Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-496/1994, U-I-110/1998, U-I-262/2000. od 17. siječnja 2001.

(1)Radi promica­nja, usklađiva­nja i zastupa­nja zajedničkih interesa više obrtnika koji se bave istom ili sličnom djelatnošću osnivaju udruže­nje obrtnika na području jedne ili više jedinica lokalne samouprave. Udruže­nje obrtnika je pravna osoba.

(2)Udruže­nja obrtnika osnivaju se na teritorijalnom i strukovnom principu.

(3)Na određenom području može se osnovati samo jedno udruže­nje obrtnika za iste ili slične vrste obrta.« Osporena odredba članka 57. stavka 1. Zakona glasi: »

(1)Udruže­nja obrtnika udružuju se u područnu obrtničku komoru. Područna obrtnička komora je pravna osoba«. Osporene odredbe članka 60. stavaka 3. i 6. Zakona glase: »

(3)Obrtnici iz stavka 1. ovoga članka1 postaju članovi Hrvatske obrtničke komore danom upisa u obrtni re­gistar.

(6)Članstvo u Hrvatskoj obrtničkoj komori je obvezno.« Odredbu članka 60. stavka 6. Zakona predlagate­lji Že­ljko Štanfel, Fra­njo Zubović i dr. osporavaju stoga što smatraju da je ta odredba suprotna članku 43. stavku 1. Ustava, jer je »određiva­njem žobveznostiž članstva postup­ljeno suprotno slobodi žuk­ljučiva­nja ili istupa­njaž iz interesnih udruga«. Teme­ljna postavka na kojoj počivaju prijedlozi podnosite­lja sadržana je u pita­nju: može li država natjerati građane da se radi zaštite svojih probitaka moraju udruživati u udruge i kad to ne žele, pa i kad je to protivno ­njihovim interesima ili se pak u Republici Hrvatskoj jamči sloboda udruživa­nja, a time i uk­ljučiva­nja ili istupa­nja iz udruga, s obzirom na jamstva iz članka 43. stavka 1. Ustava? Ističu da im osporena odredba Zakona onemogućava slobodu koju im jamči Ustav. U tom se kontekstu posebno osvrću na ranije zauzeto stajalište Suda, izraženo u odluci, broj U-I-385/1993, objav­ljenoj u »Narodnim novinama«, broj 31/94, ističući svoje neslaga­nje sa stajalištima Suda, jer – navodi se u podnesku – »prema zauzetom stajalištu Suda upravo ograniče­nje poduzetničke slobode zdravstvenih djelatnika je u interesu zdravstvenih djelatnika«, što podnosite­lji smatraju neprihvat­ljivim. Odredbu članka 60. stavka 6. Zakona predlagate­lj Josip Kovačević osporava zato što smatra da osporena odredba Zakona onemogućava »zajamčenu slobodu udruživa­nja i dava­nja pristanka za članstvo u udrugama, udruže­njima i članstvo u bilo kakvim institucijama žjavnogž prava. Pogotovo što takva udruže­nja ne daju članovima ništa osim prisilnog ubira­nja članarine (zvanog ždoprinosž)«. Odredbe članka 55., članka 57. stavka 1. (iako je predlagate­lj u uvodu svoga podneska naveo članak 57. stavak 3., iz obrazlože­nja prijedloga nedvojbeno proizlazi da je mislio na članak 57. stavak 1. Zakona, što u obrazlože­nju izrijekom i navodi – op.) i članka 60. stavaka 3. i 6. Zakona, kao i cjelokupnu Glavu IV. pod na­zivom »Organiziranost obrta«, predlagate­lj Nedi­ljko Čović osporava zato što iz ­njih proizlazi »da je članstvo u Hrvatskoj obrtničkoj komori, Područnoj obrtničkoj komori i udruže­nju obrtnika obvezno, a sve radi promica­nja, usklađiva­nja i zastupa­nja na­ših interesa!«. Stoga predlagate­lj predlaže da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedenih članaka, kao i cjelokupnu Glavu IV. Za­kona, »a sve po pita­nju obveznosti udruživa­nja u Hrvatsku obrtnič­ku komoru, Područne obrtničke komore i udruže­nja obrtnika«. 4. Prijedlozi su dostav­ljeni na odgovor Hrvatskoj obrtničkoj komori, Hrvatskoj gospodarskoj komori, Ministarstvu za obrt, malo i sred­nje poduzetništvo te Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave.

