← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-142/1998 od 6. prosinca 2000.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-142/1998 od

  1. prosinca
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-142/1998 od
  3. prosinca
  4. NN 126/2000 (15.12.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-142/1998 od
  5. prosinca
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2351 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe Z. K. i P. i N. J. iz I., SR Njemačka, zastupanih po T. S., odvjetniku iz R., na sjednici Vijeća održanoj dana
  7. prosinca
  8. godine, donio je s­ljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida: – presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7956/95 od
  9. rujna
  10. godine II. Predmet se vraća Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučiva­nje. Obrazlože­nje
  11. Z. K. i N. J. podnijeli su po zajedničkom punomoćniku pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7956/95 od
  12. rujna
  13. godine, kojom je odbijena tužba u upravnom sporu podnesena protiv rješe­nja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Ca­rinske uprave, Komisije za carinske prekršaje u drugom stup­nju, broj: P/II-184/95 od
  14. svib­nja
  15. godine. Tim je rješe­njem odbijena žalba podnosite­lja ustavne tužbe izjav­ljena protiv rješe­nja istog Ministarstva, Komisije za carinske prekršaje Carinarnice R., broj: P-509/95 od
  16. ožujka
  17. godine. Ovim rješe­njem je Z. K. oglašen krivim i novčano kaž­njen zbog prekršaja iz članka
  18. stavka
  19. točke
  20. u svezi s člankom
  21. stavkom
  22. tada važeće­g Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53A/91, 64/91, 33/92, 26/93, 106/93 i 92/94, u da­lj­njem tekstu: CZ), stoga što je prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku propustio prijaviti teretno motorno vozilo »Daimler Benz« koje je prevozio preko carinske crte. Istodobno je izrečena mjera odu­zima­nja privremeno oduzete robe (teretnog vozila), teme­ljem članka
  23. stavka
  24. CZ-a.
  25. U tijeku upravnog postupka utvrđeno či­njenično sta­nje sastoji se, u bitnome, u s­ljedećem: N. J. je vlasnik prijevozničkog poduzeća u SR Njemačkoj. Z. K. je povremeno angažirao kao vozača svojih teretnih vozila, namjeravajući mu ishoditi radnu dozvolu u SR Njemačkoj. U kon­kretnom slučaju zatražio je od K. da preuzme vozilo u P., doveze ga u SR Njemačku na utovar i vrati se s teretom preko Austrije, Slovenije i Hrvatske za Bosnu i Herce­govinu. Dolaskom K. na granični prijelaz R. ustanov­ljeno je da je jedan dio utovarene robe uredno prijavio, dok drugi dio nije prijavio carinskim organima, da također nije prijavio teretno vozilo, da nema dozvolu za rad u SR Njemačkoj, a da u Republici Hrvatskoj kao hrvatski držav­ljanin ne može uprav­ljati vozilom strane re­gistracije.
  26. U ustavnoj tužbi podnosite­lji ukazuju na povredu odredaba članka
  27. (najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske), članka
  28. (jamstvo prava na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvostupa­njskim postupcima pred sudovima ili drugim ovlaštenim tijelima; iznimno isk­ljuče­nje prava na žalbu zakonom, uz uvjet osigura­nja druge pravne zaštite), članak
  29. (uteme­ljenost pojedinačnih akata tijela državne uprave na zakonu; jamstvo sudske kontrole zakonitosti tih akata), te članka
  30. Ustava Republike Hrvatske (jamstvo prava vlasništva), navodeći za to s­ljedeće razloge: Protiv N. J., iako se radi o uvozniku robe i vlasniku oduzetog vozila, nije vođen prekršajni postupak, ali je on, smatrajući se zainteresiranom osobom, izjavio žalbu na prvostupa­njsko rješe­nje upravnog tijela, o kojoj nije ni na koji način odlučeno. Također se pridružio tužbi u upravnom sporu koju je podnio Z. K., što je presudom Upravnog suda također potpuno ignorirano. Navode i da se protiv Z. K. paralelno pred istim upravnim tijelom vodi još jedan prekršajni postupak iz iste či­njenične i pravne osnove (umjesto jedinstvenog postupka), pod brojem P-451/95, u kojem mu je izrečena novčana kazna i mjera oduzima­nja djelomično neprijav­lje­nje robe