← Hrvatska

Strategija energetskog razvitka Republike Hrvatske

Strategija energetskog razvitka Republike Hrvatske Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Strategija energetskog razvitka Republike Hrvatske NN 38/2002 (16.4.2002.), Strategija energetskog razvitka Republike Hrvatske Hrvatski sabor 0839 Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske i članka 5. stavka 3. Zakona o energiji ("Narodne novine", br. 68/01.), Hrvatski sabor na sjednici 19. ožujka 2002., donio je STRATEGIJU ENERGETSKOG RAZVITKA REPUBLIKE HRVATSKE 1. U v o d Strategija energetskog razvitka je dio ukupne strategije gospodarskog razvitka Republike Hrvatske. Kod izrade ovakvog dokumenta ključno je pitanje vjerodostojnosti podloga na kojima se temelje analize i proračuni, te realnost predviđanja ciljeva razvoja ukupnog društva, kako bi se mogli odrediti ciljevi i pravci energetskog razvitka. U razdoblju od 1995. do 1998. godine provedeno je niz znanstvenih istraživanja koje su potaknuli Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo znanosti i tehnologije, koja su poslužila za izradu nacrta Strategije energetskog razvitka Republike Hrvatske, tiskane u srpnju 1998. godine. Sva istraživanja rađena su u sklopu programa PROHES (Program razvitka i organizacije hrvatskog energetskog sektora). Početkom 1997. godine pokrenuti su Nacionalni energetski programi, čija je prva faza završena u svibnju 1998. godine. Rezultati provedenih znanstvenih istraživanja objavljeni su u više od 25 publikacija, a cilj im je bio oslikati različite aspekte i pretpostavke gospodarskog i energetskog razvitka u okviru promjena i transformacije Republike Hrvatske u modernu europsku zemlju; u zemlju parlamentarne demokracije, pluralnog vlasništava i interesa, te tržišnog gospodarstva. Važno je pitanje, je li potrebna "strategija" u zemlji koja je u procesu napuštanja plansko-socijalističkog i stvaranja tržišnoga gospodarskog sustava, jer je to u javnosti često bilo sporno. Iako i u razvijenim zemljama nikad nisu prestale rasprave o odnosu tržišta i državne intervencije, jer su iskustva svake od razvijenih zemalja različita, prevladavajuće je mišljenje i praksa da je to neodvojiva cjelina koja mora biti u ravnoteži. Naravno, “strategija” u tržišnom gospodarstvu nije isto što u planskom gospodarstvu. Da bi se ostvarili ciljevi energetske politike, potrebno je strategijom utvrditi sve ciljeve i potrebne mjere, od zakonodavnih do ostalih. Energetska strategija je potrebna, također, zbog preuzetih međunarodnih obveza u zaštiti okoliša, te zbog prilagodbe energetskog sektora uvjetima gospodarenja energijom u Europskoj uniji (EU). Ova je Strategija nastala kao logični slijed Strategije iz 1998. godine, pri čemu treba naglasiti da je u srpnju 2001. godine prihvaćen paket energetskih zakona koji daje pravni okvir za reformu energetskog sektora. Ona obuhvaća sve dimenzije razvoja i odnosa u energetskom sektoru i predstavlja reformu cijelog sustava gospodarenja energijom. Reduciranje problema energetskog razvitka na samo neka od pitanja, ma kako ona bila važna, primjerice "Da li će se jedna elektrana graditi na plin ili ugljen?", udaljuje Hrvatsku od izgradnje moderno koncipiranog energetskog sustava. Strategija razvitka energetskog sektora ima energetsku, ekonomsku, zakonodavnu, organizacijsku, institucionalnu i obrazovnu dimenziju s ciljem da pripremi energetski sektor Hrvatske za što lakše i efikasnije uključivanje u Europsku uniju. Kod izrade Strategije pokušalo se odgovoriti i na važna strateška pitanja, kao: · koje državne interese i na koji način treba štititi, te kako se to odnosi na pojedine podsektore (plin, električna energija, derivati nafte)? · kako povećati konkurentnost i otvoriti tržište da to bude u korist potrošača energije, a da se ne dovede u pitanje odgovornost države za funkcioniranje sustava i sigurnost opskrbe? · kako i koliko će tehnički napredak utjecati na koncept rješenja? · kako stvoriti sve pretpostavke za izgradnju organiziranog sustava gospodarenja energijom? · kako provesti sve promjene u dinamici i konceptu, koje će biti uvjetovane za približavanje Europskoj uniji? Predlaže se model razvitka energetskog sektora prilagođen potrebama i specifičnostima Republike Hrvatske, jer nema jedinstvenih rješenja u razvijenim zemljama, te nije moguće preslikati niti jedno rješenje. U zajedničko energetsko tržište Europske unije svaka zemlja Unije uključuje se sa svojih pozicija. Zajedničko im je da se uspostavlja tržište i da se ono prema direktivama Unije otvara određenom dinamikom, kako na strani proizvodnje i veleprodaje, tako i na strani potrošnje energije. Time se uspostavljaju dva važna načela: u granicama mogućeg demonopolizira se korištenje energetske infrastrukture, a tržišta se otvaraju svima po jednakim, nediskriminirajućim pravilima. Svaka strategija dugoročnoga energetskog razvitka, pa tako i hrvatska, mora imati “viziju” energetskog sustava budućnosti. Iako je teško sa sigurnošću predvidjeti kako će izgledati energetski sustav u budućnosti neke njegove generalne karakteristike ipak se mogu predvidjeti: · energetski sustav budućnosti bit će sve više diktiran potrebama korisnika, · energetski sustav bit će raznolik i koristit će različite raspoložive izvore i tehnologije ovisno o lokalnim uvjetima i mogućnostima, · energetski sustav bit će sve više decentraliziran, · sve više pozornosti posvećivat će se efikasnom korištenju energije, · za očekivati je pomak prema korištenju čistijih energenata i tehnologija, koji će se intenzivirati već u drugoj dekadi sljedećeg stoljeća. Kod izrade energetske strategije Republike Hrvatske vodilo se računa o sljedećim elementima: · sve kratkoročne mjere moraju se uklopiti u dugoročnu “viziju” razvitka energetskog sektora; · koncept održivosti gospodarskog razvitka mora se uključiti u sve mjere energetske politike, posebno vodeći računa o okolišu jer je okoliš neprocjenjiv hrvatski resurs, · energetska strategija se mora uklopiti u regionalne, europske i svjetske energetske trendove, tijekove i tržišta, · težište treba biti na razvoju energetskog tržišta u kojem će zadaća države biti stvaranje uvjeta za tržišno gospodarenje energijom, · treba projektirati i poticati diverzifikaciju oblika energije, izvora i tehnologija proizvodnje energije, · strateški podržavati efikasno korištenje energije, · strateški podržavati plinofikaciju u narednih deset godina, · strateški podržavati korištenje obnovljivih izvora energije, · strateški podržavati istraživanja, razvoj i demonstracije novih, čistih i efikasnih tehnologija, · uključiti se u europske demonstracijske projekte na području novih tehnologija (kao što su to vodikove energetske tehnologije) i ponuditi atraktivne i povoljne lokacije. Energetska strategija je koncipirana kao nacionalna strategija koja u prvi plan stavlja temeljne interese Republike Hrvatske i građanina/potrošača. Ne smije se dopustiti da bilo kakvi parcijalni, ili privatni interesi budu ispred nacionalnih interesa. U promatranom 30-godišnjem razdoblju postoje velike razlike u pouzdanosti predviđanja potrošnje, tehnologija, zaštite okoliša, te potrebnih mjera. Dok se za prvo desetljeće mogu utvrditi realni ciljevi i aktivnosti, za drugo i treće desetljeće želi se ukazati na razine problema i mogućnosti rješavanja. To što će se dogoditi nakon 2010. godine uz tehnološki razvitak, ovisit će i o primjeni i provedbi usvojenog paketa energetskih zakona. 2. Prikaz značajki i stanja energetskog sektora 2.1. Energetske rezerve i potencijali 2.1.1. Fosilna goriva Nafta, kondenzat i prirodni plin Bilančne zalihe nafte, kondenzata i prirodnog plina u Republici Hrvatskoj su 31. prosinca 1999. iznosile: nafta i kondenzat: 13 178,2 x 103 m3 prirodni plin: 33 595,6 x 106 m3 Ugljen Tijekom 1999. godine, sve zalihe ugljena svrstane su u klasu izvanbilančnih, jer više ne postoji niti jedan rudnik ugljena u Republici Hrvatskoj. Tako su krajem 1999. godine, zalihe kamenog ugljena iznosile 3 716 tisuća tona, mrkog ugljena 3 646 tisuća tona, a zalihe lignita 37 787 tisuća tona. Ukupno potrebne količine ugljena morat će se osiguravati iz uvoza. 2.1.2. Obnovljivi izvori 2.1.2.1. Hidroenergija Ukupni potencijal vodnih snaga u Hrvatskoj procjenjuje se na približno 20 TWh godišnje. Od tog je potencijala tehnički iskoristivo približno 12 TWh, a već je iskorišteno 6,1 TWh u 17 izgrađenih hidroelektrana. Mogućnost korištenja većeg dijela neiskorištenog potencijala ovisit će o usklađivanju interesa Republike Hrvatske i susjednih zemalja. Dio hidroenergetskog potencijala ostat će neiskorišten zbog ekoloških i drugih ograničenja, pa se realno procjenjuje da se dugoročno može iskoristiti najviše do 3,0 TWh godišnje u novim elektranama. Male hidroelektrane U Katastru malih vodnih snaga određeno je 699 poteza korištenja (na 63 vodotoka) približne vrijednosti ukupno instalirane snage od 177 MW i tehnički iskoristivoga energetskog potencijala od 570 GWh. Za obrađene vodotoke koji nemaju određene poteze korištenja ukupna prirodna bruto snaga iznosi 15 MW, uz brutoenergetski potencijal od 130 GWh. Eliminacijom poteza manjih geodetskih padova realno je pretpostaviti da ima oko 350 tehnički iskoristivih poteza, a taj će se broj dodatno smanjiti zbog lokalnih urbanističkih uvjeta i ekoloških zahtjeva. 2.1.2.2. Sunčeva energija Prirodni i tehnički potencijal sunčeve energije u Hrvatskoj daleko nadmašuju naše sadašnje, ali i znatno veće buduće energetske potrebe. Gospodarski potencijal (GP) utvrđen je tako, da je u ukupnim energetskim potrebama posebno procjenjivan dio, koji se odnosi na NT toplinske potrebe, koje se vrlo lako mogu supstituirati sa sunčevom energijom bez aktivnih mjera države. U procijenjenom gospodarskom potencijalu, koji je prikazan u tablici 2.2.1, visoko temperaturne potrebe (VT) nisu detaljno i dodatno analizirane, pa solarni potencijal za takve aplikacije u pravilu uopće nije procijenjen, iako solarna priprema vruće vode i pare s paraboličnim kolektorima cilindrične simetrije u području temperatura 100-300°C već danas predstavlja ekonomski konkurentnu opciju. Procijenjeno je međutim, da Hrvatska sadašnjom razinom sunčevih aplikacija, vrlo značajno zaostaje za svim zemljama u širem geografskom okruženju, pa se smatra da prioritet u prva dva desetljeća 21. stoljeća ipak treba dati (tehnološki jednostavnijim) NT primjenama, dok će (tehnološki složenije) VT primjene, a jednako tako i fotonaponske na većoj ekonomskoj skali zahtijevati duže vrijeme priprema, koje su uvijek neophodne u procesu sveukupne tehnološke i organizacijske prilagodbe postojeće industrije i pripadne infrastrukture za tehnički nove energetske, procesne i proizvodne tehnologije. Tablica 2.1.1 Gospodarski potencijal za NT primjene sunčeve energije prema scenariju S1. 2000 2010 2020 2030 GP za NT primjene sunčeve energije (PJ)

  1. a)- Industrija1) 7,59 8,64 10,51 12,48 - Kućanstva1) 28,23 32,83 37,35 42,30 - Usluge1) 0,66 0,82 1,15 1,63 - Poljoprivreda2) 3,59 3,90 4,57 5,36 Ukupni GP za primjene sunčeve energije (PJ): 40,07 46,18 53,57 61,77 Mikroekonomski potencijal za S1 scenarij (PJ) - Industrija1) 0,00 0,17 1,05 2,00 - Kućanstva1) 0,31 1,22 3,44 5,50 - Usluge1) 0,03 0,08 0,23 0,46 - Poljoprivreda2) 0,00 0,10 0,46 0,80 Udjeli sunčeve energije po S1 scenarijub), PJ: 0,34 1,57 5,17 8,76 Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS1: 0,9% 3,4% 9,6% 14,2%
  2. a)Gospodarski potencijal (GP) nije uključio visoko temperaturne i fotonaponske aplikacije, kao niti NT primjene pasivnog korištenja sunčeve energije posebice kod stanogradnje kao i kod gradnje svih većih turističkih, komercijalnih i drugih objekata.
