Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-803/1997 od 5. srpnja 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-803/1997 od

1. srpnja
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-803/1997 od
3. srpnja
4. NN 70/2000 (18.7.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-803/1997 od
5. srpnja
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1539 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu: Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, u predmetu ustavne tužbe K. C. iz V., zastupane po S. P., odvjetnici iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana
7. srp­nja
8. godine, jednoglasno je donio s­ljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida: – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2403/1996-2 od
9. ožujka
10. godine. II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučiva­nje. Obrazlože­nje
11. K. C. iz V. podnijela je po punomoćnici pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, navedenom u izreci ove odluke. Tom je presudom prihvaćena revizija tuženika u predmetnom radnom sporu, poduzeća »H«. d.o.o. iz V., te preinačene presude Županijskog suda u V., broj: Gž-355/96-2 od
12. svib­nja
13. i Općinskog suda u V., broj: P-522/93, na način da se podnosite­ljica ustavne tužbe odbija s tuženim zahtjevom na ponište­nje rješe­nja tuženika, broj: 616/91 od
14. svib­nja
15. o prestanku ­njezinog radnog odnosa. Naime, kako se to u ustavnoj tužbi navodi, podnosite­ljica, po zanima­nju dipl. arhitektica, bila je zaposlena kod tuženika nešto više od tri mjeseca, kada joj je izdano sporno rješe­nje, kojim se raskida ­njezin radni odnos pozivom na članak
16. Zakona o radnim odnosima (»Narodne novine«, broj 19/90, nastavno: ZRO – odnosi se na obvezu izrade programa osigura­nja prava radnika kada zbog tehničkih i organizacijskih unapređe­nja prestane potreba za ­njihovim radom), uz obrazlože­nje da je došlo do sma­nje­nja obujma poslova i privremenog ukida­nja radnog mjesta odgovornog projektanta (otkazni razlog predviđen člankom
17. alinejom
18. istog Zakona – trajnije i veće sma­nje­nje obujma posla). Rješe­njem o prestanku radnog odnosa upućena je da može u roku od 8 dana od uruče­nja rješe­nja pokrenuti postupak pred nad­ležnim sudom, što je ona i učinila, tražeći, u bitnome, ponište­nje navedenog rješe­nja i vraća­nje na rad. Ističe da je istodobno pokušala nastali spor mirno riješiti u kontaktima s direktorom poduzeća, odnosno ­nje­govim savjetnikom, a u dva navrata je posredovao i inspektor rada, te sastavio o tome zapisnike, međutim sve bez uspjeha. Već u tužbi Općinskom sudu da je istakla kako joj nije bilo omogućeno tražiti zaštitu pred drugostupa­njskim tijelom u okviru poduzeća i da je zato morala u ostav­ljenom kratkom roku reagirati podnoše­njem tužbe sudu.
19. Sudovi prvog i drugog stup­nja u konačnici su usvojili tuž­beni zahtjev podnosite­ljice (prethodila je još jedna prvostupa­nj­ska presuda u korist podnosite­ljice i ukidna drugostupa­njska odluka, ali ne iz razloga nedopuštenosti tužbe), a iz cjelokupnog tijeka parničnog postupka i svih donesenih odluka razvidno je, bilo na konkludentan ili na izričit način, stajalište sudova kako su ispu­njene procesne pretpostavke za ­njihovo postupa­nje, jer je nedopustivo da podnosite­ljica snosi štetne pos­ljedice pogrešne upute o pravnom lijeku, te da se stoga ima smatrati da je postupila suklad­no članku
20. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91, nastavno: ZOPRO), tj. da je odluka o prestanku radnog odnosa postala konačna, jednako kao u situaciji kada drugostupa­njsko tijelo u poduzeću ne donese u propisanom roku odluku o zahtjevu radnika za zaštitu prava. Vrhovni sud, međutim, u revizijskoj odluci zauzima suprotno stajalište – da je podnosite­ljica, bez obzira na uputu datu u rješe­nju, morala najprije zatražiti zaštitu u samom poduzeću, pa da stoga nije postupila sukladno članku
21. ZOPRO i nije stekla pravo tražiti zaštitu pred sudom. Vrhovni sud, dakle, smatra konkretnu tužbu nedopuštenom. Na osnovi takvog stajališta, taj Sud odbija tužbeni zahtjev.
