Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 od 6. prosinca 2000. godine i Izdvojeno mišljenje uz Zaključak Ustavnog suda Republike

Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 od 6. prosinca 2000. godine i Izdvojeno mišljenje uz Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 od 6. prosinca 2000. godine i Izdvojeno mišljenje uz Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 NN 127/2000 (20.12.2000.), Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 od 6. prosinca 2000. godine i Izdvojeno mišljenje uz Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-437/1996 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2371 Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda te suci Velimir Belajec, Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku surad­nje s među­narodnim savjetnicima Komisije Vijeća Europe za demokraciju putem prava, na sjednici održanoj 6. prosinca 2000. godine donio je ZAKLJUČAK I. Prima se na zna­nje miš­lje­nje međunarodnih savjetnika u predmetu ustavne tužbe pod brojem: U-III-437/1996, podnosite­ljice M. B. iz O., u povodu koje je Ustavni sud Republike Hrvat­ske donio odluku o usvaja­nju ustavne tužbe, dana 8. ožujka 2000. godine, i o vraća­nju predmeta Državnom sudbenom vijeću radi ponovnog postupka koja je objav­ljena u »Narodnim novinama«, broj 31/00. II. Miš­lje­nje međunarodnih savjetnika objavit će se u »Na­rod­nim novinama«. Obrazlože­nje Teme­ljem Odluke o sudjelova­nju međunarodnih savjetnika u postupku zaštite ma­njinskih prava pred Ustavnim sudom Repub­like Hrvatske, donijete 22. listopada 1996. i 7. trav­nja 1997. godine, u postupku u povodu ustavne tužbe M. B. iz O. sudjelovali su članovi Komisije Vijeća Europe za demokraciju putem prava (Venecijanske komisije), i to gospoda Matthew Russell, bivši viši pravni savjetnik Državnog odvjetnika Irske i Armando Marques Guedes, bivši predsjednik Ustavnog suda Portugala koji su u predmetu Sudu dostavili svoje prethodno i konačno miš­lje­nje (17. rujna 1998. i 1. lip­nja 2000. godine). Zak­ljučak o objavi miš­lje­nja teme­lji se na članku 5. točki 4. uvodno navedene Odluke. Broj: U-III-437/1996 Zagreb, 6. prosinca 2000. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. MIŠLJENJE MEĐUNARODNIH SAVJETNIKA U ustavnoj tužbi od 12. srp­nja 1996. godine podnosite­ljica je navela da su joj odlukom Državnog sudbenog vijeća od 16. svib­nja 1996. godine, kojom ona nije bila imenovana u Općinski sud u O., povrijeđena prava teme­ljem više odredaba Ustava Republike Hrvatske, i to članka 14. (jednakost u pravima neovisno o nacionalnom podrijetlu i jednakost pred zakonom), članka 18 (pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stup­nja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom), članka 26. (jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti) i članka 44. (pravo pod jednakim uvjetima biti prim­ljen u javne službe) – što je sve razultiralo povredom najviših vrednota ustavnog poretka navedenih u članku 3. Ustava. Izjaš­nje­njem od 9. listopada 1996. godine Državno sudbeno vijeće je u prvom redu poricalo nadležnost Ustavnog suda za ocjenu odluka Vijeća uopće, te odluke od 16. svib­nja 1996. posebno, jer ­njome podnosite­ljica nije ni razriješena sudačke dužnosti niti je u ­njoj spomenuto ­njezino ime. Da­lje je navedeno kako su podnosite­ljičine tvrd­nje o povredi ­njezinih ustavnih prava neuteme­ljene, te da je Vijeće, odlučivši je ne imenovati, postupilo sukladno zakonu i svom Poslovniku. (I) Porica­nje sa strane Vijeća nadležnosti Ustavnog suda za odlučiva­nje o ovoj ustavnoj tužbi teme­lji se u kraj­njoj liniji na tvrd­nji da takva nadležnost – unatoč neograničenoj formulaciji ovlasti, što su izrijekom dane Ustavnom