Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-553/2000 od 2. veljače 2001.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-553/2000 od

1. veljače
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-553/2000 od
3. veljače
4. NN 13/2001 (16.2.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-553/2000 od
5. veljače
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 256 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odluči­va­­­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, kao predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­­­njski, Ivan Matija, Ivan Mrko­­­njić i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući o us­tav­noj tužbi E. Ž., zastupanog od Zajedničkog odvjetničkog ureda R., M. & V. iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana
7. ve­­­ljače
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida: – presuda Županijskog suda u S., broj: Gž-1216/98 od
9. listopada
10. godine. II. Predmet se vraća Županijskom sudu u S. na ponovni postupak. Obrazlože­­­nje
11. Podnosite­­­lj je putem punomoćnika podnio pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u svezi s presudom Županijskog suda u S., broj: Gž-1216/98 od
12. listopada
13. godine. Osporenom presudom Županijskog suda u S. uvažene su žalbe Ministarstva po­­­ljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske (u nastavku: Ministarstvo), zastupanog od Državnog pravobrani-te­­­lj­stva Republike Hrvatske, i umješača na strani tužite­­­ljice, Općinskog državnog odvjetništva u S., te je preinačena presuda Općinskog suda u T., broj: P-117/97 od
14. studenoga
15. godine. Osporenom presudom, kojom se preinačuje prvostupa­­­njska presuda (a kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti), usvojen je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđe­­­nje ništavosti kupoprodajnog ugovora, sklop­­­ljenog
16. lip­­­nja
17. godine između I. tuženika, poduzeća »T.-Z« d.o.o. Z., kao prodavate­­­lja, i II. tuženika N. B., kao kupca nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 3171 k.o. T., čestica zem­­­lje 316/2, 316/3, 315/1, 315/2 i 317, kao i utvrđe­­­nje ništavosti aneksa tom ugovoru, sklop­­­ljenog
18. srp­­­nja
19. godine između I. tuženika (poduzeća »T.-Z« d.o.o.) i III. tuženika E. Ž. (podnosite­­­lja ustavne tužbe), uz sudjelova­­­nje II. tuženika N. B. Tim se aneksom utvrđuje da je II. tuženik N. B. podnosite­­­lju ustavne tužbe ustupio sva ugovorna prava iz ugovora sklop­­­ljenog
20. lip­­­nja
21. godine, a da je podnosite­­­lj ustavne tužbe, kao kupac, preuzeo i izvršio sve obveze prema prodavate­­­lju (poduzeću »T.-Z« d.o.o.) iz tog ugovora. Drugostupa­­­njski sud utvrdio je »apsolutno« ništavim navedeni kupoprodajni ugovor i aneks ugovoru, jer je prodavate­­­lj kupcu (kupcima) prodao nekretnine koje nisu ­­­nje­gove, budući da su one teme­­­ljem zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Naime, žalbeni sud smatra da su tuženici morali znati za stupa­­­nje na snagu Zakona o šumama (»Narodne novine«, broj 52/90 – pročišćeni tekst) i Zakona o po­­­ljoprivrednom zem­­­ljištu (»Narodne novine«, broj 34/91), prema kojima je zem­­­ljište (koje je predmet kupoprodaje) prešlo u vlasništvo Republike Hrvatske po sili navedenih zakona, iako to nije bilo provedeno u zem­­­ljišnim k­­­njigama. Zbog tog je razloga, prema ocjeni žalbenog suda, došlo do »apsolutne« ništavosti ugovora (uk­­­ljučujući aneks od
22. srp­­­nja
23. godine), a sve sukladno odredbi članka
24. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u nastavku: ZOO). U točkama II. i III. izreke osporavane presude u tom je smislu utvrđeno da su tuženici (uk­­­ljučujući podnosite­­­lja ustavne tužbe) dužni priznati i trpjeti da se iste nekretnine uk­­­njiže u zem­­­ljišnim k­­­njigama Općinskog suda u T. u vlasništvu tužite­­­ljice Republike Hrvatske, a da je podnosite­­­lj ustav­ne tužbe dužan isprazniti i predati tužite­­­ljici spornu nekretninu.
