Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-791/1997 od 14. ožujka 2001.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-791/1997 od

1. ožujka
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-791/1997 od
3. ožujka
4. NN 22/2001 (21.3.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-791/1997 od
5. ožujka
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 408 Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu: sudac Jasna Omejec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući u povodu ustavne tužbe J. R.-K. iz Đ., A. A. 22, koju zastupa S. B., odvjetnik iz Z., na sjednici Vijeća održanoj
7. ožujka
8. godine, donio je jednoglasno s­ljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja te se ukida rješe­nje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-102/97-4 od
9. svib­nja
10. godine. II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Obrazlože­nje I.
11. Ustavna tužba je podnesena protiv rješe­nja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, navedenog u izreci, kojim je uvažena žalba opt. A. G. te preinačeno žalbom pobijano rješe­nje Županijskog suda u O., broj: K-18/96 (Kv-262/96-8) od
12. ve­ljače
13. godine, na način da je na teme­lju članka
14. stavka
15. i članka
16. stavka
17. Zakona o općem oprostu (»Narodne novine«, broj 80/96) protiv optuženika obustav­ljen kazneni postupak zbog kaznenog djela ubojstva iz članka
18. stavka
19. točke
20. i
21. tada važeće­g Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/93 – pročišćeni tekst, 38/93, 16/96, 28/96 i 110/97, u nastavku: KZRH), te je uslijed ovakve odluke protiv optuženika ukinut pritvor i isti je odmah pušten na slobodu. U žalbom pobijanom rješe­nju Županijskog suda u O., odbijen je prijedlog branite­lja optuženika da se primjenom odredaba Zakona o općem oprostu protiv optuženika obustavi kazneni postupak za inkriminirana kaznena djela.
22. Podnosite­ljica ustavne tužbe je udova pok. J. R.-K., koji je ubijen
23. srp­nja
24. godine, a za čije ubojstvo je optužen A. G. Stoga, kao oštećena, smatra da su navedenim rješe­njem Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna načela i ustavna prava iz članaka 3., 14., 16.,
25. i
26. Ustava pa predlaže usvaja­nje ustavne tužbe, ukida­nje pobijanog rješe­nja te vraća­nje kaznenog predmeta Županijskom sudu u O. na ponovni postupak.
27. Tijekom ustavnosudskog postupka od Županijskog suda u O. pribav­ljen je prvostupa­njski kazneni spis broj: K-18/
28. Uvidom u dokumentaciju tog spisa utvrđeno je s­ljedeće: – optužnicom Okružnog javnog tužite­ljstva O., broj: KT-148/91 od
29. ožujka
30. godine (izmije­njena
31. trav­nja
32. godine i
33. lip­nja
34. godine), optužen je okr. A. G. za četiri kaznena djela protiv života i tijela u stjecaju, i to za tri kaznena djela kvalificiranog ubojstva iz članka
35. stavka
36. točke
37. i
38. KZRH i jedno djelo pokušaja ubojstva iz članka
39. stavka
40. točke
41. i
42. istog KZRH u vezi s člankom
43. tada važeće­g Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 31/93 – pročišćeni tekst, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96), koja kaznena djela je počinio kao pripadnik rezervnog sastava policije
44. srp­nja
45. godine na policijskom punktu u O. ulici u selu T.; – dopisom od
46. listopada
47. godine predsjednica vijeća u kaznenom predmetu broj: K-18/96 predložila je izvanraspravnom kaznenom vijeću Županijskog suda u O. da u kaznenom predmetu protiv opt. A. G. razmotri mogućnost primjene Zakona o općem oprostu i o tome donese svoju odluku; – branite­lj okriv­ljenika je
48. studenoga
49. godine podnio zahtjev za obustavu kaznenog postupka primjenom Zakona o općem oprostu; – izvanraspravno vijeće Županijskog suda u O. rješe­njem, broj: Kv-262/96 (K-18/96) od
50. ve­ljače
51. godine odbija prijedlog okr. A. G. za primjenu Zakona o općem oprostu, a na teme­lju stajališta kako nema osnove za primjenu tog Zakona. U obrazlože­nju rješe­nja je navedeno da je za donoše­nje odluke o primjeni Zakona o općem oprostu odlučan opis kaznenog djela iz koje­g proizlaze zakonska obi­lježja kaznenog djela, te pravna kvalifikacija. Prema miš­lje­nju tog vijeća, na okriv­ljenika se ne može primijeniti Zakon o općem oprostu jer nema izravne uzročne veze između inkriminirane djelatnosti okriv­ljenika, kako ga tereti optužba, s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj; – Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika izjav­ljenoj protiv navedenog rješe­nja Županijskog suda u O., donio je rješe­nje kojim je žalbu usvojio te pobijano rješe­nje preinačio na način kako je navedeno u točki I./
52. ove odluke. Iz obrazlože­nja ovog rješe­nja je razvidno da je državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
53. Sukladno odredbi članka
54. stavka
55. podstavka
56. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, u nastavku: Ustavni zakon), ustavna tužba je dostav­ljena opt. A. G., kao zainteresiranoj osobi u ovom ustavnosudskom postupku, s pozivom da se izjasni o navodima podnosite­ljice ustavne tužbe. Opt. A. G. se nije očitovao o navodima iz ustavne tužbe, iako je prema dostavnici ustavnu tužbu primio
57. ve­ljače
58. godine. II.
