← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-441/1994, U-III-480/1994, U-III-492/1994, U-III-495/1994 od 27. ožujka 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-441/1994, U-III-480/1994, U-III-492/1994, U-III-495/1994 od

  1. ožujka
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-441/1994, U-III-480/1994, U-III-492/1994, U-III-495/1994 od
  3. ožujka
  4. NN 41/2000 (18.4.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-441/1994, U-III-480/1994, U-III-492/1994, U-III-495/1994 od
  5. ožujka
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 986 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama sastavljenom od dr. sc. Velimira Belajca, kao predsjednika Vijeća te sudaca Marijana Hranjskog dr. iur., Ivana Mrkonjića dr. iur., dr. sc. Jasne Omejec i Vice Vukojevića dr. iur., kao članova Vijeća, u povodu ustavnih tužbi: P. P., kojeg zastupa R. R., odvjetnik iz Z., Ž. V. G., kojeg zastupaju mr. M. R. i M. P., odvjetnici iz V., B. M., kojeg zastupa J. M., odvjetnik iz Z., te Ž. Č., kojeg zastupa mr. D. R., odvjetnik iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana
  7. ožujka
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU
  9. Ustavne tužbe se odbijaju.
  10. Ustavno pravo istaknuto u ustavnim tužbama nije povrijeđeno.
  11. Ova odluka će se objaviti u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  12. Ustavne tužbe uvodno navedenih podnositelja podnesene su u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-21/94 od
  13. veljače
  14. godine, kojom su djelomično uvažene žalbe podnositelja ustavnih tužbi - optuženika te preinačena prvostupanjska presuda Okružnog suda u Z., broj: K-190/93 od
  15. listopada
  16. godine u odluci o kazni na način da su optuženima smanjene izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok su žalbe u preostalim dijelovima odbijene kao neosnovane, te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu presuda suda prvog stupnja potvrđena. Kazneni postupak se protiv podnositelja ustavne tužbe vodio radi kaznenog djela iz članka
  17. stavak
  18. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/93, 38/93, 16/96, 28/96 i 110/97), odnosno kaznenog djela iz članka
  19. stavak
  20. tog Zakona u svezi s člankom
  21. tada važećeg Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 31/93, 39/93, 108/95, 16/96, 28/96 i 110/97). U tom postupku je pravomoćno utvrđeno da je kazneno djelo ubojstva i kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjeno dana
  22. rujna
  23. godine na štetu A. P., koji je tada ubijen, te B. P. i I. O., koji su zadobili teške tjelesne povrede.
  24. Podnositelji ustavnih tužbi smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i navedenom prvostupanjskom presudom, povrijeđena ustavna prava iz članaka
  25. stavak 2., 22.,
  26. i
  27. stavak
  28. Ustava. Osnovanost ustavnih tužbi posebice nalaze u činjenici da su sudovi u njihovom slučaju odbili primijeniti odredbu članka
  29. stavka
  30. tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 58/92 i 39/95, u daljnjem tekstu: Zakon o oprostu). Tom je odredbom bilo propisano da će se obustaviti kazneni progon, odnosno kazneni postupak protiv počinitelja kaznenih djela počinjenih u oružanim sukobima, u ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom, ako su počinjena u razdoblju od
  31. kolovoza
  32. do
  33. svibnja
  34. godine. Za ta djela kazneni progon se neće poduzimati, a kazneni postupak se neće pokretati. Navedeni Zakon o oprostu prestao je važiti danom stupanja na snagu Zakona o općem oprostu (»Narodne novine«, broj 80/96), koji je dao oprost od kaznenog progona i postupka za kaznena djela počinjena u razdoblju od
  35. kolovoza
  36. do
  37. kolovoza
  38. godine, a na snazi je od
  39. listopada
  40. godine.