  3. b)Scenarij S1 temelji se na kontinuitetu klasičnih tehnologija u energetici uz postepeno uvođenje obnovljivih izvora energije, ali bez aktivnih mjera države, kojima bi se energetska efikasnost i supstitucija obnovljivih izvora energije ubrzala. 1) Odnosi se priobalje, zaobalje i otoke. 2) Odnosi se na čitavu Hrvatsku. Mikroekonomski potencijal sunčeve energije predstavlja onaj dio raspoloživog gospodarskog potencijala, koji se sa stanovišta gospodarskog subjekta kao korisnika energije, ili proizvođača i isporučioca energije, u direktnoj usporedbi s konvencionalnim energentima, ekonomski isplati, ali u našem slučaju bez izravnih poticajnih mjera države (scenarij S1) u vidu raznih subvencija, fiskalnih olakšica, kreditne politike i drugih aktivnih mjera, koje su inače uobičajena praksa u svim državama Europske unije s ciljem preorijentacije na energetski efikasnije tehnologije i sve raspoložive domaće, a posebice ekološki čišće izvore energije. Procijenjen NT mikroekonomski potencijal sunčeve energije do 2030. godine po vrijednostima nešto je manji od onih, koje se predviđaju u energetskoj bilanci prema scenariju S1 u poglavlju 4.2.1 (slika 4.2.1.7). Treba pretpostaviti da će tu razliku, bez poticajnih mjera države, nadoknaditi povećan interes za korištenje sunčeve energije u primorskim županijama. Makroekonomski (politički i društveno uvjetovan) potencijal sunčeve energije na razini države, prema scenariju S1, reflektira (znatno) smanjenim (mikroekonomskim) interesom stranih i domaćih poduzetnika, ali jednako tako i svih potencijalnih korisnika novih ulaganja u energetski efikasnije tehnologije, koje koriste ekološki čiste i (domaće svuda prisutne i raspoložive) obnovljive izvore energije. Tamo gdje država svojim aktivnim učešćem na razini sveukupnog makrosustava aktivno pomaže i subvencionira uvođenje novih tehnologija i energetskih izvora, kao što je to slučaj u svim zemljama članicama Europske unije, a predviđa se i u Hrvatskoj prema scenarijima S2 i/ili S3, sveukupni dobici na razini države postaju mnogostruko veći od iznosa, koji država mora izdvojiti u provedbi sustava poticajnih mjera. Tablica 2.1.2 Potencijal NT potrošnje sunčeve energije prema scenarijima S2 i S3 2000 2010 2020 2030 Mikroekonomski potencijal za S2+) scenarij (PJ) - Industrija1) 0,00 0,71 1,58 3,74 - Kućanstva1) 0,31 2,79 7,47 12,69 - Usluge1) 0,03 0,16 0,29 0,57 - Poljoprivreda2) 0,00 0,19 0,69 1,88 Udjeli sunčeve energije po S2 scenarijub), PJ: 0,34 3,86 10,02 18,88 Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS2: 0,9% 8,4% 18,7% 30,6% Mikroekonomski potencijal za S3+) scenarij (PJ) - Industrija1) 0,00 0,86 3,15 4,99 - Kućanstva1) 0,31 3,28 10,46 21,15 - Usluge1) 0,03 0,16 0,46 0,81 - Poljoprivreda2) 0,00 0,39 1,37 2,68 Udjeli sunčeve energije po S3 scenarijub), PJ: 0,34 4,70 15,44 29,64 Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS3: 0,9% 10,2% 28,8% 48,0% +) Scenarij S2 temelji se na novim tehnologijama u energetici kao i aktivnim mjerama i poticajima države prilikom uvođenja obnovljivih izvora energije, posebice sunčeve energije. Scenarij S3 je koncipiran kao izrazito ekološki scenarij, s vrlo aktivnim mjerama države u ekonomskim, financijskim, organizacijskim, zakonodavnim, upravnim i svim ostalim poticajnim mjerama. 1) Odnosi se priobalje, zaobalje i otoke. 2) Odnosi se na čitavu Hrvatsku. 2.1.2.3. Geotermalna energija Ukupni geotermalni energetski potencijal otkrivenih ležišta iznosi 839 MWt i 47,9 MWe. Podjela prema temperaturi geotermalnog fluida i području korištenja prikazana je u tablici 2.1.2. Tablica 2.1.2. Moguća ukupna snaga geotermalne energije Moguća ukupna snaga geotermalne energije Toplinska Za proizvodnju električne energije temp. vode > 100 °C (računato do 50 °C) temp. vode < 100 °C (računato do 50 °C) temp. vode > 100 °C iz već izr. bušotina 169 MWt 35 MWt 11 MWe uz potp. razr. ležišta 756 MWt 83 MWt 47,9 MWe 2.1.2.4. Energija vjetra Analizom tehničkog potencijala energije vjetra na 29 makrolokacija (19 na jadranskim otocima i poluotoku Pelješcu i 10 u priobalju Jadrana) procijenjena je mogućnost izgradnje 400 MW vjetroelektrana (uz korištenje vjetroturbina nazivne snage 750 kW), koje bi godišnje mogle proizvesti oko 800 GWh električne energije. Detaljnije analize manjeg broja makrolokacija na temelju kvalitetnijih podloga i novih saznanja te uz korištenje suvremenih alata za mikrolociranje pokazuju da je s najnovijom generacijom suvremenih vjetroturbina moguće povećati prihvatni kapacitet nekih makrolokacija 10% do 40%, a korištenjem vjetroturbina u megawattnoj klasi (s nazivnom snagom do 2500 kW) čak i do 150%. Osim 29 spomenutih lokacija koje određuju samo dio tehničkog potencijala, definirano je i obrađuje se preko 70 novih lokacija, uglavnom u zaobalju i manje na otocima. Potencijal unutrašnjosti Hrvatske u pogledu mogućnosti izgradnje vjetroelektrana još nije sustavno obrađen. Na osnovi dostupnih podataka preliminarno je procijenjeno da je potencijal kontinentalne Hrvatske niži nego u priobalju i na otocima, ali se očekuje da i u ovom području postoji mogućnost identifikacije pogodnih lokacija i gospodarskog korištenja energije vjetra (slično drugim kontinentalnim zemljama poput Austrije, Bavarske i dr.). Konačno u pogledu drugih aplikacija energije vjetra, na temelju dostupnih podataka i prognoza o ukupno potrebnim količinama vode na otocima, pretpostavljajući turizam i poljoprivredu kao osnovne otočke djelatnosti, procijenjeno je da je mogući doprinos energije vjetra u sustavu vodoopskrbe (za pokretanje desalinizacijskih postrojenja) do 20 MW. Već danas postoji i manji gospodarski potencijal za opskrbu autonomnih potrošača na (infrastrukturno) izoliranim područjima (otoci, pasivni i ruralni krajevi). 2.1.2.5. Iskorištavanje biomase i otpada Sva dosadašnja istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj trenutačno koristi samo manji dio raspoložive biomase te da u budućnosti postoje značajne mogućnosti za povećanje toga udjela. Hrvatska je zemlja s izrazito velikim potencijalom biomase za proizvodnju energije. Gotovo 44% kopnene površine zemlje prekriveno je šumama, drvna industrija ima dugu tradiciju i važno mjesto u gospodarstvu, postoje velike površine obradive zemlje te mogućnosti za držanje značajnog stočnog fonda. U svim navedenim djelatnostima: šumarstvu, drvnoj industriji te poljoprivredi nastaju velike količine biomase pogodne za energetsko iskorištavanje. Dodatni potencijal leži u iskorištavanju neobrađenih oranica i pašnjaka za uzgajanje energetskih biljaka, podizanje energetskih plantaža brzorastućeg drveća i integriranih energetskih farmi te proizvodnji biogoriva (slika 2.1.1.). Slika 2.1.1. Regionalni potencijal biomase u Republici Hrvatskoj 2.2. Kapaciteti u energetskom sustavu Republike Hrvatske 2.2.1. Plinski sustav Plinski sustav Hrvatske obuhvaća istraživanje i proizvodnju prirodnog plina, podzemno skladište plina, mrežu transportnih, magistralnih i regionalnih cjevovoda, plinske distribucijske mreže, te proizvodnju i trgovinu ukapljenog naftnog plina. Proizvodnja Domaća proizvodnja prirodnog plina trenutno pokriva oko 58 posto potreba za plinom. S obzirom na sve veću potražnju za prirodnim plinom udio uvezenog plina će se povećavati. Slika 2.2.1. Proizvodnja plina u Hrvatskoj (1990.-1999.), mil m3 Prirodni plin se dobiva iz 17 plinskih polja. Najveći dio plina dolazi iz ležišta Molve, Kalinovac i Stari Gradec u sklopu kojih su izgrađena postrojenja za preradu i pripremu plina za transport - centralne plinske stanice Molve I, II i III. Njihovi ukupni instalirani kapaciteti prerade iznose 9,5 mil. m3/dan. Transport Sustav za transport plina obuhvaća 2 162 km visokotlačnog plinovoda čiji promjer iznosi od 80 do 500 mm (tablica 2.2.1.). Sustav je projektiran na tlak do 50 bara. Nadzor i upravljanje sustavom provodi se iz dispečerskog centra u Zagrebu. U sklopu ovog sustava nalazi se i 135 mjerno-redukcijskih stanica kapaciteta 4 000 - 100 000 m3/dan. Tablica 2.2.1. Duljina transportnih plinovoda u Hrvatskoj Plinovodi Duljina [km] Međunarodni 35 Magistralni 635 Regionalni 710 Spojni 255 Tehnološki 527 Ukupno 2 162 Skladištenje Podzemno skladište plina Okoli projektirano je na radni obujam od 500 mil m3. Maksimalni kapacitet utiskivanja iznosi 5 x 10 6 m3/dan, a maksimalni kapacitet crpljenja 5 x 10 6 m3/dan. Distribucija U Republici Hrvatskoj, distribuciju prirodnog plina vrši 38 poduzeća, od kojih je samo dio usko specijaliziran za obavljanje te djelatnosti, a duljina distribucijske plinske mreže iznosi oko 13 340 km. Povrh toga, dva se poduzeća bave distribucijom gradskog i miješanog plina, a jedno distribucijom isključivo miješanog plina. 2.2.2. Naftni sustav Naftni sustav Republike Hrvatske obuhvaća proizvodnju nafte i kondenzata iz domaćih i stranih polja, transport Jadranskim naftovodom, preradu nafte u rafinerijama Rijeka, Sisak i Zagreb, te trgovinu naftnim derivatima. Proizvodnja Sirova nafta i kondenzat proizvode se iz 31 naftnog polja čime se zadovoljava oko 23 posto domaće potrošnje, a ostale količine podmiruju se uvozom. Trend proizvodnje nafte u posljednjih nekoliko godina prikazan je na slici 2.2.2. Slika 2.2.2. Proizvodnja nafte (1990.-1999.), tis. tona Transport Jadranski naftovod - JANAF, sustav za međunarodni transport nafte, izgrađen je 1979. godine. Njime se transportira i skladišti nafta za potrebe domaćeg tržišta, te za potrebe tržišta Slovenije, Bosne i Hercegovine, Jugoslavije, Mađarske, Češke i Slovačke. Projektirani kapacitet cjevovoda je 34 milijuna tona nafte godišnje, dok je instalirani kapacitet JANAF-a 20 milijuna tona nafte godišnje. Duljina trase iznosi 760 km, a kapacitet skladišta na terminalima Omišalj, Sisak i Virje je 820 000 m3 (tablice 2.2.2. i 2.2.3.). Tablica 2.2.2. Kapaciteti naftnih terminala u Republici Hrvatskoj TERMINAL SKLADIŠTE [m3] Omišalj 680 000 Sisak 100 000 Virje 40 000 Tablica 2.2.3. Trase JANAF naftovoda u Republici Hrvatskoj TRASA PROMJER [“] DULJINA [km] Omišalj-Sisak 36 180 Omišalj-Urinj 20 7 Sisak-Virje (Mađarska) 28 109 Virje-Lendava 12 73 Sisak-Slavonski Brod 28 157 Slavonski Brod-Bosanski Brod (BiH) 28 14 Slavonski Brod - granica Yu 26 85 Prerada nafte i trgovina Kapacitet prerade nafte u rafinerijama prikazan je u tablici 2.2.4. Tablica 2.2.4. Kapaciteti prerade nafte u rafinerijama RAFINERIJA Instalirani kapaciteti prerade [tona/god] 1. Rafinerija nafte Rijeka - Urinj 5 000 000 2. Rafinerija nafte Sisak 3 500 000 3. Rafinerija nafte Zagreb 45 000 UKUPNO 8 545 000 Ukupan broj benzinskih postaja u 1999. godini u Republici Hrvatskoj iznosio je 605, od čega je u vlasništvu INA d.d. Zagreb njih 402, a ostale su u privatnom vlasništvu. Pod znakom INE ukupno je 470 stanica. 2.2.3. Elektroenergetski sustav Elektroenergetski sustav obuhvaća proizvodne kapacitete hidroelektrana, termoelektrana i NE Krško, te prijenosna i distribucijska postrojenja. Proizvodni kapaciteti Ukupna proizvodnja električne energije u RH u 2000. godini iznosila je 9799 GWh i pokrivala je oko 70 posto ukupne potražnje. Proizvodnja električne energije u Hrvatskoj za razdoblje 1990. - 2000. godine prikazana je na slici 2.2.3. Slika 2.2.3. Proizvodnja električne energije (1990-2000.), GWh Instalirani kapaciteti Tablica 2.2.5. Instalirani kapaciteti u elektranama u Republici Hrvatskoj (MW), u nuklearnoj elektrani (NE) Krško i elektranama izvan Hrvatske Instalirani kapaciteti Udio MW % Hidroelektrane (HE) 2 076 46 Termoelektrane (TE) 1 525 33 NE Krško 332 7 TE izvan Hrvatske 650 14 UKUPNO 4 583 100 Izvor: Master plan 2001. Prijenosna mreža Prijenos električne energije ostvaruje se na 400, 220 i 110 kV naponskim razinama, preko vodova ukupne dužine oko 7 000 km. U mrežu su uključene TS 400/220

(110)kV i 220/110 kV, te TS 110/35(10,20) kV (tablica 2.2.6.). Tablica 2.2.
  1. Prijenosna mreža PRIJENOSNA MREŽA (km) Napon (kV) Ukupno Nadzemno Kabel 400 1161 1161 - 220 1224 1224 - 110 4777 4668 109 TRAFOSTANICE Vrsta stanice Broj MVA 400/220/110 kV* 5 3400 220/110/x kV 15 3150 110/x kV 141 7285,5 Izvor: Ministarstvo gospodarstva: Energija u Hrvatskoj 1995.-
  2. *TS Ernestinovo 2x300 MVA izvan pogona Distribucijska mreža Distribuciju električne energije čine TS 110/35
(30)kV, TS 110/10
(20)kV, TS 35/10, TS 10/0,4 kV i vodovi (zračni i kabelski) naponskih razina 110, 35
(30)i 0,4 kV (tablica 2.2.7.). Tablica 2.2.7. Distribucijska mreža DISTRIBUCIJSKA MREŽA (km) Napon (kV) Ukupno Nadzemno Kabel 110 70 66 4 35, 20, 10 33614 25381 8233 0,4 79880 62392 17488 TRAFOSTANICE Vrsta stanice Broj MVA 110/10
(20)kV 16 1074,5 35/10
(20)kV 342 3784 10
(20)/0,4 kV 21477 6898 Izvor: Ministarstvo gospodarstva: Energija u Hrvatskoj 1995.-1999. 2.3. Potrošnja Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj od 369,83 PJ u 1999. godini, preračunata na količinu po stanovniku, iznosi približno 1940 kg ekvivalentne nafte. Takvom razinom potrošnje Hrvatska je na začelju u odnosu na druge europske zemlje, a manju potrošnju imaju samo Rumunjska, Makedonija, SR Jugoslavija, Turska, Moldavija, Bosna i Hercegovina te Albanija. Slika 2.3.1. Struktura neposredne potrošnje energije u razdoblju od 1988. do 1999. godine Vidljiv je pad ukupne neposredne potrošnje energije u razdoblju od 1990. do 1992. godine od 33,5 posto. U 1999. godini ona iznosi približno 83 posto potrošnje iz 1988. godine. Potrošnja ugljena smanjivala se s prosječnom stopom od 15,3 posto godišnje, dok je potrošnja ogrjevnog drva u 1999. dosegla 60 posto vrijednosti iz 1988. godine. Potrošnja tekućih goriva smanjivala se u razdoblju od 1990. do 1992. godine, nakon čega bilježi porast tako da je u 1999. samo malo manja u odnosu na početak razdoblja. Potrošnja prirodnog plina u 1999. godini veća je u odnosu na razinu predratne potrošnje za oko 16 posto. Potrošnja električne energije ostvarila je pad od 33 posto u razdoblju od 1990. do 1992. godine, a u 1999. godini iznosi približno 87 posto vrijednosti iz 1988. godine. Potrošnja pare i vrele vode nakon pada u razdoblju 1990/91 praktično je ujednačena i u 1999. je iznosila 64 posto vrijednosti iz 1988. godine. Promatrano po sektorima (slika 2.3.2) vidljiv je pad potrošnje u neenergetske svrhe (indeks 1999/88 iznosi 0,75), pad potrošnje u industriji (indeks 1999/88 iznosi 0,51), pad potrošnje u općoj potrošnji (indeks 1999/88 iznosi 0,96) kao i pad potrošnje energije za pogon (indeks 1999/88 iznosi 0,57). Potrošnja u prometu nakon privremenog pada tijekom ratnog razdoblja ostvaruje stalan porast tako da je u 1999. veća za 14,7 posto u odnosu na 1998. godinu. Također su u odnosu na početak razdoblja povećani gubici energetskih transformacija, kao i gubici transporta i distribucije energije. Slika 2.3.2. Struktura ukupno utrošene energije - prikaz po sektorima 2.4. Opskrba Slika 2.4.1. Ukupna potrošnja (PT) i proizvodnja (PR) primarne energije u razdoblju 1988. - 1996. Slika 2.4.1 prikazuje strukturu ukupne potrošnje i proizvodnje primarne energije u razdoblju od 1988. do 1999. godine. Iz vlastitih izvora zadovoljava se približno 50 posto ukupne potrošnje energije u 1999. godini. Ukupna potrošnja ogrjevnog drva i energija vodnih snaga osigurana je u potpunosti iskorištavanjem vlastitih izvora na području Hrvatske. Vlastita opskrbljenost prirodnim plinom iznosila je u 1999. godini 59 posto (74,4 posto u 1988.). Udio proizvedene sirove nafte u ukupnoj potrošnji tekućih goriva iznosio je 30 posto što je najmanja vrijednost do sada. Do 1993. godine vlastita opskrbljenost sirovom naftom uvijek je bila veća od 50 posto. Udio vlastitog ugljena iznosio je u 1999. samo 4,6 posto, dok u budućnosti treba računati sa stopostotnom opskrbom iz uvoza. 2.4.1 Kvaliteta opskrbe U razdoblju od osnivanja Republike Hrvatske kontinuirana opskrba narušena je u nekoliko slučajeva od kojih su navedeni karakteristični. U elektroenergetskom sustavu (EES-
