← Hrvatska

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-137/2001 i dr. od 19. prosinca 2001.

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-137/2001 i dr. od

  1. prosinca
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-137/2001 i dr. od
  3. prosinca
  4. NN 3/2002 (11.1.2002.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-137/2001 i dr. od
  5. prosinca
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 127 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga više podnosite­lja za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske, na sjednici Suda, održanoj dana
  7. prosinca
  8. godine, donio je s­ljedeće RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o poveća­nju mirovina radi otkla­nja­nja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdob­ljima (»Narodne novine«, broj 127/00). II. Ovo rješe­nje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  9. Podnosite­lji prijedloga za pokreta­nje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona, navedenog u izreci, u cjelini, odnosno pojedinih odredaba i dijelova odredaba tog Zakona, jesu: Sindikat umirov­ljenika Hrvatske (iz Zagreba i Dubrovnika), Društvo »Hrvatski umirov­ljenik«, Ljubiša Anđelković, Ljubomir Aćimović, Mirko Kisić, Zvonimir Zorić, Stranka umirov­ljenika Split, Nikola Počuča, Ante Ugrina, Mara Bašić, Đorđo Jelača, Nikola Trzin, Jakov Kapor, Mihailo Stanković, Viktorija Harjač, Jerka Jakus, Marija Lučić, Nikola Vukelić, Cvjetko Miše, Anka Vukelić, Tomislav Burmas, Nikolina Ivanišević, Dušanka Kladarin, Josip Ivan Dropulić, Milica Dropulić, Slavka Juretić, Mate Rinčić, Janko Cetina, Blaženko Palaversa, Milan Kokić, Gavrilo Ćorić, Kažimir Meić, Petar Sunajko, Drago­ljub Popović, Bogdan Savić, Josip Gašperov, Cvita Muslim, Jožef Počivalšek, Beliksa Šćepanović, Ana Rajaković, Radojka Denona, Zlatan Sažunić, Ivan Jerkunica, Že­ljka Bezić, Ivka Bešlić, Jovanka Novković, Nikola Novković, Žarko Pajkić, Milena Petrović, Vukota Stamatović, Delfa Knežević, Branko Knežević, Miro Tanfara, Strahi­nja Đuričić, Slavko Kostić, Milka Kostić, Rina Medić, Ivanica U­lje­vić, Stjepan Dučić, Slavija Dučić, Ivo Lampalov, Ivan Rogu­lj, Ernesta Miše, Petar Dragić, Ivan Berket, Fabijan Tomasović, Ružarij Lovrić, Ana Franić, Petar Radoš, Petar Karanušić, Neđe­ljka Grubišić, Milica Boban, Igor Franceschi, Andro Kovač, Katica Luketin, Marija Mirić, Mirko Pažanin, Štefanija Pažanin, Vjera Piskulić, Delfina Radić, Perica Zović, Slavko Radulović, Kata Horvat, Ivo Ganza, Rosana Ganza, Volga Šeman, Desanka Ivić, Josip Burić, Vjera Palavršić, Anđa Balić, Kata Domazet, Desanka Lovrić, Karlo Babić, Marija Čaga­lj, Mato Popović, Matilda Ostojić, Antica Botić, Dušan Kašper, Vjekoslav Bezić, Petar Videka, Manda Maleš, Mara Božić, Lovro Božić, Dalibor Vrandečić, Dragica Kačić, Blaženka Pavičić, Karmela Tomić, Mirko Kovačević, Slađenka Kelam, Ana Mrčela, Vjera Mornar, Vesna Ribarović, Ante Kriletić, Jerka Sabić, Milan Vujičić, Milan Merinić, Manda Jukić, Antun Milat, Mate Zelenbaba, Marija Vukman, Tonka Ljubetić, Nedje­ljka Kalinić, Mira Kralekić, Dominik Kra­ljević, Nada Čavka, Miroslav Gubić, Petar Radulović, Alfred Petrović, Nikola Mastrelić, Zdravka Fradelić, Ana Šerić, Jela Veić, Ika-Ivka Perica, Dome Pe­njak, Ivan Čavlina, Marija Gospodnetić, Anđelka Gradiski, Marko Gabrilo, Marija Gabrilo, Ivan Botić, Ivka Pleština, Biserka Orlandini, Nika Perkušić, Lovre Posinković, Vinko Piteša, Lukrica Jelić, Nada Jakovčević, Antonija Fio, Cvita Minigo, Danica Frapporti, Bosi­ljka Bilan, Marko Tukić, Milka Sunara, Mihail Parađina, Iva Čikato, Ante Šimičić, Nevenka Najev, Jakov Ve­ljača, Marija Banovac, Ivan Sviličić, Gizdava Vidović, Marijan Bulić, Anđa Galić, Ilija Rade, Olga Vuković, Mate Čaleta, Danica Eterović, Anđa Elez, Mate Lašić, Iva Šubašić, Tonka Jakšić, Anka Bilić, Ajka Boš­njak, Laura Asja, Milka Orlić, Slavko Orlić, Gordana Ozretić, Tihomila G­nječ, Andrija Mrleš, Vlade Jurić, Nedi­ljka Polić, Marija Matić, Mate Juretić, Vladislav Gabrić, Dora Ivančić, Milka Juričić, Zdenka Bigava, Marija Bonačić, Boja Prkut, Mihovil Radić, Marija Sokol, Jozo Botić, Nikola Botić, Kajo Bojić, Anđelka Novaković, Milica Kaluđerović, Rozalija Kušar, Ranka Ivković, Anđa Ivković-Šolić, Anka Miha­ljević, Ivka-Ružica Mrčela, Marija Mandić, Stipe Neveščanin, Ljuba Bartulović, Gordana Beroš, Vlade Bašić, Frane Bezić, Ankica Blažević, Marjeta-Nikolaja Višić, Mara Jukić, Luca Palinić, Ivo Pavlov, Ta­nja Goić, Nedi­ljko Čikeš, Mirjana Gertrud Gergorec-Aparnik, Jolanka Eleonora Nemeth, Marijan Horvatinović, Nevenka Jelić, Dubravka Majerić i Velimir Obradović.
