← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IX-163/2002 od 27. svibnja 2002. i Izdvojeno mišljenje

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IX-163/2002 od

  1. svibnja
  2. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IX-163/2002 od
  3. svibnja
  4. i Izdvojeno mišljenje NN 65/2002 (5.6.2002.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IX-163/2002 od
  5. svibnja
  6. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1123 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o žalbi I. M. iz P., koje­ga zastupaju odvjetnici N. T. iz P., S. H. iz Z. i P. J. iz P., protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-4/01 od
  7. prosinca
  8. godine, o ste­govnoj odgovornosti, na sjednici Suda održanoj dana
  9. svib­nja
  10. godine, donio je ODLUKU I. Žalbe se odbijaju. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  11. Podnosite­lj je, teme­ljem odredbe članka
  12. stavka
  13. Ustava Republike Hrvatske, podnio žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-4/01 od
  14. prosinca
  15. godine, o razrješe­nju od sudačke dužnosti zbog poči­njenog ste­govnog djela iz članka
  16. stavka
  17. točke
  18. i stavka
  19. alineje
  20. Zakona o državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine«, broj 58/93, 49/99, 31/00, 107/00 i 129/00, u da­lj­njem tekstu: ZDSV). Prema toj odluci, podnosite­lju je izrečena mjera razrješe­nja od dužnosti, a sukladno odredbi članka
  21. stavka
  22. alineje
  23. ZDSV uda­ljen je od obav­lja­nja dužnosti na rok od tri mjeseca (članak
  24. stavci
  25. i
  26. ZDSV), računajući od dana donoše­nja odluke. U ste­govnom postupku Državno sudbeno vijeće utvrdilo je da je podnosite­lj odgovoran za ste­govno djelo neurednog obnaša­nja sudačke dužnosti, jer bez opravdanog razloga nije izrađivao i nije otpremao sudske odluke u zakonskom roku, te je tako u kaznenom predmetu Županijskog suda u P., broj: K-41/91, presudu izradio i otpremio nakon proteka sedam godina od objave presude; u predmetu istog suda, broj: K-28/92, nakon proteka šest godina nakon objave presude i u predmetu Općinskog suda u B., broj: K-36/89, nakon proteka deset godina od objave presude.
  27. Protiv navedene odluke podnosite­lj je putem punomoćnika pravovremeno podnio dvije žalbe, te je naknadno dostavio i odgovor na odgovor na žalbu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Osporavanu odluku pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog či­njeničnog sta­nja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba ste­govnog postupka u vezi s analognom primjenom odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99, u dalj­njem tekstu: ZKP), te zbog odluke o ste­govnoj mjeri.
  28. Tvrd­nju da je či­njenično sta­nje pogrešno i nepotpuno utvrđeno podnosite­lj potkrjep­ljuje analizom svoga desetogodiš­nje­g rada i učinaka u vidu riješenih sudskih predmeta. Ističe da u razdob­lju od
  29. godine (od imenova­nja na dužnost predsjednika Županijskog suda u P.) uopće nije bio dužan raditi na konkretnim predmetima, međutim, u razdob­lju obnaša­nja te dužnosti riješio je sudskih predmeta kao 2,5 prosječna suca. U isto vrijeme vodio je referendum
  30. godine i sve izbore od
  31. do
  32. godine, osnovao je zem­ljišne k­njige za područje O.S.B., za vrijeme Domovinskog rata mobiliziran je u Krizni stožer Općine B., te je sudjelovao u radu prijaš­nje­g Državnog sudbenog vijeća. Pogrešnu primjenu materijalnog prava podnosite­lj nalazi u povredi odredbe članka
  33. stavaka
  34. i
  35. ZKP (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo; ima li okolnosti koje iskjučuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isk­ljučen zbog amnestije ili pomilova­nja ili je stvar već pravomoćno presuđena). Bitne povrede odredaba ste­govnog postupka u svezi s ana­log­nom primjenom odredaba ZKP i to u odnosu na: – članak
  36. stavak
  37. (sud će određeno i potpuno izložiti koje či­njenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz ili pisani nalaz pročitan, kojim se razlozima vodio pri rješava­nju pravnih pita­nja, a osobito pri utvrđiva­nju postoji li kazneno djelo i kriv­nja optuženika i pri primjeni određenih odredaba KZ na optuženika i ­nje­govo djelo), – članak
  38. stavak
  39. točka
  40. i
  41. (bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako je optužba prekoračena; ako je izreka presude nerazum­ljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u ­njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim či­njenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim či­njenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika), – kao i stavak
  42. istog članka (bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud pri priprema­nju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave ili pri donoše­nju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona ili na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu).