59. U vrijeme poči­nje­nja kaznenog djela (
60. srp­nja 1991.) na snazi je bio Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela poči­njena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 58/92 i 39/95). Odredbama članka
61. tog Zakona bilo je propisano: »Protiv počinite­lja krivičnih djela u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom, poči­njenih u razdob­lju od
62. kolovoza
63. do
64. svib­nja
65. godine, obustav­lja se krivični progon odnosno krivični postupak. Za ta djela krivični progon neće se poduzimati, a krivični se postupak neće pokretati. Ako je krivični postupak pokrenut, sud će postupak obustaviti po službenoj dužnosti. Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka
66. ovoga članka lišena slobode, sud će odrediti da se pusti na slobodu.«
67. Kazneni postupak protiv opt. A. G. obustav­ljen je na teme­lju odredaba članka
68. stavka
69. i članka
70. stavka
71. Zakona o općem oprostu, koji je na snazi od
72. listopada
73. godine, a kojim danom je prestao važiti navedeni Zakon. Odredbama članaka
74. i
75. Zakona o općem oprostu je propisano: »Članak
76. Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počinite­ljima kaznenih djela poči­njenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se odnosi i na izvrše­nje pravomoćne presude izrečene počinite­ljima kaznenih djela iz stavka
77. ovoga članka. Oprost od kaznenoga progona i postupka odnosi se na djela poči­njena u razdob­lju od
78. kolovoza
79. do
80. kolovoza
81. Članak
82. Protiv počinite­lja kaznenih djela iz članka
83. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati. Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješe­njem postupak obustaviti po službenoj dužnosti. Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka
84. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.«
85. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u međuvremenu donio odluku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Taj sud je, presudom broj: Kzz-16/97 od
86. studenoga
87. godine, utvrdio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan te da je rješe­njem Vrhovnog suda, broj: Kž-102/97-4 od
88. svib­nja
89. godine (u povodu koje­ga je podnesena ustavna tužba), povrijeđena odredba članka
90. stavka
91. Zakona o općem oprostu u korist opt. Antuna Gude­lja. Odredbe članka
92. stavka
93. Zakona o oprostu glase: »Od oprosta se izuzimaju počinite­lji ostalih kaznenih djela utvrđenih Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 31/93 – pročišćeni tekst, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96) i Krivičnim zakonom Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, br. 32/93 – pročišćeni tekst, 38/93, 28/96 i 30/96) koja nisu poči­njena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.« U obrazlože­­­­­­­­­­­­­­­­nju navedene presude, Vrhovni sud je zak­­­­­­­­­­­­­­­­ljučno istaknuo: »… iz či­­­­­­­­­­­­­­­­njeničnog opisa djela sadržanog u optužnici, za koje je sud vezan i u primjeni Zakona o općem oprostu, ne proizlazi da su inkriminirana djela poči­­­­­­­­­­­­­­­­njena u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, niti pak da su poči­­­­­­­­­­­­­­­­njena u svezi s tim sta­­­­­­­­­­­­­­­­njima. S obzirom na to, u konkretnom slučaju nisu bili ispu­­­­­­­­­­­­­­­­njeni zakonski uvjeti za primjenu odredaba članka
94. stavka
95. i članka
96. stavka
97. Zakona o općem oprostu. Kako je dakle drugostupa­­­­­­­­­­­­­­­­njski sud, unatoč tome, pobijanim rješe­­­­­­­­­­­­­­­­njem protiv optuženika obustavio kazneni postupak, počinio je povredu zakona u korist optuženika. Budući da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu optuženika, trebalo je, na teme­­­­­­­­­­­­­­­­lju odredbe članka