  10. Prijedlozi kojima se Zakon osporava u pojedinim ­nje­govim dijelovima odnose se na s­ljedeće zakonske odredbe: – članak
  11. u cjelini, odnosno u drugom dijelu rečenice: (»Ovim se Zakonom uređuje način poveća­nja mirovina radi otkla­nja­nja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim raz­dob­ljima i izvršava odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od
  12. svib­nja
  13. u skladu s gospodarskim mogućnostima Republike Hrvatske.«), – članak
  14. stavak
  15. (»Osnovica za poveća­nje mirovine korisnika minimalne mirovine prema članku
  16. ovog Zakona je svota mirovine koja bi korisniku pripadala na dan
  17. prosinca 2000., bez primjene propisa o minimalnoj mirovini.«), – članak
  18. u cjelini, odnosno stavci
  19. i
  20. tog članka (»

(1)Poveća­njem prema čl.
  1. stavku
  2. ovog Zakona ne obuhvaćaju se zaštitni dodatak uz mirovinu, minimalna mirovina i najviša svota mirovine određene prema propisima o mirovinskom i invalidskom osigura­nju koji su važili do
  3. prosinca 1998.
(2)Ako je povećana mirovina prema čl.
  1. stavku
  2. ovog Zakona veća od ukupne svote mirovine sa zaštitnim dodatkom, odnosno minimalne mirovine, pravo na zaštitni dodatak uz mirovinu, odnosno minimalnu mirovinu prestaje
  3. prosinca 2000.
(3)Svota mirovine povećana prema čl.
  1. stavku
  2. ovog Zakona ne može biti veća od svote najviše mirovine na dan
  3. prosinca
  4. određene prema propisima o mirovinskom i invalidskom osigura­nju koji su važili do
  5. prosinca 1998.«), – članak
  6. (»Prema odredbama ovog Zakona ne povećavaju se mirovine određene prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osigura­nju vojnih osiguranika (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91, 18/92 i 96/93), mirovine određene prema propisima o određiva­nju mirovina zastupnika u Hrvatskom državnom saboru i mirovine odre­đene prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osigura­nju individualnih po­ljoprivrednika (»Narodne novine«, br. 26/83, 49/83, 57/83, 47/86, 40/90, 26/93 i 96/93).«), – članak
  7. u cjelini, odnosno stavak
  8. tog članka (»
(1)Poveća­nje mirovina izvršit će se tako da se broj osobnih bodova korisnika mirovine, utvrđenih na dan 1. siječ­nja 2001., poveća primjenom čl. 2. ovog Zakona.
(2)Poveća­nje mirovina prema ovom Zakonu izvršit će Hr­vat­ski zavod za mirovinsko osigura­nje, po službenoj dužnosti, bez donoše­nja rješe­nja.«).
  1. Ustavne odredbe u odnosu na čiji sadržaj se prijedlozima traži ocjena ustavnosti jesu članci 1., 3., 4., 5., 14., 16., 18., 19., 26., 35., 48., 50.,
  2. stavak
  3. (što sadržajno odgovara sadaš­njem članku
  4. stavcima
  5. i
  6. Ustava Republike Hrvatske – »Narod­ne novine«, broj 41/01) te članak
  7. (sada članak 117.) i članak
  8. (sada članak 140.) Ustava Republike Hrvatske.