  43. Pri tome podnosite­lj iznosi či­njenično sta­nje za koje smatra da bi, kad bi bilo uzeto u obzir, odluka DSV-a bila povo­ljnija za ­nje­ga. Ukratko, ističe da je odbijen prijedlog obrane za sasluša­njem određenih svjedoka, na okolnost vremena sazna­nja za ste­govna djela. Pri tome smatra da je DSV pogrešno interpretirao tvrd­nju obrane o načinu sazna­nja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske za predmetna ste­govna djela. Napomi­nje da je na raspravi
  44. ožujka
  45. godine obrana precizno iskazala da je podnosite­lj ukazao tadaš­njem predsjedniku Vrhovnog suda Re­pub­like Hrvatske na napise u novinama, u kojima se iznosi podatak o neizrađenim presudama, za koje mu je rečeno da predsjednik o tome već zna iz drugog izvora. Time je, prema miš­lje­nju pod­no­site­lja, osoba ovlaštena za pokreta­nje stegovnog postupka već puno ranije imala spoznaje o mogućim ste­govnim prijestupima, ali postupak nije pokrenut za vrijeme nje­govog mandata. Propušta­njem DSV-a da utvrdi pravo či­njenično sta­nje nije utvrđena odlučna či­njenica o tome postoji li zakonska zapreka za ste­govni postupak (postoja­nje kaznenog djela, zastara vođe­nja ste­govnog postupka) i poči­njene su bitne povrede postupka zbog proturječja između sadržaja zapisnika i vođene rasprave u odnosu na obrazlože­nje osporavane odluke, odnosno zbog odbija­nja dokaznog prijedloga pri čemu nisu navedeni razlozi odbija­nja. Nada­lje, podnosite­lj ističe i povredu prava na obranu, jer je DSV odbilo prijedlog obrane da se podnosite­lja osobno ispita. Pri tome nije uvažena predočena liječnička dokumentacija kojom se potvrđuje da je podnosite­lj zbog sta­nja akutne vaskularne krize u potpunosti onemogućen opravdanim razlozima da se odazove pozivima ste­govnog tijela radi dava­nja iskaza, niti je, prema miš­lje­nju podnosite­lja, dan i jedan va­ljan razlog zbog koje­ga navedena dokumentacija nije uvažena. Konačno, u vezi sa samim ste­govnim djelom, tumačeći od­red­bu članka
  46. stavka
  47. točke
  48. ZDSV, podnosite­lj smatra da je obi­lježje ste­govnog djela rad­nja s indiferentnim brojem vlada­nja (propusta), te da je za tumače­nje bitan i stavak
  49. alineja
  50. istog članka koji se odnosi na neopravdan razlog zbog koje­ga sudac ne izrađuje i ne otprema sudske odluke u zakonskom roku. Stoga bi ste­govno djelo bilo poči­njeno nastupa­njem sta­nja i ne bi se produ­ljavalo s traja­njem sta­nja. Osim toga, podnosite­lj osporava utvrđe­nje DSV-a da bi samo dvije sudske odluke, koje nisu izrađene i otprem­ljene u zakonskom roku, tijekom jedanaest godina, bile osnova za tvrd­nju da podnosite­lj nije uredno obnašao sudačku dužnost. Iz sadržaja i načina obrazlože­nja odluke o izrica­nju najteže predviđene ste­govne mjere, podnosite­lj izvodi zak­ljučak da je po­stupak vođen s ci­ljem nje­govog razrješe­nja, a ne s ci­ljem utvrđe­nja ste­govnog djela i donoše­njem odluke u skladu s okolnostima koje utječu na izbor i visinu izrečene mjere. Ovaj zak­ljučak potkrijep­ljuje ranije navedenim iznimnim radnim rezultatima postignutima u mjerodavnom razdob­lju, uzima­njem u obzir ote­gotnih okolnosti u vidu »drugih predmeta u kojima su protekli rokovi za otpremu, ali koji zbog zastare nisu stav­ljeni podnosite­lju na teret«, neprihvaća­nju olakotnih okolnosti, zasluga i prizna­nja kole­ga iz struke, te stranih dobrotvornih organizacija kojih je počasni član. Svi navedeni žalbeni razlozi doveli su, prema miš­lje­nju podnosite­lja, do povrede ­nje­govih ustavnih prava zajamčenih u odredbama članka
  51. stavka
  52. alineja 2., 4.,
  53. i 6., članka
  54. i članka
  55. Ustava Republike Hrvatske, kao i do povrede odredbe članka
  56. stavaka
  57. i
  58. točke D Konvencije za zaštitu ljudskih prava i teme­ljnih sloboda. Predlaže prihvaća­nje žalbi, preinače­nje i odbija­nje zahtjeva za pokreta­nje ste­govnog postupka, podredno ukida­nje osporavane odluke i vraća­nje predmeta Državnom sudbenom vijeću na po­nov­ni postupak, te predlaže da ga se zajedno s branite­ljima pozove na sjednicu Ustavnog suda Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka
