Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-487/1999 od 17. listopada 1999.

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-487/1999 od 17. listopada 1999. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-487/1999 od 17. listopada 1999. NN 135/1999 (10.12.1999.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-487/1999 od 17. listopada 1999. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dr. Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, Ante Jelavić Mitrović, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti, na sjednici održanoj 27. listopada 1999., donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članaka 24. stavka 2., 26. stavka 2., 31. stavka 4., 43., 44., 46., 57. stavka 1., 64., 65. stavka 1., 76., 105. stavka 1. točke 30., 108. i 118. Zakona o bankama (»Narodne novine«, broj 161/98). II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I. Odvjetničko društvo Marković & Plišo iz Zagreba, podnijelo je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti odredbi članaka 24. stavka 2., 26. stavka 2., 31. stavka 3., 43., 44., 46., 57. stavka 1., 64., 65. stavka 1., 76., 105., 108. i 118. Zakona o bankama, s određenim odredbama Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 8/98 - pročišćeni tekst, dalje: Ustav). Na sjednici Suda održanoj 24. lipnja 1999. zaključeno je da se povodom prijedloga zatraži odgovor od Hrvatskoga državnog sabora, a od Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, stručno mišljenje. Tajnik Hrvatskoga državnog sabora obavijestio je Sud da je prijedlog uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koji, međutim, na prijedlog nije odgovorio. Ministarstvo financija dostavilo je svoje stručno mišljenje. Hrvatska narodna banka dostavila je svoje stručno mišljenje na prijedlog, u bitnom, kako slijedi.

1. a)Glede odredbe članka 24. stavka 2., smatra da prijedlog nije osnovan, jer da su uvjeti za imenovanje predsjednika i članova uprave banaka nedvojbeno isti za sve kandidate, pa da su i ta mjesta dostupna svima pod jednakim uvjetima u smislu odredbe članka 54. stavka 2. Ustava.
2. b)Hrvatska narodna banka navodi da se i osporena odredba članka 26. stavka 2. Zakona o bankama, jednako primjenjuje na sve osobe koje s bankom sklapaju pravne poslove. Smatra da ustavno načelo jednakosti i poštivanja prava čovjeka nije povrijeđeno tom odredbom, jer se ona jednako primjenjuje na sve građane, a sve osobe, bile one povezane ili ne, mogu sklapati pravne poslove s bankom, koristiti kredite kod banke, biti dioničari banke i dr. pod uvjetom da se primjenjuju i ostale odredbe Zakona o bankama. Stoga drži da ni prijedlog glede te odredbe nije osnovan.
3. c)U svezi prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbe članka 31. stavka 4. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka također smatra da je u cijelosti neosnovan. Ističe da se osporenom odredbom ne zahvaća u stečena prava građana i pravnih osoba, jer da se njome samo stvaraju pretpostavke koje omogućavaju da se u svakom trenutku može nedvojbeno utvrditi tko je dioničar banke, a dosadašnji imatelj dionica na donositelja koji će do isteka roka za zamjenu dionica postati imatelj dionica na ime, i dalje će ostvarivati sva prava koja mu pripadaju i koja iz dionica proizlaze, a ista se prava, kao ni vrijednost dionica ne umanjuju. Glede navoda predlagatelja da se osporenom odredbom ne može ograničiti niti ukinuti povlaštenost, jer je to prema članku 297. Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, br. 111/93 i 34/99) moguće samo suglasnošću povlaštenih dioničara, smatra da se kod dionica na donositelja radi upravo o suprotnom. Naime, kaže, i dionice na ime i dionice na donositelja spadaju u rod redovnih dionica, a te dionice, prema Zakonu o trgovačkim društvima, njihovim imateljima ne daju nikakva povlaštena prava. Ističe da je razlika između dionica na ime i dionica na donositelja samo u činjenici da je imatelj dionica na ime, lako prepoznatljiv, a sama dionica se prenosi prema određenim pravilima, dok je kod dionica na donositelja dioničar teško prepoznatljiv, ali je sama dionica lako prenosiva.