1. a)Hrvatska obrtnička komora, svojim je dopisom, broj: 103/1-01-2000 od 5. svib­nja 2000. godine, dostavila miš­lje­nje u odnosu na odredbe članka 60. stavaka 3. i 6., a dopisom, broj 103/4-01-2000 od 23. kolovoza 2000. godine, miš­lje­nje u odnosu na članak 55. i na cjelokupnu Glavu IV. Zakona o obrtu. U miš­lje­nju se ističe da su navedene odredbe Zakona u suglasnosti s člankom 43. Ustava, jer je Hrvatska obrtnička komora institucija javnog prava, te ­njezini članovi nisu građani ne­go gospodarski subjekti, koji svo­ju djelatnost obav­ljaju teme­ljem posebnog ovlašte­nja. Stoga se obveznost učla­nje­nja u Komoru ne teme­lji na jamstvima iz članka 43. Ustava. U miš­lje­nju se podrobno obrazlažu razlozi zbog kojih je opravdano definira­nje Komore kao institucije javnog prava, a navodi se i niz drugih udruga u zdravstvu, gospodarstvu i slično, koje su uteme­ljene na istim osnovama. Miš­lje­nje sadrži i povijesni prikaz nastanka Komore i komorskog sustava u Hrvatskoj, kao i poredbeni prikaz komorskog udruživa­nja u drugim zem­ljama. U miš­lje­nju je istaknuto i s­ljedeće: »Time što je jednima utvrđeno obvezno udruživa­nje, nije drugima onemogućeno slobodno udruživa­nje, kako je to zajamčeno u članku 43. Ustava. Dapače, članovi Komore osnovane na teme­lju zakonske norme o obveznom udruživa­nju mogu biti i članovi udruga čiji je teme­lj dobrovo­ljnost udruživa­nja i sloboda izbora tih udruga (u obrtništvu poznato kao cehovsko-strukovno udruživa­nje obrtnika).« U odnosu na članak 55., odnosno na cjelokupnu Glavu IV. Zakona, Hrvatska obrtnička komora ističe da »Zakon uređuje način organiziranosti obrta i to od udruže­nja obrtnika (čl. 55. i 56.), preko područnih obrtničkih komora (čl. 57. i 58.) do Hrvat­ske obrtničke komore (čl. 59. – 73.) kao jedinstvenog komorskog sustava«. Stoga osporavane odredbe Glave IV. pod nazivom »Organiziranost obrta« treba tumačiti, navodi se u miš­lje­nju, »zajed­nički kao jedinstvenu cjelinu organiziranosti obrta.«
2. b)Hrvatska gospodarska komora u svom je dopisu, broj I-3772/1-1996. od 8. studenoga 1996. godine, također iznijela miš­lje­nje da je odredba članka 60. stavka 6. Zakona u suglasnosti s člankom 43. stavkom 1. Ustava. Podrobno obrazlažući dva osnovna modela komorskog udruživa­nja u svijetu (javnopravni kontinentalni model i privatnopravni anglosaksonski model), u miš­lje­nju se zak­ljučuje da je javnopravni model udruživa­nja »dugo­godiš­nja tradicija komorskog sustava na prostoru Hrvatske (145 godina)«, a da je to i »uvjet za uk­ljučiva­nje komora i zema­lja koje predstav­ljaju u međunarodni komorski sustav«, te bi »svako kre­ta­nje u suprotnom smjeru značilo odstupa­nje od opće­g trenda i uda­ljava­nje od svjetskih tržišnih zbiva­nja.«
3. c)Ministarstvo za obrt, malo i sred­nje poduzetništvo u svom je dopisu, klasa: 311-01/00-01/224, urbroj: 515-01-00-02 od 3. srp­nja 2000. godine, iskazalo miš­lje­nje da »zbog pravne či­njenice što se Hrvatska obrtnička komora tretira kao institucija javnog prava, iz javnopravnog karaktera, nema pravne osnove za protuustavnost odredbi Zakona o obrtu.«