  59. stavka
  60. ZKP.
  61. U dopisu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvat­ske, broj: Su-414-IV/01 od
  62. ve­ljače
  63. godine, pozivom na odredbu članka
  64. ZKP, daje se odgovor na žalbu podnosite­lja. Poriču se navodi žalbe da podnosite­lju nije omogućena obrana u ste­govnom postupku, te da zbog svog zdravstvenog sta­nja nije mogao pripremiti obranu. Podnosite­lj je, prije pokreta­nja ste­govnog postupka, dao pisano očitova­nje na dopis predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-414-IV/01-5 od
  65. listopada
  66. godine, ko­jim je traženo ­nje­govo očitova­nje na izvješće sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od
  67. rujna
  68. godine, pri čemu je iz sadržaja dopisa, te kao dugogodiš­nji sudac s profesionalnim i životnim iskustvom, bio deta­ljno upoznat da postoji osnovana sum­nja o poči­nje­nju teškog ste­govnog djela, te mu je izričito naglašena mogućnost pokreta­nja ste­govnog postupka. U svojoj izjavi od
  69. listopada
  70. godine sam pod­nosite­lj izjavio je da je spreman na svaku odgovornost zbog uči­njenih propusta, te je dajući takvu izjavu sam priznao da je izradio presude na način da je između objave odluka i ­njihove dostave prošlo više godina, u jednom slučaju čak deset godina, a svoje postupa­nje je opravdavao svojim velikim radnim učinkom u mjerodavnom razdob­lju. Pri tome podnosite­lj nije spomi­njao zdravstvene te­gobe koje bi utjecale na danu pisanu izjavu, pa predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da je podnosite­lj izjavu dao svjestan svih ­njezinih pravnih pos­ljedica. Nakon dostav­lja­nja zahtjeva za pokreta­nje ste­govnog postupka podnosite­lj se opet očitovao opširnim podneskom, koji predstav­lja ­nje­govu obranu, ne ne­girajući ste­govna djela koja mu se stav­ljaju na teret, međutim ističući prigovor zastare za pokreta­nje postupka u odnosu na neke od odluka, te tvrdeći da se radi o djelu sta­nja, a ne o trajnom ste­govnom djelu i osporavajući pravnu kvalifikaciju djela. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske napomi­nje da je sam žalite­lj izabrao mogućnost da svoju obranu iznese u pisanom obliku i putem svojih branite­lja, pri čemu je iznio sve okolnosti koje su mu išle u prilog. Imajući u vidu odredbu članka
  71. stavka
  72. ZDSV da se ste­govni postupak provodi odgovarajućom primjenom odredaba ZKP, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da su time u potpunosti poštovane odredbe članka
  73. stavka
  74. ZDSV kojima je određeno da se sucu mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branite­lju koje­ga izabere. Stoga smatra da ZDSV dopušta da DSV provede postupak i u fizičkoj odsutnosti suca protiv koje­ga se ste­govni postupak vodi, (bez obzira na zdrav­stveno sta­nje) ako je on iskoristio svoje pravo na obranu po izabranim branite­ljima, cijeneći da li bi osobno sasluša­nje prijav­ljenog suca, s obzirom na druge provedene dokaze, pridonijelo drugačijem utvrđe­nju či­njeničnog sta­nja, odnosno drugačijoj odluci. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi da svi zastarni rokovi u ovom predmetu teku od
  75. svib­nja
  76. godine, nakon što je prim­ljena obavijest Glavnog državnog odvjetnika (dopis broj: A-123/01 od
  77. svib­nja
  78. godine) na teme­lju koje se prišlo utvrđiva­nju či­njenica. Osporavaju se navodi podnosite­lja o ­nje­govom osobnom razgovoru s tadaš­njim predsjednikom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, M. R., s obzirom da je predmet Županijskog suda u P., broj: Kž-89/93, ispušten iz či­njeničnog opisa ste­govnog djela, te da nije pravno odlučan za ovaj ste­govni postupak. Jednako tako osporavaju se i podnosite­ljevi navodi o navodno ranije zaprim­ljenoj prijavi drugog suca Županijskog suda u P., jer da pre­gledom dokumentacije Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj navod nije potvrđen. Zak­ljučno, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da je podnosite­lju, putem branite­lja, omogućeno deta­ljno ispitiva­nje svjedoka M. R., nakon če­ga je pravilno ocije­njeno da izvođe­nje da­ljnih dokaza ne bi pridonijelo potpunijem utvrđe­nju či­njeničnog sta­nja. Donoseći zakonitu i pravičnu odluku o teškom ste­govnom djelu koje potpuno diskvalificira podnosite­lja od da­lj­nje­g obnaša­nja sudačke dužnosti, smatra da je DSV pravilno ocijenilo da rad suca na drugim predmetima može utjecati na odluku o sankciji, ali ne može biti razlog da se suca oslobodi od odgovornosti. Iz izvješća sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvat­ske od
  79. rujna
  80. godine vid­ljivo je da je otkriven veći broj slučajeva u kojima podnosite­lj godinama nije radio svoj posao, no na teret su mu stav­ljena samo ona ste­govna djela kod kojih nije nastupila zastara. Pri tome se osporavaju i preostali pod­nosite­ljevi navodi o karakteru ste­govnog djela, kao stajališta kojima se izvrće pravna logika i zaštićuje upravo one suce koji ekstremno dugo nisu obav­ljali svoju funkciju u određenom broju predmeta. Predlaže odbija­nje podnosite­ljeve žalbe i potvrđiva­nje osporavane odluke, s time da se prethodno provjeri pravovremenost žalbe.
