojeno mišljenje u predmetu U-III-1031/
  14. koji se odnosi i na predmete U-III-1103/1997 i U-III-1124/
  15. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu dr. Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, na sjednici održanoj dana
  16. studenoga
  17. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja i ukidaju se rješenja: - Županijskog suda u V., broj: Gž-125/97-2 od
  18. veljače 1997.; - Općinskog suda u N. M., broj: Z-1307/96-3 od
  19. prosinca
  20. II. Predmet se vraća nadležnom sudu na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje Republika Hrvatska, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, podnijela je pravodobnu ustavnu tužbu u povodu rješenja Županijskog suda u V., broj: Gž-125/97-2 od
  21. veljače
  22. godine, kojim je rješenjem odbačena kao nedopuštena, između ostalih i žalba podnositeljice izjavljena protiv rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u N. M., broj: Z-1307/96-3 od
  23. prosinca
  24. godine. Tim je rješenjem dozvoljen otpis određenih nekretnina iz dosadašnjih z. k. ul. u novi z. k. ul., te otpis s imena dosadašnjih korisnika tih nekretnina na ime i za korist PZ »S.«, i dozvoljena uknjižba prava vlasništva na određenim nekretninama upisanim kao društveno vlasništvo s pravom korištenja PZ S.O.J. u V.T. Podnositeljica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo iz članka
  25. stavka
  26. Ustava Republike Hrvatske (pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu), međutim iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da nalazi povrijeđenim i ustavno pravo na žalbu (članak
  27. Ustava), ustavno pravo vlasništva (članak
  28. Ustava) te ustavno načelo iz članka
  29. stavak
  30. (sudovi sude na temelju Ustava i zakona) Ustava Republike Hrvatske. Povredu navedenog ustavnog prava podnositeljica nalazi u činjenici da zemljišnoknjižni sud nije pravilno i neprijeporno utvrdio činjenično stanje, a što je bio u skladu s načelom zakonitosti dužan učiniti. Naime, smatra da je sud dužan ispitati postoje li zakonske zapreke za udovoljavanje uknjižbi prava vlasništva određenih nekretnina, bez obzira na formalno potpun sadržaj prijedloga i njegovih priloga. Ističe da se je u konkretnom slučaju u pogledu nekretnina iz z. k. ul. br.
  31. k.o. B., moglo zaključiti da se radi dijelom o poljoprivrednom zemljištu, a koje je temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu (»Narodne novine«, broj 34/91, 26/93, 79/93, 90/93, 54/94 i 48/95) postalo vlasništvo Republike Hrvatske. Tu je činjenicu, prema mišljenju podnositeljice, prvostupanjski sud trebao sa sigurnošću utvrditi. Podnositeljica navodi da joj je prvostupanjski sud dostavio navedeno rješenje. Prema mišljenju podnositeljice pogrešno je stajalište Županijskog suda u V., a prema kojem je u konkretnom zemljišno- knjižnom postupku stranka samo predlagatelj, te da podnositeljici ne pripadaju nikakva prava navedena u paragrafu
  32. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama odnosno da ne spada u krug osoba iz članka
  33. Zakona o zemljišnim knjigama (»Narodne novine«, broj 91/96). Ustavna tužba je osnovana. Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 - nastavno: Ustavni zakon) propisano je da svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina. U konkretnom je slučaju, Općinski sud u N. M., rješavajući po prijedlogu PZ »S.« iz N. M., radi uknjižbe prava vlasništva na nekretninama, rješenjem broj: Z-1307/96 od
  34. prosinca
  35. godine, dozvolio otpis određenih nekretnina iz dosadašnjih z. k. ul. u novi z. k. ul., te otpis s imena dosadašnjih korisnika tih nekretnina na ime i za korist PZ »S.«, i uknjižbu prava vlasništva na određenim nekretninama upisanim kao društveno vlasništvo s pravom korištenja PZ S.O.J. u V.T., za korist predlagatelja, PZ »S.«. PZ »S.« je navedenom prijedlogu priložila Izvod iz sudskog registra Trgovačkog suda u V., Fi-3342/92, rješenja Trgovačkog suda u V. o upisu usklađenja općih akata sa Zakonom o zadrugama, broj: Tt-95/722-2 od
  36. siječnja
  37. i Tt-95/722-3 od
  38. siječnja
  39. godine, izvadak iz Elaborata o usklađivanju općih akata zadruge sa Zakonom o zadrugama i procjeni PZ »S.«, zaključak o suglasnosti Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza na program usklađenja i elaborat o procjeni vrijednosti, identifikaciji i razgraničenju imovine prema oblicima vlasništva, broj: 23./96 od