4. d)Glede odredbi članka 43. stavka 5., članka 44. st. 2. i 3. te članka 46. st. 2. i 3. Zakona o bankama, smatra da nisu u suprotnosti s odredbama članka 49. stavka 1. i članka 50. stavka 2. Ustava, niti su protivne članku 242. Zakona o trgovačkim društvima. Ističe da se ograničenja propisana osporenim odredbama odnose jednako na sve banke i njima se banke ne dovode u nejednak pravni položaj na tržištu u odnosu na druge poduzetnike. Od ostalih poduzetnika koji kao pravne osobe obavljaju gospodarsku djelatnost s ciljem postizanja dobiti, jedino banke mogu obavljati djelatnosti koje su Zakonom o bankama utvrđene kao djelatnosti banke, osim ako drugim zakonom nije drukčije propisano. U odnosu na druge poduzetnike banke su, dakle, specifični poduzetnici čiji je predmet poslovanja, između ostalog, primanje novčanih depozita od fizičkih i pravnih osoba. Izloženost banke i njeno zakonom utvrđeno ograničenje jedna je od pretpostavki osiguravanja sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno osiguranja obveza prema vjerovnicima, pa tako i prema fizičkim i pravnim osobama čija se sredstva nalaze u depozitu banke. Glede suglasnosti nadzornog odbora, kao pretpostavke valjanosti određenog pravnog posla, navodi da je propisana kogentnom zakonskom normom i predstavlja zakonsko ograničenje ovlasti uprave. Obzirom da se radi o zakonskom ograničenju, a ne o ograničenju koje bi proizlazilo iz statuta ili eventualno poslovnika o radu uprave, kao mogućnošću dispozitivnog uređenja unutrašnjih odnosa u vođenju društva, to da se ne može govoriti o kategorijama postupanja suprotno pravnom poretku Republike Hrvatske, niti isto dovoditi u vezu sa sigurnošću pravnog prometa i povjerenjem u Sudski registar. Ističe da i Zakon o trgovačkim društvima također poznaje institut prethodne suglasnosti određenog organa društva kod sklapanja pojedinih poslova. Konačno smatra da je s obzirom na djelatnost banaka i njihov specifičan položaj u društvu koji proizlazi iz okolnosti što radi s tuđim novcem, nesporno da banke moraju biti posebno i strože kontrolirane nego što se kontroliraju ostala trgovačka društva, pa je Zakonom o bankama, kao specijalnim zakonom, način odlučivanja nadzornog odbora kod pojedinih pitanja drukčije utvrđen nego kod odlučivanja članova nadzornih odbora ostalih trgovačkih društava.
5. e)U svezi osporavane odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka smatra da ni ona nije protivna članku 49. stavku 1. Ustava, niti da predstavlja ograničenje dioničara u donošenju njihovih odluka. Navodi da o imenovanju ovlaštene revizorske tvrtke odlučuje banka, sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o bankama, dakle odlučuju dioničari banke i ne postoji zakonsko ograničenje koje bi ih obvezivalo da izaberu posebnu, zakonom određenu revizorsku tvrtku. Smatra da propisano ograničenje proizlazi iz već naprijed navedenih specifičnosti u poslovanju banaka u odnosu na druge poduzetnike koji podliježu reviziji, i ima za svrhu postizanje što veće objektivnosti ocjene financijskih izvješća banke.
6. f)Glede osporavane odredbe članka 64. Zakona o bankama, Hrvatske narodna banka je mišljenja da predlagatelj neosnovano smatra da se njome zadire u nadležnost nadzornog odbora banke, niti se uvodi paralelni organ nadzora koji bi imao ovlasti kojima bi se mijenjale ili ukidale ovlasti nadzornog odbora utvrđene zakonom. Navodi da je svrha te odredbe da stručna i kvalificirana osoba osigura nadzornom odboru pravovremene i kontinuirane informacije o poslovanju banke tijekom cijele godine, a tog unutarnjeg revizora bira upravo nadzorni odbor i njemu je odgovoran za svoj rad te se tim institutom pojačava sloboda i odgovornost nadzornog odbora, jer putem unutarnjeg revizora nadzorni odbor ima točne i kontinuirane podatke o poslovanju banke, na temelju kojih može pravodobno poduzimati propisane mjere.
