← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-629/2000 od 6. veljače 2002.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-629/2000 od

  1. veljače
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-629/2000 od
  3. veljače
  4. NN 17/2002 (22.2.2002.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-629/2000 od
  5. veljače
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 416 Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić i Emilija Rajić, članovi Vijeća, odlučujući u povodu ustavne tužbe J. L. iz R., koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., na sjednici Vijeća održanoj
  7. ve­ljače
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se presuda Županijskog suda u Z., broj: Gž. 198/99 od
  9. ožujka
  10. godine, te se predmet vraća Županijskom sudu u Z. na ponovno odlučiva­nje. Obrazlože­nje
  11. J. L. iz R. podnijela je ovom Sudu ustavnu tužbu protiv presude i rješe­nja Županijskog suda u Z., broj: Gž-198/99 od
  12. ožujka
  13. godine. Tom je odlukom preinačena presuda Općinskog suda u Z., broj: P-164/98 od
  14. prosinca
  15. godine, i usvojen je tužbeni zahtjev tužite­lja Grada Z., zastupanog po Državnom pravobranite­ljstvu Z. županije, koji je glasio: »Usvaja se otkaz stanarskog prava, koje­g tuženica J. L. pok. S. ima na stanu u Z., F. broj 28 (B. 12), visoko prizem­lje, površine 47,43 m˛, slijedom če­ga je tuženica dužna predati stan slobodan od osoba i stvari na raspolaga­nje tužite­lju Gradu Z., u roku od 15 dana.«.
  16. Iz obrazlože­nja osporene odluke razvidno je da je podnosite­ljica napustila navedeni stan
  17. srp­nja
  18. godine i da se u R. zaposlila
  19. rujna
  20. godine, od kada je u tom gradu stanovala kao podstanar. Oglas za zamjenu stana da je dala samo jedanput i to u »Narodnom listu« u Z.
  21. studenoga
  22. godine, nakon če­ga nikakve da­lj­nje rad­nje u svezi sa zamjenom stana nije poduzimala. Na teme­lju tako utvrđenih či­njenica, proizlazi da­lje iz obrazlože­nja osporene presude drugostupa­njskog suda, prvostu­pa­njski sud je zak­ljučio da je podnosite­ljica zaposle­njem u R., iskazala namjeru stalnog nasta­nje­nja u R. te da je tako dokazala promjenu mjesta prebivališta iako to nije i administrativno re­gulirala. To što je jednom oglasila zamjenu stana u Z. za stan u R. ili S., sud I. stup­nja smatrao je dovo­ljnim za pokušaj zamjene, a koju nije uspjela realizirati iz razloga što se u predmetnom stanu nalazila treća osoba, koja se u ­nje­ga bespravno uselila. Naprijed izraženo stajalište prvostupa­njskog suda, drugostu­pa­njski sud nije prihvatio. Ovo iz razloga jer da se iz utvrđenih či­njenica nije moglo zak­ljučiti da je podnosite­ljica na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman način« pokušala izvršiti zamje­nu stana iz Z. za R. te da ničim nije dokazala da je bespravno use­lje­nje treće osobe u bilo kakvoj vezi s ­njenim pokušajem zamjene stana. Prema stajalištu drugostupa­njskog suda, samo jedno oglaša­va­nje oglasa o zamjeni stana u »Narodnom listu« u Z.,
  23. studenoga
  24. godine, koji list je lokalnog karaktera, te nepoduzima­nje drugih da­lj­njih rad­nji u svezi s realizacijom zamjene, predstav­ljali su nedovo­ljan pokušaj od strane podnosite­ljice koji bi dokazao da je ona stvarno i pokušala izvršiti zamjenu. Osporenom presudom drugostupa­njski sud utvrdio je da je prvostupa­njski sud, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenio odredbu članka
  25. tada važeće­g Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85, 42/86 i 22/92 – nastavno: ZSO), uzimajući da su se ispunile pretpostavke propisane u tom članku, a koje pretpostavke onemogućuju primjenu odredbe članka
  26. stavka
  27. istog Zakona. Iz naprijed navedenih razloga je osporenom presudom usvo­jena žalba tužite­lja Grada Z. i presuđeno na način kako je to navedeno u točki
  28. obrazlože­nja ove odluke.