  1. u)prekinuta je mreža južne Hrvatske kada je zbog okupacije postao neraspoloživ DV 380 kV Obrovac-Meline, odnosno DV 220 kV Konjsko-Brinje. Njena veza s ostalim dijelovima sustava u paralelnom pogonu s UCPTE ostala je kroz BiH do 26. rujna 1991. godine kada je onesposobljena TS Ernestinovo. Ovo je stanje potrajalo do 21. prosinca 1995. godine. U sklopu interventnog programa u Dalmaciji su postavljene plinske i diesel elektrane ukupne snage 175,8 MW na jedanaest lokacija. Projektom “Otočne veze” povezana je Dalmacija s ostalim dijelom EES-a preko zračno-kabelske veze 110 kV od TS Melina preko otoka Krka, Raba i Paga do Zadra (završeno u srpnju 1994. godine) te ličkim krakom; dalekovodom Lika-Karlobag-Novalja. Uz smanjenje proizvodnje iz hidroelektrana i termoelektrana zbog njihova oštećenja ili zato što su se nalazile na privremeno okupiranom području već je spomenut i prekid ugovorene isporuke iz Srbije i BiH (poglavlje 2.6. - Ratne štete). Izgradnjom i puštanjem u pogon 400 kV dalekovoda Tumbri (RH) – Heviz (Mađarska) stabilizirana je situacija u sjeverozapadnom dijelu EES-a RH i otvorene su mogućnosti uvoza/izvoza i tranzita električne energije. Tijekom 1995. godine došlo je do sedmomjesečnog prekida dobave prirodnog plina iz Rusije tako da je uvoz iznosio 273,9 milijuna m3 u odnosu na 879 milijuna m3 u 1996. godini. Vlastita proizvodnja u toj godini povećana je za 9,7 posto u odnosu na 1994., odnosno 10 posto u odnosu na 1996.godinu, a veće su količine povučene iz podzemnog skladišta Okoli (127,6 milijuna m3 u odnosu na 27 milijuna m3 u 1994.) Ukupna potrošnja prirodnog plina bila je 8 posto manja u odnosu na 1994. odnosno 11 posto manja u odnosu na 1996. godinu. Razina opskrbljenosti industrije ostala je tijekom tog razdoblja na istoj razini, a u općoj potrošnji zabilježen je porast od 22,7 posto u odnosu na 1994. godinu. Istovremeno, potrošnja prirodnog plina za energetske transformacije ostvarila je pad od 31 posto što može biti objašnjeno prijelazom na drugo gorivo. Ukupna proizvodnja derivata nafte iz rafinerija pala je sa 6 765 tisuća tona u 1990. godini na 3 896 tisuća tona u 1992., odnosno za 34 posto. Nakon tog razdoblja proizvodnja raste, te u 1996. godini iznosi 5 037,7 tisuća tona (porast od 29 posto), dok je u 1999. godini iznosila 5 429,6 tisuća tona. Vlastita proizvodnja sirove nafte smanjena je u razdoblju 1990./92. za 30 posto. Tome je između ostalog pridonijela i okupacija polja Đeletovci, Ilača i Privlaka u istočnoj Slavoniji koja su prestala s radom 15. rujna 1991., a vraćena u sustav INE 19. kolovoza 1996. godine. Zbog oštećenja sustava JANAF na terminalu Sisak i dijelovima trase Omišalj-Sisak i Sisak-Slavonski Brod, te otuđivanja dijelova sustava izvan teritorija Republike Hrvatske došlo je do značajnog pada transportiranih količina (slika 2.4.2.), ali je to prije svega imalo utjecaj na gubitak tržišta u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Slika 2.4.2. Transportirane količine kroz naftovod JANAF 1987.-1999. 2.4.2 Problemi naplate Tijekom cijelog razdoblja od osnivanja Republike Hrvatske problem naplate umreženih energenata (električna energija, prirodni plin, gradski plin i javna toplina) stvarao je dodatne probleme poduzećima koja opskrbljuju potrošače tim energentima. Tijekom 1994. godine dugovanja potrošača Hrvatskoj elektroprivredi iznosila su 1,34 mjesečne fakture, a rasla su iz godine u godinu, da bi 1997. godine iznosila 2,6 mjesečne fakture. U tom se razdoblju naplaćenost od kućanstava postepeno poboljšavala, tako da danas gospodarstvo sudjeluje s više od 70 posto u ukupnom dugu. Gradska plinara Zagreb ima godišnju naplatu od oko 80 posto. Preostalih 20 posto potrošača kasni s plaćanjem pri čemu je udio široke potrošnje nešto manji od polovice tog udjela. U javnom toplinarstvu u Zagrebu naplata kasni do tri mjeseca, a u tome gospodarstvo sudjeluje s oko 70 posto. 2.5. Efikasnost energetskih sustava Kod efikasnosti energetskih sustava promatramo efikasnost energetskih transformacija, te transporta/prijenosa i distribucije. Razina efikasnosti ovisna je o specifičnostima pretvorbe, dakle o karakteristikama pojedinoga energetskog sustava. Zajednička ocjena je da su gubici u energetskim sustavima iznad uobičajene razine gubitaka u razvijenim zemljama. Pri tome se mora imati u vidu da je Republika Hrvatska vrlo zahtjevna u dimenzioniranju infrastrukture te da će razina gubitaka biti uvijek nešto veća nego kod geografski kompaktnijih zemalja. 2.5.1. Elektroenergetski sustav (EES) Prosječna efikasnost transformacije pri proizvodnji električne energije iznosi 37 posto. Gubici u prijenosnoj elektroenergetskoj mreži na području RH iznosili su 1999. godine 3,5 % od ukupno potrošene (energy supplied) električne energije. Ukupni registrirani gubici električne energije u distribucijskoj djelatnosti HEP-a 1999. godine iznosili su 10,9% električne energije preuzete iz prijenosne mreže. Tehnički gubici u sustavu za distribuciju električne energije u odnosu na energiju preuzetu iz prijenosne mreže iznosili su 5,1%. Prema tome veći dio gubitaka u distribucijskoj mreži čine netehnički gubici (krađa, neispravna brojila, sustav obračuna,...). 2.5.2. Naftni sustav Gubici prerade u rafinerijama u Republici Hrvatskoj kreću se u rasponu od 0,8 do 1 posto (izuzetak je 1996. godina u kojoj su gubici iznosili 1,47 posto), što je nešto više od svjetskih standarda (0,56 ± 0,2 posto). Vlastita potrošnja naftnih derivata u rafinerijama iznosila je u 1999. godini 317,4 tisuća tona, odnosno 5,8 posto od ukupno proizvedenih količina u rafinerijama (svjetski standard iznosi 4 posto). 2.5.3. Plinski sustav U plinskom sektoru, ukupni su gubici u 1999. godini iznosili (uključujući i distribuciju, a prema energetskim bilancama) 78,3 milijuna m3, odnosno 2,9 posto ukupne potrošnje. Vlastita potrošnja u istoj godini iznosila je 126,2 milijuna m3, odnosno 4,7 posto ukupne potrošnje. 2.5.4. Toplinarstvo U Zagrebu prosječni gubici topline iz mreže TE-TO iznose 10,5 posto, a iz mreže EL-TO 13,7 posto godišnje. Dnevni gubici vode zbog dotrajalosti cjevovoda i ostale opreme iznose između 4 i 8 posto ukupnog volumena vrelovodne mreže, što je u relativnom iznosu 5 do 10 puta više od gubitaka u toplinskim mrežama zapadnoeuropskih gradova. U Osijeku dnevni gubici vode u vrelovodnoj mreži iznose od 1 do 2 posto. Toplinske gubitke vrelovoda je teško odrediti jer ne postoji mjerenje utroška toplinske energije u svim toplinskim stanicama. U Zagrebu, prosječno specifično toplinsko opterećenje stambenih potrošača uključenih u centralizirani toplinski sustav iznosi 125 do 130 W/m2, a u Osijeku 133 W/m2. Prosječna specifična toplinska potrošnja u Zagrebu iznosi 217 kWh/m2 , a u Osijeku 183 kWh/m2 (bez tople sanitarne vode koju ima samo dio potrošača priključenih na blok kotlovnice). Zapadnoeuropski pokazatelji su dva do tri puta niži. Zbog nedostupnosti podataka prikaz je ograničen samo na gradove Zagreb i Osijek. Za ostale gradove nisu dostupni podaci, ali zbog minimalnih količina toplinske energije oni ne utječu na ovaj prikaz. 2.6. Ratne štete Prema “Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete” ( "Narodne novine", br. 54/93.) predviđeno je da se cjelokupna ratna šteta procjenjuje po cijenama na dan 31. prosinca 1990. godine u HRD, tj. po tadašnjem tečaju 1 DEM = 7 HRD. U konačnom izvješću predviđeno je da se iznosi ratnih šteta iskazuju u hrvatskim kunama prema prosječnom tečaju 1 DEM = 3,6 kn (pa je navedeni tečaj korišten i u daljnjem prikazu). Sveukupne ratne štete prikazane su u tablici 2.6.1. Tablica 2.6.1. Sveukupne ratne štete - prikaz po sustavima Šteta u 000 kn Elektroenergetski sustav HEP d.d. 21 091 483 Naftni i plinski sustav INA d.d. 12 535 517 JANAF 3 628 079 Sveukupno 37 255 079 2.6.1. Elektroenergetski sustav (EES) Sumarni prikaz izravnih ratnih šteta po funkcijskim cjelinama te neizravnih šteta u HEP-u iznesen je u tablici 2.6.2. Tablica 2.6.2. Sumarni prikaz ratnih šteta u HEP-u Naziv Šteta u 000 kn Izravne ratne štete • objekti proizvodnje 269 974 • objekti prijenosa 623 419 • objekti distribucije 1 914 188 • zamjenski objekti (interventni program) 1 191 729 • troškovi privremenih mjera obrane 30 956 Ukupno: 4 030 266 • imovina u republikama bivše Jugoslavije 5 534 017 Neizravne ratne štete 11 527 200 Sveukupno: 21 091 483 Neizravne ratne štete nastale su: zbog velikog pada potrošnje i smanjene proizvodnje po nižim cijenama iz HE i TE; zbog njihova oštećenja ili zato što su se nalazile na privremeno okupiranom području; zbog prekida ugovorene isporuke iz Srbije i BiH (od predviđene isporuke od 3 566 GWh godišnje, HEP-u je u 1991. godini isporučeno 2 870 GWh, u 1992. godini 574 GWh, a u 1993. i 1994. godini nije bilo isporuke), te zbog uvoza skupe električne energije i izgradnje skupih interventnih elektrana u okviru zamjenskih objekata. 2.6.2. Naftni i plinski sustav Prema konačnom izvješću predanom Državnoj komisiji za ratne štete pri Ministarstvu financija, INA d.d. pretrpjela je u razdoblju od 1990. do 1997. godine štete u visini kako je prikazano u tablici 2.6.3. Tablica 2.6.3. Ukupne ratne štete za razdoblje 1990. - 1997. - INA Naziv Šteta u 000 kn Izravne ratne štete 2 381 216 Neizravne ratne štete 9 948 568 Troškovi 205 733 Ukupno: 12 535 517 Ratne štete koje je pretrpio sustav za transport nafte JANAF prikazane su u tablici 2.6.4. Tablica 2.6.4. Pregled procijenjene štete po kategorijama - JANAF Naziv Šteta u 000 kn • Izravne ratne štete 658 079 • Neizravne ratne štete 2 970 000 Ukupno: 3 628 079 Materijalne štete na plinskim postrojenjima komunalnih distributera plina u istočnoj Hrvatskoj do srpnja 1992. godine procijenjene su na 7,9 milijuna kuna, ali ne obuhvaćaju gubitke zbog neprodanih količina plina. 2.7. Utjecaj na okoliš Energetski je sektor u velikoj mjeri odgovoran za stanje okoliša, kako na lokalnoj tako i regionalnoj i globalnoj razini. Utjecaji energetskih izvora, promatrano u lancu od proizvodnje do potrošnje energije vrlo su raznovrsni. Svakako najveći problemi vezani su uz emisije štetnih tvari u atmosferu i s tim u vezi onečišćenja u urbanim sredinama, zakiseljavanje, pojavu visokih koncentracije prizemnog ozona te globalni problem stakleničkog plina CO2. Ostali problemi, kao što su utjecaj na vode, proizvodnja otpada, zauzeće zemljišta, buka i vibracije, utjecaj na biološku raznolikost i krajobrazne značajke, pretežito su lokalnog obilježja i time manje predmet strategijskog planiranja. Ova pitanja rješavaju se na razini pojedinih projekata, a primjenom postojeće regulative, utjecaji se svode na prihvatljivu razinu. Nepotpuna regulativa razlog je što su neki energetski objekti u prošlosti imali veliki utjecaj na okoliš. Značajna prekretnica svakako je propisivanje obveze o izradi studije utjecaja na okoliš 1986. godine, u vrijeme kada je to imalo vrlo malo zemalja u Europi. Primjeri lokalnog onečišćenja bile su visoke koncentracije sumpor dioksida u okolici TE Plomin u vrijeme kada je korišten samo visokosumporni raški ugljen i niski dimnjak. Problemi koksare Bakar bili su vezani uz onečišćenje zraka i krajobrazno nagrđenje. Ostaci prerade nafte iz Rafinerije Urinj i danas su problem grada Rijeke (deponija Sovjak). Do nekontroliranih akcidentalnih ispuštanja iz rafinerija, cjevovoda i prilikom brodskog prijevoza dolazi i danas, a opasnost od novih nezgoda nije otklonjena. Sve češće su rasprave o hidroelektranama koje su do nedavno u javnosti smatrane vrlo prihvatljivim ekološkim rješenjima. Ne treba izgubiti iz vida i nesreće i opasnosti koje su posljedice nekvalitetno izvedene instalacije i vodovi energetskih mreža (npr. eksplozija u Puli zbog neadekvatnog održavanja plinske mreže). Treba istaknuti da se za energetski sektor u okviru publiciranih nacionalnih bilanci emisije već niz godina iskazuje i emisija štetnih tvari u atmosferu. Isto tako, planiranje razvoja elektroenergetskog sustava Hrvatske već se dugo godina provodi po načelima ekonomičnosti uz uvažavanje potreba zaštite okoliša. S tim u vezi vrijedna je spomena inicijativa Hrvatske elektroprivrede, koja je objavila Deklaraciju o zaštiti okoliša kao početni korak u uspostavi sustavne skrbi o okolišu po načelima suvremenih zapadnih tvrtki i međunarodnih standarda (ISO 14000). 2.7.1. Emisije u zrak Glavne onečišćujuće tvari koje se emitiranju izgaranjem fosilnih goriva su sumporov dioksid (SO2), dušikovi oksidi (NOx), ugljikov monoksid (CO), čestice i staklenički plin ugljikov dioksid (CO2). Plinovi SO2 i NOx, osim njihovoga štetnog djelovanja na zdravlje, poznati su kao "kiseli" plinovi jer njihovom transformacijom prilikom daljinskog transporta nastaju kiseli sastojci koji se talože iz atmosfere u obliku mokrog (kisele kiše) i suhog taloženja. Plin NOx sudjeluje uz VOC (hlapive organske tvari) u stvaranju fotooksidativnog plina ozona (O3), koji štetno djeluje na zdravlje i vegetaciju. Čestice nose na sebi različite štetne kemijske elemente i spojeve (npr. teške kovine), dok je plin CO2 najznačajniji uzročnik globalnog zatopljenja Udio energetskog sektora u ukupnim emisijama sumpornog dioksida (SO2), dušičnih oksida (NOx) i ugljičnog dioksida (CO2) u Hrvatskoj za razdoblje od 1995. do 1999. godinu prikazan je na slici 2.7.1. Slika 2.7.1. Udio energetskog sektora (ložišta i mobilnih izvora) u ukupnoj emisiji u Hrvatskoj U Hrvatskoj je primjetan trend povećanja emisija većine onečišćujućih tvari, koji je uzrokovan u najvećoj mjeri povećanjem potrošnje fosilnih goriva. Znatno su povećane emisije SO2 iz ložišta, i to prije svega iz termoelektrana HEP-a, dok je u posljednjih nekoliko godina najveći porast emisije NOx iz mobilnih izvora. Emisija CO2 direktno ovisi o energetskoj potrošnji, tj. dobar je pokazatelj utroška goriva. Zbroji li se doprinos stacionarnih i mobilnih energetskih izvora može se reći da je energetski sektor uzrok oko 99 posto emisije SO2, 97-98 posto NOx i 86-89 posto CO2. U prometu je primjetno, s jedne strane povećanje broja registriranih vozila i potrošnje goriva za potrebe cestovnog prometa, a s druge strane uporaba kvalitetnijeg goriva s nižim sadržajem sumpora i olova te veći udio bezolovnog benzina i vozila s ugrađenim katalizatorom. Pod utjecajem ovih suprotnih trendova u 1999. godini dolazi do smanjenja emisija SO2 i NOx a povećanja emisija CO2. Dok je porast emisija SO2 iz ložišta posljedica veće proizvodnje termoelektrana i pada kvalitete isporučenog lož ulja (veći sadržaj sumpora). Rezultati proračuna emisije iz energetike za 1999. godinu prikazani su u tablici 2.7.1. Tablica 2.7.1. Emisija SO2, NOx i CO2 iz energetskog sektora u 1999. godini SO2 NOX CO2 t/god % t/god % kt/god % Termoelektrane 47092 52,8 11506 16,3 4071 23,5 Kućne kotlovnice i ložišta u domaćinstvima 6158 6,9 3820 5,4 3033 17,5 Energetska postrojenja u industriji 28909 32,4 11438 16,2 4966 28,7 Cestovni promet 4075 4,6 28634 