  9. Podnosite­lji svoje prijedloge teme­lje, u bitnome, na s­lje­de­ćim razlozima: U odnosu na članak 1., odnosno drugi dio rečenice iz članka
  10. Zakona. Tvrdi se da tekst osporavane odredbe, bez ikakvog stvarnog i pravnog teme­lja, upućuje na to da bi, na način uređen spornim Zakonom, bila (u cijelosti ili djelomično) provedena odluka Ustav­nog suda od
  11. svib­nja
  12. (broj U-I-283/1997., »Narodne novine«, broj 20/98), što podnosite­lji smatraju netočnim. Pod­no­site­lji drže da su Zakonom samo donekle međusobno ujednačene mirovine stečene pod jednakim uvjetima u različitim vremenskim razdob­ljima, dok je predmet navedene odluke Ustav­nog suda usklađiva­nje mirovina s rastom plaća zaposlenih u razdob­lju od srp­nja
  13. do prosinca
  14. godine i vraća­nje duga umirov­ljenicima, što osporavanim Zakonom nije niti dotaknuto. Smatraju da je na takav način, brisa­njem umirov­ljeničkih prava, utvrđenih odlukom Ustavnog suda, postup­ljeno protivno člancima 3., 5.,
  15. i
  16. Ustava Republike Hrvatske (najviše vred­note ustavnog poretka Republike Hrvatske – s naglaskom na jednakost, socijalnu pravdu, nepovredivost vlasništva i vladavinu prava; suglasnost zakona s Ustavom, a ostalih propisa s Ustavom i zakonom, opća dužnost pridržava­nja Ustava i zakona i poštiva­nja pravnog poretka Republike Hrvatske; mogućnost ograničava­nja slobode i prava isk­ljučivo zakonom, u ci­lju zaštite slobode i prava drugih ­ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdrav­lja, ograniče­nje slobode ili prava razmjerno naravi potrebe za ograni­če­njem u svakom pojedinom slučaju; ustavno jamstvo štova­nja i pravne zaštite osobnog, obite­ljskog života, dostojanstva, ugleda i časti). Odbacuju argumentaciju nadležnih državnih tijela, koja svoje postupa­nje opravdavaju selektivnim citira­njem odluke Ustavnog suda, tj. samo onog ­njezinog dijela koji ukazuje na neupitnost prava zakonodavca da razinu gospodarskih i socijalnih prava uređuje u skladu s gospodarskim mogućnostima države, a prešu­ću­jući istodobno dio teksta iste odluke u kojem stoji da se korište­njem tog prava zakonodavca ne mogu dovoditi u pita­nje teme­ljna ustavna prava i načela (jednakost, socijalna pravda i vladavina prava). Podnosite­lji, u većini, smatraju neupitnom okolnost da drža­va trenutačno nema gospodarskih mogućnosti ispuniti svoju ob­vezu iz odluke Ustavnog suda, međutim, smatraju nedopustivom uporabu u zakonskom tekstu formulacije iz koje bi proizlazilo da je ta obveza, bilo u cijelosti, bilo djelomično, izvršena donoše­njem spornog Zakona. Dio podnosite­lja, polazeći od pretpostavke koja bi (po ­njima neosnovano) proizlazila iz teksta ove odredbe – da se radi o provedbi odluke Ustavnog suda, tj. i o vraća­nju duga umirov­ljenicima, problematizira pita­nje tko je nadležan da, teme­ljem ustavnosudske odluke kojom se konstatira postoja­nje tog duga, odluči o ­nje­govom vraća­nju. Naime, veći je broj podnosite­lja prijedloga podnio i tužbe redovnim sudovima, trenutačno s različitim uspjehom, a što smatraju povredama članka 3., članka
  17. (jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), članka
  18. (jamstvo prava vlasništva), članka
  19. (iznimno oduzima­nje ili ograničava­nje vlasništva zakonom uz naknadu tržišne vrijednosti, radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ­ljudskog okoliša i zdrav­lja ­ljudi), članka 115., odnosno
  20. (Sudbenu vlast obav­ljaju sudovi, Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona.) te članka 134., odnosno
  21. Ustava, ovo pos­ljed­nje u kontekstu prava na pravično suđe­nje pred neovisnim sudom, zajamčenog Europskom konvencijom za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, pročišćeni tekst, broj 6/99). Oni smatraju da su ti sudovi nadležni utvrđivati visinu svakog pojedinog dugova­nja i naložiti isplatu. Donoše­njem spornog Zakona, kako navode, zakonodavna se vlast neovlašteno i protuustavno umiješala u ingerencije sudbene i izvršne vlasti, što je u suprotnosti sa sadržajem odredaba članka
