← Hrvatska

Rješenje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-494/1995 od 8. siječnja 2002.

Rješenje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-494/1995 od

  1. siječnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-494/1995 od
  3. siječnja
  4. NN 4/2002 (16.1.2002.), Rješenje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-494/1995 od
  5. siječnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 164 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­­­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­­­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­­­njić, Jasna Omejec, Že­­­ljko Potoč­­­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući povodom prijedloga za pokreta­­­nje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana
  7. prosinca
  8. godine, donio je s­­­ljedeće RJEŠENJE Ne prihvaća se prijedlog za pokreta­­­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  9. stavaka 2., članaka 2., 5., 7., 9.,
  10. stavka 3., članaka 14.,
  11. stavaka
  12. i 3., 40., 41., 42., 45., 46., 47.,
  13. i
  14. Zakona o lovu (»Narodne novine«, broj 10/94, 22/94, 29/99, 76/99 i 14/01). ODLUKA Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske odredbe članka
  15. stavka
  16. Zakona o lovu (»Narodne novine«, broj 14/01) i ista se ukida. Obrazlože­­­nje rješe­­­nja
  17. Prijedlog za pokreta­­­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom u izreci navedenih odredaba Zakona o lovu (nastavno: Zakon) podnijelo je Hrvatsko lovačko društvo »Zec« Klana, po predsjedniku Vitomiru Valenčiću i Veri Valenčić iz Klane. Osporene odredbe razvrstane su, s obzirom na razloge osporava­­­nja, u tri grupe: – članak
  18. stavak
  19. te članci 2., 5., 7., 9., 14., 40., 41., 42., 45., 46., 47.,
  20. i 67.; – članak
  21. stavak 3.; – članak
  23. Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (Uprava za građansko pravo), kao i Ministarstvo po­­­ljoprivrede i šumarstva dostavili su miš­­­lje­­­nja o podnesenom prijedlogu. Prijedlog nije osnovan.
  24. Podnosite­­­lji navode da odredbe članka
  25. stavka 2., članaka 2., 5., 7., 9., 14., 40., 41., 42., 45., 46., 47.,
  26. i
  27. Zakona o lovi nisu suglasne s odredbama članka
  28. Ustava prema kojima se zakonom, u interesu Republike Hrvatske, može ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (stavak 1.) odnosno iznimno ograničiti poduzetnička sloboda i vlasnička prava radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ­­­ljudskog okoliša i zdrav­­­lja ­­­ljudi (stavak 2.). Podnosite­­­lji osporavaju ove odredbe Zakona samo u odnosu na onaj njihov dio kojim se uređuje gospodarska funkcija poslova uzgoja, zaštite, lova i korište­­­nja div­­­ljači i ­­­njezinih dijelova. Smatraju da navedene odredbe Zakona privatnim vlasnicima zem­­­ljišta neustavno ograničavaju pravo vlasništva time što ustanov­­­ljuju lovišta na ­­­njihovu zem­­­ljištu, a prihode ostvaruje država, koncesionar prava gospodarskog korište­­­nja po­­­ljoprivrednog zem­­­ljišta u svrhu lova ili druga (pravna ili fizička) osoba koja je stekla pravo lova. Sve to, kako navode, »bez naknade tržišne vrijednosti za zem­­­ljište« koju predviđa odredba stavka
  29. članka
  30. Ustava.
  31. Neosnovano osporavaju podnosite­­­lji prijedloga ustavnost odredbi Zakona koje se odnose na gospodarsku funkciju lova, navodom da im je time ograničeno privatno vlasništvo i sloboda poduzetništva suprotno ustavnim jamstvima. Ustavne osnove za donoše­­­nje Zakona su odredbe članaka
  32. stavka 4.,
  33. stavka
  34. i
  35. Ustava. Prema odredbi članka
  36. stavka
  37. Ustava, Hrvatski sabor, između ostalog, odlučuje o uređiva­­­nju gospodarskih odnosa. Teme­­­ljem odredbe članka
  38. stavka 2., zakonom se mogu ograničiti poduzetnička sloboda i pojedina vlasnička prava radi zaštite interesa države, prirode, ­­­ljudskog okoliša i zdrav­­­lja ­­­ljudi. Napokon se, kao svojevrsna razrada navedenih ustavnih odredaba, u članku
  39. Ustava pojedinačno nabrajaju prirodna dobra koja, ako se zakonom odredi da su od interesa za Republiku Hrvatsku, uživaju ­­­njezinu osobitu zaštitu. Među ­­­njima se izrijekom navode zem­­­ljište, šume, bi­­­ljni i životi­­­njski svijet. Odredbom članka
  40. Zakona određeno je da su div­­­ljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku što se, prema sadržaju osporenih odredbi kao i zakona u cjelini, odnosi i na zem­­­ljišta na kojem div­­­ljač obitava (lovišta), jer su, prema definiciji iz članka
  41. točke
  42. Zakona div­­­ljač zakonom određene životi­­­njske vrste koje slobodno žive u prirodi, na površinama namije­­­njenima za intenzivni uzgoj div­­­ljači ili za ­­­njezin uzgoj i razmnožava­­­nje. Prema istoj odredbi (točka 6.) lovište je definirano kao određena površina zem­­­ljišta koje predstav­­­lja zaokruženu prirodnu cjelinu u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korište­­­nje div­­­ljači i ­­­njezinih dijelova. Izravna ustavna osnova za zakonsko uređiva­­­nje poslova gospodarske funkcije te funkcije zaštite i očuva­­­nja biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa div­­­ljači (uzgoj, zaštita, lov, korište­­­nje div­­­ljači i ­­­njezinih dijelova) jest odredba članka
  43. stav­ka
  44. Ustava, prema kojoj se zakonom određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotreb­ljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na ­njima i vlasnici, te naknada za ograniče­nja kojima su podvrgnuti.
