Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-727/1997 od 10. siječnja 2000. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-727/1997 od 10. siječnja 2000. NN 4/2001 (18.1.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-727/1997 od 10. siječnja 2000. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 93 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu: sudac Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe D. M. iz Z., kojega zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik u Z., na sjednici Vijeća održanoj dana 10. siječnja 2001. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju: – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1381/1996 od 6. ožujka 1997. godine; – presuda Županijskog suda u Z. broj: Gž-9879/94 od 26. rujna 1995. godine, i – presuda Općinskog suda u Z. broj: Pr-1694/93 od 28. ožujka 1994. godine. II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Z. na ponovni postupak. Obrazloženje 1. Ustavna tužba podnijeta je u vezi s presudama navedenima u izreci ove odluke. Osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1381/1996 od 6. ožujka 1997. godine, odbijena je revizija podnositelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Z., broj: Gž-9879/94 od 26. rujna 1995. godine. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv presude Općinskog suda u Z., broj: Pr-1694/93 od 28. ožujka 1994. godine. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio da se poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-55-23467/20-91 od 16. studenoga 1991. godine, kojim je određeno da podnositelju prestaje radni odnos dana 16. prosinca 1991. godine, kao i rješenje istog ministarstva broj: 511-01-55-29026/1-91 od 29. studenoga 1991. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje prvog stupnja. 2. Podnositelj smatra da su osporenim presudama povrijeđene odredbe članka 14., članka 15., članka 17. stavaka 2. i 3., članka 18. stavka 1., članka 38. stavaka 1. i 2., članka 44., članka 54. i članka 118. Ustava, kao i odredbe članka 2., članka 14., članka 18., članka 19., članka 25. i članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (točka 28. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 12/1993.; u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te odredbe članka 6., članka 9., članka 10., članka 13. i članka 14. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda – pročišćeni tekst (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 6/1999.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povrede navedenih odredaba Ustava i međunarodnih ugovora podnositelj nalazi u činjenici da osporene presude ne sadrže obrazloženja o bitnim činjenicama (to jest, o povredi radne obveze podnositelja), čime je onemogućeno pravo podnositelja na učinkovitu žalbu. Podnositelj nadalje smatra da su izreke osporenih presuda donesene zbog izraženih mišljenja podnositelja, čime se vrijeđaju prava na slobodu mišljenja i izražavanja. Stoga osporene presude podnositelj vezuje uz činjenicu što je srpske nacionalnosti, zbog čega smatra da su povrijeđene i odredbe Ustava i međunarodnih ugovora o jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti i slobodi vjeroispovijedi. 3. Tijekom ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Općinskog suda u Z., broj: Pr-1664/93. Razmatranjem tog spisa, Sud je utvrdio sljedeće:
- a)da je podnositelj od 1984. do 1991. godine bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme pri Ministarstvu unutarnjih poslova, na radnom mjestu vozača motornog vozila u Odjelu za opće poslove;
- b)da je rješenjem broj: 511-01-55-23467/20-91 od 16. studenoga 1991. godine određeno da podnositelju prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od mjesec dana, to jest 16. prosinca 1991. godine. To rješenje donijeto je temeljem odredbe članka 377. Zakona o upravi (»Narodne novine«, broj 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53/91). U rješenju je utvrđeno da su se ispunili uvjeti za prestanak radnog odnosa propisani odredbom članka 379. stavka 1. Zakona o upravi, jer je na temelju pribavljenog mišljenja neposrednog rukovoditelja od 14. studenoga 1991. godine – koje se odnosi na ocjenu sposobnosti podnositelja za rad na radnom mjestu operativno-tehničkog radnika – vozača motornog vozila – utvrđeno da podnositelj ne pokazuje potrebnu sposobnost za obavljanje povjerenih mu poslova;
- c)rješenjem tijela drugog stupnja broj: 511-01-55-29026/1-91 od 29. studenoga 1991. godine, odbijena je žalba podnositelja i rješenje pod točkom 3.