  81. U odgovoru na odgovor na žalbu, od
  82. ve­ljače
  83. godine, podnosite­lj putem svog branite­lja u cijelosti se protivi navodima odgovora na žalbu, navodeći da je bit prava na obranu u tome što optuženi ima pravo dati svoju obranu osobno, usmeno i neposredno pred tijelom koje odlučuje po optužnom aktu. Za prvo ročište podnosite­lj nije niti primio poziv, a nedvojbeno i jasno je dao do zna­nja da želi koristiti svoje pravo na dava­nje osobne obrane sasluša­njem po članu DSV-a ili po zamolnici, zbog zdravstvenih razloga, koju praksu je DSV već primje­njivao. Podnosite­lj ističe da pisano očitova­nje suca, a posebice ono dano u postupku kontrole, ne može nadomjestiti obranu, a analog­no ZKP zapisnici iz postupka kontrole trebali bi biti izdvojeni iz spisa. Tumače­nje odredbe članka
  84. ZDSV, koje je iznio predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podnosite­lj smatra apsolutno neprihvat­ljivim, s obzirom da bi se na taj način odredbe o pra­vu na obranu tumačile u korist tužite­lja, potpuno suspen­dirajući pravo okriv­ljenika. Umjesto takvog tumače­nja, podno­site­lj smatra da se postupak može dovršiti i bez osobne obrane okriv­ljenika, ali samo u slučajevima kad isti na nedvojben način dade do zna­nja da obranu želi dati putem branite­lja, odnosno kada mu je obrana omogućena, a on to pravo nije iskoristio. U konkretnom slučaju podnosite­lj smatra da nisu ispu­njene navedene pretpostavke. Podnosite­lj ističe i praktičnost navedene odredbe ZDSV u odnosu na analognu primjenu ZKP, u pogledu primjene odredaba o prisilnom dovođe­nju prijav­ljenog suca, pri čemu ističe značajke ZDSV kao lex specialis u odnosu na odredbe ZKP, koje ne idu za suspendira­njem prava na obranu. Zak­ljučno, podnosite­lj poriče da bi poči­njeno ste­govno djelo imalo izrazito ne­gativan odjek u javnosti. Smatra da podastrijeti novinski članci, o kojima se govorilo tijekom postupka i u odgovoru na tužbu imaju za DSV veću težinu u odnosu na liječničku dijagnozu datu u dokumentaciji radi odgode ročišta, te da se o ne­gativnom odjeku u javnosti, ne samo našoj, može govoriti u odnosu na »baca­nje na cestu« suca koji je radio više ne­go 2,5 prosječna suca, pod čijim je predsjeda­njem pulski sudski okrug postao jedan od najažurnijih u Hrvatskoj, te koji je kod američkih sudaca ostavio takav dojam da je dobio čin počasnog pukovnika države K.. Žalbe nisu osnovane.
  85. Postupajući po žalbama podnosite­lja protiv odluke DSV, teme­ljem ovlašte­nja iz članka
  86. stavka
  87. Ustava Republike Hrvatske, a u vezi s člankom
  88. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), te odredbom članka
  89. ZKP, Ustav­ni sud Republike Hrvatske nije našao da bi osporavanom odlukom bile poči­njene povrede kaznenog postupka na koje drugostupa­njski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povrede na koje u izjav­ljenim žalbama ukazuje podnosite­lj. Pri tome je Ustavni sud Republike Hrvatske, teme­ljem odredaba Glave X. Ustavnog zakona (nakon donoše­nja pročišćenog teksta Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske), pozvao u dva navrata punomoćnike podnosite­lja na dostavu izjava osoba naznačenih kao svjedoka, u ci­lju utvrđe­nja postoje li či­njenice koje bi govorile u prilog istaknutom prigovoru zastare. Na dopise od
  90. ožujka i
  91. trav­nja
  92. godine punomoćnici nisu dostavili tražene izjave, odnosno izjava suca V. F., dostav­ljena izvan ponovno određenog roka potvrđuje zak­ljučak DSV da pred­ložene osobe nemaju sazna­nja o či­njenicama koje bi govorile u prilog podnosite­lju i time osporile iskaz svjedoka M. R. Osporavanom odlukom obuhvaćena su sva sporna pita­nja na koja u pretežnom dijelu ukazuju i izjav­ljene žalbe: radi li se o ste­govnom djelu sta­nja ili traja­nja, je li ovlaštena osoba za pokre­ta­nje ste­govne odgovornosti saznala za djelo i počinite­lja u ožujku
  93. godine, te je li trebalo osobno saslušati prijav­ljenog suca, kako je to bilo predloženo po branite­ljima. U obrazlože­nju osporavane odluke daju se u bitnome razlozi donijetih zak­ljučaka DSV, uteme­ljeni na mjerodavnim odredbama ZDSV, koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj Sud.
