← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-302/1997 od 28. studenoga 2001.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-302/1997 od

  1. studenoga
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-302/1997 od
  3. studenoga
  4. NN 111/2001 (14.12.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-302/1997 od
  5. studenoga
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1852 Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u povodu ustavne tužbe Akcionarskog društva »A.« iz S., zastupanog po N. i D. H., odvjetnicima iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana
  7. studenoga
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1331/1996 od
  9. rujna 1996., te se predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučiva­nje. Obrazlože­nje
  10. Podnosite­lj je podnio pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nave­de­ne u izreci, kojom je taj Sud odbio reviziju podnosite­lja ustavne tužbe, tuženika u sporu, i potvrdio presudu Županijskog suda u Z., broj: Gž-5269/95 od
  11. listopada
  12. godine. Tom je presudom odbijena žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Z., broj: Pr-5149/91 od
  13. ožujka
  14. u točkama I., II., VI. i VII., to jest u dijelu kojim je utvrđeno da su rješe­nja tuženika od
  15. studenoga 1991., o prestanku rada dvoje tužite­lja (J. F.-S. i M.M.), ništava i bez pravnog učinka i da ih je tuženik dužan vratiti na rad, odnosno omogućiti im obav­lja­nje poslova koje su obav­ljali prije prestanka rada.
  16. Podnosite­lj ustavne tužbe postav­lja pita­nje u koju državu i na koje poslove je dužan vratiti tužite­lje na rad, s obzirom na raspad bivše SFRJ i či­njenicu da su Republika Hrvatska i Republika Makedonija postale dvije samostalne države. Poziva se pritom na odredbe članaka
  17. i
  18. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99, da­lje: ZPP), prema kojima je sud dužan po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka paziti na svoju nadležnost pa kada utvrdi da nije nadležan, dužan se takvim i oglasiti, ukinuti provedene rad­nje i odbaciti tužbu, što u konkretnom slučaju niti jedan od sudova nije učinio. Smatra neuteme­ljenim poziva­nje sudova na odredbu članka
  19. u svezi s člankom
  20. ZPP-a, na kojima su ti sudovi zasnovali svoju nadležnost. Tvrdi, naime, da je morala biti primije­njena odredba članka
  21. Zakona o rješava­nju sukoba zakona s propisima drugih zema­lja u određenim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, da­lje: ZRSZ), prema kojoj bi u konkretnom slučaju nadležnost suda Republike Hrvatske postojala kada bi strana pravna osoba – tuženik, imala u Republici Hrvatskoj svoje predstavništvo ili zastupništvo ili kad bi u Republici Hrvatskoj postojalo sjedište pravne osobe kojoj je povjereno obav­lja­nje poslova strane pravne osobe. Kako niti jedno od toga nije slučaj, to ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, teme­ljem članka
  22. ZRSZ, i tužbu je va­ljalo odbaciti.
  23. Pored navedenog, podnosite­lj ustavne tužbe smatra donesene odluke nezakonitim i u pogledu primjene materijalog prava, tvrdeći da su tužite­lji dobili otkaz iz razloga navedenih u članku
  24. bivše­g Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91, da­lje: ZOPRO), to jest zbog nesposobnosti za izvršava­nje poslova radnog mjesta na koje su raspoređeni, da nije bilo mogućnosti raspoređiva­nja na drugo radno mjesto, a sve u svezi s novonastalom geopolitičkom situacijom te da s obzirom na to, a sukladno odredbama članka
  25. stavka
  26. točke
  27. ZOPRO, članka
  28. bivše­g Zakona o radnim odnosima (»Narodne novine«, broj 19/90 i 19/92, da­lje: ZRO) te odredbi članka
  29. Kolektivnog ugovora Akcionarskog društva »A.« S. od
  30. lip­nja 1991., nije postojala obveza poslodavca da tužite­ljima odredi otkazni rok. Ukazuje i na više primjera prakse Županijskog suda u Gradu Z. u istovjetnim slučajevima, koja je suprotna ovdje osporavanim odlukama, poziva se i na primjere takve prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a posebno ističe i poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-305/1998 od
  31. trav­nja 2001., kojom je ­nje­gova ustavna tužba, u či­njenično i pravno istovjetnom predmetu, usvojena i kojom je ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ističe povrede odredaba članka
  32. (najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske), članka
  33. (»U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u skladu s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.«), članka
  34. (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom), članka
  35. (»Svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.«) i članka
  36. stavka
  37. Ustava Republike Hrvatske (prema Ustavu Republike Hrvatske – »Narodne novine«, broj 41/01 – članak
  38. stavak
  39. – »Sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona.«). Slijedom navedenog predlaže ukida­nje osporavanih odluka. Ustavna tužba je osnovana.