25. Podnosite­­­lj u ustavnoj tužbi ističe da je, imajući povjere­­­nja u zem­­­ljišne k­­­njige, sklopio dana
26. srp­­­nja
27. godine aneks kupoprodajnog ugovora teme­­­ljem koje­ga je od II. tuženika N. B. preuzeo prava i obveze iz tog kupoprodajnog ugovora (zak­­­ljučenog
28. lip­­­nja
29. godine). Nakon što je tadaš­­­nje Javno pravobranite­­­ljstvo Republike Hrvatske, svojim rješe­­­njem, broj: R-739/92 od
30. ožujka
31. godine, izdalo suglasnost na kupoprodajni ugovor i aneks, podnosite­­­lj je zatražio upis svoga prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zem­­­ljišne k­­­njige Općinskog suda u T. Upis u zem­­­ljišne k­­­njige proveden je na način da su – na teme­­­lju kupoprodajnog ugovora od
32. lip­­­nja
33. godine, broj: Ov. 302/93, aneksa tom ugovoru od
34. srp­­­nja
35. godine, broj: Ov.304/93, rješe­­­nja Javnog pravobranite­­­ljstva Republike Hrvatske od
36. ožujka
37. godine, broj: R-739/92, te ugovora o među­sobnim odnosima od
38. lip­­­nja
39. godine, broj: Ov.3228/93, koji se nalaze u zbirci isprava pod brojem: Z-416/93 – čestice zem­­­ljišta 315/1/2, 316/2/3 i 317 otpisane i iz dotadaš­­­nje­g Z.U. 3171 prenesene u novi Z.U. 5171, a da je u novom Z.U. 5171 na tim česticama uk­­­njiženo pravo vlasnosti na ime Ž. E., podnosite­­­lja ustavne tužbe. Slijedom navedenog, podnosite­­­lj smatra da je osporena presuda Županijskog suda u S., kojom su utvrđeni ništavim kupoprodajni ugovor i aneks, donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, što je rezultiralo povredom odredaba članka 3., članka
40. i članka 118., te ustavnih prava propisanih odredbama članka
41. stavka 2., članka
42. stavka
43. i članka
44. Ustava Republike Hrvatske.
45. Ustavna tužba je osnovana. Analizom spisa predmeta i dokumentacije zatražene na uvid, Sud je utvrdio da su se u ovom sudskom predmetu postav­­­ljala s­­­ljedeća pravna pita­­­nja: jesu li sporne nekretnine u vrijeme sklapa­­­nja aneksa kupoprodajnog ugovora između prodavate­­­lja i pod­nosite­­­lja ustavne tužbe bile po­­­ljoprivredno, šumsko ili pak gra­đevinsko zem­­­ljište te, u slučaju utvrđe­­­nja da se radi o po­­­ljo­privrednom odnosno šumskom zem­­­ljištu, jesu li sporne nekretnine, u vrijeme stjeca­­­nja vlasništva podnosite­­­lja ustavne tužbe na njima, bile u vlasništvu Republike Hrvatske (kao nekadaš­­­nje druš­tveno vlasništvo) ili su pak bile u vlasništvu poduzeća »T.-Z« d.o.o.? U sudskim postupcima koji su prethodili osporavanoj presudi, sudovi su bili dužni potpuno i pravilno utvrditi či­­­njenice vezane uz prethodna dva (kao i ostala relevantna) pita­­­nja i na ­­­njih primijeniti mjerodavno materijalno pravo. Ustavni sud, s druge strane, ne ulazeći u utvrđiva­­­nje či­­­njeničnog sta­­­nja, dužan je uvidom u utvrđe­­­nja navedena u obrazlože­­­njima sudskih odluka, ali i analizom cjelokupnog spisa predmeta, uz uvažava­­­nje relevantnih okolnosti slučaja s aspekta zaštite Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, u ustavnosudskom postupku ocijeniti jesu li osporavanom presudom povrijeđena ustavna prava na koja podnosite­­­lj ukazuje u ustavnoj tužbi.