sudu člankom 125. Ustava u zaštiti ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina – nije bila namjera Ustava Republike Hrvatske, kad su ta prava dovedena u pita­nje djelova­njem Državnog sudbenog vijeća, za razliku od svih drugih tijela s javnim ovlastima. Ta je tvrd­nja neodrživa. Budući da su odluke Suda već ustvrdile postoja­nje takve nadležnosti, za svrhe ovog miš­lje­nja nepotrebno se je o tome da­lje izjaš­njavati. U pravnoj prirodi ili obliku odluke od 16. svib­nja 1996. godine nema niče­g što bi je izuzelo iz okvira te nadležnosti. (II) 1. Što se tiče merituma ove ustavne tužbe glavna teškoća proizlazi iz oskudnosti relevantne dokumentacije i či­njenice da dokumentacija takva kakva jest potiče da­lj­nja pita­nja. Dokumenti važni za predmet su odluka od 16. svib­nja 1996. godine, zapisnik sjednice Vijeća od tog datuma i pisana miš­lje­nja o M. B. predsjednika Županijskog suda u B. (od 9. trav­nja 1996.) i predsjednice Općinskog suda u O. (od 7. ve­ljače 1996.), koja su bila dostav­ljena Ministarstvu pravosuđa, a ono ih je proslijedilo Vijeću 18. trav­nja 1996. Odluka Vijeća ne spomi­nje M. B. i sadržava samo imenova­nje D. Ž. sutki­njom Općinskog suda u O.. 2. Nije jasno koju je dokumentaciju Ministarstvo pravosuđa dostavilo Vijeću 18. trav­nja 1996., uz već navedena dva miš­lje­nja. U dopisu Ministarstva kaže se: »Također vam dostav­ljamo podatke o radu kandidatki­nje B. M. kojima Ministarstvo pravosuđa raspolaže.« Također nije jasno je li predsjednik Vijeća prihvatio ponudu Ministarstva da će dostaviti svim članovima Vijeća preslike »ostale dokumentacije«, te ako jest, koja je to dokumentacija. Članak 17. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, po svemu sudeći, ograničava dokumentaciju koju je Ministarstvo ovlašteno slati Vijeću i koju je, sukladno tome Vijeće ovlašteno razmatrati. 3. U svojim pisanim miš­lje­njima dva su predsjednika sudova izrazila svoje ocjene o M. B. Predsjednik Županijskog suda opće­nito se izrazio povo­ljno. Nasuprot tome, predsjednica Općin­skog suda se u podužoj ocjeni usprotivila imenova­nju gđe B. i pre­poručila je D. Ž., jedinu drugu kandidatki­nju. Navela je četiri raz­loga za svoje ne­gativno miš­lje­nje o gđi B.: – obraća­nje višim tijelima sudske uprave (pored ostalog i u vezi s predsjednicom osobno) mimo zna­nja predsjednice, što je, kako kaže, suprotno Poslovniku suda; – nepoštiva­nje (način nije specificiran) sudskog Poslovnika u ponaša­nju prema drugim zaposlenicima u sudu; – zahtjeve daktilografki­nja iz odjela gđe B. da ih se premjesti na druge poslove (nije specificirano zbog kojih razloga su to tražile); – či­njenicu da je jedan saborski odbor u studenom 1992. na zahtjev Okružnog suda u O. pokrenuo postupak za razrješe­nje gđe B. sudačke dužnosti u Općinskom sudu u O. prije isteka roka na koji je izabrana. 4. Predsjednica Općinskog suda razradila je svoje stajalište na sastanku Vijeća. Navela je da se ne može uputiti nijedan prigovor koji se tiče količine ili kakvoće rada gđe B. Ona joj ipak nije dala pozitivnu ocjenu zato što u odnoše­nju gđe B. prema zaposlenicima suda nedostaje poštova­nja za kole­ge suce i za predsjednicu, i jer je dobila pritužbu (koju nije iscrpno objasnila) na ­njezino ponaša­nje 1990. godine, kad je gđa B. morala raditi s biračima u biračkom odboru. Njezin najozbi­ljniji prigovor, rekla je, tiče se pokreta­nja postupka u 1992. godini. 