Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/268/1998 od 2. studenoga 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/268/1998 od

1. studenoga
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/268/1998 od
3. studenoga
4. NN 115/2000 (21.11.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/268/1998 od
5. studenoga
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2241 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama sastav­ljenom od dopredsjednika Suda Petra Klarića, kao predsjednika Vijeća te sudaca Jurice Malčića, Ivana Matije, Emilije Rajić i Milana Vukoviću, u povodu ustavne tužbe A. B. iz G. S., zastupane po A. L., odvjetnici iz K., na sjednici Vijeća održanoj dana
7. studenoga
8. godine, jednoglasno je donio s­ljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida: – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1941/1996 od
9. studenoga
10. II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučiva­nje. Obrazlože­nje
11. Podnosite­ljica je podnijela pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev -1941/1996 od
12. studenoga 1996., kojom je prih­vaćena revizija tuženika u sporu, T. p. t. iz K., te preinačene presude sudova prvog i drugog stup­nja na način da je tužbeni zahtjev tužite­ljice – podnosite­ljice ustavne tužbe, odbijen. Tužbeni zahtjev je bio uprav­ljen na ponište­nje odluke tuže­nika od
13. listopada
14. i od
15. ožujka 1992., kojima je pod­no­site­ljici prestao radni odnos kod tuženika zbog neopravdanog izostanka s posla u traja­nju dužem od 5 uzastopnih dana, te na uspostavu svih prava koja joj teme­ljem radnog odnosa pripadaju.
16. Prestanak radnog odnosa je uslijedio nakon što se pod­nosite­ljica, koja je inače rješe­njem tuženika bila upućena na »če­ka­nje« s danom
17. trav­nja 1991., nije javila na rad u poduzeće, po po­zivu koji je radnicima tuženika bio upućen putem R. K., a za koje­g podnosite­ljica tijekom postupka tvrdi da ga nije čula niti morala čuti, te da joj je poziv morao biti dostav­ljen na drugi način. Prethodno je povodom tužbe podnosite­ljice bila donesena prvostupa­njska presuda Općinskog suda u K. broj: P-261/92 od
18. trav­nja 1992., kojom je tužbeni zahtjev podnosite­ljice usvojen. Ta je, međutim, presuda ukinuta po žalbi tuženika (presudom Županijskog suda u K. broj: Gž-277/92 od
19. listopada 1992.) zbog nepotpuno utvrđenog či­njeničnog sta­nja i stoga dvojbene pra­vilnosti primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen prvo­stupa­njskom sudu uz deta­ljnu uputu glede načina upotpu­njava­nja či­njeničnog sta­nja (da li je s obzirom na ratne okolnosti funkcionirao poštanski promet, da li postoji čujnost R. K. na području prebivališta podnosite­ljice – tehnički podaci, kao i sasluša­nje svje­doka – drugih radnika tuženika s prebivalištem na tom području, da li su se drugi radnici i u kolikom broju odazvali pozivu i sl.).
20. U ponov­ljenom prvostupa­njskom postupku pred istim sudom, pod brojem: P-484/93 pribav­ljen je podatak od HPT-a da prekida poštanskog prometa nije bilo, osim određenih kaš­nje­nja poši­ljaka u vrijeme jačih napada na K. i okolicu. Od R. K. pribav­ljen je podatak da je područje G. S. pokriveno ­njihovim signalom, ali da podatak o konkretnoj čujnosti mogu dati samo nadležne tehničke službe. Saslušana je i jedna svjedoki­nja koja je iskazala da je ona bila o potrebi dolaska na rad obaviještena telefonom, odnosno u drugoj prilici tele­gramom, da se je i sama povremeno jav­ljala u poduzeće radi informacija, a da poziv putem radija također nije čula zbog loše­g prijema. Na teme­lju ovako utvrđenog či­njeničnog sta­nja donesena je presuda broj: P-484/93 od
21. srp­nja 1995., kojom se tužbeni zah­t­jev podnosite­ljice ponovo usvaja i to stoga što prvostupa­njski sud smatra da se putem radija emitirani poziv nije bez dvojbe odnosio i na radnike na »čeka­nju«, da nedvojbeno podnosite­ljici nije upu­ćen poziv ni na koji drugi način, za razliku od radnika koji nisu bili na »čeka­nju«, a koji su pozvani i na druge načine, da obveza sluša­nja R. K. ne postoji, da do
22. studenoga
23. nije niti bila određena obveza jav­lja­nja poduzeću, te da podnositeljica nije bila raspoređena ni na kakvo radno mjesto, pa ju je u slučaju uvođe­nja radne obveze trebalo na primjeren način pozvati na izvršava­nje određene radne obveze. U žalbenom postupku presudom broj: Gž-824/95 od
24. ve­ljače
25. Županijski sud u K. potvrđuje prvostupa­njsku presudu smatrajući ispravnim stajalište da se ne radi o neopravdanom izostanku u smislu odredaba čl.