  22. (U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uk­ljučuje oblike međusobne surad­nje i uzajamne provjere nosite­lja vlasti propisane Ustavom i zakonom.) i članka
  23. Ustava. U odnosu na članak
  24. stavak
  25. Zakona (osporen jednim prijedlogom, u predmetu U-I-395/2001): Prema toj odredbi, kako se navodi u prijedlogu, 20%-tno poveća­nje mirovina, koje prema osporavanom Zakonu pripada i korisnicima minimalnih mirovina (stečenih na teme­lju punog radnog staža, ali koje obračunate prema prosjeku plaća iznose ma­nje od minimalne mirovine), obračunava se od osnovice koju čini svota mirovine na dan
  26. prosinca
  27. bez primjene propisa o minimalnoj mirovini, dakle svota koja bi na taj dan pripadala umirov­ljeniku na bazi ­nje­govog prosjeka plaća. Podnosite­ljica prijedloga smatra da je navedeno u suprotnosti s člankom
  28. stavkom
  29. Ustava (članak
  30. stavci
  31. i
  32. izmije­njenog Ustava – Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelova­nje. Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelova­nje.). Navodi da osporavani Zakon ne može imati povratno djelo­va­nje, kakvo on ima u slučajevima korisnika minimalnih mirovina, kojima se za osnovicu ne uzima ta minimalna mirovina koju primaju, već neka druga, utvrđena pri priznava­nju samog prava na mirovinu. U odnosu na članak 4., odnosno stavke
  33. i
  34. članka
  35. Zakona: Podnosite­lji ističu da je tim odredbama ista skupina hrvat­skih građana, u svezi s istim pita­njem – limitira­njem najviše­g iznosa mirovine – podije­ljena u tri neravnopravne kate­gorije – jednu kojoj je po osporavanom Zakonu najviša svota mirovine određena u jednakom iznosu, bez obzira na ostale elemente; drugu – kojoj je najviša svota mirovine određena s obzirom na radni staž po Zakonu o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, broj 162/98); treću (u svezi s člankom
  36. osporavanog Zakona) – kojoj svota mirovine uopće nije limitirana (saborski zastupnici, branite­lji itd.). Pri tome je skupina umirov­ljenika na koju se odnosi osporavani Zakon najviše diskriminirana jer je ograniče­nje koje se odnosi na ­njihove mirovine najoštrije. Prema tome, sadržaj članka
  37. Zakona tumači se na način da su time stvorene dvije vrste umirov­ljenika – oni koji su umirov­ljeni prema propisima na snazi do
  38. prosinca 1998., čija se najviša svota mirovine ne obuhvaća poveća­njem prema osporavanom Zakonu, i oni koji su umirov­ljeni nakon tog datuma. Tvrdi se da je navedeno u suprotnosti sa sadržajem članka
  39. Ustava Republike Hrvatske (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom) te se ističe kao jedino ispravno rješe­nje mirovine ne limitirati nikome ili limitirati svima jednako. U odnosu na članak
  40. Zakona: Kako je već spomenuto, podnosite­lji ukazuju na či­njenicu da su člankom
  41. izuzete od primjene osporavanog Zakona pojedine kate­gorije umirov­ljenika koje će time bez ikakvih promjena zadržati svoj status. U svezi s tim također se ukazuje na povredu odredbe članka
  42. Ustava. U odnosu na članak 6., odnosno stavak
  43. članka
  44. Zakona: Podnosite­lji smatraju da su načinom postupa­nja, kakav je tom odredbom propisan Hrvatskom zavodu za mirovinsko osigu­ra­nje (nastavno: HZMO), tj. obračunava­njem poveća­nja mirovina prema osporavanom Zakonu po službenoj dužnosti i bez podnoše­nja rješe­nja, povrijeđene odredbe članaka
  45. i
  46. Ustava, koje jamče građanima pravo na žalbu i na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata donesenih u upravnim stvarima.