4. d)Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u svom se dopisu, klasa: 230-01/00-01/0180, ubroj: 515-09-02-00-2 od 31. srp­nja 2000. godine, očitovalo o odredbama članka 55. Zakona, kojima se uređuju udruže­nja obrtnika, u odnosu na ustavno jamstvo slobode udruživa­nja iz članka 43. Ustava. U miš­lje­nju je istaknuto da Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, odnosno nadležni županijski uredi za opću upravu »ne re­gistriraju udruže­nja obrtnika kao udruge u smislu Zakona o udrugama, jer se na udruže­nja obrtnika primje­njuje Zakon o obrtu«, što znači da se radi o »različitim oblicima udruživa­nja za čije djelova­nje nisu nadležna ista tijela državne uprave«. U re­gistar udruga, međutim, slobodno je upisiva­nje udruga obrtnika, osnovanih teme­ljem Zakona o udrugama. 5. Prijedlozi nisu osnovani. Neposredno mjerodavna za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba članka 55., članka 57. stavka 3. i članka 60. stavaka 3. i 6., kao i cjelokupne Glave IV. Zakona, jest odredba članka 43. Ustava Republike Hrvatske, kojom se građanima jamči pravo na slobodno udruživa­nje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzima­nja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjere­nja i ci­ljeve. Radi toga građani mogu slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uk­ljučivati se u ­njih ili iz ­njih istupati. Pravo slobodnog udruživa­nja ograničeno je zabranom nasilnog ugrožava­nja demokratskog ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. 6. U postupku utvrđiva­nja osnovanosti prijedloga za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona, Ustavni sud je razmotrio s­ljedeće pita­nje: – je li odredba članka 43. Ustava, kojom se jamči sloboda udruživa­nja, a koja uk­ljučuje i slobodu ne-udruživa­nja, to jest slobodu građana da ne pristupaju određenoj udruzi (freedom not to associate), primje­njiva u slučaju učla­nje­nja u tijela određenog komorskog sustava, čija je obveznost propisana zakonom? U razmatra­nju odgovora na postav­ljeno pita­nje, potrebno je poći od utvrđe­nja da u pravnom poretku postoje institucije što ih osnivaju i u koje se učla­njuju građani, ostvarujući svoje ustavno pravo na slobodu udruživa­nja. Ta se sloboda očituje u pravu građana da slobodno osnivaju sindikate i druge udruge (primjerice, udruge građana, koje se vrlo često nazivaju i tzv. nevladinim organizacijama, itd.), slobodno se uk­ljučuju u ­njih i iz ­njih slobodno istupaju. Takve udruge, kao institucije uteme­ljene na dobrovo­ljnoj članskoj osnovi, nastaju i prestaju vo­ljom građana, u pravilu nemaju propisano vrijeme traja­nja, a na ­njih država ne prenosi javne ovlasti. Jamstvo slobode udruživa­nja, propisano člankom 43. Ustava, u cijelosti se odnosi na takve udruge građana, što znači da nikome (pa ni zakonodavcu) nije dopušteno ograničavati pravo građana na slobodno osniva­nje takvih udruga i slobodno udruživa­nje u ­njih, osim u slučaju nasilnog ugrožava­nja demokratskog ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Međutim, u pravnom poretku postoje i određene institucije javnog prava, čiji se članovi u ­njih ne udružuju u ulozi »građana«, već pripadnika određene struke. Takve institucije svoju djelatnost obav­ljaju teme­ljem posebnog zakonskog ovlašte­nja, a na ­njih država u pravilu prenosi i javne ovlasti. Upravo je Hrvatska obrtnička komora definirana Zakonom o obrtu kao pravna osoba javnog prava, čija su upravna tijela određena Zakonom (članak 63.). Ona »obav­lja javne ovlasti koje su utvrđene ovim Zakonom«, a »akti koje Hrvatska obrtnička komora izdaje u izvršava­nju javnih ovlasti