40,7 4117 23,8 Ostali mobilni izvori 2984 3,3 15018 21,3 1138 6,6 Ukupno 89218 100 70416 100 17325 100 Sukladno rezultatima za 1999. godinu emisija SO2 najvećim dijelom potječe iz termoelektrana (53 posto) i iz energetskih postrojenja u industriji (32 posto), a tek manjim dijelom iz prometa. Najviše se SO2 emitira iz ložišta na tekuća goriva, posebno iz onih koja koriste teško loživo ulje. Emisija SO2 u 1999. godini manja je za oko 50 u odnosu na emisiju iz referentne 1990. godine. Najveći udjel u emisiji NOx, u 1999. godini, imaju mobilni energetski izvori (62 posto). Emisija je u velikoj mjeri (preko 40 posto) posljedica izgaranja goriva u cestovnom prometu, a ovisi o tipu i starosti vozila te tehnološkim rješenjima za smanjenje emisije (vrsta i izvedba katalizatora). U prometu najviše emisije NOx dolazi iz teških teretnih vozila i osobnih vozila. Emisija NOx je 18 posto niža od emisije iz 1990. godine. Iz prometa, osim gore navedenih tvari, značajne su emisije hlapivih organskih tvari (VOC) i sitnih čestica te niza otrovnih i kancerogenih spojeva kao što su olovo, benzen, butadien i policiklički aromatski ugljikovodici (PAU). Osim emisije zbog izgaranja goriva, veliki dio emisije posljedica je ishlapljivanja tekućeg goriva iz benzinskih automobila, prilikom pretakanja i skladištenja goriva. Značajna je tako i emisija stakleničkog plina metana do koje dolazi zbog gubitaka pri transportu, distribuciji, preradi i skladištenju prirodnog plina. Emisija CO2 u 1999. godini je najvećim dijelom iz ložišta (oko 70 posto) pri čemu se iz termoelektrana emitira 24 posto. Udjel emisije CO2 iz hrvatskih termoelektrana relativno je mali u usporedbi s drugim zemljama što je posljedica značajnog učešća hidroenergije i prirodnog plina u proizvodnji električne energije. Emisija CO2 za 1999. godinu je 14 posto niža od emisije 1990. godine. Treba naglasiti da je s gledišta emisije CO2 prirodni plin u prednosti prema tekućem i krutom gorivu (približan odnos 1:0,75:0,55). Međutim ako se promatra čitavi gorivi ciklus, uzimajući u obzir emisije metana pri proizvodnji, preradi, transportu, skladištenju i distribuciji plina, tada se prirodni plin približava tekućem gorivu. Preliminarni proračuni za Hrvatsku pokazuju da na emisiju prirodnog plina, uz pretpostavku vrlo malih gubitaka u plinskom sustavu od 1,5 posto, treba dodati barem 20 posto emisije koja nastaje u lancu do neposredne potrošnje (Izvor: Prirodni plin i zaštita okoliša, Gospodarstvo i okoliš, 29/97) Proračuni emisije teških metala pokazuju da su 1999. godine energetski izvori imali udjel preko 90 posto u emisiji najznačajnijih teških metala – olova, žive i kadmija, i to: Pb – 99 posto (uglavnom promet), Hg – 93 posto, a Cd 94 posto. Usporedba emisije s drugim zemljama Slika 2.7.2. Emisija SO2, NOx i CO2 po stanovniku, 1994. godina Usporedba emisije SO2, NOx i CO2 u Hrvatskoj po stanovniku s odgovarajućom emisijom drugih europskih zemalja dana je na slici 2.7.2. Emisija po stanovniku u Hrvatskoj je za sve onečišćujuće tvari među najmanjom u Europi. Ističe se ovdje mala emisija CO2 po stanovniku, na razini od 5,0 t/stanovnik u 1990. godini, a prema obvezama iz Kyoto protokola tu emisiju bi do razdoblja od 2008. do 2012. godine trebalo još smanjiti za 5 posto. 2.7.2. Kakvoća zraka u naseljima Kakvoća se zraka u naseljima posljednjih deset godina poboljšavala, zahvaljujući plinofikaciji, uvođenju daljinskog grijana iz toplana, zamjena ugljena drugim vrstama goriva te “gašenjem” nekih velikih izvora emisije (Koksara Bakar, visoke peći u Sisku, Tvornica ferolegura). Današnja kakvoća zraka u naseljima uglavnom je I. kategorije (čist i neznatno onečišćen zrak) i II. kategorije (umjereno onečišćen zrak). Prema podacima Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada za 2000. godinu je u Zagrebu uglavnom bio zrak I. kategorije, a samo na nekoliko postaja je zabilježena II. kategorija kakvoće zraka zbog povišenih koncentracija ledbećih čestica, teških metala u lebdećim česticama i NO2. III. kategorija kakvoće zraka je zabilježena u Karlovcu na dvije mjerene postaje, a Sisku i Labinu na jednoj postaji. U Karlovcu i Labinu se pojavljuju problemi s taložnom tvari, dok je u Sisku uzrok onečišćenosti zraka H2S. Navedena onečišćenja nisu posljedica samo energetskih izvora. Prioritet u rješavanju problema zaštite zraka su čestice i sumpor dioksid, a potom specifična onečišćenja iz prometa i industrijskih postrojenja. Od energetskih izvora najveće udjele u onečišćenju zraka imaju promet i niska ložišta, stoga je mjere za smanjenje emisije najznačajnije usmjeriti u ove sektore. 2.7.3. Daljinski prijenos onečišćenja Daljinskim prijenosom onečišćenja dolazi do taloženja sumpornih i dušikovih spojeva te do pojave povišenih koncentracija troposferskog ozona što je štetno za šume i usjeve. Taloženje sumpora, a posebno dušika prelazi podnošljive razine za šumske ekosustave, posebno za područje Gorskog kotara. Proračuni koji se provode u okviru Konvencije o prekograničnom daljinskom onečišćenju zraka pokazuju da je Hrvatska veći "uvoznik" onečišćenja nego "izvoznik". Vrlo zoran prikaz utjecaja energetskih izvora u Hrvatskoj na emisiju sumpora te doprinos pojedinih europskih zemalja i Hrvatske taloženju sumpora, dan je na slici 2.7.3. Slika 2.7.3. Bilanca emisije i taloženja sumpora (SO2-S) u Hrvatskoj, godina 1996. Iz slike se može vidjeti da u ukupnom taloženju sumpora domaći energetski izvori imaju učešće oko 6 posto (slika 2.7.3), dok u ukupnom taloženju dušika (NOx-N) samo oko 2 posto. Neke susjedne zemlje više doprinose taloženju nego mi sami. S gledišta regionalnog utjecaja koji se odnosi na zakiseljavanje i eutrofikaciju plinova pokazuje se da je za Hrvatsku veći problem pitanje eutrofikacije, odnosno prekomjerno taloženje dušika. Proračun pokazuje i prekoračenje kritičnih vrijednosti koncentracija troposferskog ozona, koji je isto posljedica međunarodnog onečišćenja. 2.8. Zakonodavstvo Zakonodavni i institucionalni okvir energetskog sektora Republike Hrvatske tvori, uz Ustav cijeli niz zakona te veliki broj podzakonskih akata. Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 41/01.) daje temelje poduzetničkog djelovanja u Republici Hrvatskoj. Inozemnim ulagačima Ustav jamči slobodni transfer dobiti kao i slobodni transfer uloženog kapitala ukoliko odluče smanjiti ili obustaviti svoje ulaganje u Hrvatskoj. Prava stečena ulaganjem ne mogu se umanjiti zakonom niti bilo kojim drugim pravnim aktom. Hrvatski sabor je 1997. godine ratificirao Ugovor o Energetskoj povelji ("Narodne novine", br. - Međunarodni ugovori br. 15/97.) kojom se pretpostavlja uvođenje modela dugoročne energetske suradnje u Europi u okviru tržišnog gospodarstva. Time je Republici Hrvatskoj omogućen pristup međunarodnim energetskim tijekovima, a ujedno se Hrvatska obvezala osigurati pristup u svoj energetski sustav. Vlada je 1998. godine donijela Uredbu o potvrđivanju Protokola Energetske povelje o energetskoj učinkovitosti i pripadajućim problemima okoliša ("Narodne novine", br. - Međunarodni ugovori br. 7/98.) koji promovira energetsku efikasnost i dosljednog smanjivanje negativnih utjecaja energetskih sustava na okoliš te potiče suradnju na području energetske učinkovitosti. Zakon o energiji ("Narodne novine", br. 68/01.) uređuje mjere za sigurnu i pouzdanu opskrbu energijom, njenu učinkovitu proizvodnju i korištenje, akte kojima se utvrđuju i temeljem kojih se provodi energetska politika i planiranje energetskog razvitka te obavljanje energetskih djelatnosti na tržištu ili kao javnih usluga. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002. Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti ("Narodne novine", br. 68/01.) osniva Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti kao neovisnog regulatora energetskog tržišta. Zakon o tržištu električne energije ("Narodne novine", br. 68/01.) uređuje obavljanje djelatnosti proizvodnje, prijenosa, distribucije i opskrbe električnom energijom, vođenja elektroenergetskog sustava i organiziranja tržišta električnom energijom. Zakon definira status HEP-a u procesu reforme hrvatskoga energetskog sektora te propisuje obvezu organizacionog usklađivanja HEP-a s odredbama Zakona o energiji i Zakona o tržištu električne energije. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002. Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o elektroprivredi. Zakon o tržištu plina ("Narodne novine", br. 68/01.) uređuje obavljanje energetskih djelatnosti dobave, transporta i distribucije plina. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002. Zakonom o tržištu nafte i naftnih derivata ("Narodne novine", br. 68/01.) određeno je da se sve djelatnosti u sektoru nafte i naftnih derivata obavljaju na slobodnom tržištu. U nadležnosti ministarstva nadležnog za pitanja energetike je utvrđivanje maksimalne cijene za naftne derivate. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002. Zakonom o elektroprivredi ("Narodne novine", br. 31/90., 61/91., 26/93., 78/94., 105/99., 111/99. i 51/01.) HEP je utemeljen prvo kao javno poduzeće, a poslije je postao dioničko društvo u vlasništvu države. Planom restrukturiranja i privatizacije Vlada može donijeti odluku o prodaji 25 posto dionica HEP-a, dok je za svaku daljnju prodaju dionica potrebna suglasnost Hrvatskog sabora. Temeljne aktivnosti HEP-a su proizvodnja, prijenos i upravljanje elektroenergetskim sustavom, te distribucija električne energije. HEP se, također, bavi proizvodnjom i distribucijom topline u Zagrebu i Osijeku preko centraliziranoga toplinskog sustava te distribucijom plina u Osijeku. Prema Zakonu o INI iz 1993. godine INA je postala dioničko društvo u stopostotnom državnom vlasništvu. Država će moći prodavati dionice i to na način da će odluku o prodaji 25 posto dionica donijeti Vlada, a za prodaju većeg postotka dionica bit će potrebna suglasnost Hrvatskoga sabora. Organizacijskim restrukturiranjem je utemeljena INA-Grupa kao skup društava kapitala koja su objedinjena pod jedinstvenim vođenjem od strane INE-Industrije nafte dioničarskog društva . Zakon o državnim robnim zalihama ("Narodne novine", br. 68/98.) uređuje uvjete za stvaranje, uporabu i obnavljanje državnih robnih zaliha, osigurava prostor za njihov smještaj i čuvanje, te uređuje prava i dužnosti državnih tijela u upravljanju robnim zalihama, u koje se između ostalog, ubrajaju i naftni derivati. Zakon o državnom inspektoratu ("Narodne novine", br. 76/99.) uređuje inspekcijske poslove, ustrojstvo i način rada Državnog inspektorata. Državni inspektorat obavlja, uz ostale zakonom propisane inspekcijske poslove, nadzor nad obavljanjem poslova i provedbu propisa o elektroenergetici, rudarstvu i posudama pod tlakom. Zakon o gradnji ("Narodne novine", br. 52/99. i 75/99.) određuje uvjete za projektiranje, gradnju, održavanje građevine te rekonstrukciju i uklanjanje građevine ili njena dijela. Zakon o iznimnim mjerama kontrole cijena ("Narodne novine", br. 73/97.) uređuje uvjete pod kojim nadležna državna tijela mogu poduzimati mjere kontrole u području cijena i način provedbe tih mjera. Vlada može, samo iznimno, utjecati na formiranje cijena na tržištu. Poduzeća mogu cijene, odnosno tarife za prodaju električne energije, nafte, prirodnog plina i osnovnih naftnih derivata mijenjati uz informiranje Vlade ili jedinica lokalne samouprave. Zakon o izvlaštenju ("Narodne novine", br. 9/94. i 35/94.) propisuje da se nekretnina, uz naknadu vlasniku, može izvlastiti radi izvođenja radova ili izgradnje objekata energetske infrastrukture te za potrebe istraživanja i eksploatacije rudnog blaga. Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00. i 59/01.) propisuje da se opskrba plinom i opskrba toplinskom energijom obavljaju kao komunalne djelatnosti, na temelju koncesije koju podjeljuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Zakon o koncesijama ("Narodne novine", br. 88/92.) propisuje da se koncesijom stječe pravo gospodarskog korištenja prirodnih dobara te drugih dobara za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, pravo obavljanja djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku te pravo na izgradnju i korištenje objekata i postrojenja potrebni za obavljanje tih djelatnosti načelno Odluku o koncesiji donosi Hrvatski sabor na temelju javnog prikupljanja ponuda ili javnog natječaja ili na zahtjev. Koncesija se može dati domaćoj ili stranoj, pravnoj ili fizičkoj osobi na razdoblje od najviše 99 godina. Zakon o normizaciji ("Narodne novine", br. 55/6.) uređuje sustav normizacije i temeljne zahtjeve za proizvode, procese i usluge, sustav ocjenjivanja sukladnosti te donošenje propisa i normi radi razvoja hrvatskog tržišta te uključivanja Republike Hrvatske u međunarodne gospodarske tijekove, zaštite života i zdravlja ljudi, zaštite okoliša, zaštite potrošača, tipizacije i ujednačavanja proizvoda, procesa i usluga i razumnog iskorištavanja prirodnih dobara i energije te brzog i točnog obrađivanja i prijenosa podataka. Zakon o posebnom porezu na naftne derivate ("Narodne novine", br. 55/00., 101/00. i 27/01.) uređuje oporezivanje naftnih derivata koji se proizvode i prodaju u Republici Hrvatskoj, izvoze i Republike Hrvatske te uvoze u carinsko područje Republike Hrvatske. Zakon o poticanju ulaganja ("Narodne novine", br. 73/00.) uređuje poticanje ulaganja domaćih i inozemnih pravnih ili fizičkih osoba u cilju poticanja gospodarskog rasta, razvitka i ostvarenja gospodarske politike Republike Hrvatske, Njenog uključivanja u tokove međunarodne razmjene i jačanja konkurentne sposobnosti hrvatskog gospodarstva. U smislu ovoga Zakona poticanje ulaganja je sustav poticajnih mjera te poreznih i carinskih povlastica. Zakon o privatizaciji ("Narodne novine", br. 21/96., 71/97. i 73/00.) definira privatizaciju kao dio ukupne gospodarske i razvojne strategije i politike Republike Hrvatske, te propisuje da će se privatizacija INA-Industrija nafte d.d. i Hrvatske elektroprivrede d.d urediti posebnim zakonom. Zakon o računovodstvu ("Narodne novine", br. 90/92.) nadopunjava pravnu osnovu za tržišno gospodarenje u Republici Hrvatskoj. Primjenom Zakona temeljna računovodstvena izvješća postaju čitljiva i razumljiva za poslovne partnere u inozemstvu. Zakonom o rudarstvu ("Narodne novine", br. 35/95.), kao posebnim zakonom, uređeno je da koncesiju za istraživanje i eksploataciju prirodnog plina i nafte daje Vlada Republike Hrvatske. Koncesiju za istraživanje i eksploataciju svih ostalih mineralnih sirovina u koje se ubraja i ugljen, izdaje na zahtjev, Ministarstvo gospodarstva, odnosno županijski ured ili ured Grada Zagreba nadležan za poslove rudarstva. Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine", br. 111/93., 34/99. i 121/99.) propisuje oblike trgovačkih društava i daje supsidijarna rješenja za njihovo djelovanje. Zakon ne pravi razliku između domaćih i inozemnih osoba, osim uvjeta uzajamnosti, tako da one imaju jednak pravni položaj pri osnivanju društava, ali i tada kada inozemna osoba nakon osnivanja ulazi u takvo društvo i kada raspolaže pravima koja ima u društvu. Zakon sadrži odredbe o povezivanju društava ostvarujući načela zaštite povezanih društava u kojima druga društva imaju utjecaj na upravljanje te zaštitu članova i vjerovnika tih društava. Zakon o trgovini ("Narodne novine", br. 11/96., 101/98., 30/99., 75/99. i 62/01.) uređuje uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine na domaćem tržištu, obavljanje trgovine s inozemstvom, zaštitne mjere pri uvozu i izvozu, mjere ograničavanja obavljanja trgovine, nepošteno tržišno natjecanje te nadzor i upravne mjere. Zakon o vodama ("Narodne novine", br.107/95.) uređuje pravni položaj voda i vodnog dobra, načine i uvjete upravljanja vodama, zaštitu voda, način obavljanja poslova kojima se ostvaruje upravljanje vodama te druga pitanja koja su značajna za uprvljanje vodama. Zakon o zaštiti okoliša ("Narodne novine " 82/94. i 128/99.) cjelovito uređuje pitanja zaštite okoliša. Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša nadležna je za nadzor provođenja ovog zakona. Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne novine", br. 48/95., 52/97. i 89/98.) uređuje pravila ponašanja i sustav mjera za zaštitu slobodnog tržišnog natjecanja. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nadležna je za stručne i upravne poslove u svezi sa zaštitom tržišnog natjecanja. Opći porezni zakon ("Narodne novine", br. 127/00.), Zakon o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", br.47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00. i 73/00.), Zakon o porezu na dobit ("Narodne novine", br. 127/00.), Zakon o carinskoj tarifi ("Narodne novine", br. 61/00. i 117/00.) te bilateralni ugovori Republike Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja čine pravni okvir za porezne obveze i carine. Uredba o standardima kakvoće tekućih naftnih goriva ("Narodne novine", br. 76/97., 67/99. i 149/99.) propisuje standarde kojima se određuju granične vrijednosti značajki kakvoće tekućih naftnih goriva na domaćem tržištu, način njihovog označivanja i dokazivanja sukladnosti. Općim uvjetima isporuke električne energije ("Narodne novine", br. 8/91., 61/92., 70/92., 78/93. i 81/97.) su utvrđeni energetski i tehnički uvjeti te gospodarski odnosi između isporučitelja električne energije i korisnika, tj. potrošača. Tarifni sustav za prodaju električne energije ("Narodne novine", br. 8/91., 10/91., 23/92., 33/93., 43/93. i 20/94.) utvrđuje načela za određivanje tarifnih stavova te postupak za utvrđivanje obračunskih elemenata na koje se primjenjuju tarifni stavovi za prodaju električne energije potrošačima. Odluka Upravnog odbora HEP-a o obvezi otkupa električne energije iz malih elektrana iz 1994. godine iznimno je važna u uspostavi odnosa u energetskom sektoru i poticaj je racionalnom gospodarenju energijom. 2.9. Cijene energije u Republici Hrvatskoj Reforma politike cijena u Republici Hrvatskoj započela je sredinom 1993. godine u elektroenergetskom sektoru, a kasnije i u naftnom i plinskom sektoru, čime je Hrvatska zakoračila u pravcu tržišnog gospodarstva. Postojeće stanje u Republici Hrvatskoj vezano uz regulaciju cijena prikazano je u tablici 2.9.1. Tablica 2.9.1. Regulacija cijena energije u Republici Hrvatskoj Veleprodajne cijene Maloprodajne cijene Prirodni plin Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** Derivati nafte Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva Ugljen Liberalizirane Liberalizirane Električna energija Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* Toplinska energija Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** Liberalizirane; Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** * Zakon o iznimnim mjerama kontrole cijena (NN 73/97) ** Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95) 2.9.1. Cijene prirodnog plina Cijene plina kod krajnjih potrošača posljednjih godina imaju tendenciju rasta, što je rezultat politike koja se provodi u cilju dostizanja realne ekonomske cijene i omogućavanja daljnjeg razvoja plinskog sustava zemlje (tablica 2.9.2.). Cijena prirodnog plina u veleprodaji tijekom 1996. godine iznosila je 0,60 kn/m3. Tijekom 1997. godine veleprodajna cijena plina je diferencirana i povećana, i to za distributivna poduzeća na iznos od 0.84 kn/m3 a za velike potrošače (veliki industrijski pogoni i veliki elektroenergetski objekti) na iznos 0.79 kn/m3. Sredinom 2001. godine te cijene povećane su za 10 posto. Od 1.3. 2001. godine na veleprodajnu cijenu plina dodaje se jedinstvena cijena korištenja transportnog sustava od 0.0884 kn/m3. Navedena povećanja veleprodajnih cijena plina reflektirala su se i na maloprodajne cijene (kod krajnih potrošača), koje su u razdoblju od 1995. godine do početka 1998. godine porasle za kategoriju kućanstva 74 posto, a za ostale potrošače (uslužni i javni sektor, mala industrija itd.) 53 posto. Tijekom 2001. godine ostvaren je daljnji porast od 14.7 posto za kućanstva i 11 posto za ostale potrošače. Tablica 2.9.2 Prodajna cijena prirodnog plina kod krajnjih potrošača u Zagrebu[1] 1/1/1996 1/1/1997 1/1/1998 1/1/1999 1/1/2000 1/7/2001 Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene Cijene bez poreza s porezom bez poreza s porezom bez PDV-a s PDV-om bez PDV-a s PDV-om bez PDV-a s PDV-om bez PDV-a s PDV-om kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 kn/m3 Kućanstva 0,76 0,96 1,01 1,17 1,28 1,56 1,28 1,56 1,31 1,56 1,47 1,79 Industrija 0,77 0,78 1,02 1,04 1,36 1,66 1,36 1,66 1,36 1,61 1,51 1,84 Izvor: Gradska plinara Zagreb Nepostojanje tarifnog sustava za plin otežava vođenje racionalne politike cijena. Danas su cijene plina kod industrijskih potrošača, prosječno, gotovo na razini europskih cijena, dok su istovremeno za kućanstva cijene znatno ispod razine prosječnih europskih cijena. 2.9.2. Cijene naftnih derivata Slobodno formiranje cijena prema tržišnim uvjetima uvedeno je od svibnja 1992. godine ("Narodne novine", br. 29/92.) za motorni benzin i dizelsko gorivo, a prošireno na sve naftne derivate odlukom od listopada 1993. godine ("Narodne novine", br. 43/93.). Uz jedinstvenu stopu poreza na dodanu vrijednost u maloprodajnu cijenu motornih benzina, dizel goriva, ulja za loženje (ekstra lakog i lakog specijalnog), te tekućega naftnog plina uključene su i trošarine. 2001. godine je u cijenu većine naftnih derivata uključena i naknada za Hrvatske autoceste u iznosu od 0.40 lipa po litri što se vidi iz sljedeće tablice. Tablica 2.9.3. Struktura cijene naftnih derivata 1. srpnja 2001. godine Vrsta derivata Prodajna cijena INE Pos.porez - trošarina Naknada za Hr. Auto - ceste PDV (22%) Maloprodajna cijena INE kn/litri kn/litri kn/litri kn/litri kn/litri Motorni benzin -Super MB 98 2,380 2,90 0,40 1,250 6,93 Motorni benzin-Super plus (BMB-98) 2,733 2,40 0,40 1,217 6,75 Motorni benzin Normal BMB 91 2,216 2,40 0,40 1,104 6,12 Motorni benzin Super BMB 95 2,380 2,40 0,40 1,140 6,32 Eurodizel (DG EURO) 2,502 1,50 0,40 0,968 5,37 Dizel (DG) 2,362 1,50 0,40 0,938 5,20 Eurodizel-Plavi (DG Euro Plavi) 2,410 0,00 0,00 0,530 2,94 Ulje za loženje ekstra lako LUEL 2,265 0,30 0,00 0,565 3,13 Izvor: INA Maloprodajne cijene naftnih derivata kretale su se u proteklom razdoblju kako se vidi iz tablice 2.9.4. Tablica 2.9.4. Kretanje cijena naftnih derivata Maloprodajne cijene naftnih derivata – kuna/litri Vrsta derivata 1.1.1995. 1.1.1996. 1.1.1997. 1.1.1998. 1.1.1999. 1.1.2000. 1.7.2001. Motorni benzin - Super MB 98 4,00 4,00 4,35 4,30 4,20 4,61 6,93 Motorni benzin - Super plus (BMB 98)** - - 4,00 4,00 4,39 6,75 Motorni benzin INA Normal BMB 91 3,60 3,80 3,83 3,70 3,70 4,06 6,12 Motorni benzin INA Eurosuper BMB 95 3,80 4,00 4,02 3,85 3,70 4,23 6,32 Dizel gorivo D-1* 3,80 3,80 4,12 3,62 3,62 3,97 - Dizel gorivo D-2* 3,40 3,65 3,74 3,42 - - - Dizel gorivo D-3 3,10 3,10 3,28 3,23 3,23 3,55 - Eurodizel (DG EURO)* - - - - 3,50 5,54 5,37 Dizel (DG) - - - - - 3,84 5,20 Eurodizel-Plavi (DG Euro Plavi) - - - - - 2,60 2,94 Ulje za loženje ekstra lako LUEL 2,05 2,05 2,33 2,10 2,10 2,10 3,13 Ulje za loženje lako specijalno LLS 1,80 1,80 2,03 1,89 1,89 1,89 - Izvor: INA * 08.11.1998. godine je umjesto D1 i D2 uveden Eurodizel a 2000. su uvedeni Dizel (nekad D3) i Plavi dizel. ** Bezolovni motorni benzin, Eurosuper plus - BMB-98 je uveden 14.02.1998. 2.9.3. Cijene ugljena Danas u Republici Hrvatskoj djeluje petnaestak većih i određeni broj manjih tvrtki registriranih za obavljanje djelatnosti u svezi s dobavom i prodajom ugljena. Cijene ugljena na hrvatskoj granici (bez carine, ovisnih troškova i PDV-
  2. a)kreću se u prosjeku kako slijedi: mrki ugljen (18 MJ/
  3. kg)- cijena prosječno 350 kn/t; lignit - cijena prosječno 210 kn/t; koks - cijena prosječno 700 kn/t. 2.9.4. Cijene električne energije Danas važeći Tarifni sustav za prodaju električne energije je izgrađen za stanje i odnose gospodarskog sustava i elektroprivredne djelatnosti za razdoblje do 1990. godine, a stupio je na snagu 1991. godine. Reforma cijena električne energije otpočela je 23. srpnja 1993. godine odlukom Vlade Republike Hrvatske o prosječnoj prodajnoj cijeni električne energije u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 0,1404 DEM/kWh. Međutim, neposredno nakon toga odstupilo se od tarifnih načela prodaje električne energije. Najveće odstupanje učinjeno je već tijekom srpnja 1993. godine kada je uveden popust na tarifne stavove snage za prvopotrošenih mjesečnih 150 kWh za potrošače kategorije kućanstava. Tijekom 1997. godine započeto je snižavanje razine popusta za snagu, ali su Odlukom Upravnog odbora HEP-a uvedeni dodatni popusti na ukupne troškove električne energije, i to za kućanstva i javnu rasvjetu u iznosu od 7 posto i svim ostalim potrošačima u iznosu od 8 posto. Nakon donošenja Zakona o PDV-u 1. siječnja 1998. godine kategoriji kućanstava odobren je dodatni popust na važeće tarifne stavove u iznosu od 12 posto. U listopadu 2000. godine kategoriji kućanstava ukinuti su dotad važeći popusti na tarifne stavove snage i energije. Istovremeno je donesena odluka da se po socijalnim kriterijima neke kategorije kućanstava oslobode plaćanja troškova snage do 2,5 kW, a uveden je i popust na ukupni račun za električnu energiju za kućanstva od 4 posto. Svim ostalim kategorijama potrošnje odobreni su dodatni popusti na tarifne stavove snage i energije od 7 posto. Tim posljednjim promjenama značajno je ispravljen dugo vremena prisutni, a dijelom u tarifni sustav i ugrađeni, neopravdani odnos cijena električne energije za kućanstva i gospodarstvo, po kojem je cijena električne energije za gospodarstvo veća od one za kućanstva. Svekupno je prosječna prodajna cijena električne energije od 1994. godine do kraja 2000. godine povećana za 3,3 posto. Prosječna prodajna cijena električne energije bez poreza kretala se kako se vidi iz tablice 2.9.5. Tablica 2.9.5. Prosječna prodajna cijena električne energije (bez poreza) Potrošač 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. kn/kWh kn/kWh kn/kWh kn/kWh kn/kWh kn/kWh kn/kWh 110 kV 0,2632 0,2869 0,2616 0,2659 0,2720 0,2550 0,2462 35 kV 0,3555 0,3568 0,3575 0,3451 0,3554 0,3440 0,3286 10 kV 0,5191 0,5066 0,4985 0,5002 0,5073 0,4950 0,4788 Kućanstva 0,3874 0,3806 0,3865 0,3859 0,3744 0,3940 0,4184 Usluge 0,7155 0,6855 0,6866 0,6600 0,6590 0,6710 0,6499 Javna rasvjeta 0,5227 0,5181 0,5242 0,5114 0,5122 0,5110 0,5007 Prosj. prod.cijena 0,4373 0,4544 0,4683 0,4469 0,4451 0,4480 0,4519 Izvor: HEP Porezne stope za 1994., 1995., 1996., i 1997. godinu iznosile su za kućanstva 15 posto, dok je industrija bila oslobođena plaćanja poreza. Od 1.1.1998. godine uveden je PDV od 22 posto. 2.9.5.Cijene toplinske energije Opskrba toplinskom energijom koja uključuje proizvodnju i isporuku ogrjevne topline i tehnološke pare temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", br. 36/95.) utvrđena je kao komunalna djelatnost. Visinu cijene i način plaćanja komunalne usluge na temelju Zakona (članak 18) određuje isporučitelj usluge (HEP). Time je formalno moguća promjena cijene ogrjevne topline i tehnološke pare u nadležnosti Nadzornog odbora HEP-a. Danas se u Republici Hrvatskoj toplina i para isporučuju u dva grada, i to u Zagrebu i Osijeku. Tablica 2.9.6. Cijene ogrjevne topline u Zagrebu i Osijeku (4. rujna 2001.) ZAGREB OSIJEK* Energija kn/MWh Snaga kn/MW/godišnje Energija kn/MWh Snaga kn/MW/godišnje kućanstva 98,72 86 383 101,4 89 592 ostali 197,41 144 230 184,4 136 476 * Cijena sanitarne tople vode iznosi 10,36 kn/m3 Izvor: HEP – Sektor za toplinsku djelatnost 2.10. Međunarodne obveze i utjecaj 2.10.1. Europska energetska povelja Europskom energetskom poveljom koju je Republika Hrvatska potpisala u Den Haagu u prosincu 1991. godine, pretpostavlja se uvođenje modela dugoročne energetske suradnje u Europi u okviru tržišne ekonomije, a na temelju zajedničke suradnje zemalja potpisnica. Poveljom se predviđa poticanje: razvoja trgovine u energetici na osnovi otvorenog i konkurentnog tržišta za energetske proizvode, opremu i usluge; razvoja i istraživanja u energetici na komercijalnoj osnovi; pristupa lokalnom i međunarodnom tržištu; otklanjanja tehničkih, administrativnih i ostalih barijera u trgovini energetskim energetskim proizvodima, opremom, tehnologijom i uslugama; modernizacije, obnove i racionalizacije opreme za proizvodnju, preradu, transport, distribuciju i korištenje energije; te unapređenja pristupa kapitalu, osobito putem odgovarajućih financijskih institucija. Ugovorom o energetskoj povelji (ECT) kao provedbenim dokumentom, koji je Hrvatski sabor ratificirao u rujnu 1997. godine ("Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 15/97.) nastoji se ostvariti suradnja između zemalja potpisnica u pogledu optimalnog korištenja energije. Ovim se dokumentom stranom ulagaču iz zemalja potpisnica Ugovora jamči nacionalni tretman, odnosno nije dozvoljena diskriminacija između stranih i domaćih ulagača u područje energetike. Uz to zemlja domaćin mora stranom ulagaču dopustiti iznošenje zarade te dovođenje vlastitoga ključnog osoblja. Ove odredbe Ugovora načelno su sadržane u postojećem zakonodavstvu Republike Hrvatske. U segmentu plinskog gospodarstva potpisivanjem Europske energetske povelje Republika Hrvatska je prihvatila obvezu vršenja tranzita plina za druge zemlje, i to visokotlačnim transportnim plinskim sustavom ukoliko je to tehnički izvedivo. U travnju 1998. godine Ugovor o energetskoj povelji i Protokol energetske povelje o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoliša (PEEREA) stupili su zakonski na snagu. Do tada su Ugovor potpisale 51 država Europe i Azije. Hrvatska je ratificirala PEEREU 1998. godine ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 7/98.). Taj je dokument kao potpora Ugovoru izrađen u obliku deklaracije za unapređenjem istočno-zapadne energetske suradnje, dok je ECT zakonski povezan multilateralni instrument, koji se bavi međudržavnom suradnjom u energetskom sektoru. Glavne teme Ugovora o energetskoj povelji u 1999.godini bile su: energetski tranzit, investicije, trgovina, te energetska efikasnost i okoliš 1. Energetski tranzit: Pregovori oko Protokola o tranzitu koji su počeli 1999. godine najvjerovatnije će biti završeni tek krajem 2001. Bitne su odrednice utemeljenje okvira multilateralnog tranzita s namjerom ojačavanja daljnjih ECT postojećih odredbi koje obuhvaćaju svekoliku preko-graničnu trgovinu u energetskom sektoru (ugljikovodici i električna energija). Protokol o tranzitu je izgrađen na odredbama Ugovora o energetskoj povelji i njegovi ciljevi su: omogućiti siguran, efikasan i neometan tranzit, unapređivati efikasniju uporabu tranzitne infrastrukture, te olakšati i potpomoći infrastrukturne modifikacije. 