koju je u istoj prilici prevozio vozilom N. J. To je rješe­nje, međutim, ukinuto po ­nje­govoj žalbi, te je naloženo prvostupa­njskom tijelu da ponovo ispita opravdanost izrica­nja mjere oduzima­nja robe u vlasništvu treće osobe i svoje stajalište va­ljano obrazloži. Postupak u vrijeme podnoše­nja ustavne tužbe još nije okončan, ali je iz navedenog, smatraju podnosite­lji, razvidno kako isto prekršajno tijelo zauzima različita pravna stajališta. Pored toga, smatraju da su osporavane odluke nezakonite stoga što je prekršajni postupak eventualno trebao biti vođen protiv uvoznika i vlasnika vozila i robe, a ne protiv ­nje­govog zaposlenika, te stoga što je u upravnom postupku prezentirana dokumentacija kojom je bila prijav­ljena roba koja se je prevozila, s jasnom naznakom o vozilu i vlasniku vozila kojim se roba prevozi, pa da, pored ovoga, ne postoje nikakvi razlozi za kakvo dodatno prijav­ljiva­nje vozila. S obzirom na navedeno, smatraju neuteme­ljenim stajalište nadležnih tijela o postoja­nju kriv­nje, a osobito o primjeni mjere odu­zima­nja vozila. Drže da je tu mjeru moguće izreći samo pod Zakonom propisanim i restriktivno postav­ljenim uvjetima. Ti su uvjeti, kada Zakon dopušta oduzima­nje predmeta od nevlasnika, prije sve­ga da je vlasnik znao ili mogao znati da je prijevozno sred­stvo u ­nje­govom vlasništvu upotrijeb­ljeno za izvrše­nje pre­kr­šaja (članak
  31. stavak
  32. CZ-a), te da su skrovita mjesta u vozilu iskorištena za sakriva­nje robe koja je predmet prekršaja ili da je vozilo bilo namije­njeno isk­ljučivo izvrše­nju prekršaja ili da vrijednost robe koja je predmet prekršaja premašuje jednu trećinu vrijednosti carinske osnovice prijevoznog sredstva (članak 358.). Niti jedan od navedenih elemenata u konkretnom slučaju, po stajalištu podnosite­lja, nije utvrđen. Stoga podnosite­lji predlažu ukida­nje svih osporavanih akata. Ustavna tužba je osnovana.
  33. Na teme­lju uvida u spis predmeta, kao i u spis istog prekr­šajnog tijela broj: P-451/95, te na teme­lju analize osporavanih odluka, mjerodavnih zakonskih odredaba, kao i navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je s­ljedeće: U konkretnom carinskom prekršajnom postupku počinite­lj je, kako je ­nje­govo postupa­nje pravno kvalificirano, kaž­njen zbog poči­njena prekršaja iz članka
  34. stavka
  35. točke
  36. (u svezi s člankom
  37. stavkom 1.) CZ-a, te mu je oduzeto vozilo teme­ljem članka
  38. stavka
  39. istog Zakona. Kako, međutim, proizlazi iz osporavanih odluka, kaž­njen je zbog neprijav­ljiva­nja prijevoznog sredstva kojim je prevozio robu i to mu je sredstvo, inače vlasništvo treće osobe, oduzeto. Naime, članak
  40. stavak
  41. točka
  42. CZ-a, na koje­g se poziva donosite­lj osporavanog prvostupa­njskog rješe­nja, glasi: »

(1)Novčanom kaznom od jednostrukog do deseterostrukog iznosa uskraćene carine ili od jednostrukog do četverostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaća­nju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba: 1) ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske crte (članak 15.)«, time da članak
  1. stavak
  2. CZ-a propisuje istu kaznu za domaću ili stranu fizičku osobu. Članak
  3. CZ-a glasi: »Sva roba što se uvozi, unosi i prima ili izvozi, provozi i ša­lje preko carinske crte mora se prijaviti pograničnoj carinarnici, u skladu s odredbama ovog Zakona i propisima što na teme­lju ­nje­ga budu doneseni«. Nada­lje, članak
  4. stavak
  5. CZ-a glasi: »Roba koja je pred­met prekršaja iz... 13) članka
  6. stavka
  7. točke
  8. ... ovog Za­kona može se oduzeti i kada nije vlasništvo učinite­lja prekr­šaja«. Radi se, dakle, o zakonskim odredbama koje definiraju što se u smislu Carinskog zakona smatra robom, sankcioniraju neprijav­ljiva­nje robe koja se prevozi preko carinske crte na način da se za takvo postupa­nje određuje novčana kazna, te se ovlašćuju nadležna tijela da neprijav­ljenu robu mogu oduzeti i kada ona nije vlasništvo prekršite­lja. Pored navedenog, odredba članka
  9. istog Zakona propisuje da se roba koje je predmet pojedinih taksativno nabrojenih prekršaja mora oduzeti.