- b)ove odluke potvrđeno je kao zakonito, s obrazloženjem da »poslovi radnog mjesta na koje je radnik raspoređen u Ministarstvu unutarnjih poslova nakon demokratskih promjena po složenosti traže veću osobnu inicijativu, angažiranost i kreativnost koju imenovani ne pokazuje ne ostvarujući osnovnu funkciju svog radnog mjesta što se negativno odražava na rad službe u cijelosti«;
- d)temeljem tužbe podnositelja, Općinski sud u Z. presudom broj: Pr-5323/91 od 26. svibnja 1992. poništio je rješenja pod točkama 3.
- b)i 3.
- c)ove odluke i naložio vraćanje podnositelja u radni odnos na radno mjesto vozača. U obrazloženju presude navodi da se iz spornih rješenja »ne vidi na temelju kojih utvrđenih činjenica su ista donešena, odnosno iz kojih činjenica proizlazi da tužitelj nema sposobnosti za obavljanje poslova vozača«. Nadalje, u obrazloženju presude se ističe da u mišljenju neposrednog rukovoditelja podnositelja, u kojem se navodi da podnositelj ne pokazuje potrebnu sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen »konkretno nisu navedene činjenice u čemu se sastoji ta nesposobnost«. Naprotiv, iz iskaza saslušanog svjedoka P. T., proizlazi da on kao neposredni rukovoditelj nije imao primjedbi na rad i ponašanje tužitelja, niti su osobe koje je on vozio imale primjedbi na izvršenje njegovih poslova – vožnje motornog vozila«. U obrazloženju presude sadržano je i utvrđenje da »svjedok P. T. u svom iskazu navodi da je svoje mišljenje dao radi toga što su osobe koje je tužitelj vozio službenim vozilom imale primjedbi na njegovo ponašanje u smislu komentiranja razgovora koji su se vodili za vrijeme vožnje, time da svjedok nije želio navesti imena tih osoba, niti iznijeti u čemu su se sastojale primjedbe.« Konačno, među razlozima ove presude, kojom se poništavaju rješenja i nalaže vraćanje podnositelja na rad, navode se i radne ocjene podnositelja za prethodne godine (1988. i 1989.) kada je ocijenjen ocjenom »ističe se« (u godini 1990. ocjenjivanje nije provedeno);
- e)na temelju žalbe Državnog (tada Javnog) pravobraniteljstva Republike Hrvatske, Županijski (tada Okružni) sud u Z. presudom broj: Gž-8364/92-2 od 2. veljače 1993. ukinuo je presudu Općinskog suda u Z. pod točkom 3.
- d)ove odluke i predmet vratio istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92), koja se sastoji u postojanju »proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju iskaza ovoga svjedoka (neposrednog rukovoditelja – op.) i samog tog iskaza. Naime, iako svjedok iskazuje da on osobno nije imao primjedbi na rad i ponašanje tužitelja, on iskazuje i činjenicu da je svoje pismeno mišljenje dao u rujnu prošle godine, da su primjedbe na tužiteljevo ponašanje bile prisutne u ljeto prošle godine, a da je on kao neposredni rukovoditelj čekao do studenog da vidi da li će se tužiteljevo ponašanje promijeniti«. U ovoj presudi također se navodi tvrdnja da su se »poslovi i radni zadaci tužitelja sastojali ne samo u izvršavanju poslova vozača, već i u poslovima operativnog radnika – policajca u jednoj specifičnoj ustanovi kao što je to tuženica«, koju tvrdnju je iznio neposredni rukovoditelj podnositelja, saslušan kao svjedok na ročištu 26. svibnja 1992. godine. Zbog toga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje;
- f)u ponovljenom postupku sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, te su donijete presude u vezi s kojima je podnijeta ova ustavna tužba. 4. Ustavna tužba je osnovana. Nakon razmatranja osporenih presuda, Ustavni sud je utvrdio da su tim presudama podnositelju povrijeđena Ustavom i međunarodnim ugovorima zajamčena prava na jednakost pred zakonom i pred sudovima, pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, pravo na pravično suđenje, pravo na rad i slobodu rada, te pravo na slobodu misli i izražavanja mišljenja. 