Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske

Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske NN 89/2002 (25.7.2002.), Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske HRVATSKI SABOR 1471 Na temelju članka

Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici
srpnja 2002., donio je STRATEGIJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE PROSLOV Strategija pod nazivom »Poljoprivreda i ribarstvo«, kao jedna od 19 sastavnica Strategije Vlade Republike Hrvatske »Hrvatska u
stoljeću«, razmatra područja poljoprivrede, ribarstva i prehrambene industrije. Predstavljeni ciljevi i smjernice djelovanja poljoprivredne politike odgovor su na potrebu unapređenja stanja u sektoru. Kako bi se ispravno nosili s izazovima i poteškoćama koje nose međunarodne integracije, što se naročito odnosi na obveze Republike Hrvatske prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i na kretanja Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije, nužno je poljoprivrednu politiku temeljiti na jačanju konkurentnosti poljoprivrednog sektora, no istovremeno se ne smije zanemariti sredina u kojoj se poljoprivredna proizvodnja odvija. Skrb za ukupni održivi razvitak ruralnog prostora mora biti imperativ današnjice i budućnosti. Imajući u vidu integriranost poljoprivrede s ostalim sektorima gospodarstva i njezinu višeznačnost, biti će neizbježna uska suradnja različitih tijela državne uprave, gospodarskih subjekata, stručnih službi i dakako samih poljoprivrednih proizvođača u kvalitetnoj provedbi ciljeva hrvatske poljoprivredne politike predviđenih ovom Strategijom. Usvajanjem Strategije razvitka Republike Hrvatske »Hrvatska u
stoljeću« – sastavnica »Poljoprivreda i ribarstvo«, prestaje važiti Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede, usvojena
godine. –––––––––––– I. POLJOPRIVREDA –––––––––––– I/I Prikaz i ocjena zateČenog stanja Zbog poredbenih prednosti tj. razvijenosti poljoprivrednih resursa, zemljišta, prirodno-klimatskih pogodnosti, kao i razvijenosti vodenih resursa, Republika Hrvatska ima znatnih izgleda u razvitku poljoprivrede. Ta djelatnost ima znatnog utjecaja na druge gospodarske djelatnosti, kao što je to prehrambeno-prerađivačka djelatnost, ali i na trgovinu, turizam, promet, energetiku, kemijsku industriju, pomorstvo i mnoge druge. Važnost je poljoprivrede u pogledu zaposlenosti ljudi kao i vanjsko-trgovinske bilance, ali i za prehrambeno stanje pučanstva odnosno količinu i kakvoću prehrane. Poljoprivreda je dio ruralnog prostora, bitna za ekološku ravnotežu i za zaštitu okoliša, ali i za očuvanje kulturnih i ostalih tradicijskih vrijednosti. Poljoprivreda je gospodarska djelatnost koja u ukupnom hrvatskom gospodarstvu sudjeluju s oko 7% u bruto-domaćem proizvodu (1998.), nešto više u zaposlenosti (13%)1 i zajedno s prerađivačkom industrijom u vanjsko-trgovinskoj bilanci sa značajnih 10 do 12%. S obzirom na povezanost s dopunskim djelatnostima, od proizvodnje poljoprivrednih inputa do prerade prometa i trženja poljoprivrednih proizvoda, važnost poljoprivrede u hrvatskom gospodarstvu je veća nego što pokazuju navedeni udjeli. K tome je neformalna zaposlenost i uključenost ljudi u poljoprivrednu proizvodnju znatna, uzevši u obzir oko pola milijuna obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, odnosno preko milijun članova tih gospodarstava, koji se manje ili više bave poljoprivredom. Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja posjeduju približno 80% zemljišta i stočnog fonda. Više od 70% tih gospodarstava ima manje od tri ha i to u pravilu vrlo usitnjenih poljoprivrednih površina. Čak i među onima koji imaju nešto više zemljišta malo je vitalnih i tržišno usmjerenih gospodarstava koja bi se u sadašnjim okolnostima mogla ravnopravno nositi s uvoznom konkurencijom. Otegotna je okolnost i nepovoljna dobna i obrazovna struktura poljoprivrednog pučanstva. Poljoprivreda je neodvojiva od seoskog prostora, njegovih kulturnih vrednota te znanja, kao važnih razvojnih potencijala. Nažalost, seoski prostor doživljava u drugoj polovici XX. stoljeća snažnu depopulaciju i devastaciju te su time vrlo važni potencijali izvan funkcije na štetu gospodarskog i društvenog napretka Hrvatske. Političkim osamostaljenjem Hrvatske nastupaju bitne društveno-gospodarske promjene u hrvatskom gospodarstvu te time i u poljoprivredi. Procesi pretvorbe, privatizacije kao istodobno i ratna stradanja, te gubitak tržišta mijenjaju agrarnu strukturu, utječu na ljudske i ostale kapitalne proizvodne resurse, poljoprivrednu proizvodnju i vanjsko trgovinsku bilancu. Mehanička kretanja pučanstva, izazvana srpskom agresijom te ratom, nekorišteni i uništeni poljoprivredni resursi – zemljište, stoka i nasadi, poljoprivredna mehanizacija, gospodarski objekti i infrastruktura – sve to smanjuje proizvodnju u poljoprivredi, te utječe na pogoršanje vanjsko trgovinske bilance i gospodarskog položaja poljoprivrede. Uz to, s ne manjim utjecajem, tu su nedovoljno osmišljene ekonomske i pravne mjere pretvorbe ex-društvenog sektora u poljoprivredi (i prerađivačko-prehrambenog kompleksa), kao i višegodišnja neodređena vanjsko trgovinska politika, no i kašnjenje s uključivanjem Hrvatske u gospodarske integracije (WTO, CEFTA i u EU). Tranzicijski šok prijelaza na tržišno gospodarstvo i u poljoprivredno-prehrambenom kompleksu rezultirao je sličnim pojavnostima kao i u cjelokupnom gospodarstvu: pad proizvodnje i zaposlenosti, zaduženost, tehnološko zaostajanje, pogoršanje bilance trgovinske razmjene i nelikvidnost. Odgađanje nužne reforme politike u pojedinim područjima i jače gospodarsko integriranje djelomice se može opravdati ratom u Hrvatskoj. Ratna razaranja u poljoprivredi posebice su pogodila tradicijski najproduktivnije područje hrvatskog Podunavlja, iako se stradanja stočnog fonda, mehanizacije kao i minirano zemljište javljaju na puno većem prostoru. Na žalost, prestanak rata nije donio zaokret u provedbi gospodarske politike prema selu i poljoprivrednim proizvođačima u skladu s njihovim strateškim značenjima. Neodgovarajući sustav financijske i institucijske potpore poljoprivredi, iako deklarativno na strani poljoprivrednika, u praksi je izravno i neizravno dovodio i nadalje do prelijevanja državnog novca u neučinkovite i trome sustave. Visoki eksterni troškovi proizvodnje, kruti porezni sustav, kronični nedostatak (za poljoprivredu nužnog) jeftinog kapitala, neracionalan trgovinski i distribucijski sustav te nedostatna proračunska potpora neki su od glavnih čimbenika pada proizvodnje, niske razine samo-dostatnosti (ispod 60%), te visokih cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Tržište zemljištem, kao najvažnijim poljoprivrednim resursom, ograničava postojeća nesređenost zemljišnih knjiga, te spori i zamršeni postupak usklađivanja katastra i gruntovnice, što je samo jedan (iako ne i glavni) razlog nedopustivo visokom postotku neobrađenoga poljoprivrednog zemljišta. Funkcioniranje tržišta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ograničava nelojalna konkurencija i manjkava legislativa. To posebice vrijedi za izravno uključivanje obiteljske poljoprivrede u distribuciju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda te nepostojanje institucijskih okvira, koji bi osnažili ulogu poljoprivrednika na tržištu. Poljoprivredna proizvodnja se dugoročno smanjuje (već od početka 80-ih godina), a posebice u ratnim godinama (1991.-1995.), zbog smanjenja uporabe poljoprivrednih resursa ali i migracije pučanstva te sveukupnog pada proizvodnosti i gospodarske učinkovitosti. Jedan od uzroka jest i istodobno općenito pogoršanje stanja gospodarstva, a u poljoprivredi poteškoće u poslovanju poljoprivrednih poduzeća zbog neodgovarajućeg procesa privatizacije. Posljedice su vidljive, stagnacija BDP-a i negativna trgovinska poljoprivredna bilanca, usporena investicijska aktivnost zbog smanjenja štednje i nepovoljnih kreditnih uvjeta. Nedovoljna poljoprivredna proizvodnja, unatoč slabom porastu potrošnje, rezultira niskim stupnjem samodostatnosti većine poljoprivrednih proizvoda i zbog toga visokim uvozom hrane. I/I-1 OpĆi druŠtveno-gospodarski pokazatelji I/I-1.1 Poljoprivredno pučanstvo i zaposlenost Hrvatska je u (popisnoj)
godini imala 410 tisuća poljoprivrednika, od toga je bilo 265 tisuća aktivnih (64,6%) i 145 tisuća uzdržavanih osoba (35,4%). Udio poljoprivrednog u ukupnom pučanstvu je bio 9,1%, a aktivnog 13,1% u aktivnoj populaciji Hrvatske, premda se poljoprivredom kao »sporednom« djelatnošću bavi znatno veći broj u tzv. mješovitom tipu obiteljske poljoprivrede. Uz aktivne poljoprivrednike obiteljske poljoprivrede, u poljoprivrednu djelatnost uključeno je i oko 25 tisuća zaposlenih u poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama. Smanjenje brojnosti poljoprivrednog pučanstva, njegovo demografsko urušavanje, nepovoljna obrazovna struktura, te pad zaposlenosti i u neobiteljskoj poljoprivredi osnovne su značajke poljoprivredne populacije2 . Demografski pokazatelji govore o pogoršanju dobnog sastava poljoprivrednog pučanstva, odnosno povećanja udjela poljoprivrednika u dobi od 50 i više godina od 20,2% u 1953.godini na 31,8% u 1991.godini.3 Mijenja se i spolni sastav u pravcu feminizacije, tako da je udio ženske populacije (1991.) u prosjeku 53,5% u ukupnom poljoprivrednom pučanstvu, premda u radnoj snazi prevagu imaju muškarci s 56,2%. Iako se u razdoblju između dva popisa (1981.-
godine) koeficijent obrazovanosti znatno povećao, što ukazuje na pozitivne promjene u obrazovnoj strukturi poljoprivrednog pučanstva, još uvijek prevladava udio poljoprivrednika s nezavršenom osnovnom školom (67%), što je daleko iznad prosjeka ukupne populacije Hrvatske (9,8%). I/I-1.2 Bruto-domaći proizvod Razmjerna važnost poljoprivrede, mjerena udjelom bruto-domaćeg proizvoda, se dugoročno smanjuje. Osnovni gospodarski pokazatelji stanja poljoprivrede u novijem razdoblju (1990.-1998.) upozoravaju na disproporcije odnosa ulaganja u poljoprivredi i doprinosa poljoprivrede ukupnom gospodarstvu. Početkom devedesetih godina bruto-domaći proizvod poljoprivrede bio je oko 9%, u ratnim godinama razmjerno raste zbog većeg pada ukupnih nepoljoprivrednih djelatnosti (industrija, promet itd.). U
godini BDP čini 7% ukupnog. Izraženo u stalnim cijenama, do
godine je nazočan pad BDP-a, a otada blagi porast, no ni u drugoj polovici koncem 90-ih godina ne dostiže razinu iz devedesete godine. I/I-1.3 Poljoprivredni proračun Od osamostaljenja do
godine udio poljoprivrednog proračuna u ukupnom državnom proračunu je u stalnom padu do najnižeg od 1,73% u
godini, kada se donosi Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede (Strategija). Temeljni je razlog bila nužnost povećanog izdvajanja izdataka za obranu i sigurnost zemlje. Od
godine nadalje poljoprivredni proračun se povećava kako apsolutno tako i relativno te u ukupnom državnom proračunu u
prelazi 3%. Proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede i šumarstva (MPŠ) u
godini su nominalno povećana za 293% u odnosu na
godinu, a u
godini su ta sredstva veća za 193% u odnosu na
