← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-500/2000 od 5. srpnja 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-500/2000 od

  1. srpnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-500/2000 od
  3. srpnja
  4. NN 70/2000 (18.7.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-500/2000 od
  5. srpnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1540 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu: sudac Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi P. D. iz B., na sjednici Vijeća održanoj dana
  7. srp­nja 2000., donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ustavna prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu povrijeđena. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  8. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3486/1997-5 od
  9. ožujka
  10. godine.
  11. Osporavanom presudom odbijena je tužba podnosite­lja ustavne tužbe protiv rješe­nja Ministarstva unutar­njih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-3/765/1-97 od
  12. ožujka 1997., kojim je odbijen ­nje­gov zahtjev za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo, jer ne ispu­njava uvjet iz članka
  13. stavka
  14. točke
  15. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu (»Narodne novine«, br. 53/91, 28/92 i 113/93 – u da­lj­njem tekstu: Zakon). Naime, podnosite­lj ustavne tužbe do podnoše­nja zahtjeva za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo nije imao prijav­ljen boravak najma­nje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske.
  16. Podnosite­lj smatra da su mu osporavanom presudom povrijeđena ustavna prava iz članaka
  17. i
  18. Ustava Republike Hrvatske. Povredu načela jednakosti pred zakonom iz članka
  19. Ustava podnosite­lj vidi u či­njenici da kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj, s prebivalištem od
  20. godine u Hrvatskoj – a koje­ga se tretira kao stranca od trenutka donoše­nja Zakona – nije ravnopravan pred zakonom s osobama koje su pripadnici hrvatskog naroda, a koji su također bili stranci u trenutku donoše­nja Zakona. Nejednakost u odnosu na pripadnike hrvatskog naroda podnosite­lj obrazlaže či­njenicom da za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo mora ispuniti sve kumulativno propisane pretpostavke iz članka
  21. Zakona (puno­ljetnost, poslovna sposobnost, otpust iz stranog držav­ljanstva, prijav­ljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske neprekidno pet godina prije podnoše­nja zahtjeva, poznava­nje hrvatskog jezika i latiničnog pisma, dokaziva­nje da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu), a da se pripadnik hrvatskog naroda, nasuprot tome, smatra hrvatskim držav­ljaninom ako je do stupa­nja na snagu Zakona imao prijav­ljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, te ako je dao pisanu izjavu da se smatra hrvatskim držav­ljaninom, sve u skladu sa člankom
  22. stavkom
  23. Zakona. Povredu načela slobode kreta­nja iz članka
  24. stavka
  25. Ustava podnosite­lj vidi u či­njenici što je, kao osoba s prijav­ljenim prebivalištem, u Hrvatskoj bio zaposlen od
  26. godine, što je tu zasnovao obite­lj, što je suvlasnik kuće u B. zajedno sa svojom suprugom i što kao građanin Republike ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada vratiti se u domovinu. Podnosite­lj ne poriče da je za vrijeme rata napustio Republiku Hrvatsku na »neko vrijeme, jer mu se osobno prijetilo, pucalo po kući«, kao i to da mu je prebivalište u Hrvatskoj bilo »otkazano«, no navodi da mu je prebivalište odjavila ­nje­gova supruga, a ne on osobno, što da je protivno odredbama članka
  27. Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, br. 53/91, 26/93 i 11/2000), prema kojima je to kao poslovno sposobna osoba mogao samo on učiniti. Konačno, podnosite­lj ističe da su mu i supruga i oba djeteta hrvatski držav­ljani. Predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporavanu presudu, kao i rješe­nje Ministarstva unutar­njih poslova koje joj je prethodilo, te predmet vratiti na ponovni postupak.
  28. Ustavna tužba sadrži formalne sastojke propisane člankom
  29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), kao i pretpostavke propisane člankom
  30. stavcima
  31. i
  32. i člankom
  33. Ustavnog zakona.
  34. Prema ustavnom određe­nju nadležnosti Ustavnog suda (članak
  35. alineja
  36. Ustava), kao i prema odredbi stavka
  37. članka
  38. Ustavnog zakona, ustavna tužba je institut ustanov­ljen radi zaštite ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, a može se podnijeti ako podnosite­lj smatra da je pojedinačnim aktom (i postupkom koji mu je prethodio) povrijeđeno neko od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina (ustavno pravo). Sukladno navedenom, Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, prvo ispituje jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi ustavna prava u smislu članka
  39. stavka
  40. Ustavnog zakona. Ako utvrdi da se radi o ustavnim pravima, Ustavni sud nastav­lja postupak radi utvrđe­nja jesu li povrede, na koje upućuje podnosite­lj, takve prirode da mogu biti predmetom ustavnosudskog postupka.
  41. Ustavnom tužbom tužite­lj od Ustavnog suda traži donoše­nje odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da su osporavanom presudom povrijeđena ustavna jamstva jednakosti pred zakonom iz članka
  42. stavka
  43. i jamstva slobode kreta­nja iz članka
  44. Ustava, označavajući ih kao svoja ustavna prava. U predmetnoj ustavnoj tužbi istaknuta prava i slobode nisu povrijeđeni.