7. g)Hrvatska narodna banka ne smatra ustavnopravno upitnom ni odredbu članka 76. Zakona o bankama. Drži, naime, da se propisivanjem suglasnosti nadzornog odbora za donošenje općih akata ne zadire u ovlasti uprave, jer se tim člankom ne derogira ovlaštenje uprave banke da utvrđuje i donosi opće akte banke. Navodi da potreba da se za određene poslove u banci zakonom propiše obveza pribavljanja prethodne suglasnosti nadzornog odbora proizlazi iz već ranije obrazloženih navoda o specifičnosti poslovanja banke te okolnosti da poslovanje banke i organizaciju tog poslovanja treba podvesti pod nadzor koji će biti strože reguliran od nadzora u ostalim trgovačkim društvima. II. Pri ocjenjivanju osporenih odredbi Zakona o bankama, Sud je pošao od specifične naravi bankarske djelatnosti. Naime, od svih poduzetnika koji kao pravne osobe mogu obavljati gospodarske djelatnosti sa ciljem postizanja dobiti, jedino banke mogu obavljati djelatnosti koje su Zakonom o bankama utvrđene kao djelatnosti banke, osim ako drugim zakonom nije drukčije propisano. U odnosu na druge poduzetnike banke imaju poseban predmet poslovanja, koji se, između ostalog, sastoji u primanju novčanih depozita od fizičkih i pravnih osoba. Stoga je zakonodavac opravdano našao potrebnim odrediti i načine osiguravanja sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno osiguranja obveza prema vjerovnicima, pa tako i prema fizičkim i pravnim osobama čija se sredstva nalaze u depozitu banke. Takvo osiguravanje sigurnog i stabilnog poslovanja banaka, prema stajalištu Suda, nije u nesuglasnosti s odredbama Ustava o poduzetničkoj i tržišnoj slobodi, kao temelju gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, već je u funkciji ostvarivanja vladavine prava i nepovredivosti vlasništva, kao najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ocjena osporavanih odredbi Zakona o bankama 1. Članak 24. stavak 2. Zakona o bankama glasi: »Osoba koja je kao kandidat predložena za predsjednika uprave kao i kandidati predloženi za članove uprave moraju imati visoku stručnu spremu ekonomskog ili pravnog smjera, uspješno trogodišnje iskustvo na vodećim poslovima u banci, uspješno šestogodišnje iskustvo na odgovarajućim financijskim poslovima što dokazuje uspješnim polaganjem stručnog bankarskog ispita čiji sadržaj i rokove donosi Hrvatska narodna banka posebnim propisima. Ujedno treba ispunjavati i posebne uvjete koje propiše Hrvatska narodna banka u svezi stručnog usmjerenja, poznavanja hrvatskog jezika i propisa Republike Hrvatske.«. Predlagatelj ukazuje na odredbu članka 54. stavka 2. Ustava, koja proklamira dostupnost svakog radnog mjesta i dužnosti svakome pod jednakim uvjetima, kao i na odredbu članka 49. stavka 1. Ustava, koja uređuje poduzetničku i tržišnu slobodu temeljem gospodarskog ustroja Republike. Smatra, da ako banke žele na razini uprave osigurati kvalitetno vođenje poslova koji ne ulaze striktno u propisani predmet poslovanja banaka, onda da je dostupnost tog radnog mjesta, odnosno dužnosti, potrebno osigurati svim osobama čija stručna sprema odgovara toj vrsti poslova, a ne samo osobama čija je stručna sprema zakonski uređena uvjetom za vođenje poslova koje ima u vidu osporavana odredba. Prijedlog nije osnovan. U osporavanom članku 24. stavku 2. Zakona o bankama propisuju se uvjeti kojima mora udovoljavati osoba koja je kao kandidat predložena za predsjednika ili člana uprave banke. Već i sam Ustav, u članku 54. stavku 2. propisuje da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Dakle, nema zapreke da se zakonom propišu uvjeti koje mora ispunjavati kandidat za određeno radno mjesto, jer ti uvjeti vrijede za sve koji žele kandidirati za takvo radno mjesto, pa je ono dostupno svima pod jednakim, upravo tim propisanim uvjetima. Stoga Sud ocjenjuje da osporavana odredba članka 24. stavka 2. Zakona o bankama nije u nesuglasnosti s odredbom članka 54. stavka 2. Ustava. Također, Sud ocjenjuje da ista osporavana odredba nije u nesuglasnosti ni s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava, jer se propisivanjem uvjeta potrebnih za obavljanje poslova određenog radnog mjesta ni na koji način ne vrijeđa poduzetničku i tržišnu slobodu kao temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. 2. Članak 26. stavak 2. Zakona o bankama glasi: »Povezanim osobama smatraju se i: roditelji, bračni drug i djeca fizičke osobe.