jesu javne isprave« (članak 61. Zakona). Prema tome, Hrvatska obrtnička komora jest pravna osoba s javnom ovlašću, koju Zakon određuje kao »samostalnu stručnu poslovnu organizaciju obrtnika« koja »zastupa i predstav­lja obrtnike pred državnim i drugim tijelima u zem­lji i inozemstvu« (članak 59. stavci 2. i 3. Zakona). Hrvatska obrtnička komora najviši je oblik organiziranosti komorskog obrtničkog sustava u nacionalnim okvirima. Hrvatski komorski obrtnički sustav, naime, ustrojen je na teritorijalnom principu (članak 55. stavak 2. Zakona), što znači da se udruže­nja obrtnika, osnovana na području jedne ili više jedinica lokalne samouprave, udružuju u područnu obrtničku komoru, osnovanu na određenom širem dijelu državnog teritorija; područne obrtničke komore udružuju se pak u Hrvatsku obrtničku komoru. Svim trima oblicima organiziranosti komorskog obrtničkog sustava Zakon izrijekom priznaje pravnu osobnost. Stoga su udruže­nja obrtnika, područne obrtničke komore i Hrvatska obrtnička komora organizacijski dijelovi jedinstvenog nacionalnog komorskog obrtničkog sustava, ustrojenog na teritorijalnom principu. Takvo ustrojstvo komorskog obrtničkog sustava, propisano Glavom IV. Zakona, nije u nesuglasnosti s odred­bom članka 43. Ustava, jer se ta odredba Ustava na ­nje­ga niti ne odnosi. 7. S druge strane, pravni položaj obrtnika kao pravnih subjekata, fizičkih osoba, također je uređen Zakonom: obrtnikom se smatra svaki puno­ljetni hrvatski držav­ljanin, koji nije djelomično ili potpuno lišen poslovne sposobnosti, a koji – teme­ljem pravova­ljane obrtnice – obav­lja obrt na području Republike Hrvatske (strani držav­ljani podliježu posebno utvrđenim zakonskim uvjetima za obav­lja­nje obrta u Republici Hrvatskoj, također propisanim Zakonom). Prema tome, članovi Hrvatske obrtničke komore, kao najviše­g oblika organiziranosti obrta u Republici, ne smatraju se »građanima« u smislu članka 43. stavka 1. Ustava, kako to pogrešno smatraju predlagate­lji, već su to pojedinci koji se nalaze u zakonskom položaju obrtnika i trgovca (članak 60. stavci 1. i 2. Zakona), te trgovačka društva koja obav­ljaju obrt sukladno mjerodavnim odredbama Zakona (članak 60. stavak 2.). To su, dakle, gospodarski subjekti koji svoju djelatnost obav­ljaju teme­ljem posebnog pravnog naslova (obrtnice, rješe­nja o upisu u trgovački re­gistar) u skladu sa Zakonom o obrtu i, supsidijarno, Zakonom o trgovačkim društvima. Obveza učla­nje­nja u Hrvatsku obrtničku komoru za svakog obrtnika i za svako trgovačko društvo koje obav­lja obrt stoga proizlazi iz Zakonom određenog javnopravnog karaktera Hrvatske obrtničke komore, to jest iz ­njezina Zakonom određenog položaja pravne osobe s javnim ovlastima. 8. Osim u Hrvatskoj, u kojoj obrtničke komore – kao institucije javnog prava s obveznim članstvom – djeluju od 1852. godine (kada se osnovala Hrvatska trgovačka obrtnička komora u Zagrebu), komore kao subjekti javnog prava s obveznim članstvom organizirane su, primjerice, i u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Špa­njolskoj, Nizozemskoj, Luxemburgu, Grčkoj, Mađarskoj i Sloveniji.2 Opredje­lje­nje hrvatskog zakonodavca za javnopravni karakter komora s obveznim članstvom (u ovom slučaju: Hrvatske obrtničke komore), sukladno je, prema tome, zakonodavstvima većine europsko-kontinentalnih zema­lja. Istovjetno stajalište izrazio je i Europski sud za ­ljudska prava u Strasbourgu (u da­lj­njem tekstu: Europski sud) u slučaju Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije,3 u kojem se postavilo pita­nje usklađenosti nacionalnog zakonodavstva, koje je propisivalo obvezu učla­nje­nja svih liječnika u Belgijsku liječničku komoru, s člankom 11. Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine« – Među­na­rodni ugovori, pročišćeni tekst, broj 6/1999; u da­lj­njem tekstu: Europska konvencija). U točkama 64. i 65. navedene odluke, Europski sud je utvrdio s­ljedeće: »64. Sud prvo napomi­nje da je Belgijska liječnička komora javnopravna institucija. Nju nisu osnovali pojedinci, ne­go je osnovana zakonom; ona ostaje inte­grirana unutar struktura države, a struč­njake (judges) imenuje u većinu ­njezinih tijela Kruna. Ona ostvaruje ci­lj koji je u općem interesu (…) provedbom, sukladno važećem zakonodavstvu, oblika javne kontrole nad medicinskom praksom. U kontekstu te poto­nje funkcije, od Komore se osobito zahtijeva da vodi evidenciju liječnika (the re­gister of medical practitioners). Za izvrše­nje zadaća koje je na ­nju prenijela belgijska država, le­galno je dodijeliti joj upravne, kao i ovlasti za donoše­nje odluka te disciplinske ovlasti izvan područja opće­g prava (prerogatives out of the orbit of the ordinary law; prérogatives exorbitantes du droit commun), te – u tom svojstvu – i provođe­nje postupaka (koji proizlaze
5. iz)javnih ovlasti. 65. Uzimajući u obzir sve te različite čimbenike zajedno, Komora se ne može smatrati udruže­njem sukladno znače­nju čl. 11. (čl.-11). Međutim, postoji još jedan zahtjev: da ne bi došlo do povrede, osniva­nje Komore od strane belgijske države ne smije sprječavati liječnike da zajedno osnivaju ili se pridružuju profesionalnim udrugama. Totalitarni režimi su pribje­gavali – i pribje­gavaju – obvezatnom podvrgava­nju pripadnika struke u zatvorene i ekskluzivne organizacije, koje onda stupaju na mjesto profesionalnih udruga i tradicionalnih sindikata. Autori Konvencije nastojali su spriječiti takve zloupotrebe. Sud napomi­nje da Belgija ima nekoliko udruže­nja osnovanih za zaštitu profesionalnih interesa liječnika, koji imaju potpunu slobodu u ­njih se udružiti ili ne udružiti. U takvim okolnostima, postoja­nje Komore i prateća pos­ljedica – što znači, obveza liječnika da budu upisani u re­gistar Komore i da budu pod ovlašću ­njezinih tijela – nedvojbeno nema ni sadržaj ni učinak ograničava­nja, a još ma­nje potiskiva­nja prava zajamčenih čl. 11. par. 1. (čl. 11-1).« 9. Sukladno tome, nema povrede ustavnog jamstva slobode udruživa­nja u slučaju obveznog učla­nje­nja u Hrvatsku obrtničku komoru ako ustavnopravni poredak Republike Hrvatske jamči pravo i slobodu svih obrtnika u Republici Hrvatskoj da slobodno osnivaju svoje sindikate i druge udruge, u ­njih se uk­ljučuju i iz ­njih istupaju, sukladno odredbi članka 43. Ustava. U tom smislu Ustavni sud utvrđuje da članstvo u Hrvatskoj obrtničkoj komori, kao ni u drugim komorama u Republici Hrvat­skoj, nije zapreka da obrtnik svoje ustavno pravo na slobodu udruživa­nja ostvari u različitim strukovnim udrugama. U Republici Hrvatskoj svaki obrtnik, odnosno više obrtnika zajedno, imaju punu slobodu osnivati svoje strukovne udruge, uk­ljučivati se u ­njih ili iz ­njih istupati po svojoj vo­lji, sve radi zaštite svojih probitaka