  10. Mjerodavne odredbe CZ-a koje se, međutim, odnose na oduzima­nje prijevoznog sredstva kao da­lj­nju moguću sankciju za prekršaj neprijav­ljiva­nja robe (a kada prijevozno sredstvo samo za sebe ne predstav­lja robu u smislu Carinskog zakona i kada se radi o prijevoznom sredstvu kojim se obav­ljaju usluge prijevoza u javnom prometu), jesu odredbe članka
  11. stavka
  12. i članka
  13. stavka
  14. CZ-a. Članak
  15. stavak
  16. CZ-a glasi: »Prijevozno ili prijenosno sredstvo može se oduzeti ako su ­nje­gova tajna i skrovita mjesta iskorištena za skriva­nje robe koja je predmet prekršaja iz ... 13) članka
  17. stavka
  18. točke
  19. ... ovog Zakona ili je ono bilo namije­njeno isk­ljučivo izvrše­nju tih prekršaja i ako je vrijednost robe koja je predmet prekršaja veća od jedne trećine carinske osnovice prijevoznog ili prijenosnog sredstva«. Članak
  20. stavak
  21. CZ-a glasi: »Prijevozno ili prijenosno sredstvo kojim se obav­lja usluga prijevoza u javnom prometu može se oduzeti u smislu članaka
  22. i
  23. (prijevozna sredstva kojima se ne obav­lja usluga prijevoza u javnom prometu – op. Suda) i kada nije vlasništvo izvršite­lja prekršaja, ako je ­nje­gov vlasnik znao ili je mogao znati da je ono upotrijeb­ljeno za izvrše­nje prekršaja iz ... 13) čl.
  24. stavka
  25. točke
  26. ... ili ako je učinite­lj prekršaja izvršio neku od rad­nji iz ... 13) članka
  27. stavka
  28. točke 1.«.
  29. Kako proizlazi iz navoda ustavne tužbe i pribav­ljenog spisa predmeta, zbog neprijav­ljiva­nja dijela robe koja je trebala biti provezena preko teritorija Republike Hrvatske u Bosnu i Herce­govinu i glede oduzima­nja te robe, vođen je protiv istog podnosite­lja drugi prekršajni postupak pred istim carinskim tijelom (P-451/95). Dakle, protiv istog počinite­lja zbog istog prekršaja neprijav­ljiva­nja robe (članak
  30. stavak
  31. točka
  32. CZ-a) vođena su dva prekršajna postupka, te mu je u svakome od ­njih izrečena po jedna novčana kazna, dok je u jednome od ­njih izrečena zaštitna mjera oduzima­nja robe, a u drugome zaštitna mjera oduzima­nja vozila. Slijedom naprijed citiranih odredaba proizlazi da je o oduzima­nju prijevoznog sredstva (i to ne zbog ­nje­govog neprijav­ljiva­nja, već u smislu izrica­nja zaštitne mjere zbog neprijav­ljiva­nja robe) moglo i moralo biti odlučivano u okviru prekršajnog postupka zbog neprijav­ljiva­nja robe (članak
  33. stavak
  34. točka 1.), u kojem se ta roba sukladno Zakonu oduzima (članak
  35. stavak 1.), time da je i tada o oduzima­nju prijevoznog sredstva moglo biti odlučeno tek nakon utvrđe­nja relevantnih či­njenica i pretpostavki propisanih odredbama članka