46. Za donoše­­­nje odluke u ustavnosudskom postupku važnom se ukazuje či­­­njenica, da je od tadaš­­­nje­g Javnog pravobranite­­­ljstva Republike Hrvatske (sada Državnog pravobranite­­­ljstva Republike Hrvatske) zatraženo izdava­­­nje suglasnosti na sklop­­­ljeni kupoprodajni ugovor i aneks tom ugovoru, a sukladno mjerodavnim zakonskim propisima. Odredbom članka
47. stavka
48. Zakona o pretvorbi društve­nih poduzeća (»Narodne novine«, broj 19/91 i 45/92) propisano je, naime, da prije sklapa­­­nja ugovora o prodaji i o dava­­­nju u zakup stvari koje se smatraju materijalnim ulaga­­­njem poduzeća, podu­ze­će je dužno pribaviti suglasnost Javnog pravobranite­­­ljstva Republike Hrvatske, a ugovor na koji Javno pravobranite­­­ljstvo nije dalo suglasnost, nema pravni učinak. Odredbom članka
49. stavka
50. istog Zakona propisano je, na­da­­­lje, da je rješe­­­nje Javnog pravobranite­­­ljstva Republike Hrvat­ske, kojim se daje ili uskraćuje suglasnost na sklapa­­­nje ugovora o prodaji, konačno, te da protiv nje­ga poduzeće može pokrenuti upravni spor. Zakonodavac je, prema tome, rješe­­­nje o dava­­­nju ili uskraćiva­­­nju suglasnosti utvrdio upravnim aktom. Iz spisa predmeta je razvidno da je, u smislu odredbe članka
51. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, tadaš­­­nje Javno pravo­bra­niteljstvo Republike Hrvatske naznačenim rješe­­­njem (broj: R-739/92 od
52. ožujka
53. godine) dalo svoju suglasnost na prodaju spornih nekretnina. Iz obrazlože­­­nja rješe­­­nja o dava­­­nju suglasnosti na kupoprodajni ugovor i aneks, proizlazi da je tadaš­­­nje Javno pravobranite­­­ljstvo Republike Hrvatske provelo postupak u kojem je utvrdilo »da su ispu­­­njene pretpostavke za sklapa­­­nje takvih ugovora obzirom da je Upravni odbor donio Odluku o prodaji, da je proveden postupak natječaja putem prikup­­­lja­­­nja pismenih ponuda, da su izabrane najpovo­­­ljnije ponude, te da se radi o držav­­­ljanima Republike Hrvatske koji su u konkretnom predmetu sklopili kupoprodajne ugovore«. Ustavni sud utvrđuje da je, u vrijeme donoše­­­nja tog rješe­­­nja, kojim nadležno tijelo državne vlasti daje suglasnost na kupoprodajni ugovor i aneks tom ugovoru, već stupio na snagu Zakon o po­­­ljoprivrednom zem­­­ljištu (1991.), odnosno Zakon o šumama (1990.). U članku
54. Zakona o po­­­ljoprivrednom zem­­­ljištu bilo je propisano da »na po­­­ljoprivrednom zem­­­ljištu u društvenom vlas­ništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nosite­­­lj vlasničkih prava Republika Hrvatska«, a u članku
55. Zakona o šumama bilo je propisano da »šume i šumska zem­­­ljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskog zem­ljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske«. Sukladno tome, Javno pravobranite­ljstvo Republike Hrvatske bilo je dužno po službenoj dužnosti paziti na prethodnu či­njenicu i, u slučaju utvrđe­nja da se radi o nekretninama u društvenom vlas­ništvu, ugovornim stranama uskratiti suglasnost na ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina. Uskratom suglasnosti Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske, podnosite­lju ustavne tužbe bio bi odbijen ­nje­gov zahtjev za upis prava vlasništva u zem­ljišne k­njige, a sam kupoprodajni ugovor ne bi imao pravnih učinaka. Neosporna je či­njenica, međutim, da je Javno pravo­bra­nite­ljstvo Republike Hrvatske izdalo rješe­nje i dalo suglasnost na prodaju odnosno kup­nju spornih nekretnina od strane podnosite­lja ustavne tužbe, u kojem je izrijekom utvrdilo postoja­nje svih pret­postavki za taj pravni posao, a to podredno znači – i pret­postav­ku da se na nekretnine, koje su predmet kupoprodaje, ne primje­njuju odredba članka
