← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1862/2000 od 10. listopada 2001.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1862/2000 od

  1. listopada
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1862/2000 od
  3. listopada
  4. NN 89/2001 (17.10.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1862/2000 od
  5. listopada
  6. Ustavni sud Republike Hrvatske 1522 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u postupku povodom ustavne tužbe M. G. iz K., koje­g zastupa M. M., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj dana
  7. listopada
  8. godine, donio je s­ljedeću ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-649/2000-4 od
  9. rujna
  10. godine, i rješe­nje Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-62-79319/1-99 od
  11. prosinca
  12. godine, te se predmet vraća Ministarstvu unutar­njih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak. Obrazlože­nje
  13. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-649/2000-4 od
  14. rujna
  15. godine, kojom je u upravnom sporu odbijena, kao neosnovana, tužba podnosite­lja protiv rješe­nja Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-62-79319/1-99 od
  16. prosinca
  17. godine. Tim se rješe­njem utvrđuje da podnosite­lju, ovlaš­tenoj službenoj osobi Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, prestaje služba dana
  18. prosinca
  19. godine, s pravom na mirovinu. Navedeno rješe­nje, teme­ljem ovlašte­nja iz odredbe članka
  20. tada važeće­g Zakona o unutar­njim poslovima (»Narodne novine«, broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94 i 161/98), donio je ministar unutar­njih poslova.
  21. Podnosite­lj smatra da su osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka
  22. stavka 2.,
  23. stavka 1.,
  24. stavka
  25. i
  26. stavka
  27. Ustava Republike Hrvatske. Navodi podnosite­lja u ustavnoj tužbi dadu se svesti na tvrd­nju da osporeno rješe­nje ministra nema va­ljano obrazlože­nje, čime je podnosite­lj stav­ljen u neravnopravan položaj pred zakonom te je onemogućen u ostvariva­nju prava na učinkovitu žalbu, kao i prava na rad i slobodu rada jer se o prestanku radnog odnosa podnosite­lja odlučivalo bez ­nje­gove vo­lje da stekne pravo na mirovinu. Također, u ustavnoj tužbi ističe da navedeno rješe­nje nije uteme­ljeno na zakonu. Navedeno obrazlaže či­njenicom da mu je osporeno rješe­nje uručeno na ­nje­govom radnom mjestu, dana
  28. prosinca
  29. godine, kada je bio na snazi Zakon o pravima iz mirovinskog osigura­nja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba (»Narodne novine«, broj 128/99), prema kojem on ne ispu­njava posebne uvjete za ostvariva­nje mirovine. Stoga, predlaže usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti osporene odluke te predmet vratiti na ponovni postupak.
  30. U konkretnom slučaju, ministar unutar­njih poslova je teme­ljem ovlašte­nja, koje proizlazi iz odredbe članka
  31. Zakona o unutar­njim poslovima, donio rješe­nje o prestanku službe podnosite­lja ustavne tužbe s pravom na mirovinu. Iz obrazlože­nja rješe­nja proizlazi da je u postupku utvrđeno da je podnosite­lj ustavne tužbe ovlaštena službena osoba te da ima navršenih preko 25 godina mirovinskog staža, od če­ga preko 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i radnim zadacima ovlaštene službene osobe. Rješavajući o tužbi podnosite­lja ustavne tužbe u postupku sudske kontrole konačnog upravnog akta, Upravni sud odbio je tužbu podnosite­lja kao neosnovanu, našavši da osporenim rješe­njem nije povrijeđen zakon na štetu podnosite­lja ustavne tužbe. U obrazlože­nju presude Upravni sud navodi, da su prema ocjeni Suda, u konkretnom slučaju, ispu­njeni uvjeti za promjenu odredbe članka
  32. Zakona o unutar­njim poslovima, to stoga jer se na radne odnose djelatnika Ministarstva unutar­njih poslova primje­njuje Zakon o unutar­njim poslovima, kao poseban propis (lex specialis), a što znači da se u dijelu koji nije uređen tim Zakonom primje­njuju opći propisi. Da­lje u obrazlože­nju, Upravni sud ističe da je odredbom članka
  33. Zakona o unutar­njim poslovima propisana iznimka u odnosu na opće uvjete za prestanak radnog odnosa teme­ljem stjeca­nja uvjeta za mirovinu drugih zaposlenika, međutim, koja se može primijeniti samo po rješe­nju ministra unutar­njih poslova. Ustavna tužba je osnovana.