5. Predsjednik Županijskog suda samo je izjavio da se slaže s navodima svoje kole­gice. Nije rekao, niti ga se pitalo, zašto je prije dao povo­ljnu ocjenu. Posebno začuđuje što predsjednik nije obrazložio promjenu svog miš­lje­nja, i što nijedan član Vijeća nije to tražio, naročito kad se ima u vidu da je svoje povo­ljno miš­lje­nje napisao nakon što je primio nepovo­ljno miš­lje­nje svoje kole­gice, koje se odnosilo i na postupak iz 1992. godine. Nije vid­ljivo je li on dao pisanu ocjenu o D. Ž. 6. Jedina druga rasprava u vezi s M. B., koja se navodi u zapisniku sjednice Vijeća (osim one o kojoj se govori u točki 7.), jest da je na pita­nje člana Vijeća iznesen podatak kako se o zahtjevu za ­njezino razrješe­nje iz 1992. godine nikada ništa nije odlučilo, ne­go je postupak ostao nedovršen. Nakon što je predsjednica Općinskog suda ukratko izrazila svoju podršku D. Ž., a predsjednik Županijskog suda izjavio da se s ­njom slaže, članovi su pristupili glasova­nju. M. B. nije dobila nijedan glas, a D. Ž. dobila je sve glasove. 7. Izaziva razmiš­lja­nje ova tvrd­nja Državnog sudbenog vijeća. »U tijeku razmatra­nja molbi i rasprav­lja­nja o kandidatima nije bilo govora o tome tko je od kandidata koje nacionalnosti, pa se u tom smislu nije rasprav­ljalo ni o podnosite­ljici ustavne tužbe.« Zapisnik te sjednice (koje­g je, kako se vidi, vodila djelatnica Ministarstva pravosuđa, i točnost koje­g nije bila dovedena u pita­nje) bi­lježi da je jedan od članova Vijeća upitao: »Koje je nacionalnosti gospođa B.?« a predsjednica Općinskog suda je odgovorila: »Ne znam, čini mi se da se izjaš­njavala kao neopredije­ljena, ali nemojte me držati za riječ.« Ovakva či­njenična proturječnost je neumjesna no nije nužno da Sud donosi zak­ljučke u pogledu tog aspekta ovog predmeta imajući u vidu zak­ljučke pod III(

1. b)i (
2. c)koji slijede. Druga očigledna či­njenična proturječnost može se uočiti izme­đu navoda podnosite­ljice da joj nije dana mogućnost uvida u predmet do 12. srp­nja 1996. (dan uoči pos­ljed­nje­g dana za pod­noše­nje ustavne tužbe), unatoč pisanom zahtjevu Vijeću na dan 13. lip­nja, i navoda u izjaš­nje­nju Vijeća kako je imala mogućnost uvida u materijale, da je to doista htjela učiniti. Premda u ovom predmetu nije nužno do kraja razjaš­njavati ovo pita­nje, treba biti jasno da je posve neprimjereno bilo kakvo namjerno ometa­nje uvida u spis osobi koja nije uspjela u postupku, zato da bi se spriječila u poseza­nju za pravnim lijekovima. (III) Nužno je razmotriti nekoliko točaka: (
3. a)Moglo bi se reći da u odlučiva­nju o podobnosti bilo koje­g kandidata za pravosudnu dužnost jedini kriterij, koji Državno sudbeno vijeće može s pravom uzeti u obzir, jesu formalni uvjeti propisani zakonom za obnaša­nje takve dužnosti, kao i pita­nja koja su objektivno važna za osobnu primjerenost kandidata, kao što je navedeno u članku 8. Zakona o sudovima. Ako se, dakle, pokaže da je Vijeće u odlučiva­nju o kandidatu uzelo u obzir pita­nja koja nije smjelo imati u vidu, ­nje­gova je odluka neispravna i mora se ukinuti. (
4. b)U ovom se slučaju ne može zanemariti da je na Vijeće utjecala či­njenica postoja­nja pritužbe protiv gđe B. iz 1992. godine. To zato što je Vijeće obaviješteno kako je to bilo glavnim razlogom za protiv­lje­nje ­njezine predsjednice ­njezinu imenova­nju, dok drugi razlozi, što ih je ona spomenula, nisu bili predmetom pita­nja članova Vijeća, i čini se da zbog svoje kraj­nje neodređene naravi zaista nisu imali značajnije­g udjela. Budući da u postupku iz 1992. odluka nikada nije donesena – premda je više ne­go primjereno vrijeme za tu svrhu isteklo – Vijeće ga nije smjelo uzeti u obzir, jer ne predstav­lja ništa više od nedokazane i nedorečene optužbe. Uzimajući ga u obzir, Vijeće je postupilo neprimjereno te na taj način doista gđu B. – u usporedbi s drugom kandidatki­njom – lišilo Ustavom zajamčenog prava na jednak postupak. Stoga je odluka bitno pogrešna. (