56. Zakona o po­ljoprivrednom zem­ljištu, odnosno odredba članka
57. Zakona o šumama. Budući da je rješe­nje tadaš­nje­g Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske o suglasnosti na sklop­ljeni kupoprodajni ugovor u cijelosti kontradiktorno utvrđe­njima navedenim u osporavanoj drugostupa­njskoj presudi, prema kojoj su se na sporne nekretnine trebali primijeniti navedeni članak
58. Zakona o po­ljo­privrednom zem­ljištu odnosno članak
59. Zakona o šumama (jer je to zem­ljište vlasništvo Republike Hrvatske), to ovaj Sud, s aspekta ocjene ustavnih prava građana koja se štite u ustavnosud­skom postupku, smatra neuteme­ljenim utvrđe­nje drugostupa­nj­skog suda da »odobre­nje Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske od
60. ožujka
61. godine ne osnažava apsolutno ništave ugo­vore, zbog če­ga ovo odobre­nje nadležnog Javnog pravo­branite­ljstva Republike Hrvatske nije relevantno za ocjenu (ne)va­ljanosti ugovora zak­ljučenog među tuženim strankama«. Nada­lje, uzimajući u obzir prethodno navedene okolnosti, Sud ocje­njuje neprimjerenim konkretnom slučaju stajalište drugo­stupa­njskog suda da su »tuženi za stupa­nje na snagu navedenih zakona morali znati iako pravo vlasništva na Republiku Hrvatsku nije bilo provedeno kroz zem­ljišne k­njige. Međutim, nepoznava­nje prava nikog ne opravdava, čak dapače, nepoznava­nje prava škodi«. To pravno načelo drugostupa­njski sud je, naime, primijenio samo i isk­ljučivo na podnosite­lja ustavne tužbe, a da ga istodobno nije primijenio i na tijelo državne vlasti (Javno pravobranite­ljstvo Republike Hrvatske) koje­ga to načelo primarno veže, a koje je donijelo rješe­nje o suglasnosti na kupoprodajni ugovor, unatoč tome što je moralo znati (sukladno maksimi »nepoznava­nje prava škodi«) za postoja­nje članka
62. Zakona o po­ljoprivrednom zem­ljištu i članka
63. Zakona o šumama. Ako drugostupa­njski sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti te odredbe navedenih zakona, onda je u osporavanoj presudi bilo dužno obrazložiti pos­ljedice djelova­nja načela »nepoznava­nje prava škodi« i u odnosu na donoše­nje konstitutivnih upravnih akata tijela državne vlasti, ocje­njujući i s tog aspekta va­ljanost cjelokupnog pravnog posla. Umjesto toga, drugostupa­njski sud je paušalno utvrdio da, u cjelokupnom postupku ocjene (ne)va­ljanosti ugovora, to rješe­nje Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske – nije relevantno, jer ono ne može održati na snazi »apsolutno« ništave ugovore. U osporavanoj se presudi, međutim, ne obrazlažu ni razlozi ocjene tog suda da se u konkretnom slučaju radi o ništavosti prav­nog posla (osim opetovanog navoda da svako postupa­nje suprotno odredbama članka
64. Zakona o po­ljoprivrednom zem­ljištu i članka
65. Zakona o šumama dovodi do »apsolutne« ništavosti ugovora, a sve sukladno članku
66. ZOO-a, jer je takav ugovor protivan prisilnim propisima, pa kao takav ne proizvodi pravne učinke). Taj isti sud je, međutim, u svojoj presudi Gž-1096/96 od
67. siječ­nja
68. godine, koja je donesena u ovom istom predmetu (a kojom se ukidaju dijelovi prethodne presude Općinskog suda u T., broj: P-385/94 od
69. ožujka