godinu, dok je ukupan proračun povećan za 63%. Rastuće značenje poljoprivrednog proračuna je važno za ulogu poljoprivrede u ukupnoj gospodarskoj politici te za pravac njezinog razvitka, a u svezi s ispunjenjem obveza Hrvatske prema WTO-u i kretanja Zajedničke poljoprivredne politike EU (CAP). Međutim, usprkos nedvojbenom i vrlo konkretnom povećanju, prije svega poljoprivrednih subvencija, udio proračunskih sredstava MPŠ-a u ukupnom državnom proračunu i u
godini je bio još uvijek niži nego šest godina prije, a udio u
godini je bio čak 2,2 puta veći od udjela u
godini. Za
godinu rebalansom je određen poljoprivredni proračun od 1,573 mlrd. kn, što čini 3,11% ukupnoga državnog proračuna. Dodatno, poljoprivredni proračun je u
godini opterećen naslijeđenim kumuliranim dugovima u iznosu od približno 360 milijuna kuna. Najveću stavku u proračunu MPŠ-a u drugoj polovici 90-ih čine novčani poticaji i naknade u poljoprivredi i ribarstvu, s prosječnim udjelom oko 75%. Primjeri zemalja EU pokazuju da je udio poljoprivrednog proračuna (zbroj skupne i nacionalne potpore) u ukupnom proračunu veći, iako je u pravilu značenje poljoprivrede u ukupnom gospodarstvu ovih zemalja razmjerno osjetno manje. Sigurno je da ista ocjena ne vrijedi u usporedbi sa zemljama pristupnicama za članstvo u EU, premda je zbog brojnih metodoloških ograničenja preciznu usporedbu vrlo teško napraviti. I/I-2 DomaĆe trŽIŠte i potroŠnja Hrvatsko tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda čini nešto više od 4,3 milijuna potrošača, kupovne moći oko 4 600 USD per capita. Najznačajnija je proizvodnja, odnosno ponuda s obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Međutim, veliki udio zauzimaju uvozni proizvodi. Asortiman i kakvoća ponude je lošija negoli u zapadno-europskim zemljama. Ukupno promatrano, treba očekivati povećanje agregatne potražnje za hranom, s povećanjem potrošnje kvalitetnijih proizvoda. Bitne odrednice tržišta u budućnosti su kretanje broja stanovnika (pad) kao i razina BDP per capita i njezina promjena (porast)4 . Manjak proizvodnje nad potrošnjom je nazočan za sve vrste mesa (osim mesa peradi), za mlijeko i mliječne prerađevine, povrće, voće, ulje, šećer i drugo. Suvišak proizvodnje nad potrošnjom je nazočan za pšenicu, kukuruz, vino i meso peradi5 . Veći porast potrošnje odnosno potreba može se očekivati kod dohodovno elastičnih proizvoda, mesa i mesnih prerađevina, voća, povrća i mliječnih prerađevina. Potrošnja krušnih žita, mlijeka, jaja, ulja, šećera i krumpira već je blizu razine zasićenja, pa se ne očekuje veći porast potreba za ovim proizvodima. Jedan od temeljnih ciljeva hrvatske poljoprivredne politike je potpora dohotka poljoprivrednih proizvođača. Dohodovni potencijal hrvatskog tržišta je razmjerno malen i od njega »može živjeti« svega trećina hrvatskih poljoprivrednika. Nužno će ga trebati unaprijediti stvaranjem konkretnih izvoznih programa s većim udjelom dodane vrijednosti, te daljnjom regionalizacijom potpore kako bi se poredbene prednosti pojedinih područja bolje iskoristile. Vrijednosna struktura hrvatske poljoprivrede, u odnosu na poljoprivredno razvijene zemlje pa i na većinu tranzicijskih zemalja, je nepovoljna. U hrvatskoj poljoprivredi je naglašen nerazmjer u ponudi i proizvođačkim cijenama poglavito u biljnoj proizvodnji. Empirijska procjena potreba za poljoprivrednim proizvodima u Hrvatskoj se temelji na količini i strukturi potrošnje hrane na domicilnom tržištu (uključivo i turističku potrošnju), na reprodukcijskoj potrošnji, potrebi za prehranom stoke, te na procjeni tehnoloških gubitaka, gdje je to opravdano. Procjena potreba je napravljena kao niža i viša inačica. Niža inačica se temelji na sadašnjoj razini potrošnje, a viša inačica je uvećana za 10%, kao moguća posljedica porasta standarda, turističke potrošnje i rasta stanovništva. Izvozne potrebe nisu uključene u ovu procjenu6 . Procjena agregatne potrošnje i potreba za poljoprivredno‑prehrambenim proizvodima Temeljni parametri za izračunavanje potreba za poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima su promjene BDP kao i broj potrošača (domaće stanovništvo i inozemni turisti). Polazeći od specifičnosti promjena obujma poljoprivredne proizvodnje, izvjesno je da se procijenjene domaće potrebe (i usprkos očekivanom porastu domaće proizvodnje) ne bi mogle u cijelosti podmiriti (primjerice mlijeka i voća). Međutim, jačom promjenom strukture proizvodnje, današnji manjak u proizvodnji mogao bi se znatno smanjiti (poglavito povrća i svinjskog mesa). Empirijska procjena agregatne potrošnje za poljoprivredno-prehrambenim proizvodima se temelji na količini i strukturi potrošnje hrane na domaćem tržištu (uključivši tu i turističku potrošnju), reprodukcijske potrošnje, potreba za prehranu stoke, te procjeni tehnoloških gubitaka, gdje je to opravdano. Procjena potreba se temelji na slijedećim sastojcima: – agregatna potrošnja per capita; – očekivani porast dohotka; – koeficijent dohodovne elastičnosti potražnje; i – očekivani porast broja potrošača. Procjena potreba je napravljena kao niža i viša inačica. Niža inačica polazi od pretpostavke da će BDP per capita rasti po stopi od 3% godišnje (polazna veličina 4 600 USD), te da će ciljne godine
biti 5 333 USD per capita. Nadalje, niža inačica pretpostavlja da neće biti porasta domicilnog stanovništva, te da će se broj stranih turista povećati na 164 tisuće uvjetnih stanovnika (sa 71 000
godine), odnosno da će biti približno 60 milijuna noćenja stranih turista. Viša inačica polazi od pretpostavke da će BDP rasti po stopi od 7% godišnje, te da će ciljne godine biti 6 452 USD per capita. Nadalje, viša inačica pretpostavlja da će domaće stanovništvo porasti za 1% ili 43 tisuće, te da će broj stranih turista isto porasti i to na 180 tisuća uvjetnih stanovnika. Porast potrošnje kukuruza i ječma temelji se na projiciranom povećanju potrošnje stočne hrane. Izvozne potrebe nisu uključene u ovu procjenu. Procjena agregatne potrošnje za krumpirom, voćem i povrćem i svih vrsta mesa, osim svinjskog, procijenjene su na temelju korigiranih bilančnih pokazatelja, a za ostale proizvode na temelju izvornih bilanci. Agregatna potrošnja pšenice, bez stalnih pričuva, procijenjena je na 728 tisuća tona godišnje. Od toga su najviše potrebe preradbene industrije (oko 470 tisuća tona godišnje). Oko četrdesetak tisuća tona se troši za stočnu hranu, gubici su na razini od oko 25 tisuća tona te potrebe za sjemenom oko 40 tisuća tona. Prema nižoj inačici, potrebe za pšenicom će
godine biti na razini 763, odnosno prema višoj inačici na razini 792 tisuće tona. Potrošnja kukuruza je procijenjena na oko 1,98 milijuna tona godišnje. Od toga na prehranu stoke otpada između 1,2 i 1,4 milijuna tona, na potrebe preradbene industrije nešto više od 300 tisuća tona, te na očekivane tehnološke gubitke do stotinjak tisuća tona. Zbog očekivanog porasta potrošnje stočne hrane, očekuje se i povećanje potreba za kukuruzom. Prema nižoj inačici potrebe su procijenjene na 2,12 milijuna tona godišnje, odnosno prema višoj na 2,32 milijuna tona godišnje. Agregatna potrošnja ječma procijenjena je na 127 tisuća tona godišnje. Od toga na stočnu hranu otpada preko 2/
Potrebe preradbene industrije su oko četrdeset tisuća tona godišnje i povećavaju se. Tehnološki gubici se procjenjuju na oko tri tisuće tona. Potrebe za ječmom, prema nižoj inačici procijenjene su na 143 odnosno prema višoj na 165 tisuća tona. Agregatna potrošnja šećera je oko 153 tisuće tona, a biljnih ulja 67,5 tisuća tona, od čega oko 15% otpada na kupovinu u inozemstvu (»shopping«). Potrebe za šećerom, prema nižoj inačici procijenjene su na oko 156, odnosno prema višoj na 171 tisuću tona godišnje. Potrebe za biljnim uljem procijenjene su na 69, odnosno 73 tisuće tona godišnje. Agregatna potrošnja krumpira je na razini od oko 348 tisuća tona i u dosadašnjim istraživanjima je bila precijenjena zbog precijenjenog podatka o proizvodnji. Od toga je oko trideset tisuća tona sjemenski krumpir. Potrebe za krumpirom su procijenjene na 355 i 360 tisuća tona godišnje. Agregatna potrošnja suhog duhanskog lista je oko 12 tisuća tona. Od toga je nešto manje od 60% nearomatskih duhana, koji se proizvode u Hrvatskoj, a ostalo otpada na proizvodnju aromatskih duhana. Prema nižoj inačici, potrebe za suhim duhanskim listom će biti na razini 12,6 tisuća tona odnosno prema višoj 13 tisuća tona. Agregatna potrošnja povrća je na razini oko 405 tisuća tona. Na tehnološke gubitke i prehranu stoke otpada oko 35 tisuća tona. Prema nižoj inačici, potrebe za povrćem će godine
biti 462 odnosno prema višoj 543 tisuće tona. Ukupna potrošnja voća je na razini 340 tisuća tona, od čega na kontinentalno voće otpada oko 211 tisuća tona, a 129 tisuća tona na mediteransko i tropsko voće. Prema nižoj inačici, potrebe za voćem će se povećati na 394 tisuće tona odnosno prema višoj na 448 tisuća tona. Potrebe za kontinentalnim voćem procijenjene su između 246 i 280 tisuća tona, a za ostalim voćem između 148 i 168 tisuće tona. Agregatna potrošnja vina procijenjena je na oko 876 tisuća hektolitara odnosno prema višoj inačici između 979 i 1 120 tisuća hektolitara. Potrošnja mlijeka je na razini oko 764 milijuna litara godišnje od čega oko 370 milijuna litara otpada na potrošnju mliječnih prerađevina (izraženo preko mlijeka). Potrebe za mlijekom i mliječnim prerađevinama se procjenjuju između 913 i 1,055 milijardi litara. Agregatna potrošnja konzumnih jaja je 911 milijuna komada, a buduće potrebe se procjenjuju između 931 i 944 milijuna komada. Agregatna potrošnja mesa se procjenjuje na oko 256 tisuća tona od čega 56,8 tisuća tona na govedsko meso, 105,7 tisuća tona na svinjsko meso, 89 tisuća tona na meso peradi i oko 4,3 tisuće tona na ovčje i kozje meso. Potrebe za mesom procjenjuju se između 288 i 340 tisuća tona. I/I-2.1 Procjena samodostatnosti Jedan od temeljnih ciljeva agrarne politike u većini razvijenih poljoprivreda bio je visoki stupanj samodostatnosti. Načelno, prvenstveno zbog posvemašnje globalizacije i visokih troškova održavanja samodostatnosti, ona se sve više napušta. Slika I-1 PROCJENA SAMODOSTATNOSTI HRVATSKE POLJOPRIVREDE 1996-