  45. Ovlašte­nje pojedinačnih subjekata da se na određenoj površini zem­ljišta i voda provode rad­nje i poduzimaju mjere uzgoja, zaštite, lova i korište­nja div­ljači i ­njezinih dijelova proizlazi iz prava lova koje, prema odredbi članka
  46. Zakona, mogu steći vlasnik zem­ljišta, koncesionar, zakupnik i podzakupnik lovišta. Vlasnik zem­ljišta stječe pravo lova ustanov­lje­njem lovišta na svom zem­ljištu (tzv. vlastito lovište) teme­ljem i pod pretpostavkama utvrđenim u odredbama članaka
  47. i 13.-
  48. Zakona. Pravo lova stječe se danom stupa­nja na snagu odluke nadležnog tijela (županijska skupština odnosno Gradska skupština Grada Zagreba) o ustanov­lje­nju vlastitog lovišta (stavak
  49. članka
  50. Zakona). Ako vlasnik zem­ljišta ne podnese zahtjev za ustanov­lje­njem vlastitog lovišta ili nisu ispu­njene zakonske pretpostavke za ­nje­govo ustanov­lje­nje, nje­govo zem­ljišta ulazi u sastav tzv. zajedničkih lovišta koja se, na način i pod uvjetima propisanim Zakonom, daju u zakup (članci
  51. i
  52. Zakona). Vlasnicima zem­ljišta na čijim površinama su ustanov­ljena zajednička lovišta pripada naknada iz 80%-tnog iznosa lovozakupnina, razmjerno površini ­njihova zem­ljišta (stavak
  53. članka
  54. i članak
  55. Zakona). Suprotno ocjeni podnosite­lja prijedloga, Sud smatra da su odredbe Zakona kojima se uređuje gospodarska funkcija lova suglasne Ustavu, konkretno ­nje­govim odredbama kojima se jamči poduzetnička sloboda i pravo vlasništva. Budući da Zakon omo­gu­ćuje svakom vlasniku zem­ljišta stjeca­nje prava lova ustanov­lje­njem vlastitog lovišta na svom zem­ljištu i time uzgoj i korište­nje div­ljači i ­njezinih dijelova, nije osnovano pripisivati mu ograni­čava­nje poduzetničke slobode. Određiva­njem naknade za ograni­če­nje prava vlasništva, do koje­ga nesum­njivo dolazi ustanov­ljiva­njem zajedničkih lovišta na zem­ljištima pojedinih vlasnika, Zakon je ostao u okvirima ustavnih ovlasti iz stavka
  56. članka
  57. Ustava.
  58. Podnosite­lji prijedloga da­lje navode da je članak
  59. stavak
  60. Zakona u nesuglasju s člankom
  61. stavkom 1., člankom
  62. stavkom 1., te člankom
  63. stavkom
  64. i člankom
  65. stavkom
  66. Ustava. Smatraju da je ta odredba u nesuglasju s navedenim ustavnim odredbama jer da ograničava pravo privatnih vlasnika proglašava­njem njihovog zem­ljišta državnim lovištem, a da se vlasniku zem­ljišta za takvo ograniče­nje ne daje naknada tržišne vrijednosti zem­ljišta. Smatraju također da kao vlasnici zem­ljišta nemaju pravnu zaštitu, jer da se o ograniče­nju prava vlasnika zem­ljišta ne donosi nikakav akt koji bi se mogao osporavati u upravnom ili sudskom postupku. Osporena odredba stavka
  67. članka
  68. Zakona glasi: »

(3)Ako se unutar površina iz stavka
  1. ovoga članka nalaze enklave ukupne površine ma­nje od 1000 ha ili poluenklave ma­nje od 500 ha drugog vlasnika, iste će se površine obuhvatiti vlastitim lovšitem, osim ako na tim površinama ­njihov vlasnik ne namjerava uzgajati div­ljač u uzgajalištu div­ljači.«
  2. Neosnovano smatraju podnosite­lji da je u nesuglasju s navedenim odredbama Ustava odredba članka
  3. stavka
  4. Zakona. Osporena odredba ne odnosi se, kako je vid­ljivo iz ­njezina teksta, na enklave i poluenklave u privatnom vlasništvu unutar državnog vlasništva, već na enklave i poluenklave drugog vlasnika unutar vlastitog lovišta. Navedenu odredbu treba povezati s odredbom stavka
  5. tog članka koja glasi: »Vlastito lovište ustanov­ljuje se na zem­ljištu iz članka
  6. stav­ka
  7. točaka
  8. i
  9. ovoga Zakona, ako površina nije ma­nja od 1000 ha neprekinutog zem­ljišta, tako da se po cijelom zem­ljištu može prelaziti s jedne katastarske čestice na drugu bez prijelaza preko tuđe­g zem­ljišta. Ceste, že­ljezničke pruge i za ­njih vezani objekti, vodotoci, kanali i slično ne smatraju se prekidom zem­ljišta. Otoci se smatraju kao da su spojeni s obalom, ako je moguća migracija div­ljači.« Povezana s ­njom je i odredba članka
  10. stavka
