Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-696/96 od 11. listopada 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-696/96 od

1. listopada
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-696/96 od
3. listopada
4. NN 112/2000 (15.11.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-696/96 od
5. listopada
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2223 Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlu­či­va­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe A. M. iz O., koju zastupa D. S., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj dana
7. listopada
8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja te se ukida: – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1901/94 od
9. lip­nja
10. godine. II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Obrazlože­nje
11. Ustavna tužba je podnesena u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u izreci, kojom je revizija tuženika prihvaćena kao osnovana, te su presuda Županijskog suda u O., broj: Gž-1539/93 od
12. ve­ljače
13. godine, i presuda Općinskog suda u O., broj: P-1412/90 od
14. trav­nja
15. godine, djelomično preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužite­ljice u dijelu radi isplate iznosa od 152,89 kn (ranije 152.897 din) zajedno sa zateznim zakonskim kamatama odbijen kao neosnovan, time da je svaka stranka dužna snositi svoje troškove.
16. Parnični postupak se vodio između A. M., kao tužite­ljice, i Fonda za promet, stambeno i komunalno gospodarstvo tadaš­nje općine O., kao tuženika, radi stjeca­nja bez osnove. Naime, tužite­ljica je protiv tuženika istakla tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 20.821 din s kamatama od
17. prosinca
18. godine do isplate na ime ma­nje isporučenog poslovnog prostora, kao i iznos od 152.897 din s pripadajućim kamatama na ime više uplaćenih sred­stava za kup­ljeni poslovni prostor sukladno cijeni za 1 m˛ utvrđenoj predugovorom i aneksima predugovora.
19. Podnosite­ljica ustavne tužbe A. M. smatra da su pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ­njena ustavna prava iz član­ka
20. stavka
21. Ustava (jednakost svih pred zakonom), te članka
22. stavka
23. Ustava (jednak pravni položaj svih poduzetnika na tržištu). Povrede ustavnih prava obrazlaže ovim navodima: podnosite­ljica je s tuženikom dana
24. svib­nja
25. godine zak­ljučila Predugovor o udruživa­nju sredstava za izgrad­nju poslovnog prostora u O., ukupne površine 66,23 m˛, teme­ljem koje­g je uplatila 25% od planske vrijednosti poslovnog prostora, te 20% na ime troškova infrastrukture; aneksima koji su uslijedili tuženik je više puta mije­njao plansku cijenu, koju je formirao na nov način, sukladno novim cijenama, s time da iznose koje je podnosite­ljica ranije uplatila nije revalorizirao, već ih je priznavao samo u nominalnom iznosu; na taj način podnosite­ljica je, kako tvrdi, na ime kupoprodajne cijene platila znatno više ne­go da je takav prostor platila
26. godine kada je objekt bio dovršen. Podnosite­ljica je posebno istakla da je bila prisi­ljena potpisivati anekse predugovora, jer je prodavate­lj prijetio raskidom ugovora, što je bilo i ugovoreno, a kako je vrijednost ­njenih uplata bila obezvrijeđena zbog denominacije tadaš­nje­g dinara, dobila bi samo iznos koji je uplatila, bez kamata i bilo kakve revalorizacije. Prodavate­lj je tako iskoristio ­njeno sta­nje nužde, što je u suprotnosti s člankom
27. Zakona o obveznim odnosima, po kome u zasni­va­nju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijed­nosti uzajamnih dava­nja. Zak­ljučno je dodano kako je prodavate­lj na ime razlike u konačnoj cijeni naplatio ono što mu ne pripada te tako stekao bez osnove iznos koji su nižestupa­njski sudovi pravilno dosudili podnosite­ljici ustavne tužbe pozivom na članak
28. Zakona o obveznim odnosima, odnosno obvezali tuženika na povrat nepri­padajuće koristi. Stoga podnosite­ljica predlaže usvaja­nje ustavne tužbe, prei­na­če­nje pobijane presude Vrhovnog suda, te potvrđiva­nje nižestu­pa­nj­skih presuda. Ustavna tuža je osnovana.
29. U postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi sudovi prvog i drugog stup­nja su utvrdili da je tužbeni zahtjev podnosite­ljice ustavne tužbe osnovan te je isti usvojen teme­ljem utvrđe­nja i stajališta da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji zbog če­ga se na sporni odnos parničnih stranaka trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u da­lj­njem tekstu: ZOO). Od konkretnih odredbi sudovi su primijenili članke
30. i
31. ZOO, kojima su uređeni načelo savjesnosti i pošte­nja, odnosno ponaša­nje u izvršava­nju obveza i ostvariva­nju prava (paž­nja dobrog privrednika), te članak
32. ZOO, koji uređuje stjeca­nje bez osnove. Ukazano je i na odredbu članka
33. stavak
34. ZOO, kojim je uređen zelenaški ugovor, a u smislu da je tuženik iskoristio sta­nje nužde podnosite­ljice ustavne tužbe, pa je aneksima ugovora mije­njao cijenu stana znajući da podnosite­ljica mora ostati kod ugovorene kup­nje ukoliko ne želi ostati bez poslovnog prostora, zbog če­ga je tuženik protupravno ostvario i zadržao dosu­đene iznose.