Međutim, u praksi se još uvijek putem različitih mjera pokušava zadržati visoka samodostatnost u poljoprivrednoj proizvodnji. Za hrvatsku poljoprivredu je karakteristična neodgovarajuća struktura poljoprivredne proizvodnje, odnosno neuravnoteženost potrošnje i proizvodnje. To izaziva manji ili veći manjak ili višak proizvoda, što u prvom slučaju stvara nedostatnu ponudu i nalaže uvoz, a u drugom slučaju povećava ponudu iznad potražnje istodobno smanjujući cijene i dohodak proizvođača. U oba slučaja se poljoprivredni resursi neracionalno iskorištavaju. Poslije raspada bivše države, u Hrvatskoj su se pojavili problemi s viškovima krušnih žita, kukuruza, duhana, mesa peradi, vina i ribe, odnosno ribljih konzervi. Rat i ratne posljedice, promjena gospodarskog sustava, te povećanje konkurencije na domaćem tržištu utjecali su na smanjenje proizvodnje gotovo svih poljoprivrednih proizvoda, povećanje uvoza i povećanje negativnog salda hrvatske vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Samodostatnost hrvatske poljoprivrede za većinu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda je danas izrazito niska. Hrvatska je nedostatna u proizvodnji svih vrsta mesa, osim mesa peradi, zatim mlijeka, povrća i kontinentalnog voća te sladorne repe odnosno šećera. Posljednjih godina je smanjen nedostatak biljnih ulja, odnosno znatno je povećana proizvodnja uljarica. Hrvatska je u suvišku s mesom peradi, kukuruzom, pšenicom, duhanom i vinom. Procjena samodostatnosti je globalni pokazatelj koji govori u kojoj se mjeri domaća proizvodnja koristi potencijalom nacionalnog tržišta. Pokazatelj samodostatnosti može poslužiti i kao podloga za kreiranje mjera agrarne politike kojima se želi povećati konkurentnost domaćih proizvođača. Međutim, u uvjetima sve veće liberalizacije domaćeg tržišta, ona nema onu »operativnu« važnost, kao što je to bilo u uvjetima planskog gospodarstva i zatvorenog tržišta bivše države. Stoga se podaci o razini samodostatnosti moraju tako i razmatrati. U uvjetima globalizacije bitno je ocijeniti koje su to konkurentne proizvodnje/proizvodi hrvatske poljoprivrede koje treba razvijati. I/I-2.2 Distribucija, promet i cijene Pad pučanstva i porast BDP-a su bitne odrednice potražnje za poljoprivredno-prehrambenim proizvodima. Organizacija veleprodaje poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nije kvalitetno određena, a distribuciju obavlja manji broj trgovačkih i prerađivačkih poduzeća s izraženim monopolom. Zbog tranzicijskih procesa i posljedičnih poteškoća poljoprivredno-prehrambenih poduzeća, znatno se smanjila trgovina (otkup) poljoprivrednih proizvoda s brojnim proizvođačima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Manjak tržišne infrastrukture je osobito izražen raspadom predratne otkupne mreže. Nedostaju propisi o obvezatnim standardima kakvoće (za povrće, voće, stoku i meso, i mlijeko). Funkcioniranje tržišta ograničava nelegalna konkurencija i legislativa. To posebno vrijedi za izravno uključivanje obiteljske poljoprivrede u distribuciju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, nelegalnost uvoza i izbjegavanje plaćanja poreza. Nerazvijene su tržišne institucije, i unatoč inozemne tehničke pomoći, nije oživio sustav veletržnica, ne postoje poljoprivredne dražbe (za pojedine karakteristične proizvode npr. voće i povrće, grožđe, cvijeće, stoku), zatim poljoprivredna burza itd. Tržišne obavijesti, za sada distribuirane preko državne uprave (MPŠ), često ne dopiru do poljoprivrednika, a ako i dođu nedostaje potpunijih analiza i objašnjenja glede tendencija, što bi bilo korisno za proizvođače u pogledu njihovoga budućeg proizvodno-tržišnog ponašanja. Otkup poljoprivrednih proizvoda u razdoblju od
do 1999.godine pokazuje negativnu godišnju stopu za pšenicu (-2,1%), a pozitivne stope za ostale ratarske kulture; umjerenu za kukuruz (6,7%), ali vrlo visoke za suncokret (31,3%) i sladornu repu (54,1%). U stočarstvu su negativne stope zabilježene za svinje (-7,7%), pozitivne za junad (6%) i, posebno, mlijeko (11,5%). Promet hrane u trgovini na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama sudjeluje s oko 30% (1998.), a u specijaliziranim prodavaonicama s oko 7%. Promet u novijem razdoblju stagnira (od 1996.). Na to utječe pad kupovne moći, crno tržište, te kupovina hrane u inozemstvu. Na smanjenje potražnje za hranom u proteklom razdoblju je donedavno utjecala i manja turistička potrošnja. Realne otkupne cijene biljnih poljoprivrednih proizvoda pokazuju porast u razdoblju od
do
godine, no kasnije pad. Uzevši agregatni indeks cijena, u
je nešto niži od onog u
godini

(98). Za pšenicu je povećanje cijene do 1997. bilo za 28 indeksnih bodova, za kukuruz su cijene za trećinu veće, ali u iduće dvije godine je očit pad cijena. Ukupno za žita su cijene u 1999. godini realno niže u odnosu na 1991 (indeks 97). Cijene industrijskog bilja rastu do 1997. godine, a zatim se smanjuju. Stočno bilje u pogledu promjena cijena pokazuje znatni porast do 1996. godine, kasnije se cijene smanjuju (indeks 1999/91.g. je 95). Cijene povrća isto rastu i to do 1997. godine, od kada opadaju. Cijene voća i grožđa pokazuju znatna odstupanja po godinama, u prosjeku pokazuju porast. Otkupne cijene stoke su manje nego u početnom razdoblju, u 1997. godini cijene goveda su za 12% manje, svinja za 3%, peradi za trećinu manje. Cijena mlijeka je bila realno u porastu do 1996. godine, od kada se smanjuje. U 1999. godini agregatni indeks za stočarske proizvode pokazuje smanjenje (indeks 70 za 1999/91., odnosno 84 za 1998/91.). Privatizacija maloprodajne mreže, u kojoj je znatan udio poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, je išla znatno brže s povećanom tendencijom u novije doba (4-5 godina) ulaska inozemnih investicija odnosno velikih trgovačkih kuća (supermarketa). Iste tendencije, samo manjeg opsega, javljaju se na tržištu inputa za poljoprivredu. (Ulazak Hrvatske u WTO te procese ubrzava.) Cijene poljoprivrednih inputa se realno povećavaju, poglavito uvođenjem poreza na dodanu vrijednost, što pogoršava odnos prema cijenama poljoprivrednih proizvoda i smanjuje dohodak poljoprivrednika. Ukinuće subvencija za inpute (mineralna gnojiva, sjeme) kao i spomenuti problemi u poljoprivrednom poslovanju smanjuju uporabu inputa za poljoprivredu i posljedično opadanje proizvodnje. I/I-3 MeĐunarodno trŽiŠte i vanjskotrgovinska bilanca Na vanjskotrgovinsku bilancu poljoprivrede je bitno djelovalo kako gubitak nekadašnjih tržišta, tako i smanjivanje poljoprivredne proizvodnje. Time se povećavao uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, uz stagnaciju izvoza. Od 1998. godine je nazočan pad uvoza uz zadržavanje trenda stagnacije izvoza, odnosno i njegovoga pada u 1999. godini, što se nastavlja i u 2000. godini. Analiza vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda pokazuje da je Hrvatska u proteklom razdoblju (1996.-1999.) imala razmjerno značajan manjak ovih proizvoda. Najveći manjak je bio 455 milijuna USD (1997.), a najmanji 275 milijuna USD (1999.). U razdoblju od 1994. do 1998. godine su osnovni uvozni proizvodi Hrvatske bili meso i prerađevine od mesa, mliječni proizvodi i jaja, povrće, voće i pića, te šećer – do 1995. godine, kada se uvoz šećera značajno smanjuje. Analiza pokazuje da se u Hrvatsku posljednjih godina uvozilo godišnje proizvoda u vrijednosti od oko 300 mil. USD (oko 30% vrijednosti poljoprivrednog uvoza), koji se u Hrvatskoj ne proizvode (ili se proizvode u zanemarivim količinama). Najvažniji izvozni proizvodi hrvatske poljoprivredne i prehrambene djelatnosti su pića, žito i žitni proizvodi te duhan. Udio poljoprivredne i prehrambene industrije u ukupnom manjku hrvatske trgovinske razmjene u 1999. godini je nepovoljan, oko 8%, a pokriće uvoza izvozom za razdoblje od 1997. do 1999. godine se kreće oko 58%. (To je, premda nizak, ipak nešto viši stupanj samo-dostatnosti negoli za nepoljoprivredne proizvode). Glavna su tržišta Hrvatske za poljoprivredno-prehrambene proizvode neke od bivših jugoslavenskih republika (osobito BIH, s prosječnim udjelom u hrvatskom poljoprivrednom izvozu od 40%), zatim zemlje srednje i istočne Europe te zemlje Europske unije. Uvozi se najviše iz zemalja Europske unije (oko 45%), a zatim (s promjenjivim udjelom) iz zemalja srednje i istočne Europe. I/I-4 Poljoprivreda i okoliŠ Hrvatska je zemlja bogatih prirodnih resursa, prvenstveno zbog njihove kakvoće. Zemljište je razmjerno dobre plodnosti i jedno od očuvanih u Europi. Čisti vodotoci, šume, obalni pojas, otoci i more – temelj su razvitku poljoprivrede i ribarstva, šumarstva i lovnog turizma te drugih djelatnosti. Analize, doduše, pokazuju da su, unatoč razmjerno niskoj razini onečišćenja, štete u pedološkoj sferi dostigle razinu koja traži istraživanje i način djelovanja za zaštitu i očuvanje kakvoće tla. U procesu zaštite tala, u Hrvatskoj se provodi istraživanje procesa oštećenja i onečišćenja, i postavljanje sustava stanica za trajno motrenje tla. U planu je organiziranje odgovarajuće službe za zaštitu tla, koja bi u tom pogledu osiguravala cjeloviti informacijski sustav. Istraživanja, također, pokazuju, kako je razina onečišćenja podzemnih i nadzemnih voda u Hrvatskoj niska. Poljoprivreda ima mali utjecaj na ovo onečišćenje u odnosu na razvijene zemlje Europe, a poljoprivredna proizvodnja se uglavnom provodi u skladu sa zakonskim propisima koji uređuju zaštitu voda. Mjerenja Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju kako 60% sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijskih razvijenih zemalja, a samo 40% iz domaćih izvora. Poljoprivreda sudjeluje u emisiji metana i amonijaka, uglavnom zbog konvencionalnog načina proizvodnje. Usporedno s onečišćenjem i ugrožavanjem okoliša, poljoprivreda sudjeluje i u ulaganjima i izdacima za njegovo očuvanje, jer je ona ujedno i žrtva onečišćenja. Prema podacima iz 1997. godine, poljoprivreda, lov i šumarstvo izdvajaju 5,9% od ukupnih investicija za zaštitu okoliša. Najveći izdaci za okoliš su ulaganja u zaštitu površinskih voda i uklanjanje otpada. Problemi okoliša i poljoprivrede, kao djelatnosti koja izravno ovisi o kakvoći okoliša, razmjerno su novi u shvaćanju problema i planiranju budućeg razvitka poljoprivrede. Hrvatska je, kao i ostale zemlje srednje i istočne Europe, danas suočena s posljedicama neracionalnog ponašanja u prošlosti, što se uglavnom odnosi na poslovanje bivših društvenih kombinata: – melioracijski zahvati širokih razmjera, intenzivna poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja u monokulturi, – povećana potrošnja anorganskih gnojiva i životinjskog otpada, i – povećana potrošnja pesticida i drugo. U našemu europskom zemljopisnom okružju govori se o zaokretu iz »poljoprivrede orijentirane na količinu (prinos)« u »poljoprivredu okrenutu kakvoći« (hrane i okoliša). Izlaz iz postojećeg stanja vidi se u održivoj poljoprivredi, bezopasnoj za okoliš, koja budućim naraštajima ostavlja čista tla, vodu i zrak, a zatim pravo izbora daljnjeg razvitka, kao što ga je imalo i naše pokoljenje. Sve to, dakako, uz ekološki, socijalno i politički prihvatljiva rješenja. Jasno je da se pitanja vezana za poljoprivredu, koja bi bila harmonično uklopljena u okoliš, ne mogu rješavati odvojeno od ostalih aspekata poljoprivredne politike. Briga za okoliš je samo dodatni sastojak koji treba uzeti u obzir u planiranju budućeg razvitka poljoprivrede na načelima održivosti. Osim gospodarske, poljoprivreda i poljoprivredno zemljište imaju i druge uloge, odnosno višeznačne uloge, od kojih su najvažnije: proizvodnja hrane, ekološka uloga, socijalna uloga, prostorna uloga, uloga u oblikovanju krajobraza, izvor sirovina i energije te rekreacijsko – turistička uloga. Imajući to u vidu, u izradi strategije razvitka poljoprivrede polazište je da je proizvodnja hrane neupitno najvažnija uloga poljoprivrede, ali ona se ne smije gledati samo kao izvor hrane (i/ili profita), izolirano od drugih uloga. Sve su uloge poljoprivrede neodvojive jedna od druge, od podjednake su važnosti, pa ih tako treba i vrednovati! I/I-5 Agrarna struktura Agrarna struktura je označena dualnim oblikom vlasništva proizvodnih resursa i proizvodnje te različitim oznakama zaposlenih. Osnovu agrarne strukture Hrvatske čine proizvodne jedinice u poljoprivredi (sa svojim posebnim društveno-gospodarskim obilježjima), i to: (

a)obiteljska poljoprivredna gospodarstva, (
b)društva kapitala u poljoprivredi i (