  94. Istaknuti žalbeni razlozi u pogledu poči­nje­nja povreda postupovnih odredaba članka
  95. stavka
  96. točke
  97. ZKP (postoja­nje proturječja sadržaja zapisnika, te onoga što se na raspravi događalo i razloga koji su navedeni u osporavanoj odluci), stavka
  98. točke
  99. istoga članka (prekorače­nje optužbe) i stavka
  100. istoga članka (održava­nje glavne rasprave bez osobe čija je nazočnost na glavnoj raspravi po zakonu obvezna) rasprav­ljeni su tijekom prvostupa­njskog postupka pred DSV. Iz obrazlože­nja osporavane odluke vid­ljivo je da je DSV provođe­njem dokaza sasluša­njem predloženog svjedoka M. R. i uvidom u izvješće Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdilo da tijekom ožujka
  101. godine predsjedništvo Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije imalo obavijest niti sazna­nje da bi podnosite­lj počinio predmetna ste­govna djela. Za djelo koje se odnosi na predmet broj: K-3/92, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odustao i nije ga stavio na teret podnosite­lju, pa su stoga neosnovani navodi podnosite­lja da bi, u kontekstu tog djela i eventualno vođenih razgovora s tadaš­njim predsjednikom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ste­govni postupak trebalo nadopuniti izvođe­njem dokaza sasluša­njem podnosite­lja i naknadno predloženih svjedoka. Saslušani svjedok M. R. iskazao je da je u samo jednom predmetu u povodu pisane prijave stranke reagirao upućiva­njem službenog dopisa podnosite­lju, tražeći ­nje­govo očitova­nje. Podnosite­lj je u odgovoru na dopis potvrdio da u tom konkretnom slučaju doista nije na vrijeme izradio odluku, zbog velike prezauzetosti drugim poslovima, međutim, odmah je reagirao i napisao tu odluku. Ostale navode podnosite­lja, o razgovorima podnosite­lja i svjedoka u prisustvu nekolicine drugih sudaca, predloženih za svjedoke, svjedok R. nije potvrdio, a jednako tako nije potvrdio da bi iz drugih izvora (napisa lokalnog tiska) imao sazna­nja o neažurnom radu podnosite­lja u sudskim postupcima koji bi bili predmet ovog ste­govnog postupka. Inzistira­nje obrane na samo jednom dijelu zapisnički konstatiranih izjava svjedoka, koji je prema ranije navedenom irelevantan za ste­govnu odgovornost podnosite­lja, na koji branite­lji prisutni na ročištu nisu dali primjedbe, slijedom navedenoga nije osnovano. Nada­lje, imajući u vidu da se navedene okolnosti odnose na sudski postupak koji nije predmet ovog ste­govnog postupka, te zaprimivši u spis predmeta izvješće o bolova­nju podnosite­lja, izdano od ordinacije opće prakse dr. V.D.-Š., spec. opće obite­lj­ske medicine, od
  102. studenoga
  103. godine, kao i nastavni nalaz psihijatrijske ordinacije dr. sc. E.K.-V., dr. med., spec. psihijatar-psihoterapeut, datirano s
  104. studenoga
  105. godine, iz koje­ga proizlazi da se podnosite­lj nalazi na psihoterapijskom procesu zbog emocionalnog sloma te da u ovom sta­nju nije psihički sposoban biti prisutan sudskom procesu, DSV je pravilno zak­ljučilo da se postupak nastavi bez sasluša­nja podnosite­lja koji je uredno zastupan po branite­ljima na ročištima
  106. studenoga
  107. i
  108. prosinca
  109. godine. Na oba ročišta branite­lji su iznosili tvrd­nje koje predstav­ljaju obranu podnosite­lja, podnosili prijedloge za provođe­njem dokaza sasluša­njem svjedoka i uvida u novinske napise vezane uz podnosite­lja, dok su na zad­njem ročištu aktivno sudjelovali u ispitiva­nju saslušanog svjedoka M. R. Pri tome je potrebno navesti i či­njenicu da je podnosite­lj pozivan pristupiti ročištu pred DSV-om
  110. studenoga
  111. godine (s adrese dotadaš­nje­g radnog mjesta vraćeno neuručeno, jer se podnosite­lj nalazio na bolova­nju), nakon če­ga je ročište održano u prisutnosti ­nje­govih branite­lja te je donijeta i objav­ljena odluka o pokreta­nju ste­govnog postupka. Protiv odluke je podnosite­lj putem branite­lja podnio pisano očitova­nje
  112. prosinca
  113. godine, a u međuvremenu mu je uredno dostav­ljen poziv za ročište
  114. prosinca
  115. godine, na koje nije pristupio, međutim branite­lji su u spis predali pisano očitova­nje na dopis predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od
  116. prosinca
  117. godine i liječničku dokumentaciju kojom opravdavaju nedolazak podnosite­lja. U tome je smislu pravilno primije­njena odredba članka
  118. stavka
  119. ZDSV koja nalaže da se u postupku odlučiva­nja o ste­govnoj odgovornosti, sucu protiv koje­ga se postupak vodi mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branite­lju koje­ga izabere. Podnosite­lj je disponirao svojim pravom na obranu, opunomoćivši tri odvjetnika. U konkretnom slučaju ova odred­ba ZDSV jedina je mjerodavna za procjenu navoda o povredi prava obrane. Slijedom navedenoga, osporavana odluka sadrži razloge zbog kojih je DSV ocijenio nepotrebnim saslušati predložene svjedoke V. F. i J. Š., tako da ni žalbeni razlog povrede odredbe članka
  120. stavka
  121. ZKP nije osnovan. Odlukom donijetom na ročištu
  122. prosinca
  123. godine DSV je nakon vijeća­nja donijelo i strankama priopćilo odluku da se odbija prijedlog obrane da se neposredno ili zamolbenim putem ispita podnosite­lj, te je odbilo i dokazni prijedlog za sasluša­nje predloženih svjedoka V. F., S. F. i I. H. Svi navedeni svjedoci su bili predloženi u svezi okolnosti koje je DSV, teme­ljem naprijed datog obrazlože­nja, našao irelevantnima za konkretan ste­govni postupak, pa ih u tom kontekstu ne spomi­nje poimence u osporavanoj odluci.