5. c)Također bi se moglo reći da Vijeće, kad je uzelo u obzir druge razloge protiv imenova­nja, pisane i usmene, koje je tako neprecizno iznijela predsjednica Općinskog suda – a mora se pretpostaviti da je tako postupilo – nije smjelo to učiniti, a da prethodno nije tražilo i dobilo dovo­ljno pojedinosti koje bi članovima omogućile da sami odvagnu težinu va­ljanosti tih razloga, ako je takve težine uopće bilo. Pojedinosti je bilo tako malo da Vijeće nije moglo oblikovati – kao što je trebalo – svoju ocjenu o kvalificiranosti gđe B. Bilo bi posebno važno da je Vijeće dalo takvu svoju ocjenu, budući da iznijeti razlozi protiv­lje­nja pokazuju kako postoje osobna razmimoilaže­nja između predsjednice Općinskog suda i gđe B., za koja se može osnovano misliti da su obojila predsjedničino miš­lje­nje o ­njezinoj kole­gici, a osim toga Vijeće nije ni zatražilo pojaš­nje­nje od predsjednika Županijskog suda – u vezi s ­nje­govim proturječnim miš­lje­njima – što je bilo nužno za donoše­nje odluke. To je, također, razlog za ukida­nje odluke. (
6. d)Odluka Državnog sudbenog vijeća ne sadrži nikakve razloge za odbija­nje M. B. Premda je točno da članci 101. i 102. Zakona o sudovima iz 1993. predviđaju mogućnost da sudac ne bude ponovno imenovan, stvarna situacija je ta da je sudac, imenovan u bivšem pravnom sustavu, zbog prvog stavka članka 100., izložen mogućnosti koja nije postojala kad je on bio imenovan, tj. da će ­nje­gov izvorni mandat biti skraćen iz razloga koji nemaju veze s primjerenošću ­nje­gova ponaša­nja. Kad je tako, može se smatrati da je stvarna narav ovih slučajeva razrješe­nje od dužnosti i da stoga u slučaju osoba koje su na sudačku dužnost došle u bivšem sustavu, a sada traže ponovno imenova­nje na istu dužnost pod važećim pravnim sustavom, Vijeće mora navesti razloge za neimenova­nje. Bilo bi pože­ljno – na čemu bi trebali raditi Vijeće i sudovi – osigurati da javno poštiva­nje nezavisnosti sudaca ne bude sma­njeno postoja­njem sustava ograniče­nja mandata, koji leži izvan učinkovitog nadzora suda, a koji je dobio zaštitu ustavnog poretka. Navođe­nje razloga u takvu slučaju bilo bi sukladno obvezi da se djeluje u skladu s Ustavom, koja je Vijeću izrijekom nametnuta člankom 121. Ustava Republike Hrvatske. Ono bi omogućilo Ustavnom sudu, u slučaju ustavne tužbe, primjereno obaviti ­nje­govu funkciju iz članka 125. Ustava, tj. zaštititi ustavna prava kandidata. Ako razlozi za odluku nisu navedeni, Sud može ispitati samo posve formalne aspekte postupka odlučiva­nja, a nije u sta­nju provjeriti jesu li ovlasti Vijeća primije­njene na način koji je u neskladu s ustavnim zahtjevima, i nije u sta­nju procijeniti je li Vijeće uzelo u obzir išta što se drži samovo­ljnim, ili što predstav­lja povredu nekog jamstva iz Ustava. Isto tako, odbijeni kandidat i ­nje­govi pravni savjetnici u sličnom su nepovo­ljnom položaju kad donose odluku o tome hoće li ili neće podnositi pravni lijek protiv odluke. Nije nužno da razlozi budu navedeni u formalnoj odluci Vijeća – u stvari to ne bi bilo primjereno. Međutim, ti bi razlozi trebali biti jasno navedeni u zapisniku ili drugoj zabi­lježbi o sjednici Vijeća. (
7. e)Premda dosadaš­nja praksa Ustavnog suda o odlukama Državnog sudbenog vijeća nije uspostavila načelo navođe­nja razloga, ona po svemu sudeći nije u neskladu s tim načelom. Na primjer, u predmetu U-III-499/1996 od 19. studenoga 1997. godine, u kojem je Sud odbio ustavnu tužbu, u sadržaju tog predmeta ništa nije upućivalo na to da je Vijeće uzimalo u obzir okolnosti koje nisu bile primjerene ­nje­govu razmatra­nju. Taj se predmet jasno razlikuje od ovoga. (