c)poljoprivredne zadruge. I/I-5.1 Obiteljska poljoprivredna gospodarstva Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, vrlo različita po svojim značajkama, demografskim, proizvodnim i gospodarskim. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva posjeduju dvije trećine (66,4%) ukupnog poljoprivrednog zemljišta i preko 80% stočnog fonda. U većini su tzv. mješovita gospodarstva s dvostrukom strukturom zaposlenosti i dohotka, s udjelom od oko 80%. Po Popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 534 266 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Za pretpostaviti je da se njihov broj u međuvremenu smanjio zbog utjecaja rata odnosno znatnih migracija u seoskim područjima. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva nisu obvezna biti ustrojena prema Zakonu o trgovačkim društvima ili Zakonu o poduzećima i tada nemaju status pravne osobe, no mogu poslovati kao trgovačko društvo ili obrt za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, ukoliko se tako registriraju. Prema raspoloživim podacima, tek je oko 3% ukupnog broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava uključeno u sustav poreza na dodatnu vrijednost (PDV), a još manje u neki od navedenih zakonskih oblika. U razdoblju između dva popisa (1981.-1991.) broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava je smanjen za oko 6%, uz smanjenje ukupne površine zemljišta za oko 12% (oko 200.000 ha). Prema veličini obradivog zemljišta, trećina obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava je veličine manje od jednog hektara (34,8%), dok su najbrojnija gospodarstva (gotovo polovica ukupnog broja (49,7%) od 1 do 5 hektara obradivog zemljišta. U skupini od 5 do 10 hektara je 13,0% gospodarstava, a svega 2,5% njih ima više od 10 hektara zemljišta. Navedena zemljišna struktura obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kojih je prosječna veličina 2,7 hektara, s prosječno pet odvojenih zemljišnih čestica, i s prevladavajuće mješovitom gospodarskom djelatnošću, jedan je od bitnih i ograničavajućih čimbenika gospodarske učinkovitosti hrvatske poljoprivrede. Uzimajući u obzir naslijeđeni političko-gospodarski sustav, rat, okupaciju i ratna razaranja, nerazvijenost i prirodna ograničenja na pojedinim poljoprivrednim područjima, posebno provedena istraživanja u razdoblju od 1991. do 1999. godine ukazuju na određene promjene. Naime, u novije doba dolazi do polarizacije u obiteljskoj poljoprivredi, s jačanjem tzv. vitalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, tržišno usmjerenih i specijaliziranih, od kojih neka posluju kao tvrtke ili obrt. Ta gospodarstva raspolažu sa znatnim proizvodnim resursima, školovanim – većinom mlađim – poljoprivrednicima. Na drugom je polu mnoštvo malih i pretežito samoopskrbnih gospodarstava, ustvari poljoprivrednih kućanstava, kojima je poljoprivreda tek sporedna djelatnost. I/I-5.2 Tvrtke u djelatnostima poljoprivrede Bivši »društveni sektor« u poljoprivredi (kombinati) u poratnom razdoblju zbog ratnih razaranja i neodgovarajućeg modela pretvorbe – privatizacije (uz male izuzetke), doživljava kolaps, pad proizvodnje i zaposlenosti, te znatne teškoće u poslovanju. Prema vlasništvu (1999.), najviše je privatnih poslovnih subjekata (80%), zatim zadružnih (13%) te subjekata u mješovitom ili državnom vlasništvu (7%). Oko polovice poduzeća i zadruga se vode kao neaktivni, kao i 10% trgovačkih društava. Od 1604 aktivne pravne osobe u cijelom području Poljoprivreda, lov i šumarstvo, prema podacima iz ožujka 2000. godine, njih 46% nema zaposlene osobe, a 39% ima do 9 zaposlenih osoba. U djelatnosti proizvodnje hrane, pića i duhanskih proizvoda (2000.g.) ukupno je zaposleno 46,5 tisuća osoba. Iako proces privatizacije ovih tvrtki traje već godinama, država je (1999.g.) još uvijek vlasnik ili suvlasnik 232 tvrtke, a u 13% njih s 50% ili više udjela. U djelatnosti poljoprivrede, lova, šumarstva i ribarstva ukupno se iskazuju gubici iznad visine kapitala. Reprodukcijska sposobnost tih gospodarskih subjekata se smanjuje, što posljedično znači smanjivanje opremljenosti i ulaganja u proizvodnju7 . Najnoviji zaključci Vlade ukazuju na spremnost suočavanja s ovim problemom kroz privatizaciju, preustroj (zamjenu uprave) ili stečaj, ovisno o stanju u pojedinoj tvrtki i jačini vlasničkog utjecaja države. I/I-5.3 Poljoprivredne zadruge Prema evidenciji ZAP-a, u Hrvatskoj (1998.) ima 460 poljoprivrednih zadruga, a u Hrvatski zadružni savez su uključene 334 zadruge. Prema dokumentaciji Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, na području Hrvatske ubilježeno je 337 zadruga, a najveći je broj zadruga u Panonskoj regiji, 51,63% (s prosječno 19 zadrugara i 16 zaposlenika). U istarskom dijelu Mediteranske regije nalazi se 42,73% (s prosječno 29 zadrugara i 8 zaposlenika), a u Gorskoj regiji svega 5,64% zadruga (s prosječno 25 zadrugara i 4 zaposlenika). Istodobno, prema evidenciji Hrvatskog zadružnog saveza (anketa 145 zadruga), u jednoj zadruzi je prosječno 50 zadrugara i 23 zaposlenika. Unatoč razmjernoj brojnosti zadruga u Hrvatskoj, većina je poljoprivrednika izvan ovih oblika poslovnog organiziranja. Zadruge se bave različitim poslovima, od proizvodnje, otkupa i trgovine do ugostiteljstva i turizma. Prevladava nabavno-proizvodna djelatnost, dok je proizvođačko-preradbena uglavnom zanemarena. Poljoprivredne zadruge bi se trebale usmjeriti na preradu, doradu i distribuciju zadružnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Zanemarenu djelatnost lokalne zadružne štednje treba upravno poticati te poboljšati uvjete financijskom politikom. Sumirajući više od 135-to godišnjeg iskustva u hrvatskom poljoprivrednom zadrugarstvu, treba istaći da se ono pokazalo kao korisna institucija u razvitku sela i poljoprivrede. No pouka je, također, da su »velika iščekivanja«, koje je unosio dogmatski komunistički utopizam i kolektivizacija prošlog političkog i gospodarskog sustava, u pravilu donosila razočaranja koja su skupo plaćali seljaci-zadrugari. Iako je godine 1995. donesen novi Zakon o zadrugama, koji omogućava unapređenje zadružnog upravljanja i poslovanja sukladno izvornim načelima zadrugarstva, radi loših iskustava iz prošlosti, zadruge i zadrugarstvo još uvijek nemaju odgovarajući ugled među poljoprivrednicima, a također je slabo utemeljenje novih zadruga. Očito je da su i državne mjere poticanja zadrugarstva nedovoljne, što također umanjuje zanimanje za taj oblik poslovnog povezivanja u poljoprivredi. I/I-6 Poljoprivredni resursi I/I-6.1 Zemljište Hrvatska, s 0,65 ha poljoprivrednog odnosno s 0,45 ha obradivog zemljišta per capita, ulazi u skupinu zemalja koje su razmjerno bogate poljoprivrednim zemljištem, međutim racionalno gospodarenje zemljištem otežavaju brojni čimbenici. To su naslijeđeni problemi usitnjenosti privatnog zemljišta, stalni gubitak poljoprivrednog zemljišta zbog urbanizacije, nedefinirano gospodarenje državnim zemljištem, znatni udio neobrađenog i zapuštenog zemljišta. Od 3,151 milijuna hektara poljoprivrednih zemljišta u Hrvatskoj, oko dvije trećine (66,4%) je u vlasništvu obiteljskih gospodarstava, a preostalu trećinu (33,6%) čini državno zemljište. U strukturi poljoprivrednih površina (1999.g.) je najveći udio oranica i vrtova (46,4%), zatim pašnjaka (36,6%), livada (12,9%), te voćnjaka (2,2%) i vinograda (1,9%). Većina obradivog zemljišta tj. oranica, voćnjaka vinograda i livada je u vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, ukupno 1,620 mil. ha, ili 81,1%, dok je obradivih površina u vlasništvu države 0,378 mil. ha ili 18,9%. Znatan je udio neobradivog (i neiskorištenog zemljišta), u 1999. godini čak 36,6% ukupnih poljoprivrednih površina, od čega 688 tisuća hektara državnog zemljišta, većinom pašnjaka. Veliki je udio neobrađenih oranica, sa zabrinjavajućom tendencijom porasta u novijem razdoblju (1996.-1999.)8. Postojeća nesređenost zemljišnih knjiga, spori postupak usklađivanja i ažuriranja zemljišnoknjižnog stanja (katastar i gruntovnica) ograničava tržište zemljišta9 . Dodatni je problem kreditiranja kupovine zemljišta. Nedovoljno razrađena legislativa, ali i neodgovarajuća provedba postojećih zakonskih i upravnih mjera, uz ostalo, utječu na gospodarsku neučinkovitost poljoprivrede. Posebni problem zemljišne politike se javlja u pogledu gospodarenja i budućeg titulara (sada) državnog zemljišta u Hrvatskoj. Procijenjeno je da je oko 74% državnoga obradivog zemljišta dano u zakup od 10 do 40 godina, dok je daljnjih 2% prodano, tako da je privatizacija državnog zemljišta tek počela. Većinom obradivih, u tome najviše oranica, koriste se poljoprivredna poduzeća (kombinati) u procesu privatizacije, a raspolaganje preostalim dijelom je uređeno ostalim zakonskim oblicima (prodaja, zakup, darivanje i plodouživanje). Poljoprivredno zemljište je u područjima od posebne državne skrbi važan resurs za poticanje obnove gospodarstva i revitalizaciju u ratu stradalih područja. S obzirom na klase poljoprivrednog zemljišta, oko trećine (35%) je I-III. katastarske klase, nešto preko polovice (58%) IV-VI. klase, a ostalo (7%) je VII. i VIII. klase, što ukazuje na nepovoljno stanje te na potrebu agrotehničkog i hidro tehničkog uređenja10 . I/I-6.1.1 Poljoprivredne melioracije Hrvatska je po svom zemljopisnom položaju, klimatskim značajkama te reljefnim i pedološkim prilikama vrlo raznolika. Tri su zonalna tipa klime (alpski, kontinentalni i mediteranski) te jedan lokalni tip (planinski), u čistom ali i miješanom obliku; sve to ima većeg utjecaja na pojavu raznolikih tipova tala i na raznovrsnost poljoprivredne proizvodnje. Navedeno ima bitnog utjecaja na nužnost uređenja vodnog režima, uz izvođenje melioracijskih mjera (
a)odvodnje – za reguliranje suvišnih voda u tlu i (
b)navodnjavanja – za nadoknadu nedostatka vode. Uređenje vodnog režima primjenom hidromelioracijskih mjera znači iskorištenje – sada nekorištenih – zemljišnih potencijala, odnosno poboljšanje postojećih. Uz to, nužna je i provedba okrupnjavanja poljoprivrednih površina i uređenja proizvodnih zemljišnih čestica kako bi se poboljšala proizvodna učinkovitost poljoprivrednih gospodarstava. Analizom provedenih melioracijskih zahvata utvrđen je njihov nepovoljan utjecaj na biološku raznolikost, posebice kod močvarnih i vodenih ekoloških sustava Problem suvišnih voda i stanje obrane od poplava i sustava odvodnje U Hrvatskoj je poplavama ugroženo oko 760 tisuća hektara, od kojih se na oko 530 tisuća hektara (ili na oko 70%) provodi obrana raznim mjerama odnosno sustavima – koje je potrebno redovito održavati (podizanje nasipa, uređenje vodotoka, izgradnja vodo-spremišta, odušnih i obodnih kanala, tunela i slično). Na preostalim nezaštićenim površinama je potrebno izgraditi sustave za obranu od poplava; zbog toga se ta zemljišta sada ne obrađuju ili ne koriste intenzivno, a kako su pretežito u nizinskim područjima, moguće je upravo na njima proširiti redovitu i sigurnu poljoprivrednu proizvodnju. Suvišne vlastite i oborinske vode uzrok su velikih šteta, zbog loših uvjeta za uzgoj bilja tj. zbog niske prirode i nemogućnosti provođenja agrotehničkih zahvata (obrada, berba, žetva itd.). U Hrvatskoj su na blizu 1,8 milijuna hektara ili oko 57% ukupnih poljoprivrednih površina (ili blizu 90% obradivih površina) nazočne suvišne vode. Na tim (melioracijskim) površinama, na svega trećini (33,5%) su izgrađeni otvoreni kanali, na manje od trećine (29%) djelomično, dok na preostalom većem dijelu (37,5%) ne postoje kanalski sustavi. Ovo nepovoljno stanje u uređenju suvišnih voda utječe na to da je čak blizu 30% oranica i livada izvan redovite uporabe. Treba istaknuti da je većina kanalskih sustava izgrađena u razdoblju 1975.