2. Investicije: Ugovor o Energetskoj povelji, na principima nediskriminacije, osigurava zaštitu stranih ulagača u energetski sektor. Strani investitor koji želi ulagati u energetski sektor te države, ima pravo u dogovoru sa domaćom vladom birati oblik međunarodnog tretmana koji im najbolje odgovara . Na Konferenciji o energetskoj povelji 1999. godine započet je niz studija o restrukturiranju tržišta energetskog sektora tranzicijskih ekonomija. Cilj je izmjenjivanje iskustava među zemljama potpisnicama Energetske povelje u tom području i razvoj konkretnih, praktičnih preporuka o procesu restrukturiranja tržišta (uključujući privatizaciju u svim njenim fazama). 3. Trgovina: U Ugovoru o energetskoj povelji, pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO) vrijede za cjelokupnu trgovinu u energetskom sektoru uključujući i države koje nisu članice WTO-a. Zemljama potpisnicama ECT-a, a koje nisu još članice WTO-a, to je važan korak za pristupanje u Svjetsku trgovinsku organizaciju. 4. Energetska efikasnost i okoliš: ECT unapređuje međunarodno priznate standarde za održivi razvitak kao što su 'zagađivač plaća' i izrada transparentnih studija utjecaja na okoliš. Članice potpisnice Ugovora o energetskoj povelji su pristale da će za unapređenje održivog razvitka i energetske efikasnosti: surađivati u svrhu postizanja ciljeva održivog razvitka iz ECT-a i slijediti međunarodne standarde za zaštitu okoliša; unapređivati javnu svijest o utjecaju energetske proizvodnje na okoliš; izmjenjivati informacije istraživanja i razvoja tehnologije, prakse i procesa, koji minimaliziraju loš utjecaj na okoliš i unapređuju energetsku efikasnost. ECT je podržan PEEREOM koji razvija načine poboljšanja energetske efikasnosti i održivog razvitka, te smanjuje negativne utjecaje na okoliš. Za svaku državu, proces Energetske povelje predstavlja mogućnost: pokazivanja volje za sudjelovanjem u međunarodnim suradnjama, te time poboljšavanja ugleda u očima svjetske zajednice; stimuliranja interesa ulagača u energetski sektor i otvaranja tržišta; izgradnje povjerenja među susjednim državama. 2.10.2. Međunarodne obveze prema UCTE-u Republika Hrvatska kao članica UCTE (Udruga za koordinaciju prijenosa električne energije) obvezna je poštovati preporuke o interkonekciji elektroenergetskih sustava zemalja članica. U normalnom pogonu međusobno povezanih elektroenergetskih sustava proizvedena električna energija mora u svakom trenutku zadovoljavati potrošnju. U elektroenergetskom sustavu svaka neravnoteža između proizvodnje i potrošnje, bez obzira u kojem dijelu sustava je nastala, uzrokuje promjenu frekvencije od njene nazivne vrijednosti koja iznosi 50 Hz, što dovodi do promjena u distribuciji električne energije prema potrošačima. U normalnom pogonu neophodno je održavati ugovorene količine razmjene električne energije između pojedinih sustava u dovoljno uskim granicama, tako da se spojni vodovi između sustava zemalja članica ne preopterećuju s neplaniranim razmjenama električne energije, o čemu ovisi i uspješno održavanje frekvencije na njenoj nazivnoj vrijednosti. Ako dođe do poremećaja u bilo kojem sustavu zemalja članica UCTE-a paralelni rad svih sustava mora se održavati toliko dugo dok se može izbjeći kolaps. Zbog toga mjere koje se odnose na održavanje frekvencije u normalnom pogonu i u slučaju poremećaja u pojedinim zemljama moraju biti usklađene. Preporuke UCTE-a odnose se na promjene u frekvenciji, promjene u sinkronom vremenu i njegovoj korekciji, te na točnost mjerenja frekvencije. Od početka otvaranja europskih tržišta električnom energijom UCTE intenzivno radi i surađuje na promociji i shemama konkurencije u elektroenergetskom sektoru. Cilj je omogućiti razvoj tržišta električnom energijom uvažavajući načela sigurnosti napajanja. Otvaranje tržišta električnom energijom nemoguće je bez razvidnog i nediskriminacijskog otvaranja mreža za prijenos električne energije. UCTE postavlja preduvjete koji omogućuju postojanje kompromisa između tržišnog nadmetanja i sigurnosti opskrbe. U skladu za zahtjevima o razdvajanju djelatnosti proizvodnje, prijenosa i distribucije UCTE je donijela novi statut udruge koji je stupio na snagu 17. svibnja 2001. UCTE je reorganizirala svoju strukturu i preusmjerila aktivnosti na prvobitne funkcije koje treba imati udruženje operatera prijenosnih sustava. U cilju otklanjanja zapreka međunarodnoj trgovini električnom energijom i stvaranja temelja za jedinstveno tržište električnom energijom u Europi u srpnju 1999. osnovano je udruženje europskih operatora prijenosnih sustava (ETSO – European Transmission System Operators). Ovo udruženje obuhvaća 35 operatora prijenosnih sustava – mreže ovih sustava napajaju više od 400 milijuna potrošača s godišnjom potrošnjom od 2700 TWh. UCTE je jedna od članica osnivača ETSO udruženja. 2.10.3. Međunarodne obveze iz područja zaštite okoliša Za energetski sektor važne su: 1) Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (LRTAP) sa sljedećim protokolima:
  4. a)Protokol o praćenju i procjeni međugraničnog onečišćenja (EMEP)
  5. b)Protokol o smanjenju emisije SO2,
  6. c)Protokol o smanjenju emisije NOx,
  7. d)Protokol o smanjenju emisije lebdećih organskih čestica (VOC),
  8. e)Protokol o daljnjem smanjenju emisije sumpora,
  9. f)Protokol o smanjenju emisije teških metala,
  10. g)Protokol o smanjenju emisije postojanih organskih spojeva,
  11. h)Protokol o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (Multi-pollutant, multi-effect protokol – MPMEP). 2) Okvirna konvencija o promjeni klime:
  12. a)Kyoto protokol. 3) Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u prekograničnom kontekstu (Espoo konvencija) Republika Hrvatska je kao sukcesor bivše Jugoslavije pristupila LRTAP konvenciji i EMEP protokolu. 1995. godine potpisala je i Protokol o daljnjem smanjenju emisije SO2, kojeg je i ratificirala. Obveza Hrvatske prema Protokolu o daljnjem smanjenju emisije sumpora je zadržati emisiju ispod 117 kt do 2010. godine. MPME protokolom se istovremeno ograničava emisija SO2, NOx, nemetalnih lebdećih organskih čestica (NMVOC) i amonijaka (multi-pollutant), čime se utječe na smanjenje zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (multi-effect), a dane su i granične vrijednosti emisija za stacionarne i mobilne izvore. U Hrvatskoj je 1996. godine emisija SO2 bila znatno manja od dopuštene vrijednosti po Protokolu i s tog stajališta ima prostora za izvjesno povećanje emisije. Na sastanku ministara zaštite okoliša u Aarhusu (lipanj 1997.) Republika Hrvatska je pristupila Protokolu o teškim metalima i Protokolu o postojanim organskim spojevima. Protokol o teškim metalima postavlja zahtjev za održavanje emisije olova (Pb), žive (Hg) i kadmija (Cd) na razini emisije iz referente godine između 1985. i 1990. godine. S obzirom na niske vrijednosti emisije Cd i Hg ispunjenje obveza ovog protokola moglo bi doći u pitanje. Protokol o emisiji postojanih organskih spojeva odnosi se na energetiku s obzirom na emisije dioksina i furana. U Hrvatskoj je emisija ovih vrlo otrovnih spojeva mala, a glavni dio dolazi od spaljivanja drva. Republika Hrvatska potpisala je (ne i ratificirala) Konvenciju o pristupu informacijama o sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija). U pripremi je protokol kojim bi se izgradili kapaciteti za pristup ovoj konvenciji. Konferencijom u Kyotu Republici Hrvatskoj je određeno smanjenje emisije CO2 na 95 posto u 2010. godini, u odnosu na godinu s najvišom emisijom (1985.-1990. godina), što je oko 4,8 t/stanovnik. To je vrlo ozbiljna obveza jer je u 1990. godini Republika Hrvatska imala gotovo najmanju emisiju po stanovniku u Europi, dvostruko manju od razvijenih zemalja zapada (poglavlje 2.7). Republika je Hrvatska kao referentnu godinu za Protokol iz Kyota izabrala 1990. s tim da je kalkulacija emisija korigirana tako da je bazirana na prosječnoj emisiji po glavi stanovnika bivše Jugoslavije. Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u prekograničnom kontekstu (Espoo konvencija) imat će značajan utjecaj na energetski sektor u budućnosti, pogotovo prilikom izgradnje novih proizvodnih postrojenja. Tom se konvencijom zemlje potpisnice obvezuju konzultirati sa susjednim zemljama prilikom izgradnje/instalacije, te u procesu odlučivanja vezanim uz objekte koji bi imali transgranični utjecaj na okoliš. Sažeti prikaz ciljeva koje Hrvatskoj postavljaju pojedine konvencije, odnosno protokoli, dan je u tablici 2.10.1. Od navedenih međunarodnih obveza do sada su ratificirani konvencija UNFCCC ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 2/96.) i Protokol o daljnjem smanjenju emisije sumpora ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 17/98.). Razmatranja i pripreme za pristupanje ostalim protokolima su u tijeku. Tablica 2.10.1. Prikaz međunarodnih obveza u pogledu smanjenja emisija UNFCCC LRTAP UNFCCC Kyoto protokol Protokol o daljnjem smanjenju sumpora Protokol o smanjenju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (MPME) CO2-eq (Mt) CO2-eq (Mt) SO2 (
  13. kt)SO2 (
  14. kt)NOx (
  15. kt)NMVOC (
  16. kt)NH3 (
  17. kt)Emisije 1990. g.* 180 180 87 105 37 Max. emisije 2010. g. 117 70 87 90 30 Smanjenje 0 % - 5 % - 35 % - 61 % 0 % - 14 % - 19 % * - moguća bazna godina za pojedine protokole 3. Osnovne postavke društvenog i gospodarskog razvitka 3.1. Polazišta i ciljevi Prilikom izrade ovog prijedloga strategije energetskog razvitka Republike Hrvatske službena procjena dugoročnoga gospodarskog razvitka Hrvatske je bila preuzeta iz dokumenta “Strategija razvoja makroekonomike” koji je izrađen u okviru projekta Hrvatska21. U nastavku se daje prikaz temeljnih pretpostavki ili polazišta za analizu, strateških ciljeva dugoročnog društvenog i gospodarskog razvitka, te makroekonomske pretpostavke razvoja gospodarstva Republike Hrvatske. Analiza mogućega dugoročnoga društvenog i gospodarskog razvitka Republike Hrvatske polazi od sljedećih osnovnih pretpostavki, odnosno polazišta: • da će se pronaći stabilno političko rješenje krize u regiji, • da će se Republika Hrvatska uključiti u Europsku uniju, • da će institucionalni okvir efikasno štititi vlasnička prava i da će se održavati postignuta monetarna stabilnost. Postavljeni su sljedeći strateški ciljevi dugoročnoga društvenog i gospodarskog razvitka: • formiranje trajnoga tržišnoga modela gospodarstva koji se temelji na slobodnoj inicijativi i dominantnom privatnom vlasništvu, • približavanje razvijenosti Republike Hrvatske stupnju razvijenosti zapadnoeuropskih zemalja, • što veća otvorenost, odnosno internacionalizacija gospodarskih aktivnosti. Postavljen je osnovni makroekonomski scenarij rasta koji pretpostavlja: • brzi porast investicija i izvoza, • financiranje značajanog dijela investicija priljevom sredstava iz inozemstva, • porast izvoza veći od porasta uvoza, što osigurava pozitivnu platnu bilancu i izbjegavanje dužničke krize, • sporiji rast osobne potrošnje od rasta gospodarskih aktivnosti, • sporiji rast javne od osobne potrošnje. Za prvih petnaest godina planskog razdoblja je značajna različita stopa porasta domaćeg proizvoda po razdobljima. Tako se u prvom razdoblju od 2001. do 2004. naglasak stavlja na uspostavljanje zdravih ekonomskih temelja za dugoročano održiv gospodarski razvoj dok bi u drugom razdoblju, 2005. do 2010., trebalo kapitalizirati stvorene zdrave ekonomske temelje iz prethodnog razdoblja. U slijedećoj razvojnoj fazi, od 2011. do 2015. godine bi bilo moguće značajno poboljšati strukturne značajke hrvatskog gospodarstva. Po fazama bi to značilo porast domaćeg proizvoda u prvom razdoblju od 5,2% godišnje, u drugom 3,9% godišnje te u trećem razdoblju 4,8% godišnje. Nakon toga se očekuje prosječna godišnja stopa porasta domaćeg proizvoda oko 4%. Za Hrvatsku bi to značilo povećanje domaćeg proizvoda do 2020 godine 2,6 puta u odnosu na ostvarenje iz 2000. godine. U strukturi se ne bi događale značajnije promjene s obzirom da je već danas struktura domaćeg proizvoda Hrvatske vrlo slična onima razvijenih zemalja. To znači da bi se udio usluga s 61% povećao na 66%, udio sekundarnog sektora bi ostao na oko 25%, dok bi primarni sektor smanjio svoj udio na oko 8%. Ovakav razvoj domaćeg proizvoda je temeljna odrednica potrošnje korisne energije u referentnom scenariju. 3.2. Demografski razvitak U zadnjih desetak godina su se u Hrvatskoj događale značajne demografske promjene. Početkom devedestih godina zabilježen je negativan trend demografskog razvoja u kojemu je više ljudi umiralo nego se rađalo. Ovakvi demografski gubici su bili uglavnom posljedica ratnih sukoba, ali i posljedica dugotrajne ekonomske krize. Nakon toga se bilježi značajna migracija stanovnika iz Hrvatske kao i migracija stanovnika u Hrvatsku. Nakon stabilizacija prilika u Hrvatskoj, počinje se bilježiti skromni prirodni porast stanovnika. Ovakav nepovoljan demografski trend ima značajan utjecaj na udio radnog kontigenta u ukupnom broju stanovnika. Naime, demografski gubici koje je pretrpila Hrvatska u proteklom desetljeću se najvećim dijelom odnose upravo na radno sposobno stanovništva pa se u budućnosti može očekivati manjak radne snage što otvara mogućnost selektivne imigracijske politike. Dio problema rješavat će se sezonskim migracijama, a dio trajnom imigracijom. Na taj način bi udio zaposlenih u radnom kontigentu dosegao razinu koju su razvijene zemlje imale u osamdesetim godinama. Na temelju ovakvih pretpostavki bi ukupan broj stanovnika do 2020. godine porastao za 256 000 stanovnika i dosegao bi 4756 000. 