  47. Prijedlozi za ocjenu ustavnosti spornog Zakona upućeni su radi očitova­nja Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske. Tajništvo Hrvatskoga sabora obavijestilo je tim povodom ovaj Sud da su prijedlozi upućeni saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koji se, međutim, nije očitovao. Vlada Republike Hrvatske uputila je ovom Sudu, dana
  48. svib­nja 2001., svoje miš­lje­nje u svezi s podnesenim prijedlozima, u kojem navodi s­ljedeće: Glede pita­nja da li se donoše­njem i primjenom osporavanog Zakona izvršava odluka Ustavnog suda od
  49. svib­nja 1998., Vlada stav­lja naglasak na dio teksta te odluke u kojem se ukazuje kako je nedopustivo da zakonodavac korište­njem svojih prava dovodi u pita­nje jednakost i socijalnu pravdu, te kako je zakonodavna situacija u vrijeme donoše­nja te odluke upravo bila ta koja je dovela do socijalnih nejednakosti (između umirov­ljenih do
  50. prosinca
  51. i nakon toga). Ukazujući na potrebu otkla­nja­nja tih socijalnih nejednakosti, Vlada smatra da je upravo osporavani Zakon instrument kojim se, kroz otkla­nja­nje razlika, postiže sma­nje­nje socijalnih nejednakosti. Na taj da je način, naime, izjednačena razina mirovina za umirov­lje­ne do
  52. prosinca
  53. te je ta razina približno ista kao razina mirovina onih umirov­ljenih poslije
  54. siječ­nja 1999., prema novom Zakonu o mirovinskom osigura­nju (»Narodne novine«, broj 102/98 i 127/00). Vlada, dakle, smatra da sporna formulacija odredbe članka
  55. Zakona, odnosno Zakon u cjelini, u tom smislu – u smislu otkla­nja­nja socijalnih nejednakosti, jest izvrše­nje odluke Ustavnog suda od
  56. svib­nja
  57. godine. Također je stajalište Vlade da bi način i oblik poveća­nja miro­vina na kakav se pozivaju podnosite­lji prijedloga, pod pret­postavkom da bruto društveni proizvod države to može podnijeti, prouzročio neravnopravan tretman upravo navedenih dviju skupina umirov­ljenika (do
  58. prosinca
  59. i nakon
  60. siječ­nja 1999.) i to na štetu ovih drugih. Glede prigovora podnosite­lja vezanih uz različite načine limitira­nja mirovina, Vlada Republike Hrvatske ističe da je najviša mirovina jednaka za sve korisnike najviše mirovine, bez obzira na godinu prizna­nja prava, i iznosila je u prosincu
  61. godine 4.833,93 kn, a s pos­ljed­njim redovitim usklađe­njem 4.956,61 kn. Budući da se osporavanim Zakonom povećavaju mirovine ostvarene do
  62. prosinca 1998., i to sa svrhom otkla­nja­nja razlika nastalih u svezi s godinom ostvare­nja prava, to nema osnove za poveća­nje najviše mirovine, kada među korisnicima tih mirovina nisu nastale razlike. Razlike bi, smatra Vlada, tek nastale da je osporavnim Zakonom došlo do poveća­nja tih mirovina jer bi se tada i takve mirovine povećale u različitim postocima, ovisno o godini ostvare­nja prava. Stajalište je Vlade, nada­lje, da načelno pita­nje limitira­nja miro­vina može biti predmetom razmatra­nja, ali da to nije i ne može biti predmetom osporavanog Zakona. Ci­lj ovakvog normi­ra­nja, kakvo glede najviših mirovina sadrži osporavani Zakon (ograničava­nje apsolutnog iznosa mirovina na iznos koji ne može biti veći od svote najviše mirovine na dan
  63. prosinca 2000.), jest usklađiva­nje s gospodarskim mogućnostima države. U pogledu stajališta podnosite­lja prijedloga da se nedonoše­njem pojedinačnih akata u primjeni osporavanog Zakona vrijeđa pravo građana na žalbu i sudsku kontrolu zakonitosti tih akata, Vlada odgovara da se radi o netočnoj tezi i da građani ničim neće biti ograničeni ili onemogućeni u korište­nju zakonom dopuštenih pravnih sredstava, kao što to nisu niti kod redovnog usklađiva­nja mirovina, pri čemu se također ne izdaju pojedinačna rješe­nja. Za nedonoše­nje pojedinačnih rješe­nja zakonodavac se odlu­čio isk­ljučivo u ci­lju ubrza­nja i ekonomičnosti postupka primjene Zakona, čime se ne narušavaju Ustavom i zakonom zajamčena prava građana. Prijedlozi nisu osnovani.