  40. Stajalište o osnovanosti ustavne tužbe podnosite­lja Ustav­ni sud Republike Hrvatske zauzeo je na teme­lju analize osporavanih odluka, mjerodavnih zakonskih odredaba te navoda i razloga ustavne tužbe. Pored toga, Sud je imao u vidu da su osporavane odluke i podnesena ustavna tužba u konkretnom slučaju jednakog či­njenič­nog i pravnog supstrata kao u predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-305/1998, u kojem je ovaj Sud donio odlu­ku o usvaja­nju ustavne tužbe (»Narodne novine«, broj 36/01). Glede navoda podnosite­lja, kojima on dovodi u pita­nje nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj za suđe­nje u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud Republike Hrvatske stoji na stajalištu da je nadležnost sudova, koji su u konkretnom sporu sudili, neupitna i na zakonu uteme­ljena, u svezi s čime je i u ospo­ra­vanim odlukama va­ljano izložena pravna osnova te nadležnosti. Stoga, u navedenom smislu u ustavnoj tužbi nisu navedeni relevantni razlozi za ocjenu o povredi ustavnih prava podnosite­lja.
  41. Glede razloga na kojima Ustavni sud teme­lji svoju odluku o usvaja­nju ustavne tužbe, ističe se s­ljedeće: Pravilnost primjene materijalnopravnih odredaba mjero­dav­nog zakona i drugih propisa, važećih u odnosno vrijeme, ukazuje se u konkretnom slučaju spornom s gledišta zakonitosti donesenih odluka, a osobito kada se ima u vidu različitost pravne prakse drugostupa­njskog, odnosno revizijskog suda. Naime, predmetni je spor vođen u svezi sa spornim pita­njem postoja­nja, odnosno nepostoja­nja obveze poslodavca da u slučaju izrica­nja otkaza radniku uvjetovanog točno određenim razlogom (nesposobnost za obav­lja­nje poslova radnog mjesta, nepostiza­nje predviđenih rezultata rada) omogući korište­nje otkaznog roka, odnosno u svezi s pita­njem mora li rješe­nje o prestanku radnog odnosa zbog tih razloga sadržavati i odredbu o pravu na otkazni rok i traja­nju tog otkaznog roka te čini li izostanak takve odredbe rješe­nje ništavim. U konkretnom se slučaju, dakle, radi o prestanku radnog odnosa iz razloga predviđenih člankom
  42. stavkom
  43. točkom
  44. (u svezi s člankom
  45. stavcima
  46. i 3.) tada važeće­g ZOPRO. Sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužite­lja zbog toga što im poslodavac nije priznao i osigurao otkazni rok na koje­g, kako smatraju, imaju pravo teme­ljem odredaba članka
  47. ZRO i članka
  48. stavka
  49. ZOPRO. Iz navedenog proistječe, kao teme­ljno sporno pravno pita­nje, razlikova­nje obligatornog i fakultativnog otkaznog roka. Članak
  50. ZRO glasi: »Otkazni rok je obvezan u s­ljedećim slučajevima: 1) kada radnik pismeno izjavi da želi raskinuti radni odnos, 2) kada nadležni organ utvrdi (…) da je radnik zasnovao radni odnos suprotno odredbi zakona, opće­g akta odnosno kolektivnog ugovora, 3) kada radniku prestaje radni odnos zbog trajnije­g i veće­g sma­nje­nja opse­ga posla kod poslodavca, 4) kada radnik odbije prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju za obav­lja­nje poslova drugog radnog mjesta.« Članak
  51. stavak
  52. ZOPRO glasi: »Zakonom, općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom utvrđuju se prava i dužnosti radnika i organizacija odnosno poslodavaca za vrijeme traja­nja otkaznog roka.« Kako je razvidno, otkazni razlog iz članka
  53. stavka
  54. točke
  55. ZOPRO (nesposobnost za obav­lja­nje poslova radnog mjesta, neostvariva­nje predviđenih rezultata rada) nije obuhvaćen odredbama članka
  56. ZRO, koji propisuje slučajeve u kojima je otkazni rok obligatoran. Glede prava tužite­lja na otkazni rok, koje bi eventualno proizlazilo iz kolektivnog ugovora, člankom
  57. stavkom
  58. Kolektivnog ugovora Akcionarskog društva »A.« S. izričito je utvrđeno da se odredbe o otkaznom roku ne primje­njuju u slučajevima prestanka radnog odnosa iz razloga nesposobnosti za obav­lja­nje poslova radnog mjesta, odnosno neostvariva­nja predvi­đenih rezultata rada. Međutim, u konkretnom slučaju sudovi nisu uzeli u obzir sadržaj navedene odredbe Kolektivnog ugovora, a rezultat navedenog propusta jest da u konkretnom slučaju nije primije­njena odredba koja je za taj slučaj očigledno mjerodavna.