26. stavka
27. točke
28. tada važeće­g Za­kona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91, 26/93 i 29/94, nastavno: ZOPRO) kada podnosite­ljici poziv nedvojbeno nije uručen na način da bi svojim potpisom potvrdila ­nje­gov primitak. Sve ostale okolnosti taj sud smatra neodlučnim. Osporavanom revizijskom presudom Vrhovni sud izlaže suprotno stajalište tj. da je tuženik uputio obavijest na zakonit način, da se podnosite­ljica nije u roku odazvala, a da je način obavješćiva­nja bio primjeren i ratnim okolnostima koje same po sebi nalažu građanima da s povećanom paž­njom prate vijesti, time da je podnosite­ljica mogla i trebala očekivati obavijest od svoje­g poduzeća.
29. Podnosite­ljica u ustavnoj tužbi ukazuje na povredu čl.
30. (pravo na rad i slobodu rada; sloboda bira­nja poziva i zaposle­nja i dostupnost svakog radnog mjesta svakome pod jednakim uvjetima) i čl.
31. stavka
32. Ustava Republike Hrvatske (sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona), te predlaže ukida­nje osporavane revizijske odluke. Ustavna tužba je osnovana.
33. U povodu podnesene ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske je izvršio uvid u spis predmeta, u sve prvostupa­njske i drugostupa­njske odluke donesene u predmetnom parničnom postupku, u osporavanu revizijsku odluku, te analizirao mjerodavne zakonske odredbe, kao i navode i razloge ustavne tužbe. Na osnovi navedenog utvrdio je da je u konkretnom slučaju osporavanom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske došlo do povrede podnosite­ljičina Ustavom zajamčenog prava na rad. Naime, za razliku od sudova niže­g stup­nja, Vrhovni je sud zauzeo stajalište da je dostava poziva javnim priopće­njem zakonit i sam po sebi dostatan način obavještava­nja adresata o postoja­nju kakve ­nje­gove obveze, koji kao takav proizvodi presumpciju o izvr­šenoj dostavi, te odgovarajuće pravne pos­ljedice u slučaju neodaziva­nja pozivu. Taj Sud smatra da je znače­nje ovakvog na­čina obavještava­nja tim veće s obzirom na ratne okolnosti u kojima je do spornog odnosa došlo. Stoga je u konkretnom slučaju oci­jenio da neodaziva­nje ovakvom pozivu, a slijedom toga nedolazak na rad u traja­nju du­ljem od pet dana djelatnice koja se inače nalazila na tzv. čeka­nju, pruža osnovu za primjenu odredbe čl.
34. stavka
35. točke
36. tada važeće­g ZOPRO tj. za prestanak radnog od­nosa. Ustavni sud, međutim, ocje­njuje neuteme­ljenim stajalište da ratne okolnosti a priori i same po sebi oslobađaju od dužnosti zakonitog postupa­nja, pa u tom smislu velik broj zakona sadrži odredbe kojima se određeni sadržaji modificiraju i prilagođavaju izvanrednim okolnostima. Također su poznati u pravnim sustavima normativni instrumenti ograničenog roka važe­nja, čiji su sadržaj, ad hoc donoše­nje i primjena upravo namije­njeni okolnostima rata ili neposredne ugroženosti inte­griteta države. Navedeno također ne znači da je u izvanrednim okolnostima, u pravnim područjima koja nisu na poseban način uređena za slučaj takvih prilika, moguće i dopušteno postupa­nje protivno sadržaju, smislu i ci­lju važećih propisa. Moguća je, po prirodi stvari, određena tolerancija pri ma­njim otklonima od uobičajenog tijeka stvari, ali ne i ponaša­nje suprotno tim propisima.
37. S obzirom na to da je Zakon o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, nastavno: ZUP) supsidijarni postupovni zakon u izvansudskim postupcima (što proizlazi iz sadržaja i smisla odredbe čl.
38. tog Zakona), koje­g su, osim tijela državne uprave, dužne primje­njivati i druge pravne osobe, pa tako i poduzeća kada rješavaju o radnopravnom statusu svojih zaposlenika, potrebno je naglasiti da taj Zakon poznaje, pored ostalih načina osobne i posredne dostave (poziva, zak­ljučaka, rješe­nja i dr.), i dostavu javnim priopćenjem, kao jedan od oblika posebnih slučajeva dostave. Takav se oblik dostave, prema ZUP-u, obav­lja u slučajevima kada se radi o većem broju adresata koj nisu osobno poznati ili se ne mogu odrediti (npr. porezni obveznici, re­gruti određenog go­dišta i sl.). Javno se priopće­nje ističe na oglasnoj ploči tijela, a smat­ra se da je dostava izvršena po isteku 15 dana od dana istica­nja priopće­nja na oglasnoj ploči, ako nije određen du­lji rok. Uz ob­jav­ljiva­nje na oglasnoj ploči (koje je obvezno), nadležno tijelo mo­že objaviti priopće­nje i u novinama ili drugim sredstvima javnog informira­nja ili na koji drugi uobičajeni način (čl.