  64. Razmatrajući sadržaj podnesenih prijedloga i osporavanog Zakona sa stajališa u prijedlozima navedenih ustavnih odredaba, Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio da ne postoje razlozi koji bi upućivali na sum­nju u neustavnost osporavanog Zakona ili pojedinih ­nje­govih odredaba, odnosno na potrebu pokreta­nja postupka za ocjenu ustavnosti ovog Zakona u smislu članka
  65. stav­ka
  66. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, u da­lj­njem tekstu: Ustavni za­kon). Navedeno stajalište Ustavni je sud zauzeo zbog s­ljedećih raz­loga: Svim podnesenim prijedlozima iskazuje se, prije sve­ga, stajalište podnosite­lja, vezano uz sadržaj članka
  67. Zakona, da je zakonodavac postupio protivno člancima 3., 5.,
  68. i
  69. Ustava kada se pozvao na odluku Ustavnog suda od
  70. svib­nja 1998., odnosno izvrše­nje te odluke proglasio jednim od razloga donoše­nja spornog Zakona. Spornom odredbom deklarira se predmet uređiva­nja i svrha donoše­nja Zakona pa se tako u ­njoj navodi da se Zakonom uređuje način poveća­nja mirovina, radi otkla­nja­nja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdob­ljima, i izvršava odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od
  71. svib­nja 1998., u skladu s gospodarskim mogućnostima Republike Hrvatske. Prigovori podnosite­lja, kako je već navedeno, polaze od toga da je predmet odluke Ustavnog suda usklađiva­nje mirovina s rastom plaća zaposlenih u razdob­lju od srp­nja
  72. do prosinca
  73. i vraća­nje duga umirov­ljenicima, dok poveća­nje mirovina, radi ­njihovog međusobnog ujednačava­nja, što je označeno kao predmet normira­nja spornog Zakona, nije ni u kakvoj svezi s tim. S obzirom na specifičnu pravnu prirodu osporavane odredbe članka
  74. Zakona, tu je odredbu moguće tumačiti jedino u svezi sa sadržajem Zakona u cjelini. Stoga se, na teme­lju provedene analize ove zakonske odredbe i ­njezinog odnosa s ostalim odredbama Zakona, može zak­ljučiti da se primjenom spornog Zakona sa svrhom koju određuje ­nje­gov članak
  75. postiže, kao prvo – pove­ća­nje iznosa mirovina određenog kruga umirov­ljenika, a kao drugo – otkla­nja­nje razlika između mirovina ostvarenih u različitim razdob­ljima. Zbog takve naravi osporene odredbe i ­njezinog odnosa s ostalim odredbama Zakona, Ustavni sud nije utvrdio da bi osporavana zakonska odredba bila protivna odredbama Ustava na koje se podnosite­lji prijedloga pozivaju. U odnosu na zahtjev podnosite­lja da Ustavni sud utvrdi kako je netočno da se osporavanim Zakonom izvršava odluka tog Suda od
  76. svib­nja 1998., ističe se da je Ustavni sud, prema odredbama članka
  77. alineje
  78. i
  79. Ustava, u području apstraktne kontrole ustavnosti i zakonitosti, ovlašten ocje­njivati suglasnost zakona s Ustavom te suglasnost drugih propisa s Ustavom i zakonima, i to predstav­lja okvir ­nje­govog djelova­nja u navedenom smislu. Sukladno tome, kad se radi o odlukama Ustavnog suda kojima se, kao neustavni, ukidaju određeni zakoni, pojedine zakonske odredbe ili drugi propisi, ti zakoni, drugi propisi, odnosno pojedine ­njihove odredbe, prestaju postojati u pravnom sustavu te prestaje ­njihova primjena od dana donoše­nja odluke Ustavnog suda (ako tom odlukom nije određen neki drugi dan s kojim prestaje važiti osporeni zakon, odnosno drugi propis). Samo u tom smislu va­lja tumačiti pravne pos­ljedice odluka Ustavnog suda kojima se ukidaju zakoni ili drugi propisi, odnosno pojedine ­njihove odredbe. Zakonodavno je tijelo, prema tome, slobodno, vodeći se prije sve­ga kriterijem ustavnosti, ali i drugim kriterijima (među kojima, za pojedina zakonodavna područja, gospodarske mogućnosti mogu biti od posebnog znače­nja), odlučiti na koji će način popuniti pravnu prazninu nastalu ukla­nja­njem zakona, drugog propisa, odnosno pojedinog ­njihovog dijela iz pravnog sustava. Ustavni sud, dakle, svoje odluke može donositi isk­ljučivo na teme­lju ocjene o suglasnosti osporenog akta s Ustavom, a ranije donesene odluke tog Suda, same za sebe, ne mogu biti pravni teme­lj za takvu ocjenu. S obzirom na to, Ustavni sud je, ocje­njujući osporavani Zakon s ustavnopravnog gledišta, utvrdio da ne postoje razlozi koji bi upućivali na nesuglasje odredbe članka
  80. tog Zakona s u prijedlozima istaknutim odredbama članaka 3., 5.,
  81. i
  82. Ustava Republike Hrvatske. Imajući u vidu istaknuti položaj zakonodavnog tijela u odnosu na ukidne odluke Ustavnog suda, ovaj Sud izražava i stajalište da osporavani Zakon, kao jedan od zakona koji su doneseni, odnosno koji će biti doneseni za područje mirovinskog sustava, rješava određena pita­nja u smislu odluke Ustavnog suda od
  83. svib­nja
  84. i predstav­lja pomak u pravcu provođe­nja navedene odluke. Pri tom va­lja uzeti u obzir i či­njenicu da su već i prije osporavanog Zakona doneseni pojedini akti, kao što je Zakon o prenoše­nju sredstava državnog proračuna fondovima mirovinskog i invalidskog osigura­nja te usklađiva­nju mirovina (»Narodne novine«, broj 102/98) te Pravilnik o usklađiva­nju mirovina i drugih novčanih prima­nja iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja (»Narodne novine«, broj 136/98), koji su također usmjereni prema izvršava­nju odluke Ustavnog suda iz
  85. godine.