«. Predlagatelj smatra da sama činjenica rođenja i odnosa srodstva koji se zasniva činjenicom rođenja, ne može biti podlogom različitom pravnom tretmanu fizičkih osoba koje sklapaju privatne pravne poslove, jer da bi to bilo suprotno ustavnom načelu jednakosti i poštivanja prava čovjeka iz članka 3. te suprotnim odredbi članka 35. Ustava. Navodi da je formulacija stavka 3. članka 26. dovoljno široka da u uređenju grupe povezanih osoba mogu i moraju biti obuhvaćene i fizičke osobe, i to bez obzira na odnose srodstva, nego temeljem gospodarskog kriterija koji jedini može i treba biti relevantan za utvrđenje povezanosti među klijentima banke, odnosno za utvrđenje rizičnosti poslovanja banke. Smatra da ta odredba stavka 3. u svakom slučaju pokriva cijelo moguće područje primjene osporavane odredbe stavka 2., zbog čega da se ta ukazuje ne samo protivna Ustavu, nego i sadržajno suvišna. Prijedlog nije osnovan. U članku 26. Zakona o bankama određeno je koje se pravne i fizičke osobe smatraju povezanima u smislu tog Zakona, a u osporenom stavku 2., posebno je određeno da se povezanim osobama smatraju i roditelji, bračni drug i djeca fizičke osobe. Smisao instituta povezanih osoba jeste u sprječavanju mogućnosti da uslijed pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe može doći do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne ili više drugih osoba, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti ili kreditne sposobnosti, a što se provjerava već i prije davanja odobrenja za rad banke. Sud ocjenjuje da time što je zakonodavac među povezane osobe svrstao i roditelje, bračnog druga i djecu fizičke osobe, nije povrijedio odredbu članka 35. Ustava, prema kojoj se svakomu čovjeku i građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Naime, određivanjem tih osoba kao povezanih, želi se u što je moguće većoj mjeri izbjeći mogućnost zaobilaženja propisa koji uređuju bankarsko poslovanje i istovremeno osigurati pravilna i dosljedna primjena tih propisa, u čemu nema povrede prava čovjeka i građanina iz članka 35. Ustava. 3. Članak 31. stavak 4. Zakona o bankama glasi: »Dionice banke moraju glasiti na ime«. Članak 105. stavak 1. točka 30. glasi: »Prekršaj čini banka: 30. ako dionice na donosioca ne zamijeni dionicama na ime prema rokovima iz članka 108. ovoga Zakona.«. Članak 108. Zakona o bankama glasi: »Banke upisane u sudski registar do stupanja na snagu ovoga Zakona koje su izdale dionice na donositelja dužne su te dionice zamijeniti za dionice na ime najkasnije do 31. prosinca 1999.«. Predlagatelj smatra da navedene odredbe nalažu bankama da donesu odluke kojima se zahvaća u stečena prava građana i pravnih osoba, koji su sukladno ranijim propisima i statutu banke upisali, uplatili, ili kasnijim pravnim poslom stekli dionice na donositelja, što da nije u suglasnosti s odredbom članka 49. stavka 4. Ustava kojom je uređeno da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ni drugim pravnim aktom. Navodi da se zakonska intencija da se postigne transparentnost dioničarske strukture može realizirati pro futuro, ali se ne bi smjela retroaktivno primijeniti. Ukazuje da dionice na donositelja nose specifična prava, i osobe koje su ih stekle, stekle su ih upravo zato da steknu specifična prava koja im pruža svojstvo dionice da se prenosi kao svaki vrijednosni papir na donositelja. Prijedlog nije osnovan. Predlagatelj smatra da su osporavane odredbe u neskladu s odredbom članka 49. stavka 4. Ustava, prema kojoj se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim poslom. Prema stajalištu Suda, prava koja je netko stekao ulaganjem kapitala ne umanjuju se time što se njegove dionice koje glase na donositelja mijenjaju u dionice koje glase na ime, jer se sva prava koja imatelju dionice pripadaju i koja iz dionice proizlaze, ni u čemu ne mijenjaju. Mijenja se samo način prijenosa dionica, budući da se dionice na ime prenose indosamentom, a one na donositelja predajom, ali ni promjenom načina prijenosa dionice ne dira se u stečena prava imatelja dionica, jer prava imatelja dionice i prava iz dionice ovise o njezinom rodu, a ne o načinu njezinog prijenosa. Nije osnovan ni navod predlagatelja da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa, opet iz razloga što se osporenim odredbama prava dioničara koja su oni imali ili stekli dionicama na donositelja, ni u čemu ne mijenja time što će se dionice zamijeniti onima na ime. Stoga sud ocjenjuje da osporene odredbe članka 31. stavka 4., članka 105. stavka 1. točke 30. i članka 108. Zakona o bankama nisu u neskladu s odredbom članka 49. stavka 4. Ustava. 