  124. Člankom
  125. stavkom
  126. točkom
  127. kao ste­govno djelo utvrđuje se neopravdano neobnaša­nje ili neuredno obnaša­nje sudačke dužnosti, a stavkom
  128. alinejom
  129. utvrđuje se da će se ste­govni postupak za ste­govno djelo iz stavka
  130. točke
  131. ovog članka pokrenuti osobito: – ako sudac bez opravdanog razloga ne izrađuje i ne otprema sudske odluke u zakonskom roku. U dijelu žalbenih navoda koji upiru na povredu odredbe članka
  132. točke
  133. (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo) i točke
  134. (ima li okolnosti koje isk­ljučuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona…), o karakteru ste­govnog djela DSV je u osporavanoj odluci zauzeo stajalište da se radi o ste­govnom djelu traja­nja, koje se ostvaruje sve dok traje protupravno sta­nje, tj. dok nije izrađena i otprem­ljena sudska odluka. Pri tome objektivni rok od dvije godine, propisan člankom
  135. ZDSV, teče od dana kada je sudac izradio ili otpremio odluku, pa DSV utvrđuje da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara pokreta­nja postupka. Ovakav zak­ljučak DSV sukladan je i smislu odredaba članka
  136. stavaka
  137. i
  138. ZKP koji propisuju rokove pisa­nja i otpreme objav­ljene presude, odnosno iznimno dopuštaju prekorače­nje tog roka zbog nepredvid­ljivih ili neotklo­njivih razloga (više sile), o čemu mora biti obaviješten predsjednik suda.
  139. Međutim, neovisno od nabrojanih i obrazloženih žalbenih navoda teme­ljenih na navodnim povredama odredaba ZKP i ZDSV, nesporna je či­njenica da podnosite­lj nije ne­girao sama ste­govna djela koja mu se stav­ljaju na teret. Pri tome se nekoliko puta pisanim putem očitovao u raznim fazama postupka, pri­znajući poči­nje­nje bića ste­govnog djela, a niti ­nje­govi branite­lji nisu osporili utvrđene či­njenice u vezi s razdob­ljem u kojem podnosite­lj nije napisao i otpremio presude sukladno odredbi članka
  140. ZKP. Umjesto toga, podnosite­lj pokušava opravdati neobav­lja­nje dužnosti, odnosno neobav­lja­nje poslova koje je trebao prerasporediti kao predsjednik suda, s poslovima koje je dobrovo­ljno prihvaćao ili sam odabrao kad je preuzeo višu dužnost. Pri tome je očigledno ispustio iz vida smisao rada u ispu­njava­nju zadataka pravosuđa, te da za neučinkovitost pravosuđa materijalno i politički odgovara država u cjelini, kao i da konačno sve takve rad­nje padaju na teret stranaka u postupcima i poreznih obveznika. U tom se smislu obav­lja­nje drugih poslova ne bi moglo smatrati razlogom više sile, kako to traži odredba članka
  141. stavaka
  142. i
  143. ZKP, propisujući opravdane razloge zbog kojih bi sudac, iznimno, smio produ­ljiti rokove pisa­nja i otpreme presude. Odluka o ste­govnoj kazni razrješe­nja od dužnosti i mjeri privremenog uda­ljava­nja od obnaša­nja dužnosti suca Županijskog suda u P., stoga ima uporište u težini ste­govnih djela poči­njenih u vezi s kaznenim postupcima (interes države i javnosti) i to bez obzira na navod obrane da se radi o malom broju nenapisanih i neotprem­ljenih presuda u dugom vremenskom razdob­lju, o izostanku reakcije državnog odvjetništva, te s druge strane, o velikom stručnom i javnom angažmanu podnosite­lja i dr. U smislu navedenog nije osnovan niti navod obrane o povredi Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda iz članka
  144. stavaka
  145. i
  146. točke D u odnosu na pravo optuženika na pravično suđe­nje.