3.3. Prostorni aspekti Zakonom o prostornom uređenju, između ostalog, uređuje se sustav prostornog uređenja, uvjeti i način izrade, donošenja i provođenja dokumenata prostornog uređenja. Na nacionalnoj razini doneseni su sljedeći krovni dokumenti koji pokrivaju ovo područje: • Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske koju je Hrvatski državni sabor donio na sjednici 27. lipnja 1997. godine, • Program prostornog uređenja Republike Hrvatske koji je Hrvatski državni sabor donio na sjednici 7. svibnja 1999. godine. Uspostavljenim sustavom planiranja želi se dugoročno utjecati na racionalno korištenje prostora, jer su u praksi česte pojave neracionalnog korištenja prostora i pojačanog interesa za izgradnjom na određenim dijelovima prostora. Strateški cilj Republike Hrvatske je očuvanje prostora i okoliša, utvrđivanje objektivne prikladnosti prostora za razvitak koji će zadržati prostornu ravnotežu i osobitost prostora. Za energetski razvitak, kao i za sveukupni gospodarski razvitak, iz zaštite prostora i okoliša proizlaze ograničenja koja će zahtijevati veću racionalnost u korištenju prostora koji se danas koristi za energetske potrebe i strožije kriterije i procedure kod osiguranja prostora za nove projekte. Kako se energetski sustav promatra cjelovito, od proizvodnje do potrošnje, konflikt energije, prostora i okoliša događa se na više razina: • potrošača i građevine u kojoj se ostvaruje gospodarska aktivnost ili se živi, • postrojenja i građevine za transport/prijenos, distribuciju i prodaju energije, • postrojenja i građevine za energetske transformacije obnovljivih izvora energije, • postrojenja i građevine za energetske transformacije fosilnih goriva i nuklearne energije, • postrojenja i građevine za proizvodnju primarnih oblika energije, • postrojenja i građevine za odlaganje otpada iz procesa, te opasnog i radioaktivnog otpada. Na svim razinama zahtjevi na prostor su znatno veći, nego što objektivno gospodarenje prostorom i okolišem na načelima održivog razvitka to omogućava. Radi toga Strategijom i Programom prostornog uređenja Republike Hrvatske sugeriraju se posebni kriteriji kod vrednovanja pojedinih lokacija za energetske objekte: • očuvanje vrijednosti prostora za prioritetne djelatnosti područja, • moguća rješenja ekološki povoljnijih energenata, • izbjegavanje dodatnog opterećenja na već opterećenim prostorima, • prvenstveno otklanjanje konflikta i usklađivanje interesa zaštite prirodne baštine i krajobraza uz potrebnu valorizaciju krajobraza i relavantnih ekoloških komponenata, • prednost u lociranju imaju devastirani prostori i prostori bez drugih djelatnosti, koji će izgradnjom energetskih objekata sanirati stanje i stvoriti uvjete za gospodarsku aktivnost. Za energetski razvitak iz Strategije i Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske proizlaze smjernice: • zadržati sve postojeće lokacije energetskih objekata kao podlogu za širenje i razvitak energetskog sustava (eksploatacijska polja nafte i plina s pripadajućim naftovodom i plinovodom, rafinerije, Jadranski naftovod, hidroelektrane, termoelektrane, dalekovodi, transformatorske stanice itd.), • postojeće energetske i transportne/prijenosne sustave osuvremeniti i po potrebi proširiti (osuvremenjavanje/proširenje ne postavlja značajnije nove prostorne zahtjeve), • zadržati sve do sada istražene i potencijalne lokacije za moguće nove energetske objekte za koje postoji potreba daljnjih istraživanja, • daljnje iskorištenje hidroelektrana uskladiti sa zaštitom okoliša, očuvanjem aktivnosti vodotoka, zaštitom krajobraza i drugim gospodarskim interesima, • zadržati postojeće i osigurati nove lokacije i koridore energetskih objekata koji Republiku Hrvatsku povezuju sa susjednim zemljama, • osigurati koridore za proširenje plinske mreže, • dosljedno primjenjivati Kriterije za izbor lokacija termoelektrana i nuklearnih objekata u Republici Hrvatskoj (Uredba Vlade Republike Hrvatske), • osigurati prostor za korištenje obnovljivih izvora na županijskoj i općinskoj razini, • primijeniti najrelevatnije kriterije zaštite okoliša kod gradnje energetskih i transportnih/prijenosnih sustava. Republika Hrvatska ima dovoljno prostora za potrebni energetski razvitak, a buduće korištenje prostora za nove objekte i postrojenja mora zadovoljiti stroge kriterije i procedure, kako bi se osigurala usklađenost s ostalim korisnicima prostora i primarnim zahtjevom zaštite prostora i okoliša. 3.4. Industrija Temeljno obilježje proteklog razdoblja u industrijskom sektoru Republike Hrvatske je strukturna preobrazba cijelog gospodarstva pa i industrije. Iako je hrvatsko gospodarstvo imalo vrlo slabo izražena strukturna obilježja komunističkih gospodarstava, tijekom dosadašnjeg tranzicijskog procesa ta su strukturna obilježja približena onima razvijenih zapadnih zemalja. U prvom redu se to odnosi na gašenje većine energetski visokointenizvnih grana industrije, koje su ujedno bile i ekonomski neučinkovite te orijentacija na ekonomski učinkovite grane industrije. S obzirom na skromnu veličinu unutarnjeg tržišta industrija će biti orijentirana izvozu na tržišta razvijenih zemalja. Očekuje se da će domaći proizvod u industriji rasti brzinom gotovo istom kao i ukupno gospodarstvo. Pri tome će taj rast biti temeljen na rastu industrije trajnih dobara i kemijskih proizvoda, znači energetski niskointenzivnih grana industrije, ali istovremeno ekonomski učinkovitih, s visokim stupnjem integracije znanja, novih tehnologija, novih materijala i automatizacije, što će biti i jedino moguće s obzirom na nastup na tržištima razvijenih zemalja. 3.5. Promet Zadnjiih nekoliko godina se u Hrvatskoj bilježi izrazit porast prometnog učinka i to većim dijelom u putničkom a manjim u teretnom prometu. Ukupan prometni učinak je u 2000. godini, barem prema potrošnji energije, dosegao razinu iz 1994. godine što je još uvijek ispod razine ostvarenja prije rata. U strukturi prometa najveći dio otpada na putnički promet a manji dio na teretni. To je prije svega posljedica značajnog povećanja broja osobnih automobila i putničkih kilometara ostvarenih osobnim automobilima kako u gradskom tako i u međugradskom putničkom prometu. Isto tako treba napomenuti kako zbog prekida važnijih robnih prometnih pravaca sa susjednim državama, kako željezničkih tako i cestovnih, ostvarenje teretnog prometa nije doseglo prijeratnu razinu. Hrvatska je do agresije i rata bila zemlja s izrazitim prometnim tranzitom i turizmom. To se očekuje i u budućnosti. U putničkom prometu to znači dugoročni rast mobilnosti stanovništva do 13 000 km po stanovniku godišnje, što je danas razina mobilnosti u razvijenim zemljama Europe. U toj mobilnosti sve veći i veći udio imat će osobni automobili i to u međugradskom prometu, pogotovo nakon 2010. godine kada se očekuje završetak izgradnje osnovne mreže autocesta u Hrvatskoj. U robnom se prometu uz pet puta veći prometni učinak očekuje podjednaki rast željezničkog i cestovnog prometa, a posebno značajan rast očekuje se u cjevovodnom prijenosu robe, ponajprije energenata, nafte i prirodnog plina. 3.6. Usluge Može se ustvrditi kako već danas usluge čine približno 60 posto ukupnoga domaćeg proizvoda ali se i u budućnosti očekuje njihov daljnji ubrzani razvoj. Težište budućeg razvitka će se, naime, pomicati od radno-intenzivnih sektora prema znanjem i informacijama intenzivnim sektorima. Čak i u proizvodnim djelatnostima danas već dominiraju neproizvodne aktivnosti kao marketing, logistika, financiranje i sl. Najpropulzivnije djelatnosti hrvatskog gospodarstva će u dugoročnom razdoblju biti upravo djelatnosti iz uslužnog sektora: financijske i druge poslovne usluge, telekomunikacije i veze te ugostiteljstvo i turizam. Rezultat takvog razvitka bit će i brži porast domaćeg proizvoda u uslugama nego u cijelom gospodarsvu pa će se do 2020. godine i površina poslovnih prostorija uslužnog sektora udvostručiti. 3.7. Stanogradnja Prema popisu iz 1991. godine površina prosječnog stana u Republici Hrvatskoj je 70 m2 i na prosječnog stanovnika otpada 24 m2 stambene površine. U gospodarski najrazvijenijim zemljama prosječna površina stana iznosi oko 100 m2, a površina po stanovniku oko 40 m2 i više. Stambeni fond u Republici Hrvatskoj iznosi 1,6 milijuna stanova od čega je trajno nastanjeno približno 95% stanova. Treba očekivati povećanje broja stanova što će dugoročno dovesti do poboljšanja životnog standarda mjerenog u broju stanovnika po stanu. Očekuje se da će se broj stanovnika po stanu do 2020. godine s današnjih približno 3 smanjiti na 2,7 što je još uvijek ispod razine životnog standarda koji imaju razvijene zapadnoeuropske zemlje danas (približno 2,5 stanovnika po stanu). Uz uvažavanje demolacije najstarijih stanova jednom umjerenom dinamikom može se procijeniti da će do 2020. godine približno 23% stambenog fonda biti stanovi izgrađeni nakon 2001. godine. 3.8. Poljoprivreda Prema analizi proizvodnje u poljoprivredi Republike Hrvatske vidljiv je trend smanjenja poljoprivrednih površina, što bilježe i sve europske razvijene zemlje. Taj proces posljedica je intenziviranja poljoprivredne proizvodnje s jedne strane i povećanja populacije u gradovima te pretvaranja poljoprivrednih površina u građevinske, industrijske i prometne površine s druge strane. Prema tome, u budućnosti se i u Hrvatskoj može očekivati intenziviranje poljoprivredne proizvodnje, odnosno da će jedan poljoprivrednik proizvoditi hrane za sve veći broj ljudi. Međutim, budući da je trenutačna razina mehaniziranosti postupaka na individualnim posjedima koji imaju većinu proizvodnih površina osjetno niža u usporedbi s razvijenim europskim zemljama, a poljoprivredna proizvodnja nedovoljna za potrebe Hrvatske, u sljedećim godinama se može očekivati porast potrošnje energije u poljoprivredi. Tek nakon dostizanja razine mehaniziranosti razvijenih europskih zemalja moguće je očekivati trend smanjenja potrošnje energije kao posljedice okrupnjavanja posjeda i racionalnije primjene mehanizacije. Poljoprivredna poduzeća (kombinati) su bili jezgra napretka u tehnologiji, te primjeni rezultata znanstveno-istraživačkog rada i procesa u poljoprivredi. Nakon prestanka njihovog postojanja, dobar dio okrupnjenih površina se slabo ili gotovo nikako ne koristi. Poznato je da je oko 400 000 ha, uglavnom okrupnjenih obradivih površina u Hrvatskoj izvan upotrebe. S obzirom na prezasićenost svjetskog tržišta hranom teško je pronaći puteve razvitka poljoprivrede i način za ekonomsko korištenje naših "zapuštenih" površina. U ovoj situaciji, proizvodnja biogoriva, odnosno potreba veće proizvodnje uljane repice, predstavlja značajnu priliku ne samo za nastavak korištenja postojećih površina, već i obnovu biljne proizvodnje (u dobrom obliku). Uz postojeće površine, u Republici Hrvatskoj je moguće primjenom mjera odvodnje omogućiti stabilnu biljnu proizvodnju, pa i uzgoj uljane repice, na približno 670 000 ha. 3.9. Šumarstvo Upravljanje i gospodarenje šumama i šumskim zemljištem u Republici Hrvatskoj propisano je Zakonom o šumama (NN 52/90) te brojnim podzakonskim uredbama. Svi se ti propisi temelje na 225-godišnjem stručno-znanstvenom iskustvu gospodarenja i upravljanja šumama. Sa svojih 43,5 posto šumskoga zemljišta u ukupnoj državnoj ploštini, Republika Hrvatska pripada među zemlje sa značajnim šumskim zemljištem (0,51 ha šume po stanovniku) koje, među ostalim, jamči i izglednost većeg iskorištenja i udjela šumske biomase u ukupnoj energetskoj bilanci. Šumama u Hrvatskoj gospodare "Hrvatske šume" (javno poduzeće za gospodarenje šumama i šumskim površinama) sa 79 posto njihove površine, privatnici s 19 posto, te ostali vlasnici s 2 posto šuma. Šumarska se proizvodnja odvija u skladu sa šumsko - gospodarskom osnovom te osnovom za gospodarenje gospodarskom jedinicom i programom za gospodarenje šumama. Izrada bilance potrošnje energije u šumarstvu se temelji na praćenju proizvodnje, procjeni udjelnih faktora radnih i transportnih sredstava te ostvarenju proizvodnje. Zbog različitog karaktera i značenja šumskih proizvoda potrošnja energije može se prikazati na tri osnovna šumska proizvoda, odnosno za dva ostvarena (1986.-1990. i 1991.-1995.) i jedno buduće (1996.-2025.) razdoblje. Tablica 3.9.1. Godišnja potrošnja energije u PJ za različite šumske proizvode Razdoblje/sortiment 1986.-1990. 1991.-1995. 1996.-2025. Oblo tehničko drvo 0,551 0,375 0,648 Prostorno drvo za energiju 0,213 0,212 0,302 Prostorno drvo za industriju 0,106 0,074 0,130 Ukupno 0,870 0,661 1,080 Raščlambom šumske proizvodnje može se iskazati i prosječna godišnja energija dobivena po proizvedenim sortimentima. Uz svaki se šumski konačni proizvod (oblovina, industrijsko drvo) odmah iskazuje prosječan sadržaj energenta (oko 20 posto), a daje se i procjena energije koju će biti moguće osigurati u budućem razdoblju, bez i s promjenom postojećeg stanja (uvođenjem novih tehnologija i aktivnih mjera države). Tablica 3.9.2.Prosječna godišnja dobivena energija iz drvnih sortimenata u PJ -dosadašnje ostvarenje i procjena za buduće razdoblje bez promjene i s promjenom* postojećeg stanja Razdoblje/sortiment 1986.-1990. 1991.-1995. 1996.-2025. 1996.-2025.* Prostorno drvo za energiju 7,0 7,0 10,0 10,0 Prostorno drvo za industriju 3,5 2,5 2,5 2,5 Oblo tehničko drvo 17,5 12,5 20,0 20,0 Otpad u šumi (grane i sl.) - - - 7,5 Ostali otpad (kora, nadmjere i sl.) - - - 8,0 Pošumljavanje i energetske šume - - - 10,0 Neposredno 11,5 10,0 14,5 40,0 Ukupno 28,0 22,0 32,5 58,0 4. Mogućnosti razvitka energetskog sektora 4.1. Ciljevi Strategija razvitka energetskog sektora Republike Hrvatske obuhvaća razdoblje do 2030. godine. Tako dugo razdoblje obuhvaća sadašnje i buduće tehnologije, promjenu odnosa i načina gospodarenja energijom, razdoblje u kojem će Hrvatska biti izvan, ali i u Europskoj uniji. Razdoblje do 2010. godine bit će različito od razdoblja 2010.-2020. i još više od razdoblje 2020.-2030., kako po zadacima koje treba riješiti, tako i po mogućnostima rješenja. Mnoga pitanja su danas bez odgovora, a posebna nepoznanica je tehnološki razvitak i dinamika privođenja novih tehnologija komercijalnom korištenju. Njihov prodor na tržište ovisit će o mnoštvu međusobno povezanih čimbenika: • vidljivosti i procjene šteta po okoliš izazvanih postojećim energetskim tehnologijama, • spremnosti pojedinaca da plate više za čistu energiju, • energetskim krizama uvjetovanim ekonomskim (da zemlje OPEC-a mogu ucjenjivati cijenom nafte), geo-političkim (političke promjene u zemljama izvoznicama energije) ili čisto fizičkim razlozima (smanjenje rezervi i povećanje cijene zbog sve dubljih bušotina), • stupnju razvitka novih tehnologija, • spremnosti Vlada u razvijenim zemljama da podržavaju istraživanja, razvitak i demonstraciju novih tehnologija, • uključivanju velikih industrija i financijskih institucija (automobilska, banke, osiguranja, investicijski fondovi, ponuđači energetskih usluga, komunikacije, itd.). Ove nove i skupe tehnologije mogu izgledati neprimjerene za jednu malu državu kao što je Hrvatska, međutim baš takve male zemlje s relativno nerazvijenom infrastrukturom mogu imati najviše koristi od ovih decentraliziranih i čistih tehnologija i na taj način prečicom doći do energetskog sustava budućnosti izbjegavši tako energetski intenzivne faze razvitka kroz koje su prošle razvijene zemlje. U strategiji energetskog razvitka Republike Hrvatske postavljeni su ciljevi koji nisu sporni tijekom cijeloga promatranog razdoblja, bez obzira na nepoznanice i nesigurnost koje postoje iz bilo kojeg razloga, a odnose se na harmonizaciju održivog razvitka i organiziranog sustava gospodarenja energijom. To su: 1. povećanje energetske efikasnosti od proizvodnje, transformacije, prijenosa i transporta, do distribucije i potrošnje energije, što uključuje poticanje plinofikacije i mogućnosti korištenja plina, te proizvodnju energije izvan javnih mreža, 2. sigurna dobava i opskrba, uključivanje u međunarodno tržište energije, osiguranje više pravaca priključaka na međunarodne mreže i dobava iz više pravaca za sve umrežene sustave, razvitak prijenosnih i transportnih mreža, razvoj distribucijskih mreža, uvažavanje sigurnosnih ograničenja i državnih interesa, 3. diverzifikacija energenata i izvora koja uključuje izbor i dobavu energenata koji će osigurati sigurnost opskrbe potrošača, te prostorni raspored izvora koji će osigurati stabilnost opskrbe svakog područja, 4. korištenje obnovljivih izvora energije koji će biti u skladu s resursima, razvitkom tehnologije i ukupnom gospodarskom politikom, 5. realne cijene energije i razvitak energetskog tržišta i poduzetništva, te privatizacijski procesi u skladu s interesima hrvatske države koji trebaju potaknuti energetsku efikasnost i dobro gospodarenje energijom, te omogućiti uključivanje Hrvatske u europsko energetsko tržište, 6. zaštita okoliša, što u energetskom sektoru podrazumijeva primarno djelovanje kroz energetsku efikasnost, obnovljive izvore, izbor energenata i primjenu najsuvremenijih tehnologija zaštite, kvalitetno zakonodavstvo i nadzor, utjecaj javnosti i obrazovanja, te promociju pozitivnih primjera. Navedeni ciljevi predstavljaju jednakovrijedne sastavnice energetske strategije i izuzimanje bilo kojeg od spomenutih ciljeva značilo bi umanjenje vrijednosti i kvalitete energetske politike. U strategiji se polazi od današnjih tehnologija u cijelom procesu proizvodnje, transformacije, prijenosa i distribucije i potrošnje energije, te sadašnjih mogućnosti i karakteristika primarnih i transformiranih oblika energije. Uloga fosilnih goriva će se mijenjati, i nije nerealno i previše vizionarski, očekivati da će sredinom sljedećeg stoljeća konačni potrošač dominantno koristiti električnu energiju i vodik. Pitanje proizvodnje električne energije je dugoročno otvoreno i danas nije moguće dati jednoznačan odgovor. Za očekivati je da će se scenarij prioriteta i primarnih oblika za proizvodnju električne energije mijenjati kako će se pooštravati uvjeti zaštite okoliša i kako će nove tehnologije dostizati komercijalnu primjenjivost. To se u strategiji energetskog razvitka Republike Hrvatske prepoznaje kroz stratešku podršku prirodnom plinu u prvih desetak godina, a otvara se mogućnost da se sredinom ili u drugoj polovici promatranog razdoblja uključe i nuklearne elektrane, ako ta tehnologija bude dovoljno sigurna i prihvatljiva građanima. Od važnosti je za strategiju, bez obzira što će to doći u obzir tek u drugom dijelu promatranog razdoblja, istaknuti vodikove energetske tehnologije. One će značajno promijeniti izgled današnjeg energetskog sustava. Njihova primjena se očekuje za pogon automobila, zrakoplova i decentraliziranu proizvodnju električne energije. Trenutno su u fazi prelaska iz laboratorija u komercijalnu primjenu. 