  41. Glede (ne)primjene navedenog Zakona o oprostu, u kaznenom predmetu, broj: K-190/93 sudovi su u osporenim presudama zauzeli sljedeća stajališta: - Okružni sud u Z., presuda od
  42. listopada 1993., str. 35: »Sud nije primijenio Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92) s obzirom na činjenicu da kritične večeri
  43. rujna
  44. god. na blokadnom punktu »J. 2« nije došlo do nikakvog oružanog sukoba, a što je osnovni uvjet da bi se protiv počinitelja krivičnih djela i to upravo I, II, III i IV optuženika mogao primijeniti isti Zakon o oprostu.« - Vrhovni sud Republike Hrvatske, presuda broj: Kž-21/94 od
  45. veljače 1994., str. 7: »Nisu u pravu optuženi V. G. Ž. i P. P. kada tvrde da je trebalo obustaviti postupak na temelju Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Istina je da su krivična djela što su ih počinili optuženici u izvjesnoj svezi s oružanim sukobima i ratom protiv Republike Hrvatske, ali je ta sveza odviše daleka da bi opravdala primjenu oprosta. Oprost se može priznati samo za krivična djela koja su u neposrednoj svezi s ratnim operacijama, vojnom službom i sl., a ne i za krivična djela učinjena uz prekoračenje službenih ovlaštenja pripadnika policije.«
  46. Ustavne tužbe nisu osnovane.
  47. Podnositelji ustavnih tužbi smatraju da su im osporenim sudskim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članaka
  48. stavak 2., 22.,
  49. i
  50. stavak
  51. Ustava. Glede ustavnopravnog značenja navedenih ustavnih odredbi, stajalište je Ustavnog suda da navedene ustavne odredbe ne sadržavaju ustavna prava, već ustavna načela koja se s obzirom na svoj smisao i sadržaj stoga ne mogu tretirati kao ustavna prava. Izuzetak je odredba stavka
  52. članka
  53. Ustava. Kada je riječ o člancima
  54. stavak
  55. (jednakost svih pred zakonom) i
  56. Ustava (jednakost pred sudovima i drugim državnim tijelima), valja reći da je to odnos između općeg načela jednakosti u pravima i konkretne razrade načela jednakosti u pojedinačnom sudskom ili drugom postupku. Niti odredba iz članka
  57. stavak
  58. Ustava (sudovi sude na temelju Ustava i zakona), po svom smislu nije ustavno pravo pojedinca, već ustavna obveza sudova da u konkretnoj pravnoj stvari, kada odlučuju o pravima, obvezama i odgovornostima pojedinca, postupaju i odlučuju sukladno Ustavu i zakonu. Prema odredbama članka
  59. Ustava, čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva (stavak 1.) te se nikomu ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud (stavak 2.). U slučaju stavka
  60. riječ je o jednom općem pravilu, generalnom određenju koje zbog svoje načelnosti i sveobuhvatnosti nema značenje ustavnog prava. Odredba stavka
  61. tog članka je konkretizacija stavka
  62. sa značenjem opće zabrane oduzimanja ili ograničavanja slobode pojedinca, osim iznimno u zakonom propisanom slučaju i na temelju odluke suda, te u sebi sadržava ustavno pravo. To je ustavno pravo na slobodu u značenju općeg prava čovjeka da ne smije biti lišen slobode protivno zakonu. Pravo na slobodu i osobnu (tjelesnu) sigurnost jamči se i člankom
  63. Protokola
  64. Europske konvencije o ljudskim pravima, prema kojem svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost te nitko ne smije biti lišen slobode, osim u tim člankom propisanim slučajevima i u postupku propisanom zakonom. Ustavni sud je utvrdio da podnositeljima ustavnih tužbi u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo na slobodu budući da im je sloboda oduzeta u zakonom propisanom slučaju i sukladno postupovnim pravilima mjerodavnog propisa. Stoga Ustavni sud prihvaća stajalište Vrhovnog suda izraženo u osporenoj presudi (citirano u točki
  65. ove odluke).