  147. U vezi s istaknutom povredom ustavnog prava iz članka
  148. stavka 2., alineje 2., 4.,
  149. i
  150. Ustava Republike Hrvatske (u slučaju sum­nje ili optužbe zbog kaž­njivog djela osum­njičenik, okriv­ljenik ili optuženik ima pravo: da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane; da se brani sam ili uz branite­lja po vlastitom izboru, a ako nema dovo­ljno sredstava da plati branite­lja, ima pravo na besplatnog branite­lja pod uvjetima propisanim zakonom; da mu se sudi u ­nje­govoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu; da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitiva­nje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe) slijedom ranije iznijetih utvrđe­nja, ovaj Sud nije našao da bi donoše­njem osporene odluke to ustavno pravo podnosite­lju bilo povrijeđeno. Jednako tako, ovaj Sud nije našao da bi bila povrijeđena odredba članka
  151. (svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obav­lja­nju javnih poslova i biti prim­ljen u javne službe), odnosno članka
  152. Ustava (svatko ima pravo na rad i slobodu rada; svatko slobodno bira poziv i zaposle­nje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost).
  153. Slijedom navedenoga Ustavni sud Republike Hrvatske odlučio je kao u izreci. Broj: U-IX-163/2002 Zagreb,
  154. svib­nja
  155. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. * * * MILAN VUKOVIĆ sudac Ustavnog suda Republike Hrvat­ske IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IX-163/2002 Iako su odredbe glave X. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu »Postupak u povodu žalbe protiv Odluke o razrješenju sudačke dužnosti i Odluke o ste­govnoj odgovornosti suca (žalbeni ustavnosudski postupci)« unijeti u naš ustavnosudski postupak Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu (»Narodne novine«, broj 29/2002), mislim da se te odredbe još nisu primje­njivale u praksi Ustavnog suda do donoše­nja današ­nje Odluke broj U-IX-163/
  156. od
  157. svib­nja 2002., kojim Ustavni sud odbija žalbu ste­govno odgovornog suca I. M. izjav­ljenu protiv Odluke Državnog sudbenog vijeća broj: Sp-4/2001 od
  158. prosinca
  159. godine, kojom je sucu M., zbog poči­njenog ste­govnog djela »iz čl.
  160. st. 2., točka
  161. i stavak
  162. alineja
  163. Zakona o DSV-u«, teme­ljem članka
  164. st.
  165. točka
  166. Zakona o DSV-u izrečena ste­govna kazna »razrješe­nja od dužnosti suca«. Istom je Odlukom, teme­ljem čl.
  167. st. 1.,
  168. i
  169. Zakona o DSV-u sudac I. M. privremeno uda­ljen od obnaša­nja dužnosti suca Županijskog suda u P. na rok od tri mjeseca, računajući od
  170. prosinca
  171. godine. Koristeći se pravima iz čl.
  172. st.
  173. i
  174. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, izdvojio sam svoje miš­lje­nje i glasovao protiv Odluke o odbija­nju žalbe i dajem pisano obrazlože­nje razloga moje­g protiv­lje­nja Odluci Ustavnog suda i želim da se obrazlože­nje objavi uz Odluku Suda. Širinom odredbi glave III. Ustava Republike Hrvatske »Zaštita ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda« od ukupno 36 članaka, koji povezuju u zajedničku cjelinu jednu četvrtinu cijelog Ustava, koji ima ukupno 145 članaka, ima, prema mom miš­lje­nju, veliko znače­nje u cjelokupnom nastoja­nju da se što potpunije u hrvatskom pravnom poretku ostvaruju zajamčena ­ljudska prava i teme­ljne slobode. Zato u konkretnom slučaju nisam mogao prihvatiti stajalište Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, za koju je glasovala većina sudaca Suda, o ispravnosti postupka DSV-a protiv žalite­lja kojim je, ste­govno odgovornom sucu, uskraćeno pravo na obranu, pravo »da mu se sudi u ­nje­govoj nazočnosti«, pravo »da ispituje ili dade ispitivati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao svjedoka optužbe«, kako se ta prava navode u čl.
  175. stavak dva, alineja pet i šest Ustava Republike Hrvatske. Dakle, pravo na osobnu obranu, pred zakonom uteme­ljenim neovisnim i nepristranim tijelom, pozicionirano je kao teme­ljno ustavno pravo i ima svoju ustavnu osnovu, koja upućuje na osobito veliko znače­nje tog prava. Stoga sam miš­lje­nja da su sucu I. M. u ovom ste­govnom postupku uskratom prava na osobnu obranu, koje pravo predstav­lja konkretizaciju načela i prava iz čl.
  176. Ustava Republike Hrvat­ske, povrijeđena ­ljudska prava i to baš pravo na osobnu obranu. Pravo na osobnu obranu je čvrsto sankcionirano i u čl.
