← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1162/2001 od 5. prosinca 2001.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1162/2001 od

  1. prosinca
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1162/2001 od
  3. prosinca
  4. NN 111/2001 (14.12.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1162/2001 od
  5. prosinca
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1851 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Petar Klarić, predsjednik Vijeća, te suci Jurica Malčić, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi ICC U. GmbH & Co. KG, F., zastupanoga po S. P. N., direktoru, na sjednici održanoj
  7. prosinca
  8. godine, donio je jednoglasno ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: – presuda Trgovačkog suda u V., broj: VI-P-801/99-11 od
  9. srp­nja
  10. godine i – presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: XIII-Pž-4293/00-2 od
  11. ve­ljače
  12. godine, te se predmet vraća Trgovačkom sudu u V. na ponovni postupak. III. Rješe­nje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1162/2001 od
  13. srp­nja
  14. godine, o obustavi ovrhe teme­ljem presude Trgovačkog suda u V., broj: VI-P-801/99-11 od
  15. srp­nja
  16. godine, stav­lja se izvan snage. IV. Ova će se odluka objaviti u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  17. Podnosite­lj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-4293/00-2 od
  18. ve­ljače
  19. godine, kojom je odbijena ­nje­gova žalba i u cijelosti potvrđena presuda Trgovačkog suda u V., broj: VI-801/99 od
  20. srp­nja
  21. godine. Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena. Izreka prvostupa­njske presude glasi: »
  22. Utvrđuje se da je ICC U. GmbH & Co. KG, sa sjedištem u F., Nj., pravova­ljano ustupio prava i obveze iz ugovora o kreditu od
  24. 1998., sklop­ljenog s društvom F. d.o.o. V., društvu D. GmbH & Co. KG., K., Nj., te da je D. GmbH & Co. KG, K., pravova­ljano ustupio prenesena prava i obveze društvu A. S. KG I. T. & V., sa sjedištem u B., Nj.
  25. Utvrđuje se da je društvo A. S. KG I. T. & V. ugovorna strana i vjerovnik iz ugovora o kreditu sklop­ljenog dana
  28. između F. d.o.o. A. 2, V. i ICC U. GmbH & Co. KG, H. 192, F.
  29. Utvrđuje se da društvo A. S. KG I. T. & V., B., ima pravo na fiducijarni prijenos poslovnih udjela F. d.o.o., F. I. d.o.o. i P. d.o.o., koje drže F. d.o.o., M. H., Lj. W., D. Ž., Z. Š.-P., S. R. i N. K.
  30. Utvrđuje se da društvo A. S. KG I. T. & V., B., ima pravo na fiducijarni prijenos poslovnih udjela F. d.o.o., F. I. d.o.o. i P. d.o.o., koje drže F. d.o.o., M. H., Lj. W., D. Ž., Z. Š.-P., S. R. i N. K.
  31. Svaka stranka snosi svoje troškove.«
  32. Prvostupa­njski sud je utvrdio nespornim da je između podnosite­lja, kao II. tuženika, i F. d.o.o. iz V., kao I. tuženika,
  33. kolovoza
  34. godine zak­ljučen ugovor o kreditu na iznos od 2,600.000 DEM, te da su tuženici M. H., Lj. W., D. Ž., Z. Š.-P., S. R., N. K. i F. d.o.o. prenijeli poslovne udjele koje imaju u društvu F. d.o.o. u fiducijarno vlasništvo podnosite­lja. Sud je također kao nesporno utvrdio da je člankom