4. Članak 43. Zakona o bankama glasi: »Izloženost banke prema osobi iz članka 41. ovoga Zakona ne smije premašiti 25 posto jamstvenog kapitala. Ograničenje iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na izloženost banke prema Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj narodnoj banci i Hrvatskoj garancijskoj agenciji. Bez obzira na stavak 1. ovoga članka, izloženost banke prema pojedinom dioničaru banke koji raspolaže s više od 3 posto dionica banke i s njime povezanim osobama ne smije prelaziti 5 posto jamstvenog kapitala. Ukupna izloženost banke prema dioničarima banke koji imaju dionice čiji ukupni nominalni iznos čini više od pet posto temeljnog kapitala banke i s njima povezanim osobama ne smije premašiti 25 posto jamstvenog kapitala. Pravni posao koji dovodi do prekoračenja ili je u suprotnosti sa stavkom 3. i 4. ovoga članka je ništav.«. Članak 44. Zakona o bankama glasi: »Velika izloženost banke je izloženost banke prema osobi iz članka 41. ovoga Zakona koja premašuje 10 posto jamstvenog kapitala. Za pravni posao čijom bi vrijednošću došlo do izloženosti banke veće od 10 posto jamstvenog kapitala potrebna je jednoglasna odluka nadzornog odbora banke. Suglasnost iz prethodnog stavka ovoga članka uvjet je nastanka i valjanosti pravnog posla za koji se ona traži. Ograničenje iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na izloženost banke prema Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj narodnoj banci i Hrvatskoj garancijskoj agenciji.«. Članak 46. Zakona o bankama glasi: »Osobe u posebnom odnosu prema banci prema kojima bi nastala ili bi se povećala izloženost banke jesu: 1. dioničari banke koji imaju 5 ili više posto dionica banke s pravom glasa u glavnoj skupštini banke, 2. članovi uprave i nadzornog odbora te prokuristi banke, 3. osobe koje s bankom imaju ugovore o radu sklopljene uz posebne uvjete, 4. bračni i izvanbračni drugovi osoba iz točaka 1., 2. i 3. ovoga stavka i njihova djeca i usvojenici, 5. pravne osobe u čijem kapitalu osobe iz točke 1. do 4. ovoga stavka imaju više od 20 posto udjela s pravom glasa, 6. pravne osobe u čijem kapitalu banka ima više od 20 posto udjela s pravom glasa ili nad kojima banka ima na drugi način upravljačku kontrolu. Za pravni posao zbog kojega bi nastala ili bi se povećala izloženost banke prema osobama iz stavka 1. ovoga članka potrebna je suglasnost svih članova nadzornog odbora banke. Pravni posao sklopljen protivno stavku 2. ovoga članka je ništav.« Predlagatelj smatra da se odredbe članka 43. stavka 5., članka 44. stavka 2. i 3. i članka 46. stavka 2. i 3. Zakona o bankama pokazuju suprotnim pravnom poretku Republike Hrvatske, sigurnosti pravnog prometa i povjerenja u Sudski registar te predlaže pokretanje postupka ocjene njihove suglasnosti s obzirom na odredbu članka 49. stavka 1. Ustava, a navodi i da se razlozi za takvo zakonsko uređenje nikako ne mogu protumačiti valjanim ustavnim razlozima ograničenja poduzetničke slobode, kako su oni uređeni odredbom članka 50. stavka 2. Ustava. Također smatra da se Zakon o bankama po svojoj pravnoj prirodi treba ograničiti na uređenje poslovanja banaka i nadzora nad njihovim poslovanjem, ali da ne bi smio ulaziti u materijalnopravnu valjanost pravnih poslova koje banka sklapa, s obzirom na nužnost da se zaštiti pravna sigurnost trećih osoba u njihovom poslovanju s bankama. Ukazuje i na načelo prihvaćeno u pravnom poretku Republike Hrvatske, prema kojem su valjani čak i pravni poslovi koje trgovačko društvo sklopi izvan registrirane djelatnosti, čime se sukladno općeprihvaćenim pravnim načelima štiti koncept sigurnosti pravnog prometa, odnosno povjerenja u ovlast uprave na sklapanje pravnih poslova. Ističe da je to načelo prihvaćeno čak i u situaciji kada trgovačko društvo sklapa pravni posao izvan svojeg registriranog predmeta poslovanja, dakle suprotno činjenicama koje su sudski registrirane i javno dostupne svima, pa da isti koncept tim više valja štititi i u odnosu na eventualno kršenje internih pravila banke. Također navodi da je