  40. veljače
  41. godine. Drugostupanjski sud je rješavajući o žalbi podnositeljice, odbacio žalbu kao nedopuštenu obrazlažući, da unatoč činjenici da je rješenje dostavljeno podnositeljici, iz sadržaja rješenja, ne proizlazi da osim predlagatelja, osobe navedene u dostavnoj naredbi bi imale bilo kakvo pravo navedeno u paragrafu
  42. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno članka
  43. Zakona o zemljišnim knjigama koje je na snazi u vrijeme odlučivanja po navedenoj žalbi. Navedeno obrazlaže činjenicom da prema ocjeni tog suda iz dokumentacije koja prileži prijedlogu predlagatelja podnesenog prvostupanjskom sudu, proizlazi da nije izvršen nikakav promet nekretnina, te da uknjižbom ne dolazi do uknjižbe novog korisnika, nego samo do evidencije promjene unutar istog, uz otpis pojedinih čestica i njihovog prijenosa u novi z. k. ul. Stoga, prema ocjeni toga suda, nije bilo osnova da, na temelju zemljišnoknjižnih podataka, priloženih isprava i podnijetog prijedloga ocijeni da druge osobe u odnosu na predlagatelja imaju određena stvarnopravna ovlaštenja na predmetnim nekretninama. Analizom navoda ustavne tužbe, te uvidom u osporena rješenja Ustavni sud je utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na žalbu (članak
  44. Ustava) i ustavno pravo vlasništva (člank
  45. Ustava), te ustavno načelo iz članka
  46. stavka
  47. Ustava Republike Hrvatske (sudovi sude na temelju Ustava i zakona). U konkretnom slučaju zatražen je upis pretvorbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva i na poljoprivrednom zemljištu. Kako je, u skladu s odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava postala Republika Hrvatska, a u svezi s odredbom članka
  48. Zakona o zemljišnim knjigama, kojom je propisana obveza dostave rješenja zemljišnoknjižnog suda kojim odlučuje o prijedlogu za upis »... i osobama na čijoj nekretnini se stječe knjižno pravo...« to je, prema mišljenju ovog Suda, potrebno Republici Hrvatskoj, priznati status stranke u svakom onom postupku gdje je riječ o pretvorbi poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu. Naime, odredbom stavka
  49. članka
  50. Zakona o zadrugama (»Narodne novine«, broj 3/90) propisano je da sredstva koja je zadruga posjedovala na dan stupanja tog zakona postaju zadružna imovina, dok je stavkom
  51. propisano da imovina zadruga nastala radom i poslovanjem tih zadruga nakon
  52. srpnja
  53. godine postaje zadružnim vlasništvom. Slijedom navedene zakonske odredbe, proizlazi da je danom stupanja na snagu tog propisa (
  54. siječnja
  55. godine) dio poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu koje se nalazilo u sredstvima zadruge postalo zadružnim vlasništvom, a dio je ostao u sredstvima zadruge i nadalje kao društveno vlasništvo (stečeno prije
  56. srpnja
  57. godine). Proizlazi da zemljišnoknjižni sud može prihvatiti prijedlog poljoprivredne zadruge uz upis - pretvorbu društvenog vlasništva (prava korištenja i raspolaganja) u pravo vlasništva, kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu, samo za ono zemljište koje je nastalo radom i poslovanjem zadruge nakon
  58. srpnja
  59. godine, a to se mora vidjeti (osnov stjecanja imovine) iz izvješća koje je zadruga bila dužna dostaviti Ministarstvu privatizacije, nakon okončanja postupka usklađivanja općih akata i poslovanja s novim Zakonom o zadrugama (članak
  60. Zakona o zadrugama - »Narodne novine«, broj 36/95). S obzirom na činjenicu da je država podržavljenjem stekla vlasništvo poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu danom stupanja na snagu Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a to je bilo
  61. srpnja
  62. godine, to u času stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (
  63. siječnja
  64. godine), koji propisuje pretvorbu preostalog društvenog vlasništva (u članku 359.), pretvorba tog poljoprivrednog zemljišta nije bila moguća po tom zakonu, jer je posebnim zakonom (u ovom slučaju Zakonom o poljoprivrednom zemljištu) bilo drukčije određeno. Za zemljište koje je temeljem odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu postalo državno vlasništvo, a nalazi se u posjedu zadruge, Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske dužno je u roku od 5 godina od dana stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama pokrenuti postupak za upis tog prava u korist Republike Hrvatske (članak