  177. stavku
  178. alinejama b, c. i d. Europske konvencije o zaštiti ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/1999), što je trebalo uzeti u obzir, jer je Konvencija postala sastavnim dijelom naše­g unutar­nje­g prav­nog poretka. Izraženo stajalište Odluke Ustavnog suda, stajališta podnosite­lja ste­govnog postupka i Odluke DSV-a da bi, ste­govno optuženi sudac M., uzima­njem branite­lja, izvršio izbor načina svoje obrane suglasno odredbama čl.
  179. Zakona o DSV-u ni pravno ni či­njenično nije uteme­ljeno. Pravno ta stajališta nisu uteme­ljena zato što ispuštaju iz svog razmiš­lja­nja i obzorja nepobitnu pravnu či­njenicu da je pravo izbora načina obrane isk­ljučivo i samo pravo ste­govno optuženog suca, a ne ni podnosite­lja zahtjeva za ste­govnu odgovornost ni samog DSV-a. Naime, kad se u čl.
  180. st.
  181. Zakona o DSV-u propisuje da se sucu, protiv koje­ga se postupak vodi, mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branite­lju koje­g izabere, onda odgovor na tu alternativu pripada samo sucu! U ovom slučaju sudac nije ničim i nikada prenio na nikoga, pa ni na branite­lje, to svoje pravo. To nije u spisu našao podnosite­lj prijedloga, ni samo Državno sudbeno vijeće pa ni Ustavni sud, jer takvu izjavu nitko u spisu nije mogao naći budući da je ste­govno odgovorni sudac nije ni dao! Otvara­njem rasprave pred Državnim sudbenim vijećem omogućuje ste­govno odgovornom sucu posebno izjaš­njava­nje o ste­govnoj optužnici i bo­lje mogućnosti utvrđenja okvira ste­govne odgovornosti ili neodgovornosti. Izvođe­nje dokaza pred DSV-om u režimu izrazitog načela kontradiktornosti i stranačke dispozicije proširuje, znatno, stvarne mogućnosti iznoše­nja obrane, te ­nje­­zinim predočava­njem omogućuje se Vijeću potpuno drukčije­g stjeca­nja uvjere­nja od onog kad ste­govno odgovornog nema na raspravi. Tvrd­nja Državnog sudbenog vijeća u Odluci broj: SP-4/01 od
  182. prosinca 2001., na stranici 4, da »Državno sudbeno vijeće nalazi da je sudac M. iskoristio zakonsku mogućnost da iznese svoju obranu po branite­ljima koje je izabrao i da nije bilo potrebe da se osobno sasluša«, djeluje nemogućom, jer je puna proizvo­lj­nosti i pravne neuteme­ljenosti, jer ništa ne govori o tome kad je to ste­govni sudac i gdje izjavio da je on izabrao taj način obrane. Dapače, branite­lji na raspravi pred Državnim sudbenim vijećem na nekoliko mjesta i na nekoliko upita jasno ističu da se traži osobno sasluša­nje ste­govno odgovornog suca, koji zbog bolesti nije mogao doći na raspravu, potkrep­ljujući to medicinskom dokumentacijom, koju, očito, nije DSV-e uzimalo ni u razmatra­nje ni u ocje­njiva­nje! Još neuvjer­ljivije i pravno neuteme­ljeno strši stajalište podnosite­lja ste­govne optužnice izrečeno u odgovoru na žalbu ste­govno odgovornog suca M., o pravu na osobnu obranu kad se kaže: »Upravo je člankom
  183. st.
  184. Zakona o DSV-u drukčije određeno. Taj propis određuje da se u postupku odlučiva­nja o ste­govnoj odgovornosti sucu protiv koje­ga se postupak vodi mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu na jedan od dva načina: 1) osobno ili 2) po branite­lju koje­ga izabere. Očito je da je sam žalite­lj izabrao mogućnost da svoju obranu iznese u pisanom obliku i putem svojih branite­lja, pri čemu je iznio sve okolnosti koje su mu išle u prilog«. Zaista bi bilo zanim­ljivo vidjeti gdje je nađena takva izjava suca u tom ste­govnom postupku, gdje je on to izjavio i koji je to odvjetnik iznio kao dogovor sa ste­govno odgovornim sucem? Sve­ga toga u spisu nema! U razvoju pravne kulture tijekom hrvatske povijesti prihvatili smo načela rimskog prava kao jednog od teme­lja razvoja europske i hrvatske kulture uopće, pa i pravne naobrazbe. Miš­lje­nja sam da se je Odlukom Ustavnog suda broj: U-IX-163/2002 od
  185. svib­nja 2002., ozbi­ljno po­lju­ljalo jedno od teme­ljnih načela tog prava »Audiatur et altera pars«! Upravo zato sam glasovao protiv ove odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zagreb,
  186. svib­nja
  187. Milan Vuković, v. r. Odluka, NN 65/2002-1123 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 65/2002 Broj dokumenta u izdanju: 1123 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 5.6.
  188. ELI: /eli/sluzbeni/2002/65/1123 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  189. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.