ništavost ugovora uređena Zakonom o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) te je utvrđen ništavim, između ostalog, i ugovor čije je sklapanje zakonom zabranjeno nekoj od ugovornih strana (članak 103. Zakona o obveznim odnosima), ali ako je sklapanje ugovora zabranjeno jednoj ugovornoj strani, u konkretnom slučaju banci, ne može biti pravno moguće da ugovor prestaje biti ništav ako na njega da suglasnost drugo tijelo (nadzorni odbor) te iste osobe kojoj je sklapanje ugovora zabranjeno. Smatra da je suštinsko pitanje da li je i kako, suprotno članku 242. Zakona o trgovačkim društvima, osporavanim člancima 44. i 46. ograničena ovlast uprave u zastupanju, i da li se i kako to ograničenje može upisati u Sudski registar, što da je uvjet njegovog pravnog učinka prema trećima. Što se tiče suglasnosti u obliku jednoglasne odluke nadzornog odbora banke za pravni posao čijom bi vrijednošću došlo do izloženosti banke veće od 10% jamstvenog kapitala, predlagatelj smatra da suglasnost na sklapanje posla može biti uvjet ako se radi o suglasnosti treće osobe iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima, a nikako tijela same pravne osobe koja je ugovorna strana, pa da se taj institut evidentno u tom slučaju ne može primijeniti, kao i da se podloga za ovakvu suglasnost ne može naći ni u članku 74. Zakona o obveznim odnosima. Što se tiče same potrebne jednoglasnosti za donošenje odluke o suglasnosti nadzornog odbora, predlagatelj smatra da je načelno neodrživa prinuda na glasovanje u bilo kojem kolektivnom tijelu, pa bi zahtjev za funkcionalnošću rada svakog kolektivnog tijela, a također i potreba za zaštitom od opstrukcije pojedinih njegovih članova, nalagao da se poštuje volja pojedinog člana da se suzdrže od glasovanja, odnosno da ne prisustvuje sjednici kolektivnog tijela, a da to tijelo ipak može valjano odlučivati. Prijedlog nije osnovan. Sklapanje ugovora čijom bi vrijednošću došlo do izloženosti banke veće od 10% njezinog jamstvenog kapitala, suprotno navodu predlagatelja, nije zabranjeno, već jedna strana (banka) za sklapanje takvog ugovora mora imati jednoglasnu suglasnost svojega nadzornog odbora, čime se, po ocjeni Suda, ni u čemu ne vrijeđa niti ograničava nečija poduzetnička ili tržišna sloboda, niti Sud takvom propisivanju nalazi ustavne zapreke. Jednoglasna suglasnost za sklapanje pravnog posla kojim bi došlo do izloženosti banke veće od 10% jamstvenog kapitala, postupak je koji veže samo jednu ugovornu stranu, a radi se o tijelu pravne osobe koja upravo i jeste ta ugovorna strana, i koja će takav pravni posao moći sklopiti ukoliko dobije suglasnost svojega nadležnog tijela, pa Sud ocjenjuje da se ni time ne vrijeđa niti ograničava nečija poduzetnička i tržišna sloboda. Pravna posljedica nedostatka jednoglasne suglasnosti za pravni posao čijom bi vrijednošću došlo do izloženosti banke više od 10% jamstvenog kapitala, jest njegova ništavost, upravo zbog prekoračenja ovlasti uprave, koje ograničenje je određeno zakonom, baš osporenim odredbama. Dakle, ne radi se o nekom internom ograničenju koje bi se kao takvo trebalo upisati u Sudski registar kao uvjet njegovog pravnog učinka prema trećim osobama, već o zakonskom ograničenju za koje se uzima da je poznato svima, i kao takvo ima pravni učinak prema svima. Također, osporene odredbe su prinudni propis u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima, pa Sud ocjenjuje da one nisu protivne pravnom poretku, ni sigurnosti pravnog prometa i povjerenja u Sudski registar. 5. Članak 57. stavak 1. Zakona o bankama glasi: »Ista revizorska tvrtka može u istoj banci uzastopno obaviti najviše četiri revizije financijskih izvješća«. Predlagatelj navodi da je imenovanje revizora dioničkog društva isključivo u zakonskoj nadležnosti glavne skupštine svakog dioničkog društva te da to temeljno rješenje statusnopravnog propisa ne smije biti dovedeno u pitanje, niti se dioničarima koji čine glavnu skupštinu, čime ostvaruju svoja zakonom zajamčena prava, ne može naložiti postupanje suprotno njihovoj volji. Smatra da ograničenje dioničara u donošenju njihovih odluka karakterizira protivnost Ustavom zajamčenoj poduzetničkoj i tržišnoj slobodi, uređenoj člankom 49. stavkom 1. Ustava te da se eventualni razlozi za ovo ograničenje nikako ne mogu protumažčiti razlozima zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, ljudskog