  35. navedenog ugovora o kreditu podnosite­lj ovlašten prenijeti svoj položaj, prava i obveze iz tog ugovora na treće osobe, a primate­lji kredita (društva F. d.o.o., V. d.d. i članovi društva F. d.o.o.) su već unaprijed u ugovoru dali svoju suglasnost za prijenos prava i obveza iz ugovora. Za prijenos prava i obveza bilo je potrebno da davate­lj izjave i primate­lj izjave daju pisane izjave, ovjerene kod javnog bi­lježnika ili ­njemačkog bi­lježnika, te da iste dostave primate­lju kredita, preporučeno poštom. Ugovor o kreditu i prijenos fiducijarnog vlasništva, odnosno poslovnog udjela, solemnizirani su kod javnog bi­lježnika
  36. kolovoza
  37. godine. Podnosite­lj je
  38. studenoga
  39. godine dao izjavu ovjerenu kod javnog bi­lježnika da prenosi svoju poziciju i sva prava i obveze iz ugovora o kreditu od
  40. kolovoza
  41. godine na društvo D. GmbH & Co. KG, K. (u da­lj­njem tekstu: D.), koje je izjavom o prihvaća­nju od
  42. listopada
  43. godine prihvatilo ustupa­nje od podnosite­lja, te je istog dana dalo izjavu o ustupa­nju tužite­lju, a društvo A. S. KG iz B. da je istu prihvatilo i takvu ispravu ovjerilo kod javnog bi­lježnika u SR Nj. Prvostupa­njski sud je utvrdio da je tužite­lj
  44. studenoga
  45. godine, preko Z. banke, uplatio na račun tuženika F. d.o.o. iznos od 2,023.000 DEM, navevši pri uplati da se ista odnosi na ugovor o kreditu od
  46. kolovoza
  47. godine. Stoga sud smatra da je uplatom veće­g dijela iznosa iz ugovora o kreditu, koja je uslijedila u vremenu ubrzo nakon izjave o prijenosu podnosite­lja, a bez obzira na kaš­nje­nje s izjavom o prihvaća­nju društva D., tužite­lj va­ljano preuzeo ustup­ljena prava i obveze iz ugovora o kreditu. Sud smatra da tužite­lj ne bi uplaćivao toliki novac, a da nije znao svrhu uplate ili da bi bio bez garancije za vraća­nje tog iznosa, pa zak­ljučuje da ova uplata može biti vezana samo uz ustup prava iz ugovora o kreditu. Navode podnosite­lja, kojima osporava pravova­ljanost ustu­pa­­nja prava društvu D. i poriče svrhu izvršene uplate po tužite­lju, prvostupa­njski sud je odbio bez da je provođe­njem dokaza provjerio ­njihovu osnovanost. Jednako tako, sud nije prihvatio predo­čeno miš­lje­nje ­njemačkog bi­lježnika o tome da po ­njemačkim propisima nije došlo do prijenosa prava i obveza iz ugovora o kreditu. Prvostupa­njski sud je odbio podnosite­ljev prigovor o nenadležnosti hrvatskog suda i hrvatskog prava za rješava­nje konkretnog spora, pozivom na odredbu članka
  48. stavka
  49. Zakona o rješava­nju sukoba zakona s propisima drugih zema­lja u određe­nim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, u da­lj­njem tekstu: ZRSZ), pri čemu je zak­ljučio da svi tuženici, osim podnosite­lja, imaju sjedište odnosno prebivalište u Republici Hrvatskoj, pa da stoga za tuženike sa svojstvom materijalnih suparničara nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Svojstvo tuženika kao materijalnih suparničara sud je utvrdio pozivom na odredbu članka
  50. stavka
  51. točke
  52. Zakona o parnič­nom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99, u da­lj­njem tekstu: ZPP). U postupku povodom žalbe podnosite­lja, drugostupa­njski sud je dopunu žalbe utvrdio nepravodobnom, te je u razmatra­nje uzeo samo žalbu izjav­ljenu brzojavom, koju je odbio kao neosnovanu, jer da ista nije sadržavala nikakve razloge.