  59. S ustavnopravnog gledišta, osobito s gledišta istaknute povrede odredaba članka
  60. i članka
  61. Ustava Republike Hr­vatske, navedena povreda predstav­lja razlog za usvaja­nje ustavne tužbe. Naime, ustavno jamstvo jednakosti iz članaka
  62. i
  63. Us­tava povrijeđeno je ako stranke u postupku koji je prethodio osporavanom pojedinačnom aktu nisu imale ravnopravan položaj, a u materijalnopravnom smislu ako se taj akt može smatrati samovo­ljnim. Članak
  64. Ustava sadrži razradu načela jednakosti (članak 14.) koje svakome jamči jednaku zaštitu prava u postupku pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima. U procesnom smislu, ovo je načelo povrijeđeno ako stranci nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku (da bude saslušana, da iznosi či­njenice i predlaže dokaze, da se nadležno tijelo izjasni o ­njezinim navodima, da pojedinačni akt bude obrazložen i sl.). U materijalnopravnom smislu, načelo jednakosti znači da, u pravilu, sudovi i druga tijela trebaju u istovrsnim slučajevima jednako suditi. To, međutim, znači da će ovo pravo biti povrije­đeno tek ako je osporavanim pojedinačnim aktom bez ikakvih ili bez razboritih razloga odstup­ljeno od prakse, odnosno ako se radi o pravno posve neprihvat­ljivom aktu i to zbog propušta­nja primjene očigledno mjerodavnog propisa ili zbog pogrešnog načina tumače­nja i primjene mjerodavnog propisa. S obzirom na izloženo, Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je da je u konkretnom slučaju došlo do povrede podno­site­ljevog prava na jednakost u materijalnopravnom smislu.
  65. Glede povreda ostalih ustavnih odredaba na koje podnosite­lj tužbom ukazuje (članci 3.,
  66. i
  67. stavak
  68. – sada članak
  69. stavak 3.), ističe se s­ljedeće: Odredbe članaka
  70. i
  71. Ustava sadrže najviše vrednote, odnosno načela na kojima je uteme­ljen ustavni poredak Repub­like Hrvatske. Na tim se odredbama ne može zasnovati ustavno pravo pojedinca (fizičke ili pravne osobe), koje se štiti ustavnom tužbom u postupku pruža­nja ustavnosudske zaštite, teme­ljem članka
  72. stavka
  73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99). Isto tako, člankom
  74. stavkom
  75. (
  76. stavkom 3.) Ustava propisano je načelo zakonitosti za sudbenu vlast, upućeno toj vlasti, a ne ustavno pravo na strani pojedinca (fizičke ili pravne osobe). Na toj se odredbi, stoga, ne može zasnivati ustavna tužba.
  77. Slijedom navedenog, a na teme­lju odredaba članaka
  78. i
  79. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, donesena je odluka kao u izreci. Broj: U-III-302/1997 Zagreb,
  80. studenoga
  81. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 111/2001-1852 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 111/2001 Broj dokumenta u izdanju: 1852 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 14.12.
  82. ELI: /eli/sluzbeni/2001/111/1852 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  83. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.