5. U odnosu na navode u presudama spomenutim u točki 3. ove odluke, u osporenoj presudi Općinskog suda u Z., broj: Pr-1694/93 od 28. ožujka 1994. godine, navodi se samo to da neposredni rukovoditelj podnositelja, saslušan kao svjedok na ročištu od 28. ožujka 1994. godine, »ostaje kod ranijeg iskaza te ističe da su funkcioneri koje je tužitelj vozio na teren imali primjedbi i na njegovo ponašanje kao policajca, na njegov angažman kao službene osobe.« I dalje: »Obzirom da je u ljeto 1991. g. bila prisutna najžešća agresija na Hrvatsku, od svih službenih osoba, a posebno policajaca, očekivao se poseban angažman u obavljanju svojih poslova i zadataka, pa kako primjedbe na tužiteljev angažman i ponašanje nisu prestajale, to je dao negativnu pismenu ocjenu za tužitelja, a to stoga što su primjedbe na tužitelja upućivane njemu kao neposrednom rukovoditelju, dok nije čuo da bi te primjedbe bile iznošene i pred drugim osobama.« Nadalje, u obrazloženju osporene presude Županijskog suda u Z., broj: Gž-9879/94-2 od 26. rujna 1995. godine, kojom se žalba podnositelja protiv osporene presude suda prvog stupnja odbija kao neosnovana, navodi se da je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice važne za donošenje odluke, a da je na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, »a za svoju odluku dao je valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud.« U obrazloženju te presude, sud drugog stupnja naveo je i sljedeće: »Ukoliko si je tužitelj uzeo pravo – mimo svog opisa rada – da sudjeluje, a još manje, komentira razgovor službenih osoba, koje vozi na radne zadatke, onda je najmanje, što se od istoga moglo očekivati, da se ponaša u skladu sa pravilima ove osjetljive službe, a ako već iznosi i komentira razgovor, bilo je za očekivati, da će to učiniti u skladu sa stvarnošću (druga polovica 1991. godine), dakle, u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku, kako to očito tužitelj nije činio, a što je dovelo do donošenja pobijanih rješenja«. Konačno, osporena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1381/1996-2 od 6. ožujka 1997. godine, kojom se odbija revizija podnositelja kao neosnovana, u bitnome se temelji na prihvaćanju stajališta »da je tužitelj kod tuženice uz poslove vozača obavljao i radne zadatke operativno-tehničkog radnika – policajca«, a »da tužitelj upravo u toj sferi nije zadovoljio i to od ljeta 1991. godine u vrijeme početka najžešće agresije na Republiku Hrvatsku, kada se posebice od ljudi zaposlenih u MUP-u kao u službi od posebnog državnog interesa tražila veća osobna angažiranost, inicijativa i kreativnost u radu, koju tužitelj nije pokazao«. 6. Ustavni sud je ustavnosudski postupak započeo utvrđenjem činjenice da je podnositelju radni odnos prestao temeljem odredbe članka 379. stavka 1. Zakona o upravi, kojom je propisano da radni odnos može prestati radniku za kojeg se utvrdi da nema sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta čije mu je obavljanje povjereno ili za kojeg se utvrdi da trajnije ne ostvaruje uobičajene rezultate rada, a da su poslovi radnog mjesta podnositelja određeni rješenjem, broj: IV/3-22515/1-1984 od 13. prosinca 1984. godine, prema kojem je podnositelj raspoređen na radno mjesto vozača motornog vozila u Odjelu za opće poslove. Sukladno tome, i mišljenje o radu načelnika Odjela za opće poslove (neposrednog rukovoditelja podnositelja) od 14. studenoga 1991. godine, koje je bilo temelj za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosilo se samo na ocjenu »sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta operativno-tehnički radnik – vozač motornog vozila na koje je podnositelj raspoređen«. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio da su stajalište, navedeno u rješenju drugog stupnja o prestanku radnog odnosa podnositelja, prema kojem podnositelj »…nema niti pokazuje sposobnost za obavljanje poslova svojeg radnog mjesta na koje je raspoređen, jer ti poslovi po složenosti traže veću osobnu inicijativu, angažiranost i kreativnost, koju tužitelj ne pokazuje, ne ostvarujući osnovnu funkciju svojeg radnog mjesta što se negativno odražava na rad službe u cijelosti«, prihvatile i sve osporene presude, iako iz tih presuda nije razvidno: – na temelju kojih dokaza je utvrđeno da podnositelj nema sposobnosti za obavljanje poslova svoga radnog mjesta, to jest operativno-tehničkog radnika – vozača motornog vozila; – što je u okviru složenosti poslova tog radnog mjesta podnositelj propustio učiniti, te kada i na temelju čega su navodni propusti podnositelja utvrđeni; – koju funkciju svog radnog mjesta podnositelj nije ostvario; – što je to što se negativno odrazilo na rad službe u cijelosti. Isto tako, u navedenom mišljenju o radu podnositelja od 14. studenoga 1991. godine ne postoji nijedan navod o eventualnom raspoređivanju podnositelja i na poslove operativnog radnika – policajca, na koje bi se poslove to mišljenje onda također moglo odnositi. Tvrdnju da su poslovi podnositeljeva radnog mjesta obuhvaćali i poslove operativnog radnika – policajca u svom je iskazu naveo samo neposredni rukovoditelj podnositelja, saslušan kao svjedok na ročištu održanom 26. svibnja 1992. godine, a sud prvog stupnja je u osporavanoj presudi taj iskaz prihvatio kao dokazanu činjenicu. Iako je u istoj presudi sud prvog stupnja utvrdio da svjedok (neposredni rukovoditelj podnositelja) na ročištu održanom 28. ožujka 1994. godine »ostaje kod ranijeg iskaza« o podnositeljevom ponašanju tijekom vožnje u smislu komentiranja razgovora, sud drugog stupnja taj je iskaz drugačije kvalificirao, ocijenivši ga »iskazom s nadopunom«, jer je svjedok na navedenom ročištu isticao »da su funkcioneri koje je tužitelj vozio na teren imali primjedbi i na njegovo ponašanje kao policajca, na njegov angažman kao službene osobe«, a ne kao operativno-tehničkog radnika – vozača motornog vozila. Konačno, ako bi Ustavni sud i prihvatio stajalište nadležnih sudova da je podnosi-telj obavljao poslove službene osobe, operativnog radnika – policajca, u osporavanim presudama ne postoji nijedna činjenica iz koje bi bilo razvidno u čemu su se poslovi podnositelja kao operativnog radnika – policajca sastojali, te u čemu su se sastojale povrede tih poslova i radnih zadataka, koje bi mogle dovesti do prestanka radnog odnosa podnositelja sukladno članku 379. stavku 1. Zakona o upravi. U tom se smislu pozivanje suda drugog stupnja »da je to iziskivalo naročita potreba službe iz članka 383-a. Zakona o upravi« ne može smatrati prihvatljivim. Isto tako, ne može se smatrati prihvatljivim ni utvrđenje revizijskog suda da pozivanje suda drugog stupnja na članak 383-a. Zakona o upravi »nema za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju«, a da to svoje utvrđenje revizijski sud ni na koji način nije objasnio niti podrobnije obrazložio. 7. Ustavni sud ističe da zbog izražavanja vlastitog mišljenja ne može prestati radni odnos nikome, pa ni podnositelju, kao radniku Ministarstva unutarnjih poslova. Pravo na slobodu izražavanja zajamčeno je odredbom članka 38. stavka 1. Ustava, odredbom članka 10. Europske konvencije i odredbom članka 19. Međunarodnog pakta i može biti podvrgnuto ograničenjima samo u izuzetnim slučajevima (interes državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti, javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina i drugo), a oni u konkretnom slučaju nisu bili temelj zbog kojega je podnositelju prestao radni odnos, niti su bili predmet raspravljanja i utvrđivanja pred sudom. 8. Sukladno prethodnim navodima, osporene presude ne sadrže razloge o bitnim činjenicama na kojima su se temeljila utvrđenja o tome da podnositelj nema sposobnosti za obavljanje poslova svog radnog mjesta (vozača motornog vozila), a koja su bila osnova za donošenje rješenja o prestanku njegova radnog odnosa. Stoga su osporenim presudama povrijeđena ustavna prava podnositelja zajamčena odredbom članka 14. stavka 2. Ustava (jamči se jednakost svih pred zakonom), članka 18. stavka 1. Ustava (jamči se pravo na žalbu), članka 26. Ustava (jamči se jednakost svih pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), članka 29. Ustava (jamči se pravo na