  53. U ustavnoj tužbi podnosite­lj ističe povrede odredaba članaka
  54. stavka 2., 18.,
  55. i
  56. Ustava Republike Hrvatske, te predlaže Sudu donoše­nje rješe­nja o odgodi ovrhe fiducijarnim prijenosom poslovnih udjela društava F. d.o.o., F. I. d.o.o. i P. d.o.o. tužite­lju do donoše­nja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Povrede navedenih odredaba Ustava podnosite­lj obrazlaže či­njenicom da u prvostupa­njskom postupku nije imao ravnoprav­an položaj, da či­njenično sta­nje nije pravilno i potpuno utvrđeno, te da je u prvostupa­njskom postupku pogrešno primije­njeno materijalno i postupovno pravo (nadležnost suda, primjena ugovorenog mjerodavnog prava, vrijednost predmeta spora, disponira­nje tužite­lja i ostalih tuženika na način da se ošteti podnosite­lja). U ustavnoj tužbi podnosite­lj ukazuje i na postupa­nje drugo­stupa­njskog suda povodom žalbe izjav­ljene tele­grafskim putem, kao i u svezi s ocjenom pravodobnosti dopune žalbe, koje je protivno zakonu, uslijed če­ga nisu rasprav­ljeni žalbeni navodi podnosite­lja i dokazi kojima se osporavaju sporna utvrđe­nja prvostupa­njske presude. Ponovno iznoseći prigovor nenadležnosti hrvatskog suda i prigovor pogrešne primjene hrvatskog prava u rješava­nju konkretnog spora, podnosite­lj napomi­nje da je u ugovorima, kojih su stranke ­njemačke pravne osobe sa sjedištem u SR Nj., ali i u slučaju ugovora o kreditu zak­ljučenog s hrvatskim strankama, potpuno poštovana autonomija stranaka, te je tako za slučaj spora određena nadležnost arbitražnog suda i primjena ­njemačkog materijalnog prava, a što sudovi u osporavanim odlukama uopće nisu ocijenili na prihvat­ljiv i razložan način, između ostaloga i zbog toga što nisu naveli niti jedan hrvatski propis na teme­lju koje­ga donose svoje presude. Osporavajući utvrđe­nje prvostupa­njskog suda o karakteru suparničarstva tuženika, na teme­lju če­ga je prvostupa­njski sud utvrdio svoju nadležnost pozivom na članak
  57. stavak
  58. ZRSZ, podnosite­lj izlaže da I. tuženi i tuženici od 3.–
  59. u pogledu predmeta spora više nemaju nikakvih prava odnosno obveza te da sukladno tome nemaju svojstvo materijalnih suparničara zajedno s podnosite­ljem. Podnosite­lj ukazuje da su o svim tim pita­njima prvostupa­njski i drugostupa­njski sud trebali voditi računa po službenoj dužnosti, sukladno članku
  60. stavku
  61. ZPP. Opsežno izlažući tijek rad­nji povezanih sa zak­ljuče­njem ugovora o kreditu od
  62. kolovoza
  63. godine i ponude uči­njene društvu D., podnosite­lj iznosi primjere iz prakse ­njemačkih propisa mjerodavnih za sporne ugovorne odnose. Tim primjerima podnosite­lj osporava utvrđe­nja presuda u pogledu va­ljanosti cesije ugovorne pozicije podnosite­lja društvu D., zbog prihvaća­nja ponude nakon proteka godine dana od dana dostave ponude, u kojem je vremenu podnosite­lj već dao izjavu o opozivu iste. Smatra da je zakaš­nje­nje u prihvaća­nju, prema hrvatskim i ­njemačkim propisima, razlog zbog koje­g cesija nije nastala. Podnosite­lj deta­ljno obrazlaže da uplata iznosa od 2,600.000 DEM predstav­lja tužite­ljevu obvezu koja proizlazi iz posve različitog ugovornog odnosa, a koja se samo vremenski podudara s pretpostav­ljenom protučinidbom za preuzima­nje podnosite­ljeve pozicije iz ugovora o kreditu. Smatra da je ta uplata, po ­njemačkom pravu, procesna prijevara, koja je bankarsko-tehnički prikazana kao uplata tužite­lja. Ističe da se radi o uplati Tvornice konfekcije Z. za račun i u korist podnosite­lja, koja uplata nema nikakve veze s prijenosom ugovora o kreditu. Podnosite­lj napomi­nje da je osporavanim presudama davate­ljima osigura­nja bez ijednog pravnog razloga i objaš­nje­nja omogućeno da ponovno i protupravno raspolažu udjelima koje su već jednom prenijeli na podnosite­lja, pri čemu ih se proglašava vlasnicima udjela koje drže. Stoga upućuje na zapisnik Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske od
  64. trav­nja
  65. godine, u kojem davate­lji osigura­nja daju izjave koje se izravno protive utvrđe­njima osporavanih presuda. Predlaže usvaja­nje ustavne tužbe, ukida­nje osporavane pre­sude i vraća­nje predmeta na ponovni postupak prvostupa­njskom sudu, a do donoše­nja konačne odluke ovog Suda, predlaže donoše­nje privremene mjere. Ustavna tužba je osnovana.