  65. stavak
  66. Zakona o zemljišnim knjigama). Kako je odredbom članka
  67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima inaugurirano pravilo kojim se pravo onog koji je vlasništvo stekao odlukom suda ili drugog tijela (u ovom slučaju odlukom o podržavljenju) ne može suprotstaviti pravu onog koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je stečeno (odlukom suda ili drugog tijela) nije bilo upisano, to bi nepriznavanje položaja stranke Republici Hrvatskoj moglo dovesti do gubitka vlasništva, a koje se pravo jamči odredbom članka
  68. Ustava Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je podnositeljici ustavne tužbe osporenim prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem povrijeđeno ustavno pravo na žalbu koje se jamči u članku
  69. Ustava i ustavno pravo vlasništva iz članka
  70. Ustava Republike Hrvatske. Također osporenim odlukama povrijeđeno je i ustavno načelo iz članka
  71. stavka
  72. (sudovi sude na temelju Ustava i zakona) Ustava Republike Hrvatske. Stoga je na temelju odredbe člnka
  73. i
  74. Ustavnog zakona riješeno kao u izreci. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka
  75. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1031/1997 Zagreb,
  76. studenoga
  77. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. Jadranko Crnić, v. r. *** IZDVOJENO MIŠLJENJE u predmetu ustavne tužbe Republike Hrvatske zbog povrede ustavnog prava iz članka
  78. stavka
  79. Ustava Republike Hrvatske, broj: U-III-1031/97, koji se odnosi i na predmete U-III-1103/97 i U-III-1124/97 Republika Hrvatska zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske podnijela je ustavnu tužbu u svezi sa rješenjem Županijskog suda V., Gž-125/97 od
  80. veljače
  81. godine u zemljišnoknjižnom predmetu, radi povrede ustavnog prava iz članka
  82. stavka
  83. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom U-III-1031/97 od
  84. studenoga
  85. godine usvojio tu ustavnu tužbu. Takva odluka je za mene neprihvatljiva, te sam glasovao protiv nje, i za to svoje mišljenje, temeljem članka
  86. stavka
  87. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) dajem sljedeće obrazloženje: U konkretnom predmetu je država Hrvatska nakon donošenja rješenja Općinskog suda N. M. Z-1307/96 od
  88. prosinca
  89. godine radi upisa u zemljišne knjige nekretnina u korist PZ »S.« iz V. T. uložila po svom zakonskom zastupniku žalbu, jer smatra da su te nekretnine vlasništvo Republike Hrvatske, i to bez obzira na to što nije bila stranka u tom postupku. Tu žalbu je Županijski sud odbacio citiranim rješenjem Županijskog suda. Državno pravobraniteljstvo, smatra da su time državi Hrvatskoj povrijeđena ustavna prava iz članka
  90. stavak
  91. Ustava, pa je u ime Hrvatske države podnijelo ustavnu tužbu. Točno je, da prema članku
  92. Ustavnog zakona svaka fizička i pravna osoba može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela sa javnim ovlastima povrijeđeno jedno od ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina. Upravo iz te odredbe izvodim zaključak da to pravo ne pripada državi, nego samo čovjeku i građaninu (bez obzira na to što je u novom Ustavnom zakonu to pravo prošireno i na pravne osobe). Država tu ni u kom slučaju ne spada, iako je i ona u izvjesnom smislu pravna osoba (sui generis), a to znači da nije aktivno legitimirana na podnošenje ustavne tužbe. Držim, da se može postaviti čak upitnim i mogućnost podnošenja ustavne tužbe po pravnoj osnovi, no kako je izmijenjeni Ustavni zakon riješio da može, o tome bi se moglo raspravljati samo de lege ferenda. Kada je u pitanju pravna osoba onda se radi o užoj asocijaciji od države, čiji članovi u pravilu imadu isti pravni interes. Država je nešto drugo. Kod države se radi o svim njenim građanima, koji ne samo da ne moraju nego i nemaju isti pravni interes, što očigledno proizlazi čak i iz ovog predmeta u kojem je država u stvari u ime svih građana podnijela ustavnu tužbu, koja je protiv interesa jedne asocijacije (PZ »S.«) čiji članovi su također građani te iste države. No, puno važnije od toga je činjenica da je zaštita ljudskih prava prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima skupštine Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Deklaracija) i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), kao i prema članku