  45. Konkretno, tužite­lj u ustavnoj tužbi ističe povredu načela iz članka
  46. stavka
  47. Ustava, označujući ga kao povredu ustavnog prava. Kao razlog navodi svoju prosudbu da kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj nije ravnopravan pred zakonom s osobama koje su pripadnici hrvatskog naroda, a koji su također bili stranci u trenutku donoše­nja Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu, što da je rezultiralo nepravilnošću i nezakonitošću osporavane presude, čime da je povrijeđen članak
  48. Ustava kao ­nje­govo ustavno pravo. Opće načelo o jednakosti, zajamčeno člankom
  49. Ustava, jamči svakome sva prava i slobode bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi, dakle, pruža jamstvo svima da su pred zakonom jednaki i da su svi ovlašteni, bez diskriminacije, na jednaku pravnu zaštitu. Ustavno jamstvo jednakosti iz članka
  50. Ustava bilo bi povrijeđeno kad bi se utvrdilo da stranke u postupku, koji je prethodio osporavanoj presudi, nisu imale ravnopravan položaj, odnosno kad bi se utvrdilo da je osporavani pojedinačni akt, prosuđujući ga kroz zaštitu ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina, uteme­ljen na neprihvat­ljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešan i bez razboritog pravnog obrazlože­nja da ga je moguće ocijeniti samovo­ljnim odnosno arbitrarnim (primjerice, da je sud, bez ikakvih va­ljanih razloga, odstupio od usta­ljene prakse ili nije uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan ili je mjerodavan propis na grubi način pogrešno shvaćen). Budući da se odredba članka
  51. Zakona primje­njuje jednako na sve strance koji pokrenu postupak primitka u hrvatsko držav­ljanstvo prirođe­njem pod redovitim uvjetima, tom se odredbom zakona nijedna osoba, koja dođe u pravnu situaciju da na ­nju bude primije­njena navedena odredba, ne stav­lja u nejednak pravni položaj u odnosu prema svima onima na koje se ta odredba odnosi. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi nije naveo u čemu bi, u konkretnom slučaju ­nje­gova primitka u hrvatsko držav­ljanstvo, bilo povrijeđeno načelo jednakosti iz članka
  52. stavak
  53. Ustava shvaćeno u prethodno navedenom smislu.
  54. Iz navoda ustavne tužbe razvidno je da predlagate­lj smatra spornom prijelaznu odredbu članka
  55. stavka
  56. Zakona, jer se ona na ­nje­ga, kao pripadnika ne-hrvatskog naroda, ne odnosi, te u tom smislu ističe problem nejednakog pravnog položaja pripadnika srpskog naroda u pita­nju utvrđe­nja statusa hrvatskih držav­ljana na dan stupa­nja na snagu Zakona (
  57. listopada
  58. godine) u odnosu prema pripadnicima hrvatskog naroda. Iz navoda ustavne tužbe nedvojbeno slijedi da podnosite­lj smatra članak
  59. stavak
  60. Zakona izvorom opće nejednakosti pripadnika ne-hrvatskih naroda u odnosu prema pripadnicima hrvatskog naroda u generalnom statusnom smislu utvrđe­nja hrvatskog držav­ljanstva. U vezi s tim navodima podnosite­lja, Ustavni sud utvrđuje da u postupku pokrenutom povodom ustavne tužbe predmet ustavnosudskog postupka ne može biti ocjena ustavnosti zakona i drugih propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba. Predmetom ispiti­va­nja u ustavnosudskom postupku povodom ustavne tužbe može biti, kao što je prethodno već rečeno, povreda jednakog i ravnopravnog pravnog položaja podnosite­lja u postupcima koji su pret­hodili donoše­nju osporavane presude odnosno rješe­nja nadležnog tijela državne uprave, kao i gruba i očita materijalna povreda zakona, zbog koje bi se osporeni akti mogli ocijeniti samovo­ljnim odnosno arbitrarnim. To ne priječi podnosite­lja da, u skladu s mjerodavnim odredbama Ustavnog zakona, pokrene postupak za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu za koje smatra da nisu u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
  61. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe i povredu članka
  62. stavka
  63. Ustava, obrazlažući to či­njenicom da je rođen u Bosni i Herce­govini, ali je gotovo cijeli radni vijek proveo u Republici Hrvat­skoj, u kojoj je zasnovao obite­lj, čiji su članovi (djeca i supruga) hrvatski držav­ljani. Sve te či­njenice, prema miš­lje­nju podnosite­lja, govore u prilog da mu je domovina Republika Hrvat­ska, a ne Bosna i Herce­govina, te da je po Ustavu imao pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu. Iz prethodnih je navoda razvidno da podnosite­lj iz svog osjećaja pripadnosti Hrvatskoj kao svojoj domovini izvodi i svoje pravo na hrvatsko držav­ljanstvo. Držav­ljanstvo, naprotiv, pred­stav­lja pravni odnos (pravnu vezu) između konkretnog pojedinca i određene države, koje se zasniva i uređuje pod pretpostav­kama propisanim posebnim zakonom (Zakonom o hrvatskom držav­ljanstvu) i iz koje­g nastaju uzajamna prava i obveze između dotič­nog pojedinca i države. Držav­ljanstvo, prema tome, ne treba miješati niti vezati uz nacionalnu pripadnost pojedinca ili uz ­nje­­govo etničko podrijetlo, vjersku pripadnost, osjećaj domo­ljub­lja i slično, osim ako posebnim zakonom neko od tih svojstava ne bude utvrđeno kao pravna pretpostavka za zasniva­nje određenog pravnog odnosa, sve u skladu s Ustavom i odredbama među­narodnog prava. Nada­lje, podnosite­lj pravilno utvrđuje da, prema odredbi članka