  66. Prema odredbama članka
  67. stavka
  68. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene vlasti, odlukom upravne vlasti ili odlukom drugih tijela, koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno neko od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sastavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova ne­go poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda čovjeka, zajamčenih Ustavom. Ustavni sud, tijekom postupka pruža­nja ustavnosudske zaštite, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posiza­nja u ljudska prava i teme­ljne slobode građana.
  69. U provedenom ustavnosudskom postupku u svezi s podnijetom ustavnom tužbom i prijedlogom za odgodu ovrhe teme­ljem presude Trgovačkog suda u V., ovaj je Sud razmatrao samo one podnosite­ljeve navode koji se teme­lje na odredbama Ustava Republike Hrvatske te na mjerodavnim hrvatskim propisima. Razmatra­njem i analizom spisa predmeta prvostupa­njske i drugostupa­njske presude, Ustavni sud je utvrdio postoja­nje propusta sudova, koji su u konkretnom slučaju doveli do povreda odredaba Ustava navedenih u ustavnoj tužbi. Konkretan predmet ima jasno međunarodno obi­lježje, jer su sve pravne osobe koje se navode u ugovoru o ustupu prava i obveza iz ugovora o kreditu strane pravne osobe. Mjerodavno pravo za va­ljanost i učinke ustupa trebalo je odrediti teme­ljem kolizijskih pravila za određiva­nje prava mjerodavnog za ugovor. Kolizijska pravila sadržana su, najvećim dijelom, u odredbama ZRSZ. Teme­ljem odredbe članka
  70. ZRSZ sudovi ili druga nadležna tijela po službenoj dužnosti utvrđuju sadržaj stranog mjerodavnog prava. Mjerodavne odredbe ZRSZ jesu: Članak
  71. »Za ugovor mjerodavno pravo je što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.« Članak
  72. »Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primje­njuje se: (...) 20) za ostale ugovore – pravo mjesta gdje se u vrijeme primit­ka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca«. Članak
  73. »Na učinak ustupa­nja potraživa­nja ili preuzima­nja duga prema dužniku odnosno vjerovniku koji nisu sudjelovali u ustupa­nju odnosno preuzima­nju primijenit će se pravo koje je mjerodavno za potraživa­nje odnosno dug.« Teme­ljem navedenih kolizijskih pravila hrvatskog propisa trebalo je uvažiti prigovor podnosite­lja u svezi s izborom ­nje­mač­kog prava kao mjerodavnog prava za ugovor o kreditu i ugovor o ustupa­nju potraživa­nja. Primjenom tih pravila sud je trebao utvrditi svoju nenadležnost za rješava­nje spora među strankama u konkretnom slučaju, s obzirom na ugovorenu nadležnost arbitraže.
  74. Međutim, rješe­njem Trgovačkog suda u V., donijetim na ročištu
  75. svib­nja
  76. godine, odbijen je podnosite­ljev pri­go­vor nenadležnosti hrvatskog suda, kao i prigovor o primjeni ­nje-mač­kog prava u postupku pred ­njemačkom arbitražom, određe­nom ugovorom od
  77. kolovoza
  78. godine, a da nisu iznijeti razlozi kojima se vodio Trgovački sud u V., pri utvrđiva­nju nadležnosti hrvatskog suda i primjeni mjerodavnog propisa hrvat­skog prava. O tome se u prvostupa­njskoj presudi (na stranici 3.) izlaže vrlo sažeto, citira­njem članka
  79. stavka
  80. ZRSZ: »Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji kad jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj.« Prvostupa­njski sud tuženike u ovom predmetu smatra mate­rijalnim suparničarima u smislu članka
  81. stavka
  82. točke
  83. ZPP, bez navođe­nja razloga za va­ljanost tog zak­ljučka. Nada­lje, na stranici 6., u
  84. odlomku prvostupa­njske presude prvostupa­njski sud utvrđuje: »... kao što je rečeno u ovom slučaju primje­njuju se hrvatski propisi, te sud na teme­lju utvrđenih či­njenica i hrvatskih zakona donosi presudu.« U obrazlože­nju prvostupa­njske presude nema podataka o tome koji je mjerodavni hrvatski propis primije­njen. Po ocjeni Ustavnog suda nenavođe­nje mjerodavne odredbe hrvatskog zakona po kojoj je slučaj presuđen predstav­lja bitnu povredu postupka iz članka