22. Podnosite­ljica smatra povrijeđenim svoja ustavna prava iz članka
23. (jamstvo prava na žalbu protiv pojedinačnih prvo­stupa­njskih pravnih akata; iznimno isk­ljuče­nje tog prava zakonom, uz osigura­nje druge pravne zaštite), članka
24. (jednakost pred sudovima i drugim državnim tijelima) i članka
25. Ustava Republike Hrvatske (pravo na rad i slobodu rada; dostupnost sva­kog radnog mjesta pod jednakim uvjetima). Predlaže ukida­nje odluke Vrhovnog suda. Ustavna tužba je osnovana.
26. Ustavni sud Republike Hrvatske, na teme­lju analize dokumentacije u spisu predmeta, osporavane odluke, drugih odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku, očitova­nja tuženi­ka u sporu dostav­ljenog ovom Sudu, mjerodavnog radnopravnog zakonodavstva, te navoda i razloga podnesene ustavne tužbe, utvrdio je s­ljedeće: Bitno sporno pita­nje konkretnog parničnog postupka jest pita­nje ispu­nje­nja procesnih pretpostavki za pokreta­nje parničnog postupka u radnopravnom sporu pred nadležnim sudom. Kako je posve razvidno iz dokumentacije u spisu predmeta (raspravnih zapisnika, odluka), od samog početka parničnog postupka nadležni sud i parnične stranke upustili su se u rasprav­lja­nje o glavnoj stvari, te je cjelokupan postupak u oba navrata vo­đen u tom pravcu, unatoč početnom prigovoru preura­njenosti tužbe koje­g je stavio tuženik (a koji je odbijen zbog već spomenutih razloga – pogrešne upute o pravnom lijeku za koju odgovornost, po stajalištu sudova, snosi samo tuženik). Tek u stadiju odlučiva­nja o reviziji tuženika, koja se teme­ljila na argumentaciji meritorne prirode, revizijski sud, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, bavi se isk­ljučivo pita­njem dopuš­tenosti podnesene tužbe. Unatoč tome što iz cjelokupne dokumentacije praktično proizlazi kao nesporno među strankama da je bilo pokušaja rješa­va­nja nastalog spora unutar poduzeća i da pri tom nije bilo ni­kakvih naznaka o osniva­nju arbitraže, niti je podnosite­ljici na bilo koji način sugerirano da podnese prigovor nekom tijelu u podu­zeću, Vrhovni sud smatra da podnosite­ljica nije smjela postupiti po datoj uputi o pravnom lijeku i obratiti se sudu. Taj Sud postupa pritom sukladno odredbi članka
27. Zakona o parnič­nom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99, nastavno: ZPP) – prihvaća reviziju i sam preinačuje presudu. Pre­ina­­če­nje se, međutim, sastoji u odbija­nju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz obrazlože­nje o ­nje­govoj nedopuštenosti, u kojem bi slučaju tužba trebala biti odbačena. Pita­nje odbija­nja ili odbaciva­nja tužbe, dakako, nije od presudnog značaja za parničnu stranku, ali svakako to jest pita­nje eventualne prekluzije na zakonu uteme­ljenih prava. Polazna osnova osporavane revizijske odluke neosporno je sukladna sadržaju članka
28. stavaka
29. i
30. ZOPRO. Te odredbe glase: »Radnik koji nije zadovo­ljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnoše­nja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potra­živa­nje«. Slijedom citiranih odredaba, pod pretpostavkom da je drugo­stupa­njsko tijelo u poduzeću postojalo ili da je postojala i bila poštivana normativna podloga za osniva­nje takvog tijela, podno­site­ljica se zaista trebala obratiti tom tijelu, a tek potom sudu. Međutim, nakon analize cjelokupnog spisa predmeta razvidno je da tuženik u vrijeme nastanka spornih odnosa nije formirao tijelo koje bi bilo nadležno za odlučiva­nje u takvim sporovima, a niti iskazao takvu namjeru. Da je namjera, naime, postojala, tada ne bi bilo nikakvog razumnog razloga, a osobito ne nakon bezuspješnih pokušaja mirnog rješava­nja spora, upućivati radnika na podnoše­nje tužbe sudu. Pored toga, nakon što je u predmetnoj pravnoj stvari u dva navrata proveden parnični postupak, tuženik po prvi put u svom pismenom očitova­nju Ustavnom sudu Republike Hrvatske od