35. Vrhovni sud je utvrdio da je revizija tuženika osnovana zbog ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te zauzeo stajalište da u spornoj pravnoj stvari nisu mjerodavne odredbe članaka
36. i
37. ZOO, kao niti članka
38. stavka
39. istog Zakona. Naime, budući da je podnosite­ljica ustavne tužbe tuženiku platila sporni iznos teme­ljem zak­ljučenog pravnog posla (predugovora s aneksima) na ime cijene poslovnog prostora, takva isplata, smatra revizijski sud, ne spada pod pojam stjeca­nja bez osnove u smislu članka
40. stavka
41. ZOO-a. Odredba članka
42. nije mjerodavna stoga što ta odredba ima u vidu slučaj kada netko izvrši isplatu znajući da nije dužan isplatiti, pa nema pravo zahtijevati vraća­nje, osim ako je zadržao to pravo ili ako je platio da bi izbje­gao prinudu. U konkretnom slučaju podnosite­ljica je, po miš­lje­nju Vrhovnog suda, na isplatu bila obvezana navedenim pravnim poslom. Vrhovni sud je nada­lje utvrdio da tužbeni zahtjev nema opravda­nja niti primjenom odredbe članka
43. ZOO, jer da bi se ugovor smatrao zelenaškim, neophodna pretpostavka je postoja­nje nerazmjerne koristi na jednoj strani. Kako podnosite­ljica nije prigovorila konačno utvrđenoj cijeni stana, Vrhovni sud je utvrdio da takav ­njezin zahtjev nema uporišta niti u zak­ljučenom pravnom poslu, niti u zakonu.
44. Zelenaškim ugovorom u smislu odredbi članka
45. stavka
46. ZOO smatra se ugovor kojim netko koristeći se sta­njem nužde ili teškim materijalnim sta­njem drugog, ­nje­govim nedovo­ljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga treće­g korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Iz či­njeničnih utvrđe­nja prvostupa­njskog suda, prihvaćenog od strane drugostupa­njskog suda, nedvojbeno proizlazi da je podnosite­ljica ustavne tužbe bila prisi­ljena održati kupoprodajni ugovor na snazi bez obzira na povećava­nje kupoprodajne cijene ugovorenog poslovnog prostora jer bi u protivnom došlo do raskida ugovora, što bi za pos­ljedicu imalo gubitak tog poslovnog prostora, a u povratu uplaćenih sredstava dobila bi obezvrijeđeni iznos. Dakle, podnosite­ljica se doista nalazila u sta­nju nužde glede kup­nje poslovnog prostora po cijeni koju je prodavatelj aneksima ugovora mije­njao (povećavao), budući da raskid kupoprodajnog ugovora zbog znatnog imovinskog gubitka nije bio u interesu podnosite­ljice. Time su aneksi kupoprodajnog ugovora imali obi­lježja zelenaškog ugovora.
47. Institut stjeca­nja bez osnove uređen je člankom
48. ZOO. Prema odredbama stavka
49. toga članka, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecate­lj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraća­nje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Osnovani su navodi podnosite­ljice ustavne tužbe glede takvog stjeca­nja na strani prodavate­lja. Naime, kada jedna strana ostvari određenu korist, us­lijed sta­nja nužde druge strane, bez obzira na zak­ljučeni pravni posao, to se ne može smatrati va­ljanim stjeca­njem, odnosno do stjeca­nja je došlo protupravno.
50. Glede obveze prodavate­lja da revalorizira iznose koje je podnosite­ljica uplatila na ime akontacije, va­lja ukazati na odredbu članka
51. ZOO, koji uređuje načelo monetarnog nominalizma, te kojim je propisano: »Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon naređuje što drugo«. Sukladno toj odredbi, podnosite­ljica ustavne tužbe zbog pada vrijednosti novca nema pravo na obešteće­nje putem revalorizacije uplaćenih iznosa jer to zakon ne propisuje, a niti je to u konkretnom slučaju bilo posebno ugovoreno između ugovornih strana.
52. Ustavni sud je na teme­lju izloženog utvrdio da je pod­nosite­ljici ustavne tužbe osporenom presudom Vrhovnog suda pov­rijeđeno ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom iz članka
53. stavka
54. Ustava. Jednakost pred zakonom u smislu te ustavne odredbe pretpostav­lja, pored ostalog, i jednak pravni položaj sudionika pravnog odnosa proizašlog iz određenog pravnog posla. Naime, iz či­njeničnih utvrđe­nja nižestupa­njskih sudova, koja je imao u vidu i Vrhovni sud, nedvojbeno proizlazi da podnosite­ljica ustavne tužbe u spornom pravnom odnosu nije imala jednak pravni položaj u odnosu na prodavate­lja, jer je iz već navedenih razloga (prijet­nja raskidom ugovora uz povrat uplaćenih sredstava u obezvrijeđenom iznosu), bila prisi­ljena prihvatiti i potpisati sve izmjene predmetnog kupoprodajnog ugovora glede cijene poslovnog prostora.
55. Ustavni sud, međutim, nije utvrdio da bi u konkretnom slučaju, a iz razloga koje je istakla podnosite­ljica ustavne tužbe, bila povrijeđena i odredba iz članka
56. stavka
57. Ustava.
58. Stoga je sukladno članku
59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno kao u izreci. Broj: U-III-696/1996 Zagreb,
60. listopada
61. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Velimir Belajec, v. r. Odluka, NN 112/2000-2223 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 112/2000 Broj dokumenta u izdanju: 2223 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 15.11.
62. ELI: /eli/sluzbeni/2000/112/2223 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
63. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.