  86. Sadržaj odredbe članka
  87. stavka
  88. Zakona osporava se s gledišta ustavnog načela iz članka
  89. stavaka
  90. i
  91. Ustava, odnosno s gledišta načelne zabrane povratnog djelova­nja zakona i drugih propisa. Prijedlogom podnesenim u tom pravcu izražava se stajalište da se povratno djelova­nje osporavanog Zakona očituje u tome što se, prilikom obračuna poveća­nja mirovine za korisnike minimalnih mirovina, prema osporavanom Zakonu ponovo za osnovicu tog obračuna uzima svota dobivena ranije, u postupku priznava­nja prava na mirovinu, na bazi stvarnog prosjeka prima­nja, koja su u slučajevima korisnika minimalnih mirovina izrazito niska. Prema stajalištu podnosite­lja, ta je svota mogla predstav­ljati osnovicu samo u trenutku priznava­nja prava na mirovinu te biti pravni teme­lj prizna­nju prava na isplatu minimalne mirovine, ali osnovicu poveća­nja prema osporavanom Zakonu može činiti jedino iznos minimalne mirovine koje­g korisnici minimalnih mirovina stvarno i primaju. Nakon razmatra­nja osporavane odredbe, nije utvrđeno da bi se radilo o odredbi s povratnim učinkom jer je osporavanom od­red­bom propisano da osnovicu poveća­nja za korisnike minimalnih mirovina čini pripadajuća mirovina, obračunata na određeni dan, na bazi stvarnog prosjeka plaća (bez primjene propisa o minimalnoj mirovini). Naime, time nije za korisnike minimalnih mirovina propisan neki drugi ili nepovo­ljniji pravni režim od onoga koji je za ­njih vrijedio do početka primjene osporavanog Zakona. Osnovicu poveća­nja mirovina umirov­ljenika s punim mirovinskim stažem, koji su za radnog vijeka imali izrazito niska prima­nja i inače prilikom redovnih usklađiva­nja, čini mirovina obračunata prema stvarnom prosjeku prima­nja. Na taj način obra­čunata mirovina pripada umirov­ljeniku u trenutku priznava­nja prava i u cjelokupnom da­lj­njem tijeku korište­nja mirovine, ali sve dok se taj iznos kreće ispod razine minimalne mirovine utvrđene aktom nadležnog tijela, tim se umirov­ljenicima isplaćuje iznos minimalne mirovine, kao rezultat usvojenog načela solidarnosti u okviru mirovinskog sustava. Prema tome, mirovina izračunata na osnovi stvarnog prosjeka prima­nja ne predstav­lja dio nekog nepovo­ljnije­g pravnog režima, koji je za određenu kate­goriju umirov­ljenika prestao važiti time što im se isplaćuje minimalna mirovina, a koji bi nepovo­ljniji pravni režim osporavanim Zakonom, na ­njihovu štetu, bio ponovo osnažen. Radi se o važećem pravnom režimu koji se na tu kate­goriju umirov­ljenika odnosi i primje­njuje kontinuirano. Pored toga, na isti način na koji to osporavani Zakon propisuje za korisnike minimalnih mirovina, poveća­nje se obračunava i ostalim umirov­ljenicima na koje se osporavani Zakon odnosi pa se obračunom poveća­nja od osnovice, koju čini stvarni prosjek prima­nja korisnici minimalnih mirovina, ne stav­ljaju u nepovo­ljniji položaj u odnosu prema drugim umirov­ljenicima koji imaju pravo na poveća­nje mirovina. Obračunava­njem poveća­nja na iznos minimalne mirovine stvorile bi se razlike među korisnicima mirovina. Istog načela pridržava se osporavani Zakon i u odredbi članka
  92. stavka 2., u kojoj se propisuje: »Ako je povećana mirovina prema čl.
  93. stavku
  94. ovog Zakona veća od (...) minimalne mirovine, pravo na (...) minimalnu mirovinu prestaje
  95. prosinca 2000.«.