-1990. godine (poglavito za potrebe tadašnjih poljoprivredno-društvenih kombinata); u novije doba, tj. u proteklom desetljeću, više je uzroka da se nisu nastavili nužni melioracijski radovi za proširenje melioracijskih sustava, pa i za puno održavanje postojećih. Nepovoljno stanje otvorene kanalske mreže, pak, dalje otežava izvođenje detaljne odvodnje, koja je u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji nužna za brzo odstranjenje suvišne vode, kod maksimalnog vlaženja, i uspostavu normalnih vodo-zračnih prilika. U tu se svrhu rabe, ovisno o tipu tla, otvoreni kanali I.,II., i III. reda, kojih je sada oko 29 tis. km11 . Pri melioriranju nekih slabo propusnih (pseudoglejnih) tala bitan je, uz ostalo, i sustav podzemne cijevne drenaže. U Hrvatskoj je taj sustav izveden na svega oko 163 tis. hektara (20% obradivih površina), a s obzirom na klimatske i pedološke prilike, potrebna je izgradnja ove drenaže na još oko 660 tisuća hektara, ali i postojeću održavati (ili napustiti). Od ukupno dreniranih površina, posljednjih desetak godina, dreniran je zanemarujući dio poljoprivrednih površina, svega 970 ha ili 0,6% ukupnih12 . Erozija tla vodom jedan je od glavnih vidova oštećenja tla. Nužno je podatke o stupnju ugroženosti tla erozijom redefinirati. Prema najnovijim podacima, blizu trećina naših tala je ugrožena visokim rizikom od erozije13 . Problem nedostatka vode, stanje navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta U Hrvatskoj se navodnjava ukupno 5 960 hektara, što čini tek 0,29% ukupnih obradivih površina, po čemu Hrvatska loše stoji u međunarodnim usporedbama14 . Navodnjavanje je najviše zastupljeno u mediteranskom području i to u dolini Neretve (49% od ukupnih navodnjavanih površina), zatim oko Zadra i Biograda (32%) i Istri (1%). Preostali manji dio se odnosi na kontinentalni dio, tj. na Slavoniju i Baranju (14%) te Podravinu i Posavinu (4%). Od ukupnih navodnjavanih površina, svega oko 170 hektara otpada na zaštićene prostore (staklenike i plastenike). Voda je među vodećim ograničavajućim čimbenicima, čak i na ovoj razini poljoprivredne proizvodnje na mediteranskom području, i to unatoč obilju padalina i prisustvu nekoliko velikih rijeka. U cjelini, vode ima dovoljno, te unatoč tome problem vode i adekvatno opskrbljivanje vodom ostaje jedan od ograničenja intenzivne poljoprivredne proizvodnje15 . Da apsurd bude veći, te vode protječu poljima i odlaze u more, a polja i otočne površine ostaju »žedne«. Ima mišljenja kako bi moguća rješenja trebala ići prema izgradnji manjih akumulacija osobito na otocima, čak i onih koji bi se punili postojećim podmorskim vodovodima tijekom manjeg intenziteta potrošnje16 . Čak i kod ove razine razvijenosti vodovodne mreže, distribucija vode u poljima nije zadovoljavajuća. Nameće se potreba izrade jednog integralnog rješenja natapanja jadranskog područja koji bi valorizirao specifičnosti svih značajnih proizvodnih lokaliteta. I/I-6.1.2 Okrupnjavanje zemljišnih čestica Zbog dugogodišnjeg lošeg utjecaja na zemljišnu strukturu (agrarne reforme i maksimumi, nasljedno pravo, neprovođenje mjera konsolidacije poljoprivrednog zemljišta), u hrvatskoj poljoprivredi su poljoprivredna gospodarstva prosječno malih i usitnjenih površina (prosjek obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva u 1991. godini je 5,3 zemljišnih čestica prosječne veličine 0,5 ha). Odstupanje od tog prosjeka je nazočno kod poljoprivrednih tvrtki (ex-kombinata), s veličinom parcele oko 50 hektara. Za kompleksno uređenje poljoprivrednog proizvodnog prostora provode se mjere konsolidacije zemljišta – komasacije (u Hrvatskoj od 1836.g.), kojima se skupljanjem malih, razbacanih parcela u jednu parcelu ili manji broj većih, pravilnog oblika, istodobnu izgrađuje infrastruktura (kanalske i putne mreže, uređenje naselja), ali i uređuju imovinsko pravni odnosi, što sve može znatno utjecati na gospodarsku učinkovitost poljoprivredne proizvodnje. U Hrvatskoj je do 1990. godine komasacijom obuhvaćeno 670 tis. hektara ili svega oko 21% svih poljoprivrednih površina, dok se te mjere kasnije gotovo i ne provode. I/I-6.1.3 Pedološke značajke Na temelju podataka iz Namjenske pedološke karte (mjerilo 1:300.000) najviše zastupljena tla u Hrvatskoj su lesivirana tla (12,6% ukupnih), zatim pseudoglejna (10,4%) pa močvarno glejna tla (9,0%) itd., ukupno 29 tipova tala. Treba također istaknuti da je prostor Hrvatske pokriven stijenama (koje nisu tlo) na 790 tis. hektara ili 14,3% ukupne površine. Prema spomenutoj pedološkoj karti, pogodnih tala (P-1 klasa) u okviru poljoprivrednih površina i šuma je svega 6,6%, sljedeće klasa (P-2) obuhvaća 14,5%, dok je od pogodnih tala najviše zastupljena treća klasa (P-3), 32,7%, no ta imaju ozbiljna ograničenja. Privremeno nepogodnih tala (N-1), koja se melioracijama mogu popraviti, ima 14,4%, a trajno nepogodnih (N-2) 31,8%. Sve to upečatljivo ukazuje da Hrvatska oskudijeva dobrim poljoprivrednim tlom te da se taj neobnovljivi resurs treba očuvati za poljoprivredu, a ne olako uzimati za drugu uporabu. I/I-6.2 Poljoprivredna mehanizacija Sadašnje stanje poljoprivredne mehanizacije je nezadovoljavajuće jer su poljoprivredna gospodarstva, bilo obiteljska bilo poljoprivredne tvrtke, opskrbljena starim (a u prosjeku) i zastarjelim strojevima i opremom. Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je tada bilo oko 150 tisuća poljoprivrednih traktora. Tijekom srpske agresije i rata otuđeno je uništeno oko 18 do 20 tisuća traktora, a u bivšim kombinatima je i u procesima privatizacije fond mehanizacije i odnosne opreme također znatno smanjen (niti je pravodobno zamjenjivan). Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj ima oko 130 tisuća traktora17 . Podaci Ankete (natprosječnih) obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (na uzorku od 892 gospodarstava) u Hrvatskoj za 1999. godinu, pokazuju da su obiteljska poljoprivredna gospodarstva u prosjeku opskrbljena s 1,4 dvo-osovinskih traktora, prosječne snage od 30 kW, ali u dobi od 15,4 godina, te 0,29 jedno-osovinskih traktora po gospodarstvu, slične dobi (15,5 godina). Snaga traktora po hektaru raspoložive površine (vlastite i zakupljene) je 5,6 kW18 . Stanje poljoprivredne mehanizacije je utoliko loše i zbog velikog udjela rabljene i nefunkcionalne mehanizacije (često kao takve nabavljene iz inozemstva) te njihove visoke dobi. Gotovo nema udruživanja u području mehanizacije i opreme, poglavito specifične, što bi mogao biti važan čimbenik racionalizacije poljoprivredne proizvodnje, smanjenja troškova i povećanja kakvoće proizvoda. I/I-6.3 Skladištenje, sušenje i hlađenje poljoprivrednih proizvoda I/I-6.3.1 Skladišta U Hrvatskoj postoji mnoštvo raznoraznih skladišnih prostora za poljoprivredne proizvode, koji se ni brojčano a niti glede kapaciteta službeno ne prate, te se stoga samo približno procjenjuju19 . Prema strukturi, na skladišne prostore koji se isključivo rabe za poljoprivredne proizvode otpada oko 40%, na prehrambenu industriju oko 52%, trgovinu oko 1-2% i na ostalo 6-7%. Obujam skladišnih prostora za žito i uljarice se procjenjuje na oko 2 milijuna tona u oko 65 silosa i skladišta20 . Posljednjih desetak godina se podižu manji silosi na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (kapaciteta od 500 do 5 000 tona), ustvari doradbeno-skladišni objekti sa sušarama. Sadašnji skladišni kapaciteti za žita podmiruju tek oko polovicu potreba za silosima odnosno svega 5% za skladištenje uljarica. Treba istaknuti da su i ti postojeći skladišni kapaciteti u većini istrošeni, poglavito u istočnoj Slavoniji, a pridružena oprema tehnološki zastarjela (dob od 15 do 35 godina). Nedostaju skladišta za druge zahtjevne poljoprivredne proizvode (povrće i voće). I/I-6.3.2 Sušare i dorada Za sušenje zrnatih ratarskih kultura ima preko 90 sušara industrijskog tipa (nazivnog kapaciteta 1800t/h), uglavnom tehnički i tehnološki zastarjelih kao i nepodesnih u pogledu zaštite okoliša21 , od toga preko polovice uništeno i oštećeno u Domovinskom ratu. Nedostaje znatan broj sušara za druge poljoprivredne proizvode, poglavito za voće, povrće, ljekovito i aromatično bilje. Sušenje u sušarama je prevladavajući oblik sušenja voća, povrća, ljekovitog i aromatičnog bilja, znatno većih mogućnosti od prirodnog sušenja. Gotovo sve domaće potrebe potrošača i prerađivača za sušenim voćem i povrćem podmiruju se uvozom iz razvijenih zapadnih zemalja (Europa i SAD), budući da se u Hrvatskoj ne raspolaže s takvim objektima, premda postoje svi preduvjeti za to, s obzirom na postojeću i moguću proizvodnju tih kultura22 . Za doradu, primjerice voća i povrća, nema danas dovoljno doradbenih objekata za razvrstavanje u razrede kakvoće i hlađenje (ispod -10°C), kao i rashladnih transportnih sredstava za opskrbu trgovačkih središta ili skladišta. Uz osnovnu obradu sirovine, nužna je i djelomična obrada sirovine i pakiranje za ponudu u trgovačkim centrima i za specijalizirane potrošače. I/I-6.3.3 Sustav hladnjača za voće i povrće Dosadašnja organizacija i, sukladno tome, projektirani kapaciteti za čuvanje voća i povrća hlađenjem su bili koncipirani prema sustavu »velikih« proizvođača i koncepta lokacije u velikim potrošačkim centrima. Takav model organizacije je unaprijed favorizirao izgradnju infrastrukture, granski »prislonjenu« trgovini, a ne proizvodnji, kao njezinom logičkom produžetku. Tako je on infrastrukturno poticao sferu trgovine na račun proizvodnje i granski »preraspodjeljivao« dobit u njezinu korist. Sam model »veliki proizvođači – veliki potrošački centri« ne mora biti koncepcijski upitan, ali sigurno ne može biti i jedini pristup. Razlog tome leži u činjenici da se naša struktura proizvodnje u zadnjih desetak godina u voćarstvu i povrćarstvu bitno mijenja, s tendencijom jačanja udjela obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Time koncept »velikog proizvođača i velikoga potrošačkog centra«, kao jedino mogućeg strateškog koncepta izgradnje sustava za čuvanje i hlađenje voća i povrća, u nas postaje teško primjenjiv kao opći koncept. Isto tako, kao statičan u fiksnim objektima za čuvanje voća i povrća (hladnjačama) je nekompatibilan s novonastalim tendencijama u proizvodnji i integralnom transportu, pa time kao koncept postaje »trom« prema novonastalim uvjetima informacijskog umrežavanja s tržištima i prodajom putem internet-tržišta. I/I-6.3.4 Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda U Hrvatskoj se zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda (žito i dr.) provodi duži niz godina s većim ili manjim uspjehom, a posljednjih godina, uglavnom zbog nedostataka financiranja, ne postoji potpuni uvid u stanje zaštite u skladištima. Sadašnje stanje u području uskladištenja traži ubrzano preusmjerenje s naglaskom na stalni nadzor uskladištenih proizvoda (uzimanje uzoraka, analiza štetne entomofaune itd.), kako bi se smanjila pojava štetočinja odnosno potreba za nepotrebnom većom zaštitom (fumigacijom). Također je bitan čimbenik i stalna edukacija stručnjaka, tehnologa i skladištara u ovom području. I/I-6.4 Stočni fond Broj stoke i peradi pokazuje znatno smanjenje u proteklom