  36. stavka
  37. i članka
  38. stavka
  39. CZ-a.
  40. Budući da ustavnom tužbom podnosite­lji ukazuju, a što je razvidno i iz osporavanih odluka, da drugostupa­njsko upravno tijelo u žalbenom postupku, kao niti Upravni sud u upravnom sporu, vlasniku oduzetnog vozila nisu priznali status stranke tj. u cijelosti su se oglušili na ­nje­gov pokušaj da žalbom odnosno tužbom sudjeluje u predmetnom postupku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa, potrebno je istaknuti i to da Zakon o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91) u članku
  41. izrijekom definira stranku kao osobu na čiji je zahtjev pokrenut postupak, ili osobu protiv koje se vodi postupak, ili osobu koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Ovo je pravo zainteresirane osobe neupitno i neovisno je o pravu trećih osoba na naknadu štete od počinite­lja carinskog prekršaja, koje je utvrđeno Carinskim zakonom (članak
  42. stavak 3.). U tom smislu neodlučan je navod ustavne tužbe da je prekršajni postupak morao biti vođen osobno protiv vlasnika vozila i robe, ali je odlučno to što vlasniku vozila i robe kao zainteresiranoj osobi nije priznat status stranke, tj. procesna prava koja iz tog statusa proizlaze. Na ovo utvrđe­nje ne utječe niti či­njenica da je vlasnik vozila i robe saslušan u tijeku prvostupa­njskoga prekršajnog postupka vođenog protiv vozača, jer je saslušan u svojstvu svjedoka. Slijedom izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju na štetu jednog od podnosite­lja ustavne tužbe poči­njena povreda jamstva prava na žalbu iz članka
  43. Ustava.
  44. Odredba članka
  45. stavka
  46. Ustava ne pruža građanima samostalan i ustavnopravno relevantan teme­lj za podnoše­nje us­tav­ne tužbe, jer sadržaj te odredbe čini načelo zakonitosti u radu državne uprave, što samo po sebi ne proizvodi neko pravo u subjektivnom smislu na strani građana. Međutim, stavkom
  47. članka
  48. Ustava jamči se ustavno pravo pojedincu da može zatražiti da u propisanom postupku nad­ležni sud meritorno odluči o zakonitosti pojedinačnog upravnog akta. Povreda ovog prava predstav­lja va­ljan razlog podiza­nju ustavne tužbe. Vezano uz konkretan slučaj, Ustavni je sud ocijenio da rečena povreda postoji i to stoga što je jednom od podnosite­lja ustavne tužbe ovo pravo uskraćeno čak i u formalnom smislu, na način da mu nije omogućen pristup nadležnom sudu odnosno na način da ­nje­gova tužba u upravnom sporu uopće nije uzeta u obzir. Povreda postoji i stoga što u odnosu na obojicu podnosite­lja ustavne tužbe, odnosno obojicu tužite­lja u upravnom sporu, nadležni sud nije ispunio svoju Ustavom i zakonom predviđenu funkciju kontrole zakonitosti pojedinačnog upravnog akta, koji u konkretnom slučaju sadrži sva obi­lježja povrede članka
  49. Ustava u materijalnopravnom smislu tj. povrede prava jednakosti pred sudovima.
  50. Glede tužbom istaknute povrede sadržaja članka
  51. Ustava, va­lja napomenuti da se radi o odredbi koja služi kao osnova za tumače­nje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana, pa je, prema tome, upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima. Stoga se na toj odredbi ne može teme­ljiti nikakvo ustavno pravo.
  52. Slijedom sve­ga izloženog, a na teme­lju odredaba članaka
  53. i
  54. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci. Broj: U-III-142/1998 Zagreb,
  55. prosinca
  56. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Odluka, NN 126/2000-2351 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 126/2000 Broj dokumenta u izdanju: 2351 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 15.12.
  57. ELI: /eli/sluzbeni/2000/126/2351 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  58. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.