8. f)Navođe­nje razloga u slučaju odbijenih prijava za ponovno imenova­nje potiče pita­nje o tome ne bi li razloge trebalo navesti i u slučaju drugih odbijenih kandidata te, ako se ne moraju navesti, bi li takvo razlikova­nje samo po sebi značilo nejednakost u postupku. No, jednakost nije isto što i jednoobraznost, a u pravu, kao i u životu, ako su važne okolnosti različite, nije nepravedno imati različite položaje. Ili, drugim riječima, ustavni koncept jednakosti ne zahtijeva posve jednak tretman svih osoba bez (uviđa­nja) priznava­nja razlika u važnim okolnostima. Okonča­nje osobne sudačke karijere razlikuje se od neimeno­va­nja na sudačku dužnost osobe koja još nije bila sudac – riječ je o razlici koju bi uočio i veliki broj širokog građanstva. Možda bi se moglo nagovijestiti kako sa stajališta Ustava ne bi bilo neprih­vat­ljivo postoja­nje različitih postupaka za te dvije kate­gorije kan­di­data. No, u ovom slučaju nije nužno doći do konačnog zak­ljučka o tom pita­nju, jer se ne radi o odbija­nju novog imenova­nja. Međutim, Vijeće bi i samo moglo doći do zak­ljučka o po- že­lj­nosti uvođe­nja takve prakse u svim slučajevima. Također bi moglo razmotriti uvođe­nje donekle razrađenije­g postupka za procjenu odgovarajućih svojstava pojedinih kandidata u pogledu ­njihovih zasebnih i odgovarajućih svojstava, kao što su kvalifikacija, iskustvo, dosadaš­nji rad (na odgovarajući način) i slično, kao i zapisiva­nja izjave svakog člana Vijeća o tim svojstvima, umjesto samog glasova­nja diza­njem ruke. 1. lip­nja 2000. Matthew Russell i Armando M. Marques Guedes IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Zak­ljučak Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-437/1996 U svezi Zak­ljučka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-437/1996 donijetog na sjednici dana 6. prosinca 2000. godine, kojim se: I. »Prima na zna­nje miš­lje­nje međunarodnih savjetnika u predmetu ustavne tužbe pod brojem: U-III-437/1996, podnosite­ljice M. B. iz O., u povodu koje je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku o usvaja­nju ustavne tužbe, dana 8. ožujka 2000. godine, i o vraća­nju predmeta Državnom sudbenom vijeću radi ponovnog postupka, koja je objav­ljena u »Narodnim novinama«, broj 31/00, II. Miš­lje­nje međunarodnih savjetnika objavit će se u »Narodnim novinama«, izdvojio sam svoje miš­lje­nje i glasovao protiv Zak­ljučka Ustavnog suda Republike Hrvat­ske. Suglasno odredbama članka 26. st. 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), dajem obrazlože­nje razloga za izdvaja­nje miš­lje­nja s time da se uz Zak­ljučak objavi. Odluka o sudjelova­nju međunarodnih struč­njaka u postupku zaštite ma­njinskih prava pred Ustavnim sudom Republike Hrvat­ske od 7. trav­nja 1997. godine, teme­ljem koje je prihvaćen navedeni Zak­ljučak, bila je donijeta uz aktivnu asistenciju Ministarstva va­njskih poslova Hrvatske i Teza o vidovima surad­nje Ustavnog suda s Venecijanskom komisijom (demokracija putem prava). To jasno proizlazi iz Zapisnika s radnog sastanka od 11. rujna 1996. i 29. kolovoza 1996. Odluka je sadržavala uvjete koji su se trebali ispuniti da bi se miš­lje­nje međunarodnih savjetnika u konkretnom slučaju predmeta spora broj: U-III-437/1996 i objavilo. U članku 2. Odluke se navodi da će međunarodni struč­njaci (Zak­ljučak ih naziva savjetnici) sudjelovati u svim predmetima u kojima se podnosite­lji pozivaju na povredu ma­njinskih prava utvrđenu Ustavnim zakonom, Međunarodnim ugovorom iz članka 134. Ustava Republike Hrvatske ili drugim propisima. U članku 3. Odluke navedeno je da će se to isto učiniti ako se pripadnik ma­njine poziva na povredu drugih prava i navodi »da je povreda poči­njena zbog či­njenice što se radi o pripadniku ma­njine«. Kad međunarodni struč­njaci odluče o sudjelova­nju u postupku, Ustavni sud se je točkom 5. Odluke obvezao, da će, ako to struč­njaci zatraže, i ako dostave u roku od tri