70. godine i predmet u određenom opse­gu vraća na ponovno suđe­nje sudu prvog stup­nja) izrijekom utvrdio s­ljedeće: »Či­njenica (kada bi se u postupku i dokazala), da je predmetom prodaje bila tuđa stvar, sama za sebe, ne čini kupoprodajnu pogodbu apsolutno ništavom, odnosno ta či­njenica ne ovlašćuje treću osobu koja polaže vlasnička prava na stvari, da zahtijeva da se ugovor utvrdi apsolutno ništavim. U presudi nije određeno navedeno s kojim prisilnim propisom je u protimbi sadržaj spornog ugovora, a niti se određeno navodi da bi ugovor bio u suprotnosti s određenim načelom društvenog uređe­nja utvrđe­nim Ustavom ili normom morala«. Iz tog je navoda razvidno da drugostupa­njski sud prvotno nije prihvatio dio obrazlože­nja presude Općinskog suda u T., broj: P-385/94 od
71. ožujka
72. godine, u kojem se navode razlozi zbog kojih se sporni kupoprodajni ugovor mora smatrati ništavim (taj dio obrazlože­nja sadrži doslovno istovjetne navode o povredi članka
73. Zakona o po­ljoprivrednom zem­ljištu i članka
74. Zakona o šumama u vezi s člankom
75. ZOO-a, koje sadrži i drugostupa­njska presuda što se osporava u ovom ustavnosudskom postupku). Stoga se može zak­ljučiti da je drugostupa­njski sud u međuvremenu promijenio svoje pravno stajalište. U osporavanoj presudi, međutim, drugostupa­njski sud nije obrazložio razloge promjene svoga pravnog stajališta, a što je – s aspekta ustavnog prava građana na djelotvorni pravni lijek – bio dužan učiniti. Ovaj Sud, u tom kontekstu, upućuje na članak
76. ZOO-a, koji propisuje da prodaja tuđe stvari obvezuje ugovarate­lje, kao i na praksu Vrhovnog suda u vezi s primjenom tog članka, prema kojoj okolnost da je predmet prodaje tuđa stvar ne daje sama po sebi osnove trećoj osobi koja polaže vlasnička prava na prodanoj stvari, da zahtijeva utvrđe­nje ništavim ugovora o prodaji (VSH, Rev-1103/87 od
77. prosinca 1987., PSP-39/74). Osim toga, Sud utvrđuje da u Republici Hrvatskoj ne postoje »apsolutno« ništavi ugovori, kako to navodi drugostupa­njski sud u svojoj presudi, već samo ništavi, s jedne strane, i pobojni ugovori, s druge strane. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da drugostupa­njski sud nije uzeo u obzir ni či­njenicu da rješe­nje Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske nije pobijano tužbom u upravnom sporu, uslijed če­ga je ono, protekom roka za tužbu, postalo pravomoćno. Taj Sud također nije uzeo u obzir ni či­njenicu da to rješe­nje nikada nije stav­ljeno izvan snage, niti je povodom ­nje­ga pokrenuta obnova postupka. Konačno, drugostupa­njski se sud nije očitovao ni o le­gi­timi­ranosti Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske na podnoše­nje tužbe za utvrđiva­nje ništavosti u situaciji u kojoj je ono samo prethodno dalo suglasnost na kupoprodajni ugovor, sve s obzirom na odgovarajuću primjenu odredbe članka
78. stavka
79. Zakona o javnom pravobranite­ljstvu (»Narodne novine«, broj 17/77, 17/86, 19/90, 41/90 i 83/92), koja je bila na snazi u vrijeme sklapa­nja ugovora teme­ljem članka
80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom pravobranilaštvu (»Narodne novine«, broj 17/86).