pravično suđenje), članka 38. stavka 1. Ustava (jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli), te članka 54. stavka 1. Ustava (jamči se pravo na rad i slobodu rada). Odredbom članka 14. stavka 2. Ustava zajamčena jednakost pred zakonom, odnosno odredbom članka 26. Ustava zajamčena jednakost pred sudovima, drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, razrada je i primjena općeg načela jednakosti na područje sudske i druge pravne zaštite, s ciljem da svima bude zajamčena jednaka zaštita prava u postupku pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Navedeno načelo jednakosti povrijeđeno je ako stranci u postupku nije dana mogućnost da bude saslušana i da u okviru zakona sudjeluje u postupku na način da iznosi činjenice i predlaže dokaze, ako se nadležno tijelo ne izjasni o navodima stranke važnim za odlučivanje, ako pojedinačni akt, protivno zakonu, nije obrazložen ili ako je na drugi način onemogućeno pravično suđenje pred nadležnim tijelom ustanovljenim zakonom. Naime, odredbom članka 29. stavka 1. alineje 1. Ustava zajamčeno pravo ne obuhvaća samo pravo na pravično suđenje osumnjičenih ili optuženih za kaznena djela. Tom se odredbom propisuje ustavno jamstvo građanima na pravičan postupak pred sudovima i pred svim tijelima državne uprave, odnosno tijelima koja imaju javne ovlasti. Povredom ustavnog jamstva na pravično suđenje u postupku u kojem se odlučivalo o pitanjima u vezi radnog odnosa podnositelja u Ministarstvu unutarnjih poslova, podnositelju je povrijeđeno i njegovo ustavno pravo na rad i slobodu rada zajamčeno odredbom članka 54. Ustava. Budući da je podnositelju prestao radni odnos, a nije mu omogućeno da sazna razloge prestanka i time ostvari pravo na djelotvorno izjavljivanje pravnog lijeka, podnositelju je povrijeđeno i ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 18. stavka 1. Ustava. Iz istih razloga na kojima se temelje povrede navedenih odredaba Ustava, osporenim su presudama povrijeđene i mjerodavne odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. 9. Podaci spisa predmeta ne upućuju na povredu ostalih odredaba Ustava na koje podnositelj u tužbi ukazuje. U ustavnosudskom postupku, naime, Sudu nisu bile poznate niti prezentirane pravno relevantne činjenice na kojima bi se mogao temeljiti neosporni zaključak o prestanku radnog odnosa kao posljedici diskriminacije podnositelja po osnovi nacionalne ili vjerske pripadnosti. Stoga ni ustavna prava podnositelja na jednakost svih bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, sadržana u odredbama članka 14. stavka 1., članka 15. i članka 17. stavka 2. Ustava, u odredbi članka 18. Međunarodnog pakta, te odredbi članka 9. Europske konvencije, kojima se jamči sloboda savjesti i vjere, kao i sloboda promjene i sloboda iskazivanja vjeroispovijedi, osporenim presudama nisu povrijeđene. 10. Podnositelj u tužbi ukazuje i na povredu članka 118. Ustava, kojom je određeno da sudbenu vlast obnašaju sudovi, da je sudbena vlast samostalna i neovisna i da sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Budući da navedena odredba utvrđuje samostalnost i neovisnost sudova, odnosno načelo ustavnosti i zakonitosti kao temeljno načelo u postupanju sudbene vlasti, navedena odredba nije usmjerena neposrednoj zaštiti ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina (ustavnog prava pojedinca), te se na njoj ne može zasnivati ustavna tužba sukladno članku 59. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u daljnjem tekstu: Ustavni zakon). 11. Temeljem odredbe članka 69. i članka 72. Ustavnog zakona, odlučeno je kao i izreci. Broj: U-III-727/1997 Zagreb, 10. siječnja 2000. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Velimir Belajec, v. r. Odluka, NN 4/2001-93 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 4/2001 Broj dokumenta u izdanju: 93 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 18.1.2001. ELI: /eli/sluzbeni/2001/4/93 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.