desetogodišnjem razdoblju, najviše zbog ratnih gubitaka ali i zbog nepovoljnoga gospodarskog stanja poljoprivrede. U 1999. godini goveda je bilo 438 tisuća, svinja 1362 tisuća, konja 13 tisuća, ovaca 488 tisuća, te peradi 10 871 tis. U odnosu na 1989. godinu je izrazito smanjenje broja goveda (52,2% od broja u 1989.), konja (29,5%) i ovaca (67,7%), te zatim u peradi (65,8%), najmanje u svinja (73,7% od brojnog stanja u 1989.). I/I-7 Poljoprivredna proizvodnja I/I-7.1 Poljoprivredni sustavi I/I-7.1.1 Intenzivna (konvencionalna) poljoprivreda Kapital-intenzivna poljoprivreda je tržišno orijentirana poljoprivreda, visokih ulaganja kapitalnih proizvodnih činitelja u kojoj je, nedvojbeno, jasan cilj – visok profit i tržišno konkurentan proizvod (odnosno sirovina). Ali, ovaj sustav gospodarenja u poljoprivredi pokazao je i svoju »tamnu« stranu. Naime, intenzivna poljoprivreda je gospodarski djelotvorna, ali ekološki dubiozna. Prakticirani zahvati i primjena kemijskih sredstava mogu biti štetni za okoliš, najprije za tlo i vodu, što postaju središnji problemi današnjice. Posljedice su i ne samo za okoliš već i za zdravlje ljudi, što ne isključuje moguća slična iznenađenja i za hranu biljnog podrijetla, uzgojenu na tlima onečišćenih emisijom štetnih tvari iz industrijskih pogona i urbanih sredina u agrosferu, nadalje je pitanje očuvanja vode. Osim opće, razmjerno blage kritike javnosti, najžešća kritika intenzivnoj poljoprivredi stiže iz kruga nevladinih udruga (NGO), odnosno pokreta »zelenih«. U Hrvatskoj se intenzivna poljoprivreda razvijala uglavnom na državnim imanjima– kombinatima, koji nisu zaostajali za takvim naprednim oblicima razvijenog svijeta. Proces njihove privatizacije, kao jedino gospodarski opravdan put, stvara mješovita poduzeća, dioničarska društva i holding kompanije. U obiteljskoj poljoprivredi se također sve više javljaju intenzivni proizvodni sustavi. Na državnoj, gospodarskoj i socijalnoj politici ostaje pitanje njihova poticanja, ali i regulacije, što će ovisiti o stanju na svjetskom tržištu hrane. Na tom tržištu će se očito i u budućnosti javljati ekscesi koji će i proizvode iz intenzivne poljoprivrede, ako im je podrijetlo iz »sigurnih« država i regija, činiti atraktivnim. Takav je primjerice danas slučaj s govedskim mesom iz država lišenih pojave BSE te najnoviji problemi u svinjogojstvu i ovčarstvu. Treba reći da su, bez obzira na vlasništvo, nužne odgovarajuće korekcije ekološki rizičnih postupaka, koji mogu i trebaju biti selektivni, dakle ovisni o konkretnim agroekološkim prilikama. Treba istaknuti da na navedenim lošim iskustvima visoko razvijenih europskih poljoprivreda, Hrvatska može izvući korisnu pouku za sadašnju i buduću poljoprivrednu praksu, istodobno se koristeći svojim poredbenim prednostima ekološki očuvanih resursa. I/I-7.1.2 Održiva poljoprivreda To je gospodarski, ekološki, socijalno i etički održiva ili opstojna poljoprivreda. Ona je manje opasna za okoliš (eng. »Environment friendly«), svi postupci u njoj uređeni su i određeni više kodeksima (Codex of good agricultural practice), nego li zakonskom regulativom. Nastala je kao kompromis između gospodarskih i ekoloških zahtjeva. Razvitak ove vrste gospodarenja pred znanost postavlja, kao ključnu zadaću, utemeljenje sustava koji će: održati plodnost tla, smanjiti ovisnost poljoprivrede o vanjskim – izvan-gospodarskim (eksternim) inputima, smanjiti oštećenja okoliša, a istodobno održati dostignutu razinu i osigurati trend rasta proizvodnje agroekosustava. Ovaj sustav gospodarenja držimo središnjim i ključnim, jer je gospodarski, ekološki, društveno i politički održiv, osigurava samodostatnost konkurentnih proizvoda – hrvatsko žiteljstvo može opskrbiti dostatnom količinom hrane visoke kakvoće, privlačne za turističku klijentelu i izvoz kao prepoznatljiv hrvatski proizvod. U njega se može podvesti najveći dio tradicijske poljoprivrede u nas, dakle najveći dio poljoprivrednih gospodarstava, koja mogu isporučivati hranu visoke kakvoće. Ovom sustavu gospodarenja pripada i najveći dio obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kao središnja vlasnička kategorija u hrvatskoj poljoprivredi. To je integralno gospodarstvo na kojemu se obvezno uzgaja stoka, primjenjuje se tradicijska obrada tla, rabe se najmanje moguće količine mineralnog i stajskog gnojiva, odnosno gnojnice, održale su se neke stare sorte, ali se uzgajaju i hibridi kulturnog bilja. Uzgoj bilja podređen je, uz ostalo, potrebama stoke, bilje se uzgaja u čvrstom plodoredu, uvažavajući načela tolerantnosti usjeva. U plodoredu su zastupljene krmne leguminoze, provodi se postrna sjetva i/ili zelena gnojidba – sideracija. Krma za stoku se osigurava krmnim biljem s oranica, u nekim poljoprivrednim regijama zastupljeni su i meliorirani pašnjaci, brojnost stoke iznosi barem jednu stočnu jedinicu po hektaru površine. I/I-7.1.3 Ekološka poljoprivreda Ekološka poljoprivreda poseban je sustav održivoga gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka s pomoću prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno međunarodno usvojenim normama i načelima. U Hrvatskoj je vrlo mali obujam ekološke proizvodnje, ali za razvoj postoje velike mogućnosti, od ratarske i povrćarske proizvodnje u panonskoj regiji do stočarske i vinogradarske proizvodnje u regijama gorska i primorska Hrvatska. Uspostavom sustava nadzora i garancije te uvođenjem novčanih poticaja očekuje se bitno povećanje ekološke proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. I/I-7.2 Vrijednost poljoprivredne proizvodnje i tendencije U strukturi zasijanih oranica prevladavaju žita (66,1%), pa povrće (12,2%), krmno bilje (11,5%) i industrijsko bilje (10,3%). U desetogodišnjem razdoblju udio žita, posebice krmnog bilja, se smanjuje, a povećava se udio industrijskog bilja i povrća23 . Poljoprivredna proizvodnja, izražena kroz fizički obujam, pokazuje dugoročnu tendenciju smanjivanja (od početka osamdesetih), a u 1998. godini je ispod razine 1991. godine za 20 indeksnih bodova, uz neznatni porast u razdoblju 1995.-1997. godine. Veći porast se javlja u 1998. godini. Najveće je smanjenje u stočarstvu, posebice u govedarstvu, slijedi pad ratarske proizvodnje, najviše proizvodnje žita (pšenice), industrijskog i krmnog bilja. Smanjenje u voćarstvu i vinogradarstvu u novijem razdoblju nije toliko izraženo, ali izrazita je kolebljivost priroda u pojedinim godinama zbog znatne zastupljenosti tradicijske proizvodnje na okućnicama. Ukupna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 1999. godini od 12,198 mlrd kn je za 12% manja prema 1991. godini. U 1992. godini vrijednost je proizvodnje upola niža u odnosu na 1991., kasnije pokazuje blagi porast i ne dostiže predratnu razinu, osim neznatno za krmno bilje i nešto više u proizvodnji grožđa. Struktura vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, uzevši prosjek 1997.-1999.godine, pokazuje da je na prvom mjestu prirast svinja (14,3%), zatim proizvodnja grožđa (10,8%), kukuruza (10,6%), proizvodnja kravljeg mlijeka (7,2%), pšenice (6,9%), krumpira (6,8%), prirast goveda (6,0%), itd. Udio biljne proizvodnje je 60,2%, od čega najviše žita (18,7%), a stočarstva 39,8%, u čemu najviše svinjogojstvo (14,2%), zatim govedarstvo (13,2%), peradarstvo (7,2%), itd.. I/I-7.3 Biljna proizvodnja I/I-7.3.1 Oplemenjivanje bilja Danas oplemenjivači kultiviranog bilja rade u Hrvatskoj u uvjetima slobodnog i otvorenog tržišta. Bez obzira na otvorenost toga tržišta stranim oplemenjivačkim kućama, hrvatske oplemenjivačke kuće i dalje zadržavaju prvo mjesto u opskrbi tržišta sjemenom kultivara svih glavnih ratarskih kultura. Domaće oplemenjivačke kuće opskrbljuju sjemenom kukuruza oko 70% svih zasijanih površina u Hrvatskoj, pšenice oko 95%, ječma oko 70%, soje oko 95%. Jedan od razloga takvog stanja je i polustoljetna tradicija oplemenjivanja bilja uvijek temeljena na suvremenim znanstvenim saznanjima iz genetike i ostalih relevantnih znanstvenih disciplina. Zastupljenost domaćih sorata povrća u proizvodnji u Hrvatskoj je znatno manja u usporedbi s ratarskim kulturama. U voćarstvu i vinogradarstvu oplemenjivački programi su tek u začetku. U domaćim oplemenjivačkim institucijama interdisciplinarnim pristupom se pokušava osigurati dobrobit hrvatske poljoprivrede i znanosti putem: – Učinkovitog iskorištenja i poboljšavanja autohtonih genetskih resursa kultiviranog bilja, koji predstavljaju važnu nacionalnu vrijednost. – Racionalnim iskorištenjem prirodnih resursa kreiranjem, marketingom i uporabom namjenskih kultivara poljoprivrednog bilja. – Ulaganja u ljudske i tehničke resurse uključivanjem u tijekove i standarde međunarodne znanstvene zajednice. – Registracije, proizvodnje i izvoza kultivara poljoprivrednog bilja. – Uključivanja cijelog poljoprivredno-prehrambenog sustava u proizvodnju domaćih kultivara. I/I-7.3.2 Sjemenarstvo i rasadničarstvo Proizvodnja sjemena na hrvatskim prostorima ima stogodišnju tradiciju i s gospodarskog i sociološkog gledišta ima veliko značenje, što se posebno odnosi na područje istočne Hrvatske (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), gdje se proizvode i dorađuju najveće količine sjemena ratarskih kultura kako za vlastite potrebe tako i za izvoz. Ubrzani razvoj sjemenarstva na području istočne Hrvatske uslijedio je nakon drugog svjetskog rata, kada se značajno unaprijedilo sveukupno obrazovanje kadrova za potrebe poljoprivrede24. Sjeme i sadni materijal proizvodio se za potrebe domaćeg tržišta, ali i za izvoz u europske i azijske države tijekom proteklih 108 godina. Uspjeh te proizvodnje ovisio je o organizaciji i osposobljenosti stručnih i znanstvenih kadrova, ali i o državnoj potpori programa i vrsta koje su se uvodile u široku proizvodnju. Tako je sjeme trava, lucerne i djetelina bio i izvozni program do šezdesetih godina kada ratarske kulture doživljavaju procvat, pa se uz zadovoljenje domaćeg tržišta izvozi sjeme kukuruza, pšenice, ječma, sladorne repe, soje i nekih povrtnih kultura. Značajan doprinos razvoju sjemenarstva u Hrvatskoj i njegova podizanja na najvišu tehničku i tehnološku razinu dale su domaće selekcijske i oplemenjivačke kuće posebice one u Zagrebu i Osijeku. Veliki broj stvorenih i priznatih sorti i hibrida, uz introducirane kultivare, odredio je daljnji razvoj sjemenarstva u Hrvatskoj. Nažalost proizvodnja sjemena i sadnog materijala povrćarskih, cvjećarskih, ljekovitih i aromatičnih vrsta je najbolja bila između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Rasadničarska proizvodnja voćnih vrsta, vinove loze, cvjećarskih, ukrasnih i drugih vrijednih vrsta je bila razvijenija od 1893. do 1945. godine nego od 1945. do 1990. godine, a sada je na najnižoj razini, pa se preko 80% ovog materijala uvozi iz susjednih (zapadnoeuropskih) država. Domaće rasadničarstvo nije razvijeno kao sjemenarstvo iz razloga što ne postoje ozbiljni znanstveni oplemenjivačko-rasadničarski programi usmjereni na domaće tržište, a po mogućnosti i na izvoz, iako raspolažemo dobrim agroekološkim, pa i stručnim uvjetima za tu proizvodnju. Unatoč svih dostignuća u sjemenarstvu, sa sadašnjim stanjem hrvatskog sjemenarstva ne možemo biti zadovoljni zbog toga što ne osigurava dovoljne količine kvalitetnog sjemena za vlastite potrebe, a i količine sjemena koje se izvoze su