okoliša, zdravlja ljudi, kako to uređuje članak 50. stavak 2. Ustava. Prijedlog nije osnovan. Imenovanje ovlaštene revizorske tvrtke zakonska je dužnost banke iz članka 56. stavka 1. Zakona o bankama. Pri tom imenovanju ovlaštene revizorske tvrtke, banka nije ni u čemu ograničena, dakle slobodno imenuje ovlaštenu revizorsku tvrtku po svojem izboru. Međutim, zakonodavac je zbog postizanja što veće objektivnosti ocjene financijskih izvješća banke i zbog specifičnosti u poslovanju banaka u odnosu na druge poduzetnike koji također podliježu reviziji, našao potrebnim propisati kao u osporenoj odredbi, da tako slobodno izabrana revizorska tvrtka može u istoj banci uzastopno obaviti najviše četiri uzastopne revizije financijskih izvješća, dakle, nakon takve četiri revizije, banka mora imenovati drugu revizorsku tvrtku za sljedeće financijsko izvješće. Prema ocjeni Suda, za propisivanje kojim ista revizorska tvrtka može u istoj banci uzastopno obaviti najviše četiri revizije financijskih izvješća, nema ustavne zapreke, a istovremeno se ne ocjenjuje da bi time nekome bile ograničene poduzetničke i tržišne slobode iz članka 49. stavka 1., niti da se uopće radi o ograničenju koje bi moglo biti u nesuglasju s odredbom članka 50. stavka 2. Ustava, jer banka opet bira slobodno revizorsku tvrtku između svih takvih tvrtki, osim one koja je obavila uzastopce četiri revizije. 6. Članak 64. Zakona o bankama glasi: »Banka mora imati najmanje jednog unutarnjeg revizora s položenim stručnim ispitom za zvanje revizora, kojeg imenuje nadzorni odbor i kojemu je odgovoran za svoj rad. Unutarnji revizor prati i provjerava pridržava li se banka zakona i drugih propisa, odgovarajućih računovodstvenih standarda i postupaka te obavlja reviziju dokumentacije banke i o tome tromjesečno podnosi izvješće nadzornom odboru. Unutarnji revizor može davati nadzornom odboru mišljenje i o drugim pitanjima o kojima nadzorni odbor zatraži mišljenje. Unutarnji revizor dužan je razmjenjivati sve relevantne informacije sa unutarnjom kontrolom banke koje se odnose na poslovanje banke, a naročito glede ustanovljenoga protuzakonitog poslovanja banke kao i poslovanje koje ugrožava ili bi moglo ugroziti stabilno, sigurno i profitabilno poslovanje banke.«. Članak 65. Zakona o bankama glasi: »Osobe koje obavljaju poslove unutarnje kontrole i unutarnje revizije ne smiju u banci obavljati druge poslove, ne mogu biti članovi uprave i nadzornog odbora banke ni s bankom povezane osobe. U svom radu osobe iz stavka 1. ovoga članka dužne su se pridržavati pravila struke i odgovarajućih međunarodnih standarda.«. Članak 105. stavak 1. točka 18. Zakona o bankama glasi: »Prekršaj čini banka: 18. ako nema jednog unutarnjeg revizora s položenim stručnim ispitom za zvanje revizora (članak 64),«. Članak 118. Zakona o bankama glasi: »Banka upisana u sudski registar do stupanja na snagu ovoga Zakona dužna je u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona ustrojiti unutarnju kontrolu, unutarnju reviziju i službu procjene i mjerenja rizika i o tome bez odgađanja izvijestiti Hrvatsku narodnu banku.«. Predlagatelj smatra da je suvišno nalagati nadzornom odboru kao reprezentantu volje glavne skupštine, da i on imenuje zasebnog revizora, jer je upravo taj odbor nadležan nadzirati vođenje poslova društva, pregledavati i ispitivati poslovne knjige, dokumentaciju, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari. Također navodi da je sloboda nadzornog odbora, kao reprezentanta volje dioničara, da sam, na vlastitu odgovornost izabere najpogodniji način svojega nadzora, a pri tome je nadzorni odbor vezan dužnom pozornošću i odgovornošću u radu te je i odgovoran za svaku štetu koju uzrokuje propustom dužne pozornosti i odgovornosti, sukladno članku 253. Zakona o trgovačkim društvima. Smatra da bi zadiranje u tu slobodu, odnosno odgovornost nadzornog odbora, moglo također biti tretirano suprotnim članku 49. stavku 1. Ustava, a također da vrijedi istaći kako ne postoje razlozi ograničenja poduzetničke slobode iz članka 50. stavka 2. Ustava. Prijedlog nije osnovan. Unutarnjeg revizora iz osporavanih odredbi, imenuje nadzorni odbor banke, i taj je unutarnji revizor odgovoran za svoj rad upravo tom nadzornom odboru koji ga imenuje. Istovremeno, unutarnji revizor ni u kojem smislu nema ovlasti zadirati u nadležnosti nadzornog odbora, već mu samo o rezultatu svojega rada daje izvješće i mišljenja. Sud ocjenjuje da unutarnji revizor ni na koji način ne može utjecati, niti ograničiti poduzetničku i tržišnu slobodu banke, zbog čega ni osporavane odredbe članka 64., članka 65., članka 105. stavka 1. točke 18. i članka 118. Zakona o bankama nisu u nesuglasnosti s odredbama članka 49. stavka 1. i članka 50. stavka 2. Ustava. 