31. ve­ljače
32. navodi kako je, u tada važećem Kolektivnom ugovoru (»Narodne novine«, broj 35/90), bila predviđena dužnost osniva­nja ad hoc arbitraža, pa da bi, u slu­čaju da je podnosite­ljica izjavila prigovor, takva arbitraža bila osno­vana. Izložena tvrd­nja potvrđuje či­njenicu da pod pretpostav­kom zakonitog postupa­nja nije bilo teme­lja upućivati stranku na pogrešan pravni put, odnosno či­njenicu na kojoj podnosite­ljica i zasniva svoju ustavnu tužbu – da joj je bila uskraćena mogućnost korište­nja zakonom propisanog pravnog sredstva protiv odluke donesene u prvom stup­nju. Ovu povredu ­njezinih prava sanirali su sudovi provodeći parnične postupke, ali je Vrhovni sud osporavanom odlukom tu povredu ponovo osnažio, što s ustavnopravnog aspekta ima znače­nje povrede ustavnog prava iz članka
33. Ustava Republike Hrvatske.
34. Glede u tužbi istaknute povrede članka
35. Ustava, a u uskoj svezi s prethodno izloženim glede povrede prava na žalbu, ističe se da ta ustavna odredba upravo jamči svakome jednaku zaštitu prava u postupku pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima. Zaštita koja proizlazi iz ovog posebnog slučaja opće­g načela jednakosti podrazumijeva upravo zaštitu pojedinca od narušava­nja i uskrate, prije sve­ga, procesnih ustavnih prava. Sadržaj tih prava čini u širem smislu pruža­nje mogućnosti stranci da sudjeluje u postupku, tj. da se o ­njenim pravima, dužnostima i interesima pravično sudi pred nadležnim tijelom ustanov­ljenim zakonom. Navedeno konkretno znači da će povreda načela jednakosti postojati, primjerice, ako stranci nije data mogućnost da iznosi či­njenice i predlaže dokaze, ako se nadležno tijelo ne izjasni o ­njezinim navodima važnim za odlučiva­nje, ako pojedinačni akt ne bude obrazložen, a svakako i u slučaju kada joj bude onemogućeno korište­nje zakonom dopuštenog pravnog lijeka. U tom smislu konkretan slučaj sadrži sve elemente povrede načela jednakosti, jer je, naime, zbog uskrate prava na korište­nje pravnog lijeka, došlo do situacije da propisani postupak pred nad­ležnim tijelom, u kojem bi podnosite­ljica mogla sudjelovati, nije niti vođen, a što je u konačnici, osporavanom odlukom Vrhovnog suda, dovelo do prekluzije ­njezinih prije sve­ga procesnih prava.
36. Iz opisanih povreda prava podnosite­ljice ustavne tužbe nužno slijedi zak­ljučak o postoja­nju povrede ­njezinog prava na rad. Naime, slijedom osporavane odluke podnosite­ljici je radni odnos prestao, te je izgubila mogućnost u zakonom propisanom postupku tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa – onih koja su na zakonu uteme­ljena.
37. Zbog izloženih razloga, na teme­lju odredaba članaka
38. i 72., a uz poziv na odredbe članka
39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci. Broj: U-III-803/1997 Zagreb,
40. srp­nja
41. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Velimir Belajec, v. r. Odluka, NN 70/2000-1539 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 70/2000 Broj dokumenta u izdanju: 1539 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 18.7.
42. ELI: /eli/sluzbeni/2000/70/1539 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
43. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.