  29. Odredbom članka
  30. stavka
  31. ZSO-a, prema kojoj zakon­skoj osnovi je kod suda prvog stup­nja tužite­lj – Grad Z., kao vlasnik stana, pokrenuo postupak radi otkaza stanarskog prava podnosite­ljici, bilo je propisano da se stanaru može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi ­nje­govog porodičnog domaćinstva, koji zajedno s ­njim stanuju, prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, dok je člankom
  32. istog Zakona bilo propisano da se ne može otkazati stanarsko pravo najduže dvije godine stanaru koji promijeni prebivalište u zem­lji pa, zbog nemogućnosti zamjene stana, stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovi ugovora o zamjeni. Kako je naprijed navedeno, osporenom presudom suda drugog stup­nja, suprotno stajalištu suda prvog stup­nja, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za primjenu odredbe članka
  33. ZSO-a, a koji bi uvjeti imali za pos­ljedicu nemogućnost otkaza stanarskog prava podnosite­ljici na spornom stanu.
  34. Podnosite­ljica smatra da su osporenom odlukom povri­jeđena ustavna prava iz članka
  35. stavka
  36. Ustava, kojim je propisana jednakost svih pred zakonom, članka
  37. Ustava, kojim je određeno da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti uteme­ljeni na zakonu (stavak 1.), odnosno da se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedi­načnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (stavak 2.) i članka
  38. Ustava, kojim je propisana jednakost svih držav­ljana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Povrede navedenih ustavnih prava podnosite­ljica obrazlaže navodima koji se, u bitnome, mogu svesti na tvrd­nje o povredi odredaba parničnog postupka i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe kako je drugostupa­njski sud, postupajući na opisani način, pogrešno primijenio odredbe članka
  39. stavka
  40. točke
  41. i
  42. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99, u nastavku: ZPP) što, prema shvaća­nju podnosite­ljice, predstav­lja bitnu povredu odredaba postupka. To obrazlaže navodima iz osporene odluke u kojoj je utvr­đeno da je u prvostupa­njskom postupku ispravno utvrđeno či­njenično sta­nje, ali da je pogrešno primije­njeno materijalno pravo. Podnosite­ljica nada­lje ističe da je drugostupa­njski sud izveo dijametralno suprotne či­njenične zak­ljučke od onih koje je naveo prvostupa­njski sud u obrazlože­nju svoje odluke. Naime, prvostupa­njski sud je zak­ljučio da je ona odsustvo­vala iz predmetnog stana iz opravdanog razloga, jer je Z. napustila u vrijeme najtežih neprijate­ljskih napada na grad tijekom Domovinskog rata i da je nakon toga pokušala ostvariti zamjenu predmetnog stana za R. ili S., ali da u tome nije uspjela. S druge strane, drugostupa­njski sud zak­ljučuje da podnosite­ljica nije na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman« način pokušala izvršiti zamjenu stana i to stoga što je samo jednom oglasila ponudu zamjene dana
  43. studenoga
  44. godine i to u lokalnom listu, što prema stajalištu tog suda nije dovo­ljan pokušaj, odnosno što podnosite­ljica nije dokazala da bi je treće osobe spriječile u zamjeni. Prema shvaća­nju podnosite­ljice, u konkretnom slučaju, ne radi se o identičnom utvrđe­nju či­njenica te se slijedom toga nije ni mogla donijeti drugostupa­njska odluka pravilnom primjenom materijalnog prava. Uza sve navedeno, podnosite­ljica navodi da je drugostupa­nj­ski sud zanemario či­njenicu da je po ­njenom napušta­nju stana u isti nasilno uselila treća osoba pa u ­nje­ga više nije mogla ni ući, slijedom koje či­njenice su joj ustavna prava povrijeđena i nepo­stupa­njem upravnog tijela tadaš­nje općine Z., jer po ­njenom zahtjevu, kojim je tražila ise­lje­nje osobe koja se u ­njezin stan protupravno uselila, nadležna upravna tijela nisu ništa poduzi­mala. Predlaže usvaja­nje ustavne tužbe i ukida­nje osporene presude. Ustavna tužba je osnovana.