značajno manje nego je to bilo dostignuto u prijašnjem vremenu25 . Temeljni problemi suvremenog sjemenarstva i rasadničarstva Republike Hrvatske su: – nepostojanje prave proizvodno-prerađivačke, pa i izvozne strategije razvitka bilinogojstva, – oplemenjivački nacionalni programi su u silaznoj putanji zbog nedostatka financijskih sredstava, – domaće oplemenjivanje u bilinogojstvu svedeno je na kukuruz, pšenicu, ječam, soju, suncokret i sl., dok su preostale kulture djelomično pokrivene ili su potpuno nepokrivene znanošću i strukom, – preskromno je ulaganje u mlade znanstveno-stručne kadrove i tehničko-tehnološku opremu sjemenarstva i rasadničarstva, – nestankom kombinata i njihovih tehnoloških službi nestaju mogućnosti za osiguranje izolacije u sjemenarstvu i održavanje matičnih stabala drvenastih vrsta, – Hrvatska banka biljnih gena zbog nedostatka financijskih sredstva (iako ima prikupljenu germplazmu domaćih i stranih kultivara) ne može značajnije pomoći sjemensko-rasadničarskom proizvodnom programu, – namjenska sredstva za razvitak banke biljnih gena, sjemena i sadnog materijala (dobiveno putem FAO u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva) nisu ciljano utrošena već je njima formiran »Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku« koji priznaje kultivare i ispituje kakvoću sjemena i sadnog materijala, što je (manji) dio ukupnog sjemenarstva i rasadničarstva, – »rasutost« sjemenarstva i rasadničarstva zadnjih desetak godina učinila je naše bilinogojstvo ovisnim o uvozu, što nije dobro za naše proizvođače, prerađivače ni izvoznike, – uvoz sjemena i sadnog materijala najčešče je putem privatnih tvrtki koje nemaju zaposlene agronome, što još više otežava budućnost ovog programa. Hrvatska banka biljnih gena Raznolikost biljnog svijeta nemjerljivo je bogatstvo svake države i temelj je stabilne i dinamične poljoprivredne proizvodnje. Uslijed nagle i neumjerene industrijalizacije, ratnih operacija kao i prirodnih nepogoda mnogim biljnim vrstama kao i specifičnim lokalnim populacijama kulturnog bilja prijeti izumiranje. Stare lokalne populacije sve se više nadomiještaju novim, visokoprinosnim kultivarima što je osnova napretka poljoprivredne proizvodnje. No, pri tom ne smijemo zaboraviti činjenicu da niti jedan program oplemenjivanja ne može biti učinkovit bez široke raznolikosti ishodnišnoga biljnog materijala. Zbog toga svaka država na svijetu očuvanju vlastitih biljnih genetskih izvora u bankama biljnih gena pridaje veliko pažnju, te je nacionalni program očuvanja biljnih genetskih izvora od strateške važnosti. S tim je ciljem osnovana 1991. godine i »Hrvatska banka biljnih gena« koja kao nacionalni projekt od temeljnog značenja ima za cilj koordinaciju svih djelatnosti u svezi očuvanja i održive upotrebe biljnih genetskih izvora u Hrvatskoj. Nedostatna financijska sredstva glavna su prepreka učinkovitom funkcioniranju programa očuvanja biljnih genetskih izvora u Hrvatskoj. Glavni su ciljevi »Hrvatske banke biljnih gena«: – prikupljanje biljnih genetskih izvora kao i arhivske građe o biljnim genetskim izvorima, – zasnivanje osnovnih, aktivnih i radnih kolekcija, – opis i procjena svojstava primki, – umnažanje i održavanje primki, – distribucija i pospješivanje upotrebe prikupljenih biljnih genetskih izvora, – organizacija dokumentacijsko-informacijskog sustava, i – međunarodna suradnja: razmjena biljnog materijala, te znanstvenih i stručnih dostignuća. I/I-7.3.3 Zaštita bilja Zaštita bilja od bolesti, štetnika i kontrola korova u poljoprivredi je u poratnom razdoblju (poglavito u reintegriranim područji
ma)praktički vraćena više desetljeća unazad. No, posljednjih godina zaštita bilja se unapređuje zbog državne podrške putem poljoprivredne savjetodavne službe, ali razmjerno sporo i nedostatno. Okolnosti za to su nazočnost zakorovljenoga poljoprivrednog zemljišta, skupoća sredstava za zaštitu bilja, nepovoljni gospodarski uvjeti poljoprivredne proizvodnje, neupućenost proizvođača u uporabu kemijskih sredstava za zaštitu bilja, slabo poznavanje i uporaba nekemijskih metoda suzbijanja bolesti i štetnika (integrirana zaštita bilja), i drugo. I/I-7.3.4 Ratarstvo U pogledu uporabe zemljišta i proizvodnje za prehranu ljudi i životinja te doprinosa ukupnoj poljoprivredi, ratarska proizvodnja predstavlja jednu od najvažnijih poljoprivrednih grana. U ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje ratarstvo sudjeluje sa 44,2% (ř 1997.-1999.), a unutar ratarstva na prvom je mjestu proizvodnja žita (42,1%), zatim povrća (31,3%), krmnog bilja (15,3%) te industrijskog bilja (11,3%)26 . U posljednjih nekoliko godina vrijednost žitarske proizvodnje se realno smanjuje kao i njezin udio u ukupnom, dok se apsolutno i relativno povećava proizvodnja drugih oraničnih kultura (industrijsko bilje, povrće)27 . Prirodi ratarskog bilja su u Hrvatskoj niži, u usporedbi s zemljama zapadne Europe (a slični prirodima susjednih tranzicijskih zemalja) zbog loše kakvoće inputa, usitnjenosti gospodarstava, nestašice investicija, unatoč povoljnih klimatskih i pedoloških uvjeta koje Hrvatska ima za njihov uzgoj. Kod možebitnih aktivnosti oko rastrojavanja velikih proizvodnih sustava (ex-kombinati), nužno je spriječiti daljnje usitnjavanje agromelioracijama uređenih zemljišta, jer to dovodi u pitanje potrebu veličine oraničnih površina za sjemensku proizvodnju glavnih ratarskih, ali i drugih kultura. I/I-7.3.4.1 Žito Najznačajnije žito je kukuruz, koji daje dvije trećine (66,9%) vrijednosti proizvodnje žita (1999.), zatim pšenica, s oko jednom četvrtinom (26,1%), treći je ječam (4,8%), pa ostale, manje zastupljene, ratarske kulture (zob, raž, itd.). Zasijane površine se bitno ne mijenjaju, s izuzetkom za 1999. godinu, kada se smanjuju pod pšenicom. (Može se pretpostaviti zbog promjene sustava potpore od zajamčenih cijena na potporu za proizvodnu površinu, ali i klimatskih utjecaja). U novije doba Hrvatska je neto-izvoznik kukuruza, u 1999. godini i pšenice, a netto uvoznik ječma, poglavito pivskog (samodostatnost je 92%). Ulaskom u WTO, Hrvatska je dužna smanjiti carinsku zaštitu, no dozvoliti će se određene uvozne kvote po posebnoj smanjenoj carinskoj stopi28 . Time će sektor proizvodnje žita u idućih nekoliko godina biti manje zaštićen od uvozne konkurencije. U pogledu domaće politike potpore, od 1999. godine je na snazi plaćanje poljoprivrednicima prema proizvodnoj površini (za pšenicu, ječam, raž, kukuruz), a zbog smanjenja proračunskih troškova uveden je i sustav proizvodnih kvota29 . Sustav nije transparentan, omogućuje arbitražne odluke i može izazvati nesigurnost kao i nejednakost te slabiti konkurenciju između poljoprivrednika. Premda je plaćanje po proizvodnim površinama prihvatljivije od zajamčenih cijena, ipak iskrivljuje proizvodne odluke između različitih poljoprivrednih kultura, poskupljuje administriranje i nadzor u provođenju. Isto tako, više potpore za proizvodnju u područjima s nepovoljnim uvjetima (državna skrb i brdsko-planinska područja), kakogod bile razumljive, daje pogrešnu zadaću poljoprivrednoj politici da rješava nešto što u stvari nije u njezinoj nadležnosti. I/I-7.3.4.2 Uljarice30 Uljarice se siju na oko 90 tisuća hektara (ř1998.-2000.), u tome najviše soje (40 tis.ha). Za razliku od mnogih drugih poljoprivrednih kultura, proizvodnja uljarica je karakteristična po tome što je polovica proizvodnih površina i oko dvije trećine proizvodnje na velikim neobiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a proizvodnja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima se ugovara s prerađivačima. U novije doba se znatno povećavaju zasijane površine i proizvodnja uljarica, od 1996. na 2000. godine se udvostručuju. Usporedo s tim se smanjuje uvoz uljarica, u 1999. godini je izvozno-uvozna bilanca pozitivna za uljanu repicu i suncokret, no negativna za soju. Proizvodno-potrošna bilanca uljarica i biljnih ulja je ukupno negativna. Samodostatnost Hrvatske za biljno ulje je svega 52%. Dosadašnja razina uvozne zaštite se smanjuje, kako za uljarice tako i za prerađevine. Soja, suncokret i uljana repica su također (kao i žita) u sustavu potpore – izraženo preko proizvodnih površina – uz znatna povećanja u 2000. godini za suncokret i uljanu repicu. Industrija ulja raspolaže s prerađivačkim kapacitetom i više no dovoljnim za sadašnju (ali ne i moguću) proizvodnju uljarica, no tehnološki i tehnički je zastarjela te je nužna njezina obnova. I/I-7.3.4.3 Sladorna repa Ova industrijska kultura zauzima oko 1,5% obradivog zemljišta i sudjeluje s približno trećinom ukupne vrijednosti proizvodnje industrijskog bilja, a u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje s 1,2% (bez prerade, koja sudjeluje s još oko 1%). Međutim, u ukupnom poljoprivrednom proračunu sudjeluje sa znatno većim postotkom – 6,5% u 1999. godini, što ukazuje na disproporciju glede zavisnosti prema financijskim izdvajanjima poreznih obveznika. Proizvodnja je, nakon znatnog smanjenja, u porastu, ali je niža od predratne (indeks 1999/89. je 79,5). Sladorna repa se sije u Slavoniji i Baranji na oko 30 tisuća ha (što je na razini predratnog razdoblja) uz proizvodnju od oko 1,1 milijun tona. U 1999. godini je zabilježen pad proizvodnje i smanjenje digestije. Uzrok je u klimatskim nepogodama ali i u nedovoljnom ulaganju u proizvodnju. Kako domaća proizvodnja ne pokriva potrebe Hrvatske za šećerom, to se sladorna repa (kao i šećer) uvoze. (Samodostatnost za šećer je 79%). Posljednjih godina je znatno smanjen uvoz sladorne repe zbog povećanja domaće proizvodnje, dok se uvoz šećera bitno ne mijenja (dio se ponovo izvozi u prerađevinama). Sporedni proizvod – rezanci sladorne repe – služi za prehranu stoke te se uz potrošnju u zemlji i izvozi. Kao i ostale industrijske poljoprivredne kulture, tako je i sladorna repa u sustavu potpore31 . Prerađivači tj. šećerane su zaštićeni carinom (ad valorem carina i količinska), koje će se do 2005. godine smanjiti od sadašnjeg ad valorem ekvivalenta od 100% na 90%, dok će se količinska carina smanjiti do 13%. Proizvodnja šećera nije međunarodno konkurentna, profitabilna je većim proizvođačima – poljoprivrednicima zbog velike državne potpore. Konkurentnost bi se pod sadašnjim uvjetima mogla dostići ukoliko bi se svjetska cijena šećera znatno povećala (za 50-100%), što nije vjerojatno na duži rok. I/I-7.3.4.4 Duhan Duhan je gospodarski važna industrijska kultura, s proizvodnjom suvremenih tipova duhana (virginia i burley)32 , u području Podravine, požeške (zlatne) doline i istočne Slavonije. Ukupna površina pod duhanom je 7,5 tisuća hektara, s proizvodnjom (1999.g.) od oko 10 tisuća tona suhog lišća. Većina proizvodnje duhana nalazi se u užem području Podravine (Virovitica-Slatina). Duhan proizvode većinom obiteljska poljoprivredna gospodarstva (91%), oko 2 800 poljoprivrednih obitelji, koja imaju u većini i opremu za sušenje, s mogućim proizvodnim kapacitetom od 15 tisuća tona. Proizvodnja duhana je obvezno (zakonski) ugovorna s registriranim poduzećem za preradu duhana, a od države znatno subvencionirana, gotovo u veličini od jedne trećine ukupnog prihoda proizvođača duhana. Hrvatska je neto-izvoznik duhana i duhanskih proizvoda, poglavito u susjedne zemlje (Slovenija, BiH)33 . Istraživanja profitabilnosti proizvodnje i prerade duhana pokazuju da na tu poljoprivredno-prerađivačku djelatnost najveći utjecaj ima veličina priroda, kao endogenog čimbenika, odnosno svjetska cijena duhana, kao egzogenog čimbenika34 . Na to najveći vanjski utjecaj ima (niža) svjetska cijena prerađenog duhana, a od unutrašnjih utjecaja to je prosječni niži prirod (u odnosu na prosjek deset najveći svjetskih proizvođača). U novije doba se tehničke performance u proizvodnji i preradi duhana poboljšavaju. Uzrok prosječne nekonkurentnosti leži u nepovoljnoj strukturi troškova, ali i u gospodarskom okruženju odnosno mjerama ekonomske (kreditne) politike. I/I-7.3.4.5 Krmno bilje na oranicama i travnjaštvo Proizvodnja krmnog bilja na oranicama u dužem razdoblju (od 1980-