  93. Ustava Republike Hrvatske i članku
  94. Ustavnog zakona, ustanovljena jedino radi zaštite čovjeka i građanina. Dakle, tu nema nikako države kojoj bi se na taj način štitila ustavna prava čovjeka i građanina. Uostalom, povredu ljudskih prava može izvršiti isključivo država preko svojih organa kako su oni i nabrojeni u citiranom članku
  95. Ustavnog zakona. Postavlja se onda pitanje, kako bi ta ista država koja jedino može povrijediti ljudska prava mogla ustati ustavnom tužbom sama protiv sebe (svojih organa) i tražiti zaštitu povrede ustavnih prava od same sebe. To bi po mojem mišljenju bio pravi nonsens. To što država u parnici, pa i u krivičnom postupku može imati položaj stranke ništa ne umanjuje tu moju tvrdnju. Naime, u odnosu na to, položaj države i državnih organa je zakonski reguliran, pa je tako čak i propisano tko državu, i na koji način zastupa. Prema Zakonu o Državnom pravobraniteljstvu to je Državni pravobranitelj. No, upravo u tom Zakonu je u članku
  96. propisano da je Državno pravobraniteljstvo posebno državno tijelo, koje štiti imovinska prava i interese Republike Hrvatske i to pred sudovima, upravnim i javnim tijelima prema svim osobama (članak
  97. citiranog Zakona). Naravno da Ustavni sud ne spada u kategoriju organa redovnih sudova niti upravnih organa. Postupak pred Ustavnim sudom je potpuno samostalan, i nikako se ne može uzeti kao neki nastavak postupka pred bilo kojim državnim organima. Prema tome država može imati položaj stranke pred redovnim državnim organima, no iz toga se nikako ne može izvoditi zaključak da joj pripada i pravo podnošenja ustavne tužbe zbog povrede ustavnih prava pred njezinim organima. Stoga bi prihvaćanje aktivne legitimacije države kod podnošenja ustavne tužbe radi zaštite ustavnih prava doista bilo apsurdno. Nadalje, ovakav se zaključak mora izvesti i iz činjenice da se podnositelj ustavne tužbe nakon što iscrpi redovni pravni put kod nacionalnog ustavnog suda, može za zaštitu ustavnih prava obratiti i Europskom sudu za ljudska prava. No tamo se prema Konvenciji i važećoj proceduri tužba za zaštitu ljudskih prava podnosi protiv države, što bi značilo u konkretnom slučaju da bi država Hrvatska mogla u krajnjoj konsekvenci obratiti se tom Sudu, ali bi tada morala tužiti samu sebe, što je također nonsens. Prigovor, da niti jedan ovlaštenik na podnošenje ustavne tužbe ne mora iskoristiti i to pravo da se obrati i Europskom sudu ne stoji, iz jednostavnog razloga što pravo na zaštitu ljudskih prava sadrži ili sva prava, ili ništa, te ne postoji djelomično pravo na zaštitu ljudskih prava koje bi obuhvaćalo samo mogućnost podnošenja ustavne tužbe kod domaćeg suda, a ne i kod međunarodnog. Odluka kojoj se ja protivim nije protivna samo odredbi članka
  98. Ustavnog zakona nego i samoj suštini pojma ljudskih prava i zaštiti toga prava, jer je to institut koji je ustanovljen is- ključivo radi čovjeka, koji može tražiti zaštitu u slučaju kršenja ljudskih prava, koja su počinili državni organi kako to proizlazi iz Deklaracije i Konvencije o ljudskim pravima. Ovakvo stajalište prema mom saznanju prihvaćaju i brojni pravi teoretičari, a takvu praksu prihvaćaju i ustavni sudovi nekih drugih država (npr. Slovenije). To su razlozi zbog kojih je za mene neprihvatljiva odluka Ustavnog suda kojom se usvaja ustavna tužba države Hrvatske zbog povrede ustavnih prava, te smatram da je tu ustavnu tužbu trebalo temeljem članka
  99. Ustavnog zakona odbaciti. Broj: U-III-1031/1997 Zagreb,
  100. studenoga
  101. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Sudac Zdravko Bartovčak, v. r. Odluka, NN 135/1999-2107 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 135/1999 Broj dokumenta u izdanju: 2107 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 10.12.
  102. ELI: /eli/sluzbeni/1999/135/2107 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  103. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.