7. Članak 76. Zakona o bankama glasi: »Uprava banke obvezna je uz suglasnost nadzornog odbora donijeti opće akte u skladu sa statutom banke, kojima se uređuju: 1. organizacija i ustrojstvo banke, 2. prava, obveze i nadzor direktora svake organizacijske jedinice, 3. prava i ovlasti revizora banke, obavljanje unutarnje kontrole, unutarnje revizije, unutarnje procjene rizičnosti poslovanja te prava i ovlasti stalnih povjerenstava utvrđenih statutom banke, 4. ograničenja ovlasti članova uprave, nadzornog odbora, prokurista i ostalih zaposlenika banke koja se odnose na sudjelovanje u bankovnim poslovima u ime i za račun banke, 5. računovodstvene politike u skladu sa zakonima i računovodstvenim standardima, 6. kreditne politike kojima se utvrđuju postupci i način davanja kredita i drugih plasmana i mogućih obveza, te postupci i način osiguravanja povrata, odnosno naplate potraživanja, obračun i naplata kamata, provizija i drugih naknada te postupci u svezi s drugim oblicima izloženosti prema ovome Zakonu, 7. politika upravljanja aktivom i pasivom, način upravljanja likvidnošću, kamatnim rizicima i rizicima od promjene tečajeva stranih valuta.«. Predlagatelj navodi da je rješenje iz osporavanih odredbi članka 76. Zakona o bankama, u evidentnom neskladu s temeljnim uređenjem odnosa uprave i nadzornog odbora dioničkog društva, na način da uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost, a nadzorni odbor nadzire vođenje poslova društva. Ukazuje da je vođenje poslova društva temeljnim propisom statusnog prava (članak 263. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima) zabranjeno prenijeti na nadzorni odbor, a donošenje pojedinih općih akata da je svakako dijelom vođenje poslova društva. Smatra da bi zahtjev za suglasnošću nadzornog odbora na svaku od izmjena internih akata značio pretvaranje nadzornog odbora, suprotno njegovoj osnovnoj zakonskoj funkciji nadziranja vođenja poslova društva, u tijelo koje bi kontinuirano zasjedalo. Konačno ističe da se ovo zakonsko rješenje također ukazuje upitnim u ocjeni njegove ustavnosti, s obzirom na članak 49. stavak 1. Ustava te također s obzirom na to da ni ovdje nisu ispunjeni razlozi mogućeg ograničenja poduzetničke slobode iz članka 50. stavka 2. Ustava. Prijedlog nije osnovan Nadzorni odbor banke, tijelo je same banke, pa se ne može tvrditi da se davanjem određenih ovlasti tom tijelu, ograničavaju poduzetničke i tržišne slobode banke. I sam predlagatelj navodi da je osnovna zadaća nadzornog odbora nadziranje vođenja poslova društva, pa kad već smatra da i donošenje internih akata banke pripada u vođenje poslova društva, neosnovano smatra da prethodna suglasnost nadzornog odbora na obavljanje pojedinih od tih poslova predstavlja Ustavu nesuglasnu ovlast nadzornog odbora. Također, prema stajalištu Suda, propisivanjem da nadzorni odbor daje suglasnost na opće akte koje donosi njezina uprava, nije na nadzorni odbor prenijeto vođenje poslova društva, jer se upravo radi o osnovnoj zadaći nadzornog odbora da, kao u slučaju ovdje osporenih odredbi, nadzire vođenje poslova banke u širem smislu, i davanjem suglasnosti na njezine opće akte. Stoga Sud ocjenjuje da osporavane odredbe članka 76. Zakona o bankama nisu u nesuglasnosti s odredbama članka 49. stavka 1. i članka 50. stavka 2. Ustava. III. Temeljem odredbe članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), riješeno je kao u točki I. izreke. Odluka o objavi ovog rješenja temelji se na odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-I-487/1999 Zagreb, 27. listopada 1999. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. Jadranko Crnić, v. r. Ostalo, NN 135/1999-2109 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Ostalo Izdanje: NN 135/1999 Broj dokumenta u izdanju: 2109 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 10.12.1999. ELI: /eli/sluzbeni/1999/135/2109 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.