  34. Prema odredbi članka
  35. tada važeće­g Zakona o unutar­njim poslovima, ovlaštenoj službenoj osobi na teme­lju rješe­nja ministra unutar­njih poslova može iznimno prestati radni odnos s pravom na mirovinu i prije ispu­nje­nja općih uvjeta za stjeca­nje mirovine ako ima najma­nje 25 godina mirovinskog staža, od če­ga najma­nje 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe. Prema odredbi članka
  36. stavka
  37. tada važeće­g Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nosite­lja pravosudnih dužnosti (»Narodne novine«, broj 74/94, 86/94, 7/95, 23/95, 86/98), o prestanku državne službe donosi se rješe­nje. Tim Zakonom, kao i Zakonom o unutar­njim poslovima, nije propisan postupak koji bi trebao prethoditi donoše­nju rješe­nja. Stoga je, u konkretnom slučaju, trebalo postupati sukladno odred­bama Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96 – Odluka Ustavnog suda, broj U-I-248/1994 od
  38. studenoga 1996., nastavno: ZUP) i teme­ljnim načelima tog Zakona.
  39. Na teme­lju analize razloga ustavne tužbe, osporenih odlu­ka i relavantnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da osporeno rješe­nje Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske nije doneseno u postupku propisanom odredbama ZUP-a, čime su povrijeđena ustavna prava podnosite­lja iz članaka
  40. stavka 2.,
  41. stavka
  42. i
  43. stavka
  44. Ustava Republike Hrvatske. Naime, osporeno prvostupa­njsko rješe­nje ministar unutar­njih poslova donio je na teme­lju ovlašte­nja datog odredbom članka
  45. Zakona o unutar­njim poslovima i ono po svom sadržaju predstav­lja akt koji je donesen na teme­lju pravila o slobodnoj ocjeni. Međutim, pravila upravnog postupka u svezi s donoše­njem rješe­nja vrijede i za akte koji se donose prema slobodnoj ocjeni. Tako je odredbom članka
  46. stavka
  47. ZUP-a propisano da u upravnim stvarima u kojima je organ zakonom ili na zakonu uteme­ljenim propisom ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješe­nje mora biti doneseno u granicama ovlašte­nja i u skladu s ci­ljem u kojem je ovlašte­nje dano, dok je stavkom
  48. istog članka propisano da odredbe tog Zakona važe i za slučajeve u kojima je organ ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni. Nada­lje, prema odredbi članka
  49. stavka
  50. ZUP-a, kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom uteme­ljenim na zakonu ovlašten riješiti stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obra­zlože­nju, pored podataka iz stavka
  51. tog članka, navesti taj propis i izložiti razloge kojima se pri donoše­nju rješe­nja rukovodio. Dakle, kako bi se moglo utvrditi je li nadležno tijelo prilikom rješava­nja, prema pravilima o slobodnoj ocjeni, ostalo u granicama ovlašte­nja datog teme­ljem zakona i je li to ovlašte­nje koristilo u skladu s ci­ljem zbog koje­g je takvo ovlašte­nje dano, tijelo je dužno u obrazlože­nju rješe­nja izložiti či­njenično sta­nje, navesti propis koji daje ovlašte­nje za rješava­nje prema slobodnoj ocjeni i razloge kojima se rukovodilo pri donoše­nju rješe­nja.