98. stavka
99. ZKP, utvrditi samo da postoji povreda zakona ne dirajući u pravomoćnu odluku.« III. Ustavna tužba je dopuštena.
100. Za ocje­­­­­­­­­­­­­­­­njiva­­­­­­­­­­­­­­­­nje dopuštenosti ustavne tužbe va­­­­­­­­­­­­­­­­ljalo je, prije sve­ga, ocijeniti jesu li podnosite­­­­­­­­­­­­­­­­ljica ustavne tužbe i ­­­­­­­­­­­­­­­­njena kćer B. R.–K., kao oštećenici kaznenog djela poči­­­­­­­­­­­­­­­­njenog ubojstvom ­­­­­­­­­­­­­­­­njihovog supruga, odnosno oca J. R.-K., pravno ovlašteni podnijeti ustavnu tužbu (procesna le­gitimacija). Od rješe­­­­­­­­­­­­­­­­nja ovog pita­­­­­­­­­­­­­­­­nja ovisilo je treba li ustavnu tužbu odbaciti ili o ­­­­­­­­­­­­­­­­njoj meritorno rasprav­­­­­­­­­­­­­­­­ljati.
101. Prema članku
102. stavku
103. Ustavnog zakona, »svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koje imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od ­­­­­­­­­­­­­­­­njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina (u nastavku: ustavno pravo).« To se prije sve­ga odnosi na osobe koje su neposredni adresati odluka spomenutih tijela, tj. koje su bile stranke u postupku koji je prethodio donoše­­­­­­­­­­­­­­­­nju osporene odluke. No, Ustavni je sud u svojoj praksi, tumačeći tu odredbu, procesnu le­gitimaciju priznavao i određenim osobama koje nisu bile stranke u postupku koji je prethodio podnoše­­­­­­­­­­­­­­­­nju ustavne tužbe. Tako je Ustavni sud rasprav­­­­­­­­­­­­­­­­ljao o ustavnim tužbama umješača u parnici, nije ih odbacivao, ako se ovaj umiješao tijekom parnice u onom stadiju kada je to (još) bilo moguće prema pravilima Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99), kao i o ustavnim tužbama oštećenika, odnosno potencijalnih privatnih tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lja u kaznenom postupku, kada se radilo o ­­­­­­­­­­­­­­­­njihovom pravu na pokreta­­­­­­­­­­­­­­­­nje, odnosno nastavak kaznenog postupka. Iz takvih stajališta Ustavnog suda može se razabrati teme­­­­­­­­­­­­­­­­ljno pravilo: pravo na ustavnu tužbu, u načelu, imaju svi kojima se, prema pravilima postupka koji je prethodio toj tužbi, daje mogućnost štititi svoja (ustavna) prava.
104. Pravni teme­­­­­­­­­­­­­­­­lj za navedeno stajalište Ustavnog suda proizlazi iz članka
105. Ustavnog zakona, prema kojem je Ustavni sud ovlašten u postupku podredno i smisleno primje­­­­­­­­­­­­­­­­njivati odredbe odgovarajućih postupovnih zakona Republike Hrvatske ako Ustavnim zakonom nije drukčije propisano. Ako je Ustavni sud ovlašten podredno i smisleno primje­­­­­­­­­­­­­­­­njivati postupovne odredbe drugih zakona (npr. u slučaju pravnih praznina u postupovnim odredbama Ustavnog zakona), onda je tim više ovlašten i postojeće propise tumačiti u skladu s odredbama odgovarajućih postupovnih zakona.
106. Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99, u nastavku: ZKP) »…Oštećenik je osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo kaznenim djelom povrijeđeno ili ugroženo (članak
107. točka 5.)…«, zbog toga se oštećeniku, odnosno oštećeniku kao (supsidijarnom) tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lju daju široke ovlasti za podnoše­­­­­­­­­­­­­­­­nje određenih zahtjeva za pokreta­­­­­­­­­­­­­­­­nje postupka, ulaga­­­­­­­­­­­­­­­­nje pravnih lijekova i poduzima­­­­­­­­­­­­­­­­nje postupovnih rad­­­­­­­­­­­­­­­­nji. Ova se ovlašte­­­­­­­­­­­­­­­­nja priznaju i ­­­­­­­­­­­­­­­­nje­govom bračnom drugu i djeci (kao i nekim drugim bližim srodnicima), posebno u slučaju smrti neposrednog oštećenika. Prema članku
108. ZKP, ako oštećenik, oštećenik kao tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lj ili privatni tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lj umre u tijeku roka za podnoše­­­­­­­­­­­­­­­­nje prijedloga za progon, odnosno privatne tužbe, taj prijedlog, odnosno tužbu mogu u roku od tri mjeseca podnijeti (odnosno nastaviti postupak) ­­­­­­­­­­­­­­­­nje­gov bračni drug, djeca, rodite­­­­­­­­­­­­­­­­lji, braća i sestre i posvojite­­­­­­­­­­­­­­­­lj, odnosno posvojenik. U tom slučaju imenovane osobe stječu svojstvo oštećenih u kaznenom postupku pa bi bile stranke u postupku (tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lji) i prema članku
109. stavku
110. Ustavnog zakona imale pravo podnijeti ustavnu tužbu Ustavnom sudu. U ovom slučaju kazneni postupak je pokrenuo i optužnicu podnio državni odvjetnik, koji nije le­gitimiran za podnoše­­­­­­­­­­­­­­­­nje ustavne tužbe. No, zbog te okolnosti, podnosite­­­­­­­­­­­­­­­­ljica ustavne tužbe – bračni drug (kao i dijete) umrlog oštećenika, koji je bio žrtva konkretnog kaznenog djela, ne mogu biti lišeni ovlašte­­­­­­­­­­­­­­­­nja za zaštitu svojih ustavnih prava. Oni ne mogu doći u lošiji položaj glede zaštite ustavnih prava samo zbog toga što je državni odvjetnik bio tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lj u kaznenom postupku, tim više što na ovu okolnost nisu mogli utjecati. Iz odredaba ZKP proizlazi da je, kad je državni odvjetnik stranka u postupku i zastupa optužbu, oštećena stranka svedena na procesnu ulogu oštećenika s ograničenim ovlastima u postupku. No, čim državni odvjetnik prestane biti stranka (ako odustane od optužnice i sl.), oštećenik ima pravo nastupiti kao supsidijarni tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lj u postupku. Drugim riječima, kad u postupku nema državnog odvjetnika, stranka je (ili može biti) oštećenik kao tužite­­­­­­­­­­­­­­­­lj. Ovo teme­­­­­­­­­­­­­­­­ljno pravilo treba biti smisleno primije­­­­­­­­­­­­­­­­njeno i u slučaju ustavne tužbe. S obzirom na to da državni odvjetnik ne može podnijeti ustavnu tužbu (a to znači da prestaje ­­­­­­­­­­­­­­­­nje­gova funkcija posrednog zaštitnika oštećene stranke), onda oživ­­­­­­­­­­­­­­­­ljava pravo oštećenika da sam zastupa svoja prava. U ovom slučaju to znači da je procesno ovlašten podnijeti ustavnu tužbu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da imenovane osobe imaju ovlašte­­­­­­­­­­­­­­­­nje za podnoše­­­­­­­­­­­­­­­­nje ove ustavne tužbe. IV. Ustavna tužba je osnovana.
111. Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe odlučno je, među ostalim, i pita­­­­­­­­­­­­­­­­nje može li se u ustavnosudskom postupku odlučivati u povodu odluke suda kojom je pravomoćno obustav­­­­­­­­­­­­­­­­ljen kazneni postupak. S obzirom na to da se ova okolnost ne spomi­­­­­­­­­­­­­­­­nje u članku
112. Ustavnog zakona, koji određuje iz kojih se razloga ustavna tužba odbacuje zbog nedostatka tzv. procesnih pretpostavki, o ­­­­­­­­­­­­­­­­njoj je Ustavni sud odlučivao kao u pita­­­­­­­­­­­­­­­­nju koje se tiče biti stvari, tj. osnovanosti ustavne tužbe.
113. U članku
114. stavcima
115. i
116. Ustava uređuje se posebno ustavno pravo optuženika, odnosno osuđenika u svezi s ranije provedenim kaznenim postupkom, pa te odredbe glase: »Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. Samo se zakonom, u skladu s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka iz stavka
117. ovoga članka.«
118. U Ustavnom zakonu nema odredaba o tome da se ustavna tužba ne bi mogla podnijeti u slučajevima koje opisuje Ustav. Moglo bi se, eventualno, raditi o besmislenosti ustavne tužbe ako bi se iz odredaba kaznenog zakona mogao izvesti zak­­­­­­­­­­­­­­­­ljučak da se kazneni postupak u ovim slučajevima uopće više ne može ponovno voditi, pa bi ukida­­­­­­­­­­­­­­­­nje odgovarajućih odluka kaznenog suda i vraća­­­­­­­­­­­­­­­­nje na ponovni postupak bilo bespredmetno. No, takvom zak­­­­­­­­­­­­­­­­ljučku proturiječi odredba iz citiranog stavka
119. članka
120. Ustava u kojoj se ipak predviđa mogućnost obnove, dakle, i ponovnog vođe­­­­­­­­­­­­­­­­nja kaznenog postupka, kada je to zakonom određeno. Ne radi se, prema tome, o potpunoj zabrani ponovnog postupka, već o ­­­­­­­­­­­­­­­­nje­govom ograničava­­­­­­­­­­­­­­­­nju i dopuštenosti samo u povodu nekih pravnih lijekova (i samo zbog zakonom određenih razloga). To pokazuje i odredba članka
121. ZKP prema kojoj se, u slučajevima određenim zakonom, kazneni postupak može iznimno obnoviti i na štetu okriv­­­­­­­­­­­­­­­­ljenika kad je postupak dovršen pravo­moćnom presudom kojom se optužba odbija i to, među ostalim, ako se utvrdi da se akt oprosta, koji isk­­­­­­­­­­­­­­­­ljučuje kazneni progon, ne odnosi na kazneno djelo povodom koje­g je donesena presuda (članak
122. stavak
123. točka 5.). U tom slučaju nadležni sud ovlašten je ukinuti pravomoćnu presudu o odbija­­­­­­­­­­­­­­­­nju tužbe pa je time osporeno pravilo da se pravomoćna presuda, donesena u korist optuženika, ne može izmijeniti (članak
124. stavak
125. ZKP). Pravo­moćna presuda o odbija­­­­­­­­­­­­­­­­nju tužbe nije, prema tome, neizmje­­­­­­­­­­­­­­­­njiva; ona se, barem u povodu prijedloga za obnovu postupka, može izmijeniti i to baš iz razloga zbog kojih je donesena odluka koja se osporava ustavnom tužbom.
126. Obnova postupka prema ZKP nije isto što i ustavna tužba pred Ustavnim sudom. No, smislenom primjenom tog pravila treba zak­­­­­­­­­­­­­­­­ljučiti da i Ustavni sud u povodu ustavne tužbe može ukinuti pravomoćnu presudu donesenu u korist optuženika, u najma­­­­­­­­­­­­­­­­nju ruku iz onih istih razloga zbog kojih se može tražiti obnova postupka (članak