  85. stavka
  86. točke
  87. ZPP (presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati) a istu povredu postupovnih odredaba počinio je i drugostupa­njski sud. Stoga Ustavni sud ne može ispitati razloge kojima su se u konkretnom slučaju prvostupa­njski i drugostupa­njski sud vodili u odlučiva­nju o nadležnosti hrvatskog suda i primjeni hrvatskog prava. Iz ugovora o kreditu od
  88. kolovoza
  89. godine, izjave od
  90. listopada
  91. godine, o prihvaća­nju statusa, svih prava i obveza društva ICC od strane društva D., te izjave o ustupa­nju i prihvaća­nju dane između društava D. i A. S. KG, proizlazi da su, pod pretpostavkom va­ljanosti ovih ustupa­nja i prihvaća­nja, ugovorne stranke prihvatile i odredbu članka
  92. kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost arbitražnog suda i primjena njemačkog prava, a postupak će se voditi na ­njemačkom jeziku. U slučaju va­ljanosti izvršenog ustupa­nja prava i obveza iz tog ugovora, hrvatski sud je tužbu trebao odbaciti zbog nenadlež­nosti, odnosno, u slučaju neva­ljanosti ustupa, tužbu je trebao odbiti kao neosnovanu. Ova okolnost nije obrazložena i predstav­lja bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka
  93. stavka
  94. točke
  95. ZPP, poči­njenu donoše­njem prvostupa­njske presude, a time je povrijeđeno i podnosite­ljevo ustavno pravo zajamčeno člankom
  96. stavkom
  97. i člankom
  98. Ustava.
  99. Ustavni sud je utvrdio da je drugostupa­njski sud povrijedio i podnosite­ljeva ustavna prava iz odredaba članaka
  100. i
  101. stavka
  102. alineje
  103. Ustava, jer je pogrešno zak­ljučio da se radi o žalbi bez razloga, odnosno o nepravovremenoj dopuni žalbe, te nije izvršio kontrolu prvostupa­njske presude u smislu odredbe članka
  104. ZPP. Iz poštanske potvrde, koja prileži ustavnoj tužbi (prilog P-5) ovaj je Sud utvrdio da je protiv prvostupa­njske presude pod­nosite­lj podnio žalbu brzojavom, predanu pošti
  105. srp­nja
  106. godine, te je u da­lj­njem roku od 3 dana, sukladno odredbi članka
  107. stavka
  108. ZPP, dana
  109. srp­nja
  110. godine predao dopunu žalbe preporučeno putem pošte. Drugostupa­njski je sud samo na teme­lju prijamnog žiga, datiranog s
  111. kolovoza
  112. godine, zak­ljučio o nepravovremenosti dopune žalbe, pri čemu nije izvršio provjeru drugih raspoloživih dokaza. Omotnica u kojoj je dospjela dopuna žalbe nije prik­ljučena spisu predmeta.
  113. Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da su pod­nosite­lju povrijeđena ustavna prava propisana člankom
  114. stavkom
  115. (jednakost pred zakonom), člankom
  116. (pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stup­nja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom), člankom
  117. (jednakost svih pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), kao i člankom
  118. (pravo da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama). U vezi s prijedlogom podnosite­lja iznijetim u ustavnoj tužbi da Sud donese rješe­nje o odgodi ovrhe, teme­ljem presude Trgovačkog suda u V., ovaj je Sud utvrdio da su ispu­njene pretpostavke iz odredbe članka
  119. stavka
  120. Ustavnog zakona za usvaja­nje prijedloga. Nakon usvaja­nja ustavne tužbe i ukida­nja osporavanih presuda, kao izvršnog naslova, bilo je potrebno rješe­nje o odgodi ovrhe staviti izvan snage.
  121. Utvrdivši da su podnosite­lju povrijeđena prava navedena u ustavnoj tužbi, Ustavni sud je, teme­ljem odredbi članaka
  122. stavka 2.,
  123. i
  124. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci. Broj: U-III-1162/2001 Zagreb,
  125. prosinca
  126. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Petar Klarić, v. r. Odluka, NN 111/2001-1851 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 111/2001 Broj dokumenta u izdanju: 1851 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 14.12.
  127. ELI: /eli/sluzbeni/2001/111/1851 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  128. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.