  11. Zakona, prema kojoj vlasnik, u određenom roku, priopćuje nadležnom tijelu svoju namjeru uzgoja div­ljači i na površini enklave ili poluenklave prije donoše­nja odluke o ostanov­lje­nju lovišta. Ako vlasnik nema namjeru ili ne počne s uzgojem div­ljači, a površina enklave ili poluenklave je obuhvaćena lovšitem, vlasnik sukladno članku
  12. Zakona ima pravo na naknadu. Predlagate­lji nisu u pravu kada ističu da Zakon nije omogućio zaštitu vlasnika u smislu jamstava iz članaka
  13. stavka
  14. i članka
  15. stavka
  16. Ustava. Takva zaštita predviđena je, naime, u odredbama članaka 15.-
  17. Zakona kojima je razrađen postupak donoše­nja upravnih akata o ustanov­ljiva­nju vlastitih (privatnih i državnih) i zajedničkih lovišta i time osiguran put pravne zaštite.
  18. Odredbu članka
  19. Zakona (u sadržaju kako je to propisivao Zakon o lovu »Narodne novine«, broj 10/94) predlagate­lji smatraju nesuglasnom članku
  20. stavku
  21. Ustava, jer da ­njome nije propisana naknada tržišne vrijednosti za ograniče­nja prava vlasništva privatnog zem­ljišta, kako to jamči navedena odredba Ustava. Nakon podnoše­nja prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbom članka
  22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovu koji je objav­ljen u »Narodnim novinama«, broj 14/01 od
  23. ve­ljače 2001., (stupio na snagu osmog dana od objave) izmije­njena je odredba članka
  24. Zakona glede rasporeda sredstava po osnovi lovozakupnina, no ne i ­njezinim bitnim odrednicama. Naknada koja je propisana nije suprotna ustavnim jamstvima, jer ustavni teme­lj osporene odredbe nije odredba članka
  25. stavka
  26. Ustava, već odredba članka
  27. Ustava, koja u stavku
  28. propisuje da se zakonom određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotreb­ljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na ­njima i vlasnici, te naknada za ograniče­nja kojima su podvrgnuti. Prema tome naknada predviđena osporenom odred­bom iz članka
  29. Zakona odgovara onoj predviđenoj u odredbi stavka
  30. članka
  31. Ustava za ograniče­nja uporabe i iskorištava­nja zem­ljišta, a ne naknadi tržišne vrijednosti zem­ljišta iz odredbe stavka
  32. članku
  33. Ustava.
  34. U skladu s iznesenim riješeno je, teme­ljem članka
  35. stav­ka
  36. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), kao u izreci rješe­nja. Obrazlože­­­nje odluke
  37. Ustavni sud je, postupajući po ovlasti iz članka
  38. stavka
  39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske pokrenuo postupak i ukinuo odredbu članka
  40. stavka
  41. Zakona o lovu. Odredba stavka
  42. članka
  43. Zakona propisuje: »Sredstva iz stavka
  44. točke
  45. ovog članka i sredstva iz članka
  46. stavka
  47. ovog Zakona, koja do kraja lovne godine nisu potraživali vlasnici bez prava lova, rasporedit će se općinama i gradovima razmjerno površini za koju vlasnici nisu potraživali naknade. Općine i gradovi dužni su ta sredstva rasporediti:
  48. 50% za grad­nju lokalne infrastrukture,
  49. 50% za potica­nje kup­nje div­ljači.« Navedena odredba Zakona protivna je odredbi stavka
  50. članka
  51. Ustava prema kojoj naknada za ograniče­nje uporabe i iskorištava­nja zem­ljišta, nastalo ­nje­govim uk­ljuče­njem u zajedničko lovište, pripada isk­ljučivo i bezuvjetno vlasnicima zem­ljišta. Jedina pretpostavka za stjeca­nje prava na naknadu jest da je zem­ljište određenog vlasnika odlukom o ustanov­lje­nju zajedničkog lovišta uk­ljučeno u zajedničko lovište.
  52. Stoga je, teme­ljem odredbe članka
  53. stavka
  54. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno kao u izreci odluke. Broj: U-I-494/1995 Zagreb,
  55. prosinca
  56. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Rješenje, NN 4/2002-164 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje: NN 4/2002 Broj dokumenta u izdanju: 164 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 16.1.
  57. ELI: /eli/sluzbeni/2002/4/164 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  58. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.