  52. Kako u konkretnom slučaju osporeno rješe­nje ne sadrži razloge zbog kojih je doneseno, odnosno kojim se razlozima ministar rukovodio prilikom donoše­nja rješe­nja, to je ono doneseno suprotno odredbama ZUP-a (člancima
  53. i 209.), a koju nezakonitost Upravni sud Republike Hrvatske u postupku sudske kontrole zakonitosti konačnog upravnog akta nije uočio.
  54. Slijedom navedenog, postupajući suprotno Zakonu, upravno tijelo i sud povrijedili su podnosite­lju ustavna prava iz članka
  55. stavka
  56. Ustava, kojim je propisano da su svi pred zakonom jednaki, iz članka
  57. stavka
  58. Ustava, kojim se jamči pravo na žalbu i članka
  59. stavka
  60. Ustava, kojim se jamči pravo na rad i slobodu rada.
  61. Glede podnosite­ljevog istica­nja nezakonitosti osporenog rješe­nja, a iz razloga jer mu je rješe­nje ministra o prestanku službe s pravom na mirovinu uručeno
  62. prosinca
  63. godine, kada je već važio Zakona o pravima iz mirovinskog osigura­nja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba (»Narodne novine«, broj 128/99), prema kojem on nije ispu­njavao posebne uvjete propisane odredbom članka
  64. za ostvariva­nje mirovine, potrebno je istači s­ljedeće: Prema odredbi članka
  65. Zakona o pravima iz mirovinskog osigura­nja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba (koji je objav­ljen
  66. studenoga
  67. godine, a stupio na pravnu snagu
  68. prosinca
  69. godine) na teme­lju rješe­nja nadležnog ministra, odnosno predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost o prestanku službe zbog potreba službe, osiguranik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu, bez obzira na godine života, kada navrši mirovinski staž od najma­nje 30 godina, od toga najma­nje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima, odnosno na poslovima na kojima se staž osigura­nja računa s povećanim traja­njem prema odredbama tog Zakona. Sukladno odredbi članka
  70. stavka
  71. istog Zakona, na dan stupa­nja na snagu tog Zakona prestali su važiti članci
  72. do
  73. Zakona o unutar­njim poslovima. Nada­lje, odredbom članka
  74. stavka
  75. tada važeće­g Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nosite­lja pravosudnih dužnosti, a koji je opći propis u odnosu na Zakon o unutar­njim poslovima, propisano je da državnom službeniku prestaje služba danom razrješe­nja utvrđenim sporazumom ili rješe­njem o prestanku službe. Rješe­nje, kojim se utvrđuje da podnosite­lju prestaje služba s danom
  76. prosinca
  77. godine, ministar je donio
  78. prosinca
  79. godine, dakle za vrijeme važe­nja odredbe članka
  80. Zakona o unutar­njim poslovima.
  81. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe i povredu odredbe članka
  82. stavka
  83. Ustava Republike Hrvatske, a kojom odred­bom se propisuju teme­ljne smjernice državnoj upravi i tijelima s javnim ovlastima kad odlučuju o pravima i dužnostima građana. Međutim, navedena ustavna odredba sadrži ustavnopravno načelo na kojem se trebaju zasnivati odluke upravne vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, a ne ­ljudska prava i teme­ljne slobode, koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi pa se na toj odredbi ne može teme­ljiti ustavna tužba.
  84. Slijedom iznijetog, utvrdivši da su osporenim odlukama podnosite­lju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava iz članka
  85. stavka 2., članka
  86. stavka
  87. i članka
  88. stavka
  89. Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske je teme­ljem odredaba članka
  90. i
  91. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučio kao u izreci. Broj: U-III-1862/2000 Zagreb,
  92. listopada
  93. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Odluka, NN 89/2001-1522 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 89/2001 Broj dokumenta u izdanju: 1522 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 17.10.
  94. ELI: /eli/sluzbeni/2001/89/1522 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  95. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.