  45. Na teme­lju analize spisa predmeta, osporene odluke te navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske je stajalište o osnovanosti ustavne tužbe zauzeo zbog s­ljedećih razloga: Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, utvrđuje je li osporenim pojedinačnim aktom povrijeđeno ustavno pravo pojedinca. Eventualno postoja­nje povrede ustavnih prava ovaj Sud, u pravilu, cijeni na podlozi či­njenica koje su utvrđene u postupku donoše­nja osporavanog akta. Ustavno jamstvo jednakosti, koje svoju razradu i primjenu na području sudske i druge pravne zaštite nalazi u odredbi članka
  46. Ustava, u procesnopravnom smislu znači da svakome treba biti zajamčena jednaka zaštita prava u postupku pred sudovima i drugim državnim tijelima. Do povrede ovog načela dolazi kada stranci nije omogućeno da, u okviru zakona, sudjeluje u postupku odnosno kada joj općenito nije omogućeno pravično suđe­nje. Navedena povreda očituje se, pored ostalog, i na način da se nadležno tijelo ne izjasni o navodima stranke važnim za odlučiva­nje i/ili na način da ne obrazloži doneseni pojedinačni akt. Povreda jednakosti u materijalnopravnom smislu očituje se, pored ostalog, u pogrešnom tumače­nju odnosno primjeni mjerodavnog propisa, što pojedinačni akt čini pravno neprihvat­ljivim i upućuje na zak­ljučak da se radi o aktu donesenom samovo­ljno.
  47. Analizom spisa predmeta Općinskog suda u Z., broj: P-164/98, pribav­ljenog za potrebe ustavnosudskog postupka i odluka, donesenih u konkretnom slučaju, ovaj Sud je utvrdio postoja­nje povrede podnosite­ljičinog ustavnog prava na jednakost u materijalnopravnom smislu. Naime, pored či­njeničnog sta­nja potpuno i pravilno utvrđe­nog u sudskim postupcima, drugostupa­njski sud, primje­njujući na isto odredbu članka
  48. ZSO-a, zak­ljučuje da podnosite­ljica nije na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman način« pokušala izvršiti zamjenu stana. Kod takve primjene materijalnog prava drugostupa­njski sud zanemaruje či­njenicu da već pokušanu zamjenu stana (dava­njem oglasa u »Narodnom listu«) podnosite­ljica nije uspjela realizirati, iako su joj se neke osobe jav­ljale radi zamjene, i stoga što se u ­njen stan bespravno uselio Ć. M., protiv koje­ga je podnosite­ljica nadležnom upravnom tijelu u Z. dana
  49. ve­ljače
  50. godine, pozivom na odredbu članka
  51. stavka
  52. ZSO-a, podnijela zahtjev za ise­lje­nje kao i privatnu tužbu
  53. ve­ljače
  54. godine Općinskom sudu u Z., radi kaznenog djela iz članka
  55. tada važeće­g Krivičnog zakona Republike Hrvatske (narušava­nje nepovredivosti stana), ali sve bezuspješno. Tu či­njenicu drugostupa­njski sud nije posebno razmotrio.
  56. Naime, člankom
  57. ZSO-a bilo je propisano da se stanarsko pravo ne može otkazati najduže dvije godine stanaru koji promijeni prebivalište u zem­lji pa, zbog nemogućnosti zamjene stana, stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovu ugovora o najmu. Iz smisla navedene zakonske odredbe razvidno je da otkazni razlozi ne nastaju ukoliko se kumulativno ispune tri uvjeta, i to: 1) ako je stanar promijenio prebivalište u zem­lji, 2) ako je onemogućen u zamjeni stana, i 3) ako zbog nemogućnosti zamjene stanar u mjestu novog prebivališta živi kao podstanar ili na teme­lju ugovora o najmu.
  58. U provedenom sudskom postupku neosporno je utvrđeno da je podnosite­ljica promijenila prebivalište u zem­lji te da u mjestu novog prebivališta živi kao podstanar. Pri ocjeni je li postojala nemogućnost zamjene stana, kao treći kumulativni uvjet za primjenu članka
  59. ZSO-a, drugo­stupa­njski je sud morao uzeti u obzir i bespravno use­lje­nje treće osobe u stan na kojem je podnosite­ljica imala stanarsko pravo i protiv koje je osobe podnijela zahtjev za ise­lje­nje nadležnom tijelu, kao i privatnu tužbu zbog kaznenog djela. Sukladno izloženom, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je osporenom odlukom drugostupa­njski sud podnosite­ljici povrijedio ustavna prava iz članaka
  60. stavka
  61. i
  62. Ustava Republike Hrvatske kada je na utvrđeno či­njenično sta­nje primijenio odredbe članka
  63. ZSO-a.
  64. Slijedom navedenog, a teme­ljem odredaba članaka
  65. i
  66. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u izreci. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Broj: U-III-629/2000 Zagreb,
  67. ve­ljače
  68. Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 17/2002-416 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 17/2002 Broj dokumenta u izdanju: 416 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 22.2.
  69. ELI: /eli/sluzbeni/2002/17/416 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  70. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.