39. ZUP-a). Za sve ostale slučajeve dostave poimence određenim fizičkim osobama ZUP propisuje, u pravilu, osobnu dostavu, koja može biti obvezna ili, pod određenim uvjetima, posredna. Pored navedenog, ZUP propisuje (čl.
40. stavak 1.) i da je prilikom poziva­nja osoba nužno u pozivu upozoriti na pos­ljedice neodaziva­nja, te je jedino u slučaju postoja­nja takvog upozore­nja moguć nastup naznačenih pos­ljedica. Analizirajući predmetni slučaj poziva­nja djelatnika T. p. t. K. da se jave na posao, putem emitira­nja poruke preko radija, Ustavni sud Republike Hrvatske je došao do zak­ljučka da takav oblik poziva­nja sam za sebe doista ne predstav­lja nezakonito postupa­nje, kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju, međutim, iz utvrđenih či­njenica proizlazi kako nije prethodno uslijedilo i istica­nje poziva na oglasnoj ploči (što ratne okolnosti svakako ne sprečavaju), kako su istodobno pojedini djelatnici (koji su svakako svi osobno poznati poši­ljate­lju poziva, pa se, dakle, niti ne radi o neodređenom broju nepoznatih adresata), bili pozivani i pismeno ili putem telefona (što ratne okolnosti također očigledno nisu onemogućile), dok su pojedini od ­njih, kako se smatra, morali crpsti svoja sazna­nja isk­ljučivo iz radijske poruke (čija je slušanost, a i čujnost općenito, i u mirnodopskim uvjetima dvojbena i kao isk­ljučivi način komu­nicira­nja posve neprimjerena), te kako poruka odaslana putem radija (što je razvidno iz dokumentacije u spisu predmeta) ne sadrži nikakvu naznaku o eventualnim pos­ljedicama neodaziva­nja. Pri tom je potrebno naglasiti da i eventualno postoja­nje upozore­nja u pozivu upućenom na opisani način ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, a osobito se oni ne bi mogli očitovati u gubitku te­me­ljnih prava kao što su zaposle­nje odnosno prava na osnovi rad­nog odnosa. Iz prethodno navedenih zakonskih odredaba, naime, nedvojbeno proizlazi da je priopćava­nje putem sredstava javnog infor­mi­ra­nja predviđeno tek kao sekundaran, ali nikada samostalan način priopćava­nja važnih obavijesti ili poziva, upravo iz razloga što propušta­nje može imati značajne štetne pos­ljedice po ­njihove ad­re­sate. Ovo posebno kada se uzme u obzir u konkretnom par­ničnom postupku utvrđena či­njenica da prekida poštanskog prometa nije bilo, kao i notorna či­njenica da, u načelu, ne postoji du­ž­nost (pa stoga niti presumpcija) poznava­nja sadržaja prezentiranih putem bilo koje­g od sredstava javnog informira­nja.
41. Imajući sve navedeno u vidu, a s aspekta povrede ustavnih odredaba na koje podnosite­ljica ustavne tužbe ukazuje, stajalište je ovog Suda da je Vrhovni sud Republike Hrvatske osporavanom od­lukom, suprotno sadržaju odredbe čl.
42. stavka
43. Ustava, pru­žio le­galitet nezakonitom postupa­nju tuženika u konkretnom sporu, što je za pos­ljedicu imalo gubitak prava na strani podnosite­ljice ustavne tužbe, čime je povrijeđeno ­njezino Ustavom za­jamčeno pravo na rad iz čl.
44. Ustava Republike Hrvatske. Glede istaknute povrede odredbe čl.
45. stavka
46. Ustava, napomi­nje se da sadržaj te ustavne odredbe čini načelo zakonitosti u radu sudova, te je odredba upućena sudovima. Stoga iz ­nje ne proi­zlazi nikakvo ustavno pravo u subjektivnom smislu koje bi pojedincu pružalo ustavnopravno relevantne razloge za podnoše­nje ustavne tužbe.
47. Slijedom izloženog, a na teme­lju odredaba čl.
48. i
49. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci. Broj: U-III-268/1998 Zagreb,
50. studenoga
51. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Petar Klarić, v. r. Odluka, NN 115/2000-2241 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 115/2000 Broj dokumenta u izdanju: 2241 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 21.11.
52. ELI: /eli/sluzbeni/2000/115/2241 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
53. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.