81. U osporenoj presudi nije va­ljano obrazložena tvrd­nja da su sporne čestice zem­lje (predmet kupoprodaje) po­ljoprivredno odnosno šumsko zem­ljište. Prvostupa­njski sud u svojoj presudi (koja se osporenom presudom preinačuje) ističe da »ovaj sud nije prihvatio tvrd­nje tužite­ljice kako je predmetno zem­ljište u trenutku kupoprodaje bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, a teme­ljem Zakona o šumama i Zakona o po­ljoprivrednom zem­ljištu«. Stoga je tužite­lj morao dokazati, a drugostupa­njski sud neosporno utvrditi da sporno zem­ljište nije građevinsko, ne­go je ili šumsko ili po­ljoprivredno zem­ljište u vlasništvu Republike Hrvatske. Drugostupa­njski sud, međutim, u osporavanoj presudi ne daje razloge niti utvrđuje radi li se u konkretnoj stvari o šumskom ili o po­ljoprivrednom zem­ljištu. Budući da u obrazlože­nju osporavane presude sud ne spomi­nje niti iznosi svoju ocjenu dokazne snage, primjerice, nalaza vještaka, urbroj: 349-15-03-96-15/2 od
82. ožujka
83. godine, dostav­ljenog Općinskom sudu u T. (vještače­nje je na teme­lju očevida provelo Javno poduzeće »Hrvatske šume«, Uprava šuma S.) u kojem se izrijekom navodi da »sporne nekretnine nisu bile vođene kao šume i šumska zem­ljišta u državnom vlasništvu«, jer je zad­nja revizija popisa parcela obav­ljana
84. godine, a »u to vrijeme nije bilo osnova za unoše­nje predmetnog zem­ljišta u popis šuma i šumskih zem­ljišta kojima gospodare »Hrvatske šume«, jer je bilo u privatnom vlasništvu« (ad
85. nalaza), koji je nalaz priložen spisu predmeta, ovaj Sud utvrđuje da drugostupa­njska presuda ima nedostataka zbog kojih postoji osnovana sum­nja u povredu ustavnog prava podnosite­lja ustavne tužbe na pravično suđe­nje. Nada­lje, iz spisa predmeta razvidno je da je većina spornih nekretnina prenamije­njena u građevinsko zem­ljište donoše­njem Generalnog urbanističkog plana grada T. (»Službeni glasnik općine T.«, broj 1/1993 od
86. siječ­nja
87. godine, u nastavku: GUP), te Izmjena i dopuna Prostornog plana općine T. (»Službeni glasnik općine T.«, broj 2/1993 od
88. ve­ljače
89. godine). Navedenim je GUP-om Grada T. izvršena prenamjena spornih zem­ljišnih čestica, koje se tim planom nalaze unutar građevinskog područja, u zoni »Mješovita izgrad­nja niske gustoće«, a što je potvrđeno dopisom Ispostave ureda za prostorno uređe­nje, stambeno-komunalne poslove, gradite­ljstvo i zaštitu okoliša T., urbroj: 2181-04/94-10-1 od
90. svib­nja
91. godine, upućenim Općin­skom sudu u T. Iako je GUP donesen nakon sklop­ljenog kupoprodajnog ugovora i pripadajuće­g mu aneksa, u vrijeme upisa vlasništva pod­nosite­lja ustavne tužbe u zem­ljišne k­njige (
92. lip­nja
93. godine) navedeni GUP već je bio na snazi, što je prvostupa­njski sud ocijenio »relevantnim i značajnim za ovaj postupak, jer se vlasništvo na teme­lju pravnog posla stječe tek upisom u zem­ljišne k­njige, a ne samim zak­ljuče­njem kupoprodajnog ugovora«. U obrazlože­nju osporavane presude, međutim, to stajalište prvo­stupa­njskog suda, ocije­njeno »relevantnim i značajnim za postupak«, nije razmotreno. Sve prethodno navedene či­njenice dovode u pita­nje vjerodostojnost u tužbi postav­ljenog zahtjeva, a time i žalbenih navoda, kao i osporavane presude, u mjeri koja joj daje obi­lježja arbitrarnosti odnosno samovo­lje. To tim više, što se tijekom cjelokupnog postupka sklapa­nja ovog pravnog posla, podnosite­lj ustavne tužbe, kao kupac spornih nekretnina, ponašao kao pošteni stjecate­lj, poštujući obveze koje za ­nje­ga proizlaze iz mjerodavnih zakona. Stoga se ima smatrati da je, nakon donoše­nja rješe­nja tadaš­nje­g Javnog pravobranite­ljstva kojim se daje suglasnost na kupoprodaju spornih nekretnina, a osobito nakon urednog upisa svoga vlasništva u zem­ljišne k­njige, podnosite­lju ustavne tužbe drugo­stupa­njskom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđe­nje iz članka