  66. Ostala »prava« istaknuta u ustavnim tužbama, već je rečeno, nisu ustavna prava u smislu članka
  67. alineja
  68. Ustava, zbog čega niti ne mogu biti predmet ustavnosudske zaštite putem ustavne tužbe. Ustavni sud, naime, nije ni sudište niti žalbeno tijelo višeg stupnja, a ustavna tužba nije ni redovni niti izvanredni pravni lijek. Ustavna tužba je, sukladno nadležnosti ovog Suda propisanoj Ustavom, odnosno Ustavnim zakonom, pravni institut ustanovljen radi zaštite slobode i prava zajamčenih Ustavom (ustavnih prava). Ustavna tužba se može podnijeti u povodu sudske odluke ili drugog pojedinačnog akta ako se smatra da je tim aktom povrijeđeno neko ustavno pravo. Podnositelji ustavnih tužbi razloge povrede ustavnih prava temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u konkretnoj kaznenopravnoj stvari. To znači da se s ustavnom tužbom postupa kao s pravnim lijekom pa se od Ustavnog suda traži postupanje i odlučivanje kao od suda višeg stupnja u odnosu na sudove koji su donijeli osporene presude. Međutim, Ustavni sud u postupku povodom ustavne tužbe ne obnaša nadležnosti žalbenog suda niti Vrhovnog suda, već utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama tužitelja došlo do ustavno nedopuštenog zadiranja u temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, tj. je li povrijeđeno neko ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Stoga se utvrđenje osnovanosti konkretnih ustavnih tužbi ne može temeljiti na pitanju primjene, odnosno neprimjene tada važećeg Zakona o oprostu u navedenoj kaznenopravnoj stvari, budući da je pravilna primjena prava u sudskom postupku, kako materijalnog, tako i postupovnog, pitanje zakonitosti rada sudova, za što se temelji nalaze u već navedenoj odredbi članka
  69. stavak
  70. Ustava. To ne znači da zakonitost sudskog postupka, time i odlučivanja, ne može biti upitna kako u formalnom, postupovnom, tako i u materijalnom smislu. Kada je riječ o kaznenom postupku, to se primjerice, može odnositi na onemogućavanje strankama sudjelovanja u postupku, nepravilnost u provedbi dokaznog postupka, odnosno neopravdano odstupanje suda od ustaljene prakse, a što bi moglo izazvati osnovanu sumnju da je sud presudu donio samovoljno, odnosno arbitrarno. Dakle, Ustavni sud u postupku zaštite ustavnih prava putem ustavne tužbe, o povredi tih prava ne može odlučivati ocjenjujući pravilnost primjene nekog propisa u konkretnoj pravnoj stvari, jer bi se tada odluka Ustavnog suda temeljila i na ocjeni pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što u pravilu obuhvaća i ocjenu zakonite primjene mjerodavnog prava. To stoga što preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava, a koje se opet ne može ocijeniti bez zadiranja u potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja, u konačnici znači zadiranje u nadležnost sudova i time povredu njihove ustavne samostalnosti i neovisnosti (članak
  71. stavak
  72. Ustava). U tom smislu treba u odnosu na konkretnu pravnu stvar imati u vidu i odredbu članka
  73. stavka
  74. Ustava, prema kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.
  75. Na temelju izloženog, Ustavni sud je, sukladno odredbi članka
  76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donio odluku kao u izreci (točke
  77. i 2.).
  78. Objava ove odluke (točka
  79. izreke) temelji se na odredbi članka
  80. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-III-441/1994 U-III-480/1994 U-III-492/1994 U-III-495/1994 Zagreb,
  81. ožujka
  82. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Velimir Belajec, v. r. Odluka, NN 41/2000-986 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 41/2000 Broj dokumenta u izdanju: 986 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 18.4.
  83. ELI: /eli/sluzbeni/2000/41/986 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  84. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.