127. ZKP).
128. Ustavna odredba kojom se isk­­­­­­­­­­­­­­­­ljučuje mogućnost ponovnog suđe­­­­­­­­­­­­­­­­nja i kaž­­­­­­­­­­­­­­­­njava­­­­­­­­­­­­­­­­nja za kazneno djelo optuženika (osuđe­nika) koji je »… već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom…« odnosi se očito na slučaj kada je u kaznenom postupku izrečena presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim i kaž­­­­­­­­­­­­­­­­njava (članci
129. i
130. ZKP). Ta se odredba izrijekom ne odnosi na presudu kojom se optužba odbija (članak
131. ZKP) pa treba zak­­­­­­­­­­­­­­­­ljučiti da nema ustavnopravne zapreke za ukida­­­­­­­­­­­­­­­­nje osporenih odluka sudova i vraća­­­­­­­­­­­­­­­­nje na ponovno suđe­­­­­­­­­­­­­­­­nje nižestupa­­­­­­­­­­­­­­­­njskom sudu.
132. U konkretnom kaznenopravnom predmetu čak se i ne radi o presudi kojom se optužba odbija, već o rješe­­­­­­­­­­­­­­­­nju o obustavi postupka zbog toga jer je optuženik oprostom oslobođen kaznenog progona. U povodu odgovarajuće­g zahtjeva optuženika, o tome je odlučivalo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u O., koje je (rješe­­­­­­­­­­­­­­­­njem broj: Kv-262/96-8 od
133. ve­­­­­­­­­­­­­­­­ljače 1997.) odbilo prijedlog za primjenu Zakona o općem oprostu, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske (rješe­­­­­­­­­­­­­­­­njem broj: Kž-102/1997-4 od
134. svib­­­­­­­­­­­­­­­­nja 1997.) uvažio žalbu optuženika, preinačio pobijano rješe­­­­­­­­­­­­­­­­nje i obustavio postupak na teme­­­­­­­­­­­­­­­­lju članka
135. stavka
136. i članka
137. stavka
138. Zakona o općem oprostu. Osporena odluka Vrhovnog suda, a to se odnosi i na odluku prvostupa­­­­­­­­­­­­­­­­njskog suda, donesena je, a da u postupku nije održana glavna rasprava pa stranke nisu imale mogućnost da u usmenom i kontradiktornom postupku iznesu svoja shvaća­­­­­­­­­­­­­­­­nja o primjeni odredaba Zakona o općem oprostu. U tom smislu, optuženiku nije ni bilo »suđeno« na način da bi se meritorno rasprav­­­­­­­­­­­­­­­­ljalo o postoja­­­­­­­­­­­­­­­­nju objektivnih i subjektivnih obi­­­­­­­­­­­­­­­­lježja kaznenog djela, već se rješavalo kao da se radi o procesnim smet­­­­­­­­­­­­­­­­njama za provođe­­­­­­­­­­­­­­­­nje kaznenog postupka.
139. Zakon o općem oprostu u članku
140. stavku
141. određuje da će se zbog primjene tog Zakona kazneni postupak obustaviti i to po službenoj dužnosti. Ova odredba je posebna odredba o kaznenom postupku (lex specialis) pa se zbog toga o obustavi kaznenog progona ne donosi presuda kojom se optužba odbija zbog toga što je optuženik oprostom oslobođen kaznenog progona (kako to izričito određuje članak
142. točka
143. ZKP), već se donosi rješe­­­­­­­­­­­­­­­­nje o obustavi postupka u smislu citirane odredbe Zakona o općem oprostu. Citiranom odredbom Zakona o općem oprostu ne dira se u ostale odredbe ZKP, a posebno ne u odredbe o nadležnosti pojedinih tijela kaznenog suda i o stadiju postupka u kojem se o pojedinim pita­­­­­­­­­­­­­­­­njima odlučuje. Prema članku
144. ZKP izvanraspravno vijeće će obustaviti postupak ako ustanovi da postoje okolnosti koje isk­­­­­­­­­­­­­­­­ljučuju kazneni progon, ali samo u stadiju rješava­­­­­­­­­­­­­­­­nja o prigovoru protiv optužnice. Nakon ovog stadija postupka, o tom pita­­­­­­­­­­­­­­­­nju treba odlučiti raspravno vijeće i rješe­­­­­­­­­­­­­­­­njem obustaviti postupak ako ocijeni da ima mjesta primjeni oprosta, odnosno provesti postupak do kraja i donijeti odgovarajuću presudu ako ocijeni da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o oprostu. U ovom slučaju o oprostu je, u stadiju kad je već bila zakazana glavna rasprava, odlučivalo izvanraspravno vijeće koje za to nije bilo nadležno. Treba dodati da je i Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, također odlučivao u povodu odluke donesene od nenadležnog tijela, a da tu okolnost nije sankcionirao.