  96. Osporavajući ustavnost odredaba Zakona sadržanih u ­nje­­govom članku 4., podnosite­lji prijedloga osporavaju i odredbe o ograničava­nju visine mirovina. Naime, odredbe članka
  97. propisuju, između ostalog, da najviša svota mirovine (prema propisima na snazi do
  98. prosinca 1998.) ne podliježe poveća­nju prema osporavanom Zakonu, odnosno da svota mirovine povećana prema osporavanom Zakonu ne može premašiti iznos najviše mirovine (određene opet prema propisima na snazi do
  99. prosinca 1998.) na dan
  100. prosinca
  101. godine. Analizirajući navedenu zakonsku odredbu i ­njezin odnos s ostalim odredbama osporavanog Zakona, Sud je utvrdio da se izuzima­nje najviše mirovine od poveća­nja može obrazložiti istim razlozima kao i izuzima­nje minimalne mirovine. Naime, i u ovom slučaju radi se o mirovini koja se određuje na poseban način pa je radi stav­lja­nja umirov­ljenika u jednak položaj potrebno prvo utvrditi visinu ­njihove mirovine bez primjene propisa o najvišoj mirovini. Na taj se način Zakonom predviđeno poveća­nje na jednak način primje­njuje na sve umirov­ljenike koji su subjekti primjene ovog Zakona. U odnosu na navode predlagate­lja, bitno je, međutim, naglasiti da ograničava­nje mirovina u hrvatskom mirovinskom sustavu općenito, odnosno izuzima­nje mirovina određenih kate­gorija umirov­ljenika od tog ograničava­nja (ovo u svezi s osporava­njem članka
  102. Zakona) nije uvedeno ovdje osporavanim Zakonom. Radi se o materiji uređenoj drugim zakonima, koji nisu predmet ocjene u ovom ustavnosudskom postupku.
  103. Jednako tako, Sud ocje­njuje da ne postoje razlozi za sum­nju u neustavnost odredbe članka
  104. stavka
  105. osporavanog Zakona, u smislu članaka
  106. i
  107. Ustava. Sve dok se obračun i isplata povećanih iznosa mirovina provodi na način istovjetan bilo kojem drugom redovitom usklađe­nju mirovina, u kojim se postupcima, prema usta­ljenoj dugogodiš­njoj praksi u Republici Hrvatskoj, ne izdaju posebna rješe­nja, Ustavni sud osporeni postupak u primjeni Zakona ocje­njuje suglasnim Ustavu. To, stoga, što ni kod redovnih usklađiva­nja mirovina, niti kod primjene osporavanog Zakona ne postoje zapreke da neza­dovo­ljna stranka, ako smatra da mirovina nije određena u skladu sa Zakonom, pokrene odgovarajući postupak, zatraži donoše­nje rješe­nja u tom postupku te ostvari svoje pravo na žalbu i sudsku zaštitu.
  108. Odredbe članka
  109. u prvom dijelu rečenice, članka 2., članka
  110. stavka 1., članka
  111. stavka 2., članka
  112. stavka
  113. te članaka
  114. i
  115. Zakona osporene su podnesenim prijedlozima tek načelno, kroz navode dijela podnosite­lja o osporava­nju Zakona u cjelini. U svezi s tim odredbama nisu pruženi nikakvi određeni argumenti koji bi se odnosili na ­njihovu neustavnost, a za što niti ovaj Sud ne nalazi relevantnih razloga.
  116. Potrebno je, zak­ljučno, napomenuti i to da se istica­nje nesuglasnosti osporavanog Zakona s odredbama članaka 4., 5., 26., 48., 50.,
  117. i
  118. Ustava pojav­ljuje u podnesenim prijedlozima, kako je moguće zak­ljučiti, primarno u svezi sa sudskim parničnim postupcima, koje je određeni broj podnosite­lja pokrenuo koristeći, kao pravnu podlogu svojih tužbi, odluku Ustavnog suda od
  119. svib­nja
  120. godine. Kroz navode o nesuglasnosti s naznačenim ustavnim odredbama, oni izražavaju svoje stajalište da im se u tim postupcima uskraćuju određena prava procesne i materijalnopravne prirode, a uzroci tog uskraćiva­nja da leže, između ostalog, u neovlaštenom uplita­nju zakonodavca u djelokrug sudbene vlasti. Zakonodavac je, po ­njihovom miš­lje­nju, donoše­njem osporavanog Zakona, preduhitrio pa i onemogućio donoše­nje zakonitih odluka u pokrenutim parničnim postupcima pred nadležnim sudovima, koje bi se teme­ljile i na odluci Ustavnog suda od
  121. svib­nja
  122. godine. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno ističe da je ocjena ustav­nosti svakog zakona, pa i ovdje osporavanog, moguća jedino sa stajališta Ustava, kao teme­ljnog i najviše­g pravnog akta u Repub­lici Hrvatskoj, dok ocjena ustavnosti, odnosno zakonitosti poje­dinačnih akata tijela sudbene vlasti (s gledišta povrede ustavnih prava građana) nije predmet postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske.
  123. Slijedom izloženog, a na teme­lju odredaba članka
  124. stavaka
  125. i
  126. Ustavnog zakona, doneseno je rješe­nje kao u točki I. izreke.
  127. Rješe­nje o objavi (točka II. izreke) teme­lji se na odredbi članka
  128. Ustavnog zakona. Broj: U-I-137/2001 i dr. Zagreb,
  129. prosinca
  130. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Rješenje, NN 3/2002-127 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje: NN 3/2002 Broj dokumenta u izdanju: 127 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 11.1.
  131. ELI: /eli/sluzbeni/2002/3/127 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  132. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.