ili zauzima­nja za svoje socijalne i gospodarske ci­ljeve, a sukladno članku 43. Ustava i odredbama Zakona o udrugama. Primjerice, u Re­gistru udruga koji vodi Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, pod rednim brojem 59. upisana je Hrvatska udruga obrtnika očnih optičara (1998.), kojoj je osnovni sadržaj djelatnosti šire­nje i promica­nje strukovnih, gospodarskih, materijalnih, moralnih i drugih interesa članova, zastupa­nje interesa obrtnika očnih optičara pred državnim i drugim tijelima u oblikova­nju gospodarskog sustava u cjelini i obrtništva u njemu. Isto tako, u Re­gistar udruga upisana je, primjerice, pod rednim brojem 415. i Udruga frizerskih obrtnika (1998.), koja okup­lja frizere i usmjerava ­njihov rad, promiče i unapređuje struku, organizira savjetova­nja, predava­nja, seminare, kongrese i druge slične skupove o problemima frizerske struke, te potiče i radi na strukovnom poveziva­nju i stručnom usavršava­nju svojih članova. Nada­lje, obrtnici u Republici Hrvatskoj imaju puno pravo osnivati svoje sindikate. Jedan od takvih je, primjerice, Hrvatski sindikat male privrede, obrtništva, uslužnih djelatnosti i stranih predstavništava, koji je član Saveza samostalnih sindikata Hrvat­ske (SSSH). U navedenim okolnostima, postoja­nje Hrvatske obrtničke komore, zajedno sa svim obvezama koje iz te či­njenice proizlaze za obrtnike (primjerice, obveza svih obrtnika da se učlane u Komoru, da joj plaćaju doprinos i da se, općenito, podvrgavaju pravilima Statuta Komore, a osobito jurisdikciji komorskog Suda časti u slučaju neizvršava­nja članskih obveza, povrede Statuta itd.), nedvojbeno nema ni sadržaj ni učinak ograničava­nja, a još ma­nje ukida­nja prava i sloboda zajamčenih člankom 43. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud je istovjetna stajališta zauzeo i u odluci broj U-I-385/1993., ocje­njujući ustavnost obveznog učla­nje­nja u Hrvatsku liječničku komoru sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, u kojoj je posebno istaknuo či­njenicu da članovi komora, osnovanih teme­ljem zakonske norme o obveznom udruživa­nju, mogu istodobno biti i članovi udruga čiji je teme­lj dobrovo­ljno udruživa­nje i sloboda ­njihova izbora. Isto tako, ocje­njujući odredbe o obveznom učla­nje­nju, sadržane u Zakonu o Hrvatskoj gospodarskoj komori, Sud je u odlukama broj U-I-125/1993 i U-I-948/1998 utvrdio da se odredbe članka 43. Ustava u svojoj cjelini ne odnose na gospodarske subjekte, već na građane, jer se ­njima jamči slobodno udruživa­nje. 10. Sukladno svim prethodnim navodima, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona o obrtu, jer je ocijenio da one nisu u nesuglasnosti s ustavnim jamstvom slobode udruživa­nja, propisanim člankom 43. stavka 1. Ustava. Stoga je, na teme­lju članaka 41. i 58. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), riješeno kao u izreci ovoga rješe­nja. 11. Objava ovog rješe­nja teme­lji se na članku 28. Ustavnog zakona. Broj: U-I-496/1994 U-I-110/1998 U-I-262/2000 Zagreb, 17. siječ­nja 2001. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Rješenje, NN 10/2001-210 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje: NN 10/2001 Broj dokumenta u izdanju: 210 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 6.2.2001. ELI: /eli/sluzbeni/2001/10/210 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.