4.2. Scenariji razvitka Dinamika, kao i sve strukturne karakteristike razvitka energetskog sektora, ovisi o velikom broju utjecajnih faktora, od kojih su najvažniji: • gospodarski razvitak, • reforma energetskog sektora i mjere države, • razvitak međunarodnog tržišta energije i međunarodni utjecaj, • razvitak tehnologije, • globalna ograničenja u zaštiti okoliša. Svaki od faktora ima svoju dimenziju utjecaja, a posljedice će biti različite razine potrošnje energije i različite strukture proizvodnje energije. Kako bi se obuhvatile i prezentirale posljedice utjecaja pojedinih faktora obrađena su tri scenarija razvitka energetskog sektora, kojima je osnova referentni scenarij razvitka gospodarstva prikazan u poglavlju 3. Utjecaj različite dinamike razvitka gospodarstva posebno je komentiran, kao i posljedice i ograničenja koja će proizići iz zaštite okoliša. Osnovna značenja promatranih scenarija su: • Scenarij S1: Klasične tehnologije i bez aktivnih mjera države, Temeljno obilježje ovog scenarija je usporeno uključivanje novih tehnologija u energetski sustav te izostanak potpore energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije te zaštiti okoliša. Takav scenarij bi bio rezultat, između ostalog, i pretpostavke da problem stakleničkog efekta nije toliko opasan i obvezujući te pretpostavke o usporenom rastu cijena klasičnih energenata. • Scenarij S2: Nove tehnologije i aktivne mjere države, Temeljno obilježje ovog scenarija je uključenje Hrvatske u Europsku uniju što bi uz dobre gospodarske efekte imalo i dobre efekte u pogledu transfera novih i efikasnijih tehnologija. Osim toga, očekuje se i aktivnija uloga države u potpori energetskoj učinkovitosti i većem udjelu obnovljivih izvora energije. Ovaj scenarij podrazumjeva i značajnu primjenu mjera učinkovitosti ali samo na strani potrošnje. · Scenarij S3: Izrazito ekološki scenarij, Temeljno obilježje ovog scenarija proizlazi iz pretpostavke da će globalni problem stakleničkog efekta i koncept održivog razvoja na svjetskoj energetskoj sceni značajno utjecati na preusmjerenje i daljnji razvoj energetskog sektora. U ovom scenariju se predviđa uvođenje jedino vrlo efikasnih tehnologija, zatim ekstremno visoka primjena obnovljivih izvora energije te primjena nekih drugih mjera koje znatno utječu na promjenu strukture i iznosa finalnih oblika energije. To znači da je ovaj scenarij potpuno ekološki orijentiran, kako na strani potrošnje tako i na strani dobave električne energije što će kasnije moći detaljnije obrazložiti. Prema tome, temeljna načela modelirana u ovom scenariju su: · što manje fosilnih oblika energije, · što više obnovljivih oblika energije, · što veća učinkovitost u pretvorbi energije. Strategija energetskog razvitka promatrana je za razdoblje do 2030. godine, vremenski dugo razdoblje s brojnim nepoznanicama. Razumljivo je da pouzdanost rezultata analize za cijelo razdoblje nije jednaka. Za prvih desetak godina planskog razdoblja rezultati se mogu uzeti s velikom pouzdanošću dok se za razdoblje od 2010. godine i nadalje više naznačuju problemi i mogućnosti, nego što se nude konačna rješenja. Najviše pozornosti u javnosti privlači sagledavanje mogućnosti razvitka elektroenergetskog sustava jer se u pravilu radi o velikim objektima. Kod postavljanja temeljnih načela na kojima su se gradili mogući scenariji razvitka elektroenergetskog sustava vodilo se računa o sljedećem: • ukupnim nacionalnim interesima, gdje se dva umrežena sustava, sustav plina i sustav električne energije, nadopunjavaju i potpomažu. Potpora plinofikaciji proizlazi iz ekonomskih i strateških interesa Republike Hrvatske, • programu izgradnje hidroelektrana koje na temelju sadašnjih cijena i troškova nisu u prvom planu. Međutim, uz rast cijena fosilnih goriva i troškova zaštite okoliša, ekonomski interes za izgradnju hidroelektrana će rasti. Osim toga, hidroelektrane su jedini domaći izvor energije, pri čemu se u pravilu radi o višenamjenskim projektima, a sposobnost domaćih tvrtki za izgradnju i proizvodnju opreme je znatno veća nego kod drugih postrojenja. Za izgradnju hidroelektrana trebat će postaviti nacionalni program izgradnje hidroelektrana, • sigurnosti energetskog sustava koja radi povećanja korištenja plina za proizvodnju električne energije, kao i u drugim sektorima potrošnje, zahtijeva osiguranje više opskrbnih pravaca i povećanje skladišnih kapaciteta, • diverzifikaciji izvora nakon 2010. godine. Pretpostavljeno je da se ona može postići izgradnjom elektrana na ugljen, ali to mogu biti i drugi izvori (primjerice nuklearne elektrane). U narednih četiri do pet godina mnoge pretpostavke razvitka tog razdoblja bit će jasnije, pa sada nije nužno donositi konačne stavove. Jedna od osnovnih pretpostavki je da će se provesti reforma energetskog sektora prema prijedlozima iz ovog dokumenta, te da će se otvoriti energetska tržišta na način i prema dinamici koja odgovara nacionalnim interesima. Također, temeljna i nužna pretpostavka je da će se realizirati projekt uvoza plina iz Italije, ostvariti novi dobavni pravac iz Mađarske, te povećati skladišni kapaciteti plina. Ovo su nužne pretpostavke programa plinofikacije Republike Hrvatske. Budući da za sada ne postoji konkretan plan revitalizacije postojećih elektrana u svim scenarijima pretpostavljena je sljedeća dinamika izlaska iz pogona postojećih termoelektrana (lista pokazuje posljednju godinu pogona za pojedini objekt): · 2009: TE-TO Zagreb (blok 1), · 2010: TE-TO Zagreb (blok 3) i EL-TO Zagreb (blok 2), · 2011: PTE Osijek (oba bloka), · 2012: PTE Jertovec (oba bloka), · 2013: TE Sisak 1, · 2015: TE Rijeka, TE Plomin 1 i TE-TO Osijek, · 2017: TE Sisak 2, · 2022: NE Krško. U razdoblju od 2010. do 2017. godine, nakon postupnog izlaska iz pogona elektrana na mazut, otvoreno je pitanje supstituirajućeg energenta. Moguće je rješenje da proizvodnju preuzmu elektrane na ugljen i elektrane na plin. Međutim, rješenje za to razdoblje danas još nije čvrsto definirano. Jedna od mogućnosti je uvođenje nuklearne energije kao novog energenta. To će ovisiti o razvitku nuklearne tehnologije, razini sigurnosti nuklearnih elektrana i, posebno, o odnosu javnosti prema nuklearnim elektranama. Isto tako vrlo bitna će biti težina problema stakleničkih plinova i mogućnosti Hrvatske da se drži preuzetih obveza u tom smislu. Sudbina termoelektrana u drugim republikama (državama) gdje je Republika Hrvatska imala zajednička ulaganja, a odnosi se na Tuzlu (200 MW) i Kakanj (50 MW) u Federaciji BIH, Gacko (100 MW) u Republici srpskoj BIH, te Obrenovac (300 MW) u Srbiji (SR Jugoslaviji), bit će različita od objekta do objekata. Za očekivati je da će se problemi riješiti dogovorno. Ovisno o rješenjima i ekonomskim interesima (cijeni energije koja bi se isporučivala iz tih objekata) moguće je u planovima razvitka naći mjesta za isporuku električne energije iz spomenutih objekata. Naravno, u toliko bi se reducirala potrebna izgradnja novih objekata u Republici Hrvatskoj. U scenarijima razvitka nije analiziran uvoz električne energije, kao jedna od razvojnih opcija, iako je uvoz realnost koja se ostvaruje svake godine. Dva su razloga zbog kojih se uvozi električna energija. Jedan proizlazi iz narušene ravnoteže proizvodnje i potrošnje električne energije radi loše hidrologije, kvarova u elektranama ili nekih drugih pogonskih događaja, a drugi iz čisto ekonomskih razloga, kada je na tržištu električne energije moguće kupiti jeftiniju energiju od troška proizvodnje iz domaćeg izvora. Uvoz energije je mogućnost koja će se i u budućnosti koristiti. Za to je potrebno stvoriti preduvjete u boljem povezivanju s potencijalnim tržištima, što je dijelom i učinjeno izgradnjom 400 kV voda prema Mađarskoj. Razvitak tržišta energije u Europskoj uniji unijet će niz novosti u trgovanju energijom. To će se odraziti i na tržište električne energije i plina u Republici Hrvatskoj. Nakon 2003. godine može se očekivati nova direktiva Europske unije za tržište električne energije, koja će unijeti niz novih momenata u procesu liberalizacije i demonopolizacije tržišta. Važno je napomenuti da će se to dogoditi nakon uvođenja jedinstvenoga financijskog tržišta u Uniji, koje će značajno doprinijeti procesima otvaranja tržišta električne energije. Konačnu ocjenu o tretmanu uvoza električne energije u planovima razvitka Republike Hrvatske bit će moguće dati tek nakon toga. U scenarijima nisu razmatrani planovi izgradnje objekata za proizvodnju električne energije izvan Republike Hrvatske. S obzirom na loša iskustva u prošlosti, te još uvijek nestabilne političke i financijske prilike u geografskom okruženju, nije realno planirati takve investicijske projekte. 4.2.1. Scenarij S1: Klasične tehnologije i bez aktivnih mjera države 4.2.1.1. Odrednice neposredne potrošnje energije Industrija Strukturne promjene bruto domaćeg proizvoda industrije kretale bi se u smjeru smanjivanja energetski intenzivnih grana sa sadašnjih 30 na 25 posto u 2030. godini. Paralelno sa strukturnim promjenama bi se odvijala i supstitucija starih tehnologija s novima, ali dosta usporenim tempom i ne s tehnologijama koje su na marginalno visokoj energetskoj efikasnosti. U ovom je scenariju to modelirano smanjenjem intenzivnosti toplinske potrošnje u industriji na razinu 0,6 u odnosu na današnju, te na razinu od približno 0,9 za intenzivnost potrošnje električne energije. Unatoč očekivanoj intenzivnoj plinofikaciji u Republici Hrvatskoj u ovom je scenariju pretpostavljena relativno visoka penetracija električne energije u toplinske potrebe, dugoročno više od 10 posto. Ukupna potrošnja električne energije rasla bi brže od ostalih energenata tako da bi se na kraju razdoblja njezin udio povećao na 34 posto. Istodobno bi se udio energije za visoke temperature smanjio s današnjih 40 na oko 30 posto, dok se udio pare i vrele vode ne bi značajnije mijenjao, te bi se zadržao na razini od približno 35 posto. Udio koksa koji je i danas vrlo nizak, nastavio bi se smanjivati i u budućnosti, tako da bi u 2030. godini iznosio samo 1,1 posto. Energija visokih temperatura osigurat će se izgaranjem prirodnog plina, derivata nafte i ugljena, kao i korištenjem električne energije. Pri tome je, kao posljedica intenzivne plinofikacije, pretpostavljen najbrži porast potrošnje prirodnog plina uz više nego podvostručenu potrošnju i porast udjela s današnjih 50 na 64 posto u 2030. godini. Za potrošnju tekućih goriva pretpostavljeno je blago opadanje potrošnje uz smanjenje udjela s današnjih 36,5 na nešto više od 12 posto u 2030. godini. Očekuje se da će se potrošnja ugljena zadržati na današnjoj razini jer je ta razina već i danas vrlo niska. Takvom razinom potrošnje ugljen će na kraju razdoblja sudjelovati tek s malo više od 5 posto. Para i vrela voda za industriju osigurat će se proizvodnjom u industrijskim toplanama, industrijskim kotlovnicama i u javnim toplanama. Pri tome se očekuje da će proizvodnja u industrijskim toplanama samo malo brže rasti u odnosu na industrijske kotlovnice, dok bi iz javnih toplana opskrba rasla vrlo sporo, čime bi se udio javnih toplana od današnjih 20 posto do 2030. godine smanjio na malo manje od 12 posto. Na kraju promatranog razdoblja udio industrijskih kotlovnica iznosio bi približno 47 posto i još uvijek bi bio malo viši od udjela industrijskih toplana koje bi sudjelovale s nešto više od 41 posto. Za kombiniranu proizvodnju električne energije, pare i vrele vode u industrijskim toplanama predviđa se intenzivniji porast potrošnje prirodnog plina i biomase u obliku otpadaka iz drvne industrije. Očekuje se da će prirodni plin u 2030. godini sudjelovati sa skoro 84 posto i da će udio biomase narasti na 4,5 posto. Vrlo sličan razvitak potrošnje goriva očekuje se i u industrijskim kotlovnicama, uz stagnaciju potrošnje derivata nafte i ugljena, te porast potrošnje ostalih oblika energije. Za industrijske kotlovnice također je predviđeno da će u drugoj polovici promatranog razdoblja postepeno početi iskorištavanje sunčeve energije u kombinaciji s ukapljenim ili prirodnim plinom, te intenzivnije korištenje biomase u odnosu na industrijske toplane. Zbog toga se na kraju razdoblja očekuje udio prirodnog plina od 67 posto, udio biomase od 16 posto i udio sunčeve energije od 5 posto. Usluge Uz udvostručenje površine poslovnog prostora u uslužnom sektoru, očekuje se i gotovo udvostručenje potrošnje električne energije po jedinici površine ovog sektora. Nova izrazita kategorija potrošnje je klimatizacija. U ovom se scenariju ne očekuje smanjivanje specifične potrošnje toplinske energije. Slijedom ovakvih pretpostavki potrošnja energije ostvarit će stopu porasta od prosječno 2,9 posto godišnje i porast električne energije koji će biti viši od ovog prosjeka. Zbog toga će udio električne energije od današnjih 47,7 posto porasti na približno 66 posto u 2030. godini. Ovaj scenarij pretpostavlja vrlo polaganu penetraciju novih tehnologija za korištenje obnovljivih izvora energije, tako da se na kraju razdoblja očekuje udio sunčeve energije od približno 5 posto i udio geotermalne energije od samo 0,9 posto. Također se očekuje da će i toplina proizvedena u malim kogenerativnim postrojenjima postepeno rasti i doseći razinu udjela od 1,9 posto u 2030. godini. Kućanstva Zbog povećanja standarda stanovništva očekuje se i povećanje potrošnje topline za grijanje stambenih prostora, za pripremu tople vode i određeno smanjenje potrošnje topline za pripremu hrane. Jednako tako se očekuje i povećanje potrošnje električne energije za netoplinske svrhe (zamrzivači, hladnjaci, perilice rublja i posuđa, audio-video oprema i ostalo). U ovom je scenariju to nešto veći iznos od 2 550

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.