  64. stavka
  65. Ustava, svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu. To ustavno pravo, međutim, podnosite­lju nije povrijeđeno, jer je iz ustavne tužbe razvidno da podnosite­lju nitko nije zabranio slobodno napušta­nje teritorija Republike Hrvatske, privremeno nasta­nje­nje u inozemstvu i povratak u Hrvatsku. Podnosite­lj pogrešno dovodi u vezu to ustavno pravo s predmetom ovog ustavnosudskog postupka, jer jamstvo slobode kreta­nja iz članka 32 stavka
  66. Ustava nema utjecaja na problem ­nje­gova primitka u hrvatsko držav­ljanstvo prirođe­njem, odnosno na neispu­njava­nje uvjeta iz članka
  67. stavka
  68. točke
  69. Zakona. Ta zakonska odred­ba, naime, propisuje da svaki podnosite­lj zahtjeva za primitak u hrvatsko držav­ljansto prirođe­njem mora imati prijav­ljen boravak neprekidno pet godina na teritoriju Republike Hrvatske prije podnoše­nja zahtjeva, koja pretpostavka ne zabra­njuje osobi da u tom razdob­lju privremeno otputuje u inozemstvo, sve pod pretpostavkama utvrđenim u Zakonu o kreta­nju i boravku stranaca. Budući da je u konkretnom slučaju u postupcima koji su prethodili osporavanoj presudi utvrđeno da podnosite­lj nije ispu­njavao uvjete iz članka
  70. stavka
  71. točke
  72. Zakona, Ustavni sud nije našao osnove sum­nji da osporavana presuda i rješe­nje nisu va­ljano obrazloženi i zasnovani na mjerodavnim zakonskim propisima.
  73. Navodnu povredu odredaba članka
  74. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, na što podnosite­lj također u ustavnoj tužbi ukazuje, Ustavni sud nije razmatrao, jer to nije predmet ovog ustavnosudskog postupka. U spornom pita­nju dokaziva­nja le­gitimacije za odjavu prebivališta, podnosite­lj postupa s ustavnom tužbom kao s pravnim lijekom, a od Ustavnog suda traži postupa­nje kao suda više­g stup­nja u odnosu na sud, odnosno na tijelo državne uprave koji su proveli postupke te donijeli osporavanu presudu odnosno rješe­nje. U tom je smislu potrebno istaknuti da Ustavni sud nije ni sudište ni žalbeno tijelo više­g (najviše­g) stup­nja, a ustavna tužba nije ni redovni ni izvanredni pravni lijek, te Ustavni sud ne može preuzeti ulogu žalbenog tijela niti Upravnog suda, pa se zato, u pravilu, ne može upuštati u ocjenu je li prvostupa­njsko tijelo pravilno utvrdilo či­njenice, a ne može se upuštati ni u ocjenu izvedenih dokaza. To prosuđiva­nje je, u skladu s ustavnim i zakonskim odredbama, povjereno u prvom redu tijelima nadležnima za odlučiva­nje o žalbi odnosno Upravnom sudu Republike Hrvatske.
  75. Konačno, potrebno je napomenuti i to, da je Upravni sud u svojoj presudi, koju podnosite­lj osporava ustavnom tužbom, uputio podnosite­lja na ­nje­govo pravo da hrvatsko držav­ljanstvo stekne teme­ljem članka
  76. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu, u kojem su propisane pretpostavke za primitak stranca u hrvatsko držav­ljanstvo pod povo­ljnijim uvjetima (tzv. beneficirana naturalizacija), a u kojemu se od stranke ne traži da ima prijav­ljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske neprekidno pet godina od podnoše­nja zahtjeva.
  77. Budući da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao osnove sum­nji da osporavana presuda i rješe­nje nisu va­ljano obrazloženi i zasnovani na mjerodavnim zakonskim propisima, a iz ustavne tužbe očigledno i nedvojbeno proizlazi da se ­njome zahtijeva zaštita ustavnih prava koja nisu povrijeđena, ustavnu tužbu je teme­ljem odredbe članka
  78. Ustavnog zakona va­ljalo odbiti te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke. Objava ove odluke teme­lji se na odredbi članka
  79. Ustavnog zakona. Broj: U-III-500/2000 Zagreb,
  80. srp­nja
  81. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Velimir Belajec, v. r. Odluka, NN 70/2000-1540 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 70/2000 Broj dokumenta u izdanju: 1540 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 18.7.
  82. ELI: /eli/sluzbeni/2000/70/1540 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  83. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.