145. Stoga, odluka koja se pobija ustavnom tužbom, kojom se optuženika pravomoćno ne oslobađa optužbe, već se kazneni postupak (pravomoćno) obustav­­­­­­­­­­­­­­lja, nije va­­­­­­­­­­­­­­ljani teme­­­­­­­­­­­­­­lj za primjenu ustavnih odredaba o zabrani ponovnog suđe­­­­­­­­­­­­­­nja iz članka
146. stavka
147. Ustava zbog već iznijetih razloga, kao i zbog toga što nije donesena »…u skladu sa zakonom«, kako to zahtijeva ustavna odredba. Ta odluka nije ni razlog za primjenu odredbe članka
148. stavka
149. ZKP, jer se jamstvo optuženiku (osuđeniku) da mu se neće ponovno suditi za djelo za koje je već bio suđen, odnosno za koje je donesena pravomoćna sudska odluka, prvenstveno odnosi na presudu kojom se sudilo o meritumu spora, a ne na rješe­­­­­­­­­­­­­nje o obustavi postupka.
150. Optužnicom se opt. A. G. stav­­­­­­­­­­­­­lja na teret da je
151. srp­­­­­­­­­­­­­nja
152. u selu T., u O. ulici, prilikom vrše­­­­­­­­­­­­­nja dužnosti osigura­­­­­­­­­­­­­nja policijskog punkta, kao pripadnik rezervenog sastava policije, iako obaviješten i svjestan da se u to vrijeme vode pre­govori između predstavnika dijela mještana sela S. T. i službenih pred­stav­nika političkih i upravnih vlasti SO O. o ukla­­­­­­­­­­­­­nja­­­­­­­­­­­­­nju barikada i normalizaciji odnosa u selu, u trenutku dok se pre­govaračko vozilo polagano kretalo iz pravca O. u pravcu centra sela T. s upa­­­­­­­­­­­­­lje­nim treptačima, ogorčen i bijesan na vođe­­­­­­­­­­­­­nje pre­govora i pre­go­varače, po ­­­­­­­­­­­­­nje­govom sudu odgovorne za događaje koji su ga zadesili i čitavu situaciju u selu, u namjeri da ih iz tih razloga liši života, sačekao vozilo uz rub ceste praveći se da osigurava policijski punkt, iznenada stupio pred vozilo i iz automatske puške »kalaš­­­­­­­­­­­­­njikov« kalibra 7,62 mm, s uda­­­­­­­­­­­­­ljenosti od 10 metara ispalio u rafalnoj vatri 30 metaka, tj. čitav okvir te tako na podmukao način lišio života J. R.-K., M. K. i G. Z., a pokušao lišiti života M. T. Time da je počinio kaznena djela protiv života i tijela ubojstvom i pokušajem ubojstva iz članka
153. stavka
154. točke
155. i
156. ranije važeće­g Krivičnog zakona.
157. Vrhovni sud je svojim već opisanim rješe­­­­­­­­­­­­­njem uvažio žalbu optuženika protiv rješe­­­­­­­­­­­­­nja Županijskog suda u O., preinačio to rješe­­­­­­­­­­­­­nje i obustavio kazneni postupak, pozivajući se na odredbe Zakona o općem oprostu. Svojom kasnijom presudom (broj: Kzz-16/97-4) donesenom u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je utvrdio da je taj zahtjev osnovan, te da je osporenim rješe­­­­­­­­njem istog suda povrijeđen zakon o odredbi članka
158. stavka
159. Zakona o općem oprostu u korist optuženika. S obzirom da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen na štetu optuženika, Vrhovni sud, sukladno članku
160. stavku
161. ZKP, nije mogao ukinuti osporeno pravomoćno rješe­­­­­­­­nje, već samo utvrditi da je uči­­­­­­­­njena povreda zakona. Odredba članka
162. stavka
163. ZKP glasi: »