94. stavka
95. Ustava. Time je povrijeđena i zajam­čena jednakost svih pred zakonom, propisana odredbom članka
96. stavka
97. Ustava Republike Hrvatske.
98. Ovaj ustavnosudski predmet treba prosuđivati i s aspekta znače­nja i primjene načela povjere­nja u zem­ljišne k­njige. Tim načelom se, naime, podnosite­lj ustavne tužbe vodio kad je s prodavate­ljem (»T.-Z« d.o.o.) sklopio aneks kupoprodajnog ugovora i od II. tuženika N. B. preuzeo ­nje­gova ugovorna prava i obveze u pogledu spornih nekretnina. Odredba članka
99. stavka
100. Zakona o zem­ljišnim k­njigama (»Narodne novine«, broj 91/96), propisuje da je stjecate­lj koji je u dobroj vjeri postupao s povjere­njem u zem­ljišne k­njige pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovolj­no razloga posum­njati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvank­njižnog sta­nja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvank­njižno vlasništvo. To se pravno načelo osobito treba poštivati u spornoj pravnoj situaciji kad je samo Državno pravobranite­ljstvo Republike Hrvat­ske prvotno dalo suglasnost na kupoprodajni ugovor, a kasnije je taj isti pravni posao pobijalo žalbenim navodima zasnovanim na tvrd­nji da »tužite­ljica (Republika Hrvatska – op.) postavši vlasnica po­ljoprivrednog i šumskog zem­ljišta (…) u trenutku stjeca­nja vlasništva nije znala niti je mogla znati če­ga je sve postala vlasnica u naravi na terenu«, te da je »stoga irelevantan i ranije pogrešni upis sta­nja vlasništva u zem­ljišnoj k­njizi«, jer »u konkurenciji primjene načela povjere­nja u zem­ljišne k­njige, te opisanog načina stjeca­nja vlasništva teme­ljem zakona, prioritet ima stjeca­nje vlasništva teme­ljem zakona.« Stajalište o pravnoj irelevantnosti upisa vlasništva u zem­ljišne k­njige izrijekom je istaknuo i drugostupa­njski sud u osporavanoj presudi, utvrdivši da su u konkretnoj pravnoj situaciji tuženici, uk­ljučujući i podnosite­lja ustavne tužbe kao poštenog stjecate­lja, morali znati za zakonsko vlasništvo Republike Hrvat­ske na spornim nekretninama, pa da se »s tog razloga sud prvog stup­nja pogrešno poziva na povjere­nje u zem­ljišne k­njige«. Takva stajališta ovaj Sud smatra pravno neodrživima, pa i onda kada se radi o primjeni pretvorbenog zakonodavstva, jer narušava­nje povjere­nja u zem­ljišne k­njige, kao teme­ljnog načela zem­ljišno-k­njižnog prava, istodobno dovodi do narušava­nja načela pravne sigurnosti i povjere­nja u objektivni pravni poredak Republike Hrvatske, a među stranke ugovornih odnosa unosi pravnu neizvjesnost, te nesigurnost i nepovjere­nje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava, kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Stoga upis prava vlasništva podnosite­lja ustavne tužbe u zem­ljišnim k­njigama – proveden na teme­lju kupoprodajnog ugovora od
101. lip­nja
102. godine, broj: Ov. 302/93, aneksa tom ugovoru od
103. srp­nja
104. godine, broj: Ov.304/93, rješe­nja Javnog pravobranite­ljstva Republike Hrvatske od
105. ožujka
106. godine, broj: R-739/92, te ugovora o međusobnim odnosima od
107. lip­nja
108. godine, broj: Ov.3228/93, koji se nalaze u zbirci isprava pod brojem: Z-416/93, a koje su zem­ljišne čestice upisane u Z.U. 5171, i na kojima je uk­njiženo pravo vlasništva na ime podnosite­lja ustavne tužbe – ima se smatrati va­ljanim, sukladno načelu povjere­nja u zem­ljišne k­njige, sve dok se u odgovarajućem sudskom postupku ne utvrdi drugačije. Sukladno tome, osporavanom presudom došlo je i do povrede prava vlasništva podnosite­lja ustavne tužbe, zajamčenog člankom
109. stavkom
110. Ustava.
111. Podnosite­lj smatra da mu je osporenom presudom povrije­đeno i pravo propisano odredbom članka
112. stavka
113. Ustava. Odredba članka
114. Ustava odnosi se, međutim, na akte državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti, te na sudsku kontrolu zakonitosti akata tih tijela, a ne na akte sudova. Budući da podnosite­lj osporava odluku sudbene vlasti, u konkretnom slučaju ne može biti povrijeđeno pravo iz članka
115. stavka
116. Ustava.
117. U pogledu navoda podnosite­lja o povredi članaka 3.,
118. i
119. Ustava, ovaj Sud utvrđuje da naznačene ustavne odredbe ne sadrže slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi, a koja se štite ustavnom tužbom, sukladno odredbi članka
120. stavcima
121. i
122. Ustavnog zakona.
123. Slijedom navedenog, pozivom na odredbe članaka
124. i
125. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u izreci. Broj: U-III-553/2000 Zagreb,
126. ve­ljače
127. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 13/2001-256 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 13/2001 Broj dokumenta u izdanju: 256 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 16.2.
128. ELI: /eli/sluzbeni/2001/13/256 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
129. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.