ih)pokazuje tendenciju smanjenja zbog znatnog opadanja broja stoke, odnosno stočarske proizvodnje. To se isto može reći i za iskorištavanje livada i pašnjaka35 . U strukturi vrijednosti proizvodnje, s oko 40% sudjeluju višegodišnje leguminoze (lucerka i crvena djetelina), zatim s približno toliko zeleni kukuruz, dok preostalo otpada na stočnu repu i drugo krmno bilje. Ukoliko se vrijednosti proizvodnje krmnog bilja na oranicama pribroji vrijednost proizvodnje sijena na livadama, tada bi udio ove proizvodnje, nužne za stočarsku proizvodnju kao voluminozne hrane, bio 15,3% ukupne vrijednosti ratarske proizvodnje36 . Prirodni travnjaci (livade i pašnjaci) te površine pod uzgojem krmnih kultura (oranice) čine (1999.g.) nešto više od polovice ukupnih poljoprivrednih površina (53,3%) u Hrvatskoj. Proizvodnja krmnog bilja na oranicama i livadama niske je tržišnosti, budući da se krmno bilje proizvodi većinom za potrebe prehrane vlastite stoke na gospodarstvu. Osnovni problem uzgoja krmnog bilja, kako na oranicama tako i na livadama i pašnjacima, je slabo iskorištenje genetskog potencijala, niski i nekvalitetni prirodi. Tehnologija proizvodnje u većini je tradicijska (npr. sušenje), nedovoljna je tehnička opremljenost poljoprivrednih gospodarstava, velika ovisnost o uvozu sjemena (oko 90%). Izostankom djelovanja antropozoogenih čimbenika, poglavito u brdskom području, dolazi do degradacije travnjaka te travni pokrov prelazi u šumsku vegetaciju37 . Uzgoj krmnog bilja, za razliku od mnogih ostalih kultura, nije u sustavu potpore, bilo da se radi o jednogodišnjim ili višegodišnjim kulturama, proizvodnji sjemena ili vlastitih kultivara38 . I/I-7.3.4.6 Ljekovito, aromatično i medonosno bilje Iako je prikupljanje i upotreba ljekovitoga, aromatičnog i medonosnog bilja u Republici Hrvatskoj nazočno stoljećima, suvremeni način proizvodnje i prerada ovog bilja tek je u začecima. Od oko 600 ljekovitih, aromatičnih i medonosnih vrsta koje samoniklo rastu na našim prostorima njih više od stotinjak mogu se uspješno uzgajati na mediteranskim, brdskoplaninskim ili kontinentalno-nizinskim prostorima. Mala ili veća obiteljska gospodarstva upravo su stvorena za ovu proizvodnju. Stanje u ovoj proizvodnji je takvo da ni djelomično ne zadovoljava domaće potrebe, pa se, nažalost i kadulja uvozi iz Albanije. Nekontrolirano prikupljanje ljekovitog bilja na našim prostorima ima za posljedice narušavanje genetske ravnoteže populacije i genotipova određenih vrsta pa i onih koji su propisima zaštićeni. To za posljedicu ima genetsku eroziju i nestanak brojnih zaštićenih i ugroženih vrsta koje spadaju u skupinu ljekovitih, aromatičnih i medonosnih vrsta. Proizvodnja ovog bilja, kao ekološki čistog, biološki i kemijski ujednačenog, ima izvrsne izglede na uspjeh kako u zadovoljavanju domaćeg tržišta tako i za izvoz gotovih proizvoda ili poluproizvoda39 . Program proizvodnje, prerade i tržništva ljekovitoga, aromatičnog i medonosnog bilja – uz dobru organizaciju i uključivanje znanstvenih i stručnih organizacija može uspjeti. Bez navedenih čimbenika i interdiscipliniranog pristupa program će se nikako ili slabo razvijati. I/I-7.3.5 Povrćarstvo Povrće se uzgaja na oko 130 tisuća ha odnosno na 10% ukupnih zasijanih površina oranica, što je u odnosu na predratno razdoblje razmjerno više ali površinski manje40 . Povrće proizvode velikom većinom obiteljska poljoprivredna gospodarstva, svega oko 2% proizvodnje daju poljoprivredna poduzeća. Regionalno je proizvodnja povrća razmjerno više zastupljena u jadranskom području, koje ima poredbene prednosti za rano povrće. Također je natprosječni udio proizvodnje u sjeverozapadnom području, a razmjerno najmanje u Slavoniji41 . Najviše zastupljeno povrće je krumpir (38,6% vrijednosti vrtlarske proizvodnje u 1999.g. i oko polovica ukupne površine pod povrćem), zatim rajčica (15,6%), grašak (12,4%), zelje i kelj (12,2%), itd. Proizvodnja povrća na otvorenom prilično varira po godinama, primjerice krumpira, graha, zelja i drugo. Povrće se troši većinom u svježem stanju, udio povrća za preradu se kreće oko 10% a krumpira manje od 1%, premda u tome ima velikih razlika ovisno o vrsti povrća, području, odnosno smještaju prerađivačke industrije. Hrvatska nije samodostatna za povrće, proizvodnja je manja od potreba, i unatoč tome što se posljednjih godina domaća proizvodnja nešto povećava (indeks 1999/96. je 117) razmjerno više u zaštićenim prostorima42 . Procjenjuje se da je staklenika za proizvodnju povrća oko 80 hektara i da ima oko 150-200 hektara površina pod plastenicima. Razlika u potrebama za povrćem se uvozi, pa se u Hrvatsku posljednjih godina uvozi preko 60 tisuća tona povrća, uglavnom svježeg. Povrćarska proizvodnja je zaštićena od uvoza sezonskim carinama, koje će se idućih pet godina smanjivati, no za glavne vrste povrća će to smanjenje biti manje od prosjeka43 . Povrćarstvo nije u sustavu državne potpore, osim za sjemenski krumpir (oko 0,2% ukupnog poljoprivrednog proračuna). Prirodni resursi za proizvodnju povrća su u Hrvatskoj nedovoljno iskorišteni, bilo za ponudu svježa povrća ili onoga za preradu. Tu treba posebno istaknuti mediteransko područje – priobalje i otoke – u kojem se, zbog povoljnih klimatskih uvjeta, povrće može gotovo neprestano proizvoditi. U proizvodnji za tržište je mali broj vrsta i sorta povrća, često ograničenih količina i kratke sezonske ponude. Uzroci takvog stanja su neorganiziranost proizvođača i izostanak tržišne infrastrukture44 , usitnjenost gospodarstva, neopremljenost sustavima za navodnjavanje, sortirnicama, sušarama, i hladnjačama za čuvanje svježeg povrća, i drugo. Treba istaknuti da je i prerada povrća (i voća) jedna od najslabije razvijenih dijelova prehrambene industrije. I/I-7.3.6 Uzgoj ukrasnog bilja Proizvodnja ukrasnog bilja ima dugogodišnju tradiciju u Hrvatskoj, a intenzivna proizvodnja započinje koncem 1960-ih godina. Međutim, početkom 1980-ih godina dolazi do zastoja u proizvodnji zbog poskupljenja energenata, a kasnije rat i neodgovarajuća privatizacija, kao i smanjeno tržište, nepovoljno utječu na ovu poljoprivrednu djelatnost, te se potrebe za ukrasnim biljem većinom podmiruju uvozom45 . Danas je u Hrvatskoj oko 550 tisuća m2 stakleničke i oko 75 tisuća m2 plasteničke površine namijenjene većinom proizvodnji ukrasnog bilja. Kontinentalni dio Hrvatske ima tradiciju u proizvodnji ukrasnog bilja u područjima uz veća potrošačka središta te na izvorima geotermalnih voda. U jadranskom području ova proizvodnja nalazi poredbene prednosti zbog veće insolacije i viših temperatura tijekom zimsko-proljetnog razdoblja46 . Ukrasno bilje se najvećim dijelom uzgaja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima no, zbog neodgovarajuće opremljenosti objekata zaštićenog prostora za suvremenu proizvodnju, rascjepkanosti i nespecijaliziranosti, domaći proizvođači ne mogu konkurirati ni kakvoćom niti količinom i asortimanom inozemnoj ponudi ovog biljnog materijala. Usprkos dugogodišnjoj tradiciji, potencijali za ovu visoko-dohodovnu poljoprivrednu djelatnost, koja bi mogla uposliti znatne ljudske resurse, u gospodarstvima ili tvrtkama koje nužno ne moraju imati velike zemljišne površine, nisu iskorišteni. Mjere poljoprivredne potpore ne uključuju djelatnost uzgoja ukrasnog bilja, vrtlarije ne primaju državnu pomoć, no u budućem razvitku bi potpore uvođenju tehnoloških inovacija bile nužne za oživljavanje ove djelatnosti i za povećanje njezine konkurentnosti. I/I-7.3.7 Voćarstvo Hrvatska ima povoljne klimatske i pedološke uvjete kao i tradiciju za voćarsku proizvodnju, kako kontinentalnog tako i mediteranskog voća. Statistika pokazuje da je pod voćnjacima oko 67 tisuća ha ili 2,2% poljoprivredne površine. Voćarska proizvodnja (Ř1997.-1999.g.) čini 4,2% ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. Znatan dio proizvodnje voća u Hrvatskoj se ostvaruje na malim, ekstenzivnim voćnjacima i okućnicama, s promjenljivim prirodima. Voće se većinom troši za vlastite potrebe bilo svježe ili prerađeno. Intenzivno voćarstvo u Hrvatskoj javlja se 60-ih godina na tadašnjim društvenim gospodarstvima, te se sve do 90-ih godina podižu suvremene plantaže47 . U procesima pretvorbe i privatizacije iza 1990. godine dobar dio tih plantaža voća je zapušten i propada. U novije doba se sve više javlja suvremena voćarska proizvodnja na manjim voćnjacima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, voćnjacima »hobby« poljoprivrednika ili poljoprivrednih tvrtki, s visokim i stabilnim prirodima i profitabilnom proizvodnjom48 . Podizanje novih voćnjaka ne provodi se potrebnim intenzitetom, te se od 90-ih godina za većinu voćnih vrsta bilježi znatan pad49 . Uz to, za postizanje boljih ekonomskih rezultata i bolje kakvoće, međutim, još su nedostatni skladišni i hlađeni prostori za čuvanje voća. Nedostatna je proizvodnja voćnih sadnica. Voćarska proizvodnja (kao i povrćarska i vinogradarska) je radno i kapitalno intenzivna, visoke ekonomičnosti uz uvjet ekonomije veličine50 . Prema udjelu u ukupnoj vrijednosti voćarstva, najvažnija je voćna vrsta jabuka (29,6%), zatim šljiva (18,1%), orah (10,7%), breskva (10,2%), višnja (7,8%) itd51 . Prirodi po stablu znatno variraju, poglavito onih vrsta koje se pretežito uzgajaju ekstenzivno (šljiva, trešnja, maslina, smokva, maslina), u prosjeku su znatno ispod onih koje ostvaruju zemlje s razvijenim voćarstvom (Italija, Nizozemska). Hrvatska ima znatne poredbene prednosti u maslinarstvu, s prosječnom godišnjom proizvodnjom od 4 do 5 mil. lit. maslinovog ulja. Loše stanje voćarstva te tako nedovoljna proizvodnja, s razinom samodostatnosti od 56% ukupno, ali za kontinentalno voće 80%, utječe na visoki uvoz svježeg voća, koji je u 1999.g. iznosio oko 180 milijuna Kn, u čemu je južno voće činilo nešto preko polovicu vrijednosti52 . Uvoz jabuka npr. je bio zadnjih godina oko tri puta veći od izvoza, a ostalih vrsta voća sedam do deset puta veći. K tome treba pribrojiti i znatni uvoz voćnih prerađevina. Postojeći novčani poticaji namijenjeni podizanju voćnjaka, kao i pomoć nekih županija (obično za nabavu voćnih sadnica), samo djelomice rješavaju probleme voćara. Ostaje nerazvijena tržišna infrastruktura, nedostatak skladišta i hladnjača, kao i visoki troškovi inputa odnosno pitanje konkurentne proizvodnje, osobito u situaciji kada se zbog obveza prema WTO prosječna razina carinske zaštite za svježe voće smanjuje na prosječno 13,2% u 2001. godini (za prerađeno voće na 22,7%), premda tu postoje razlike s obzirom na voćne vrste53 . No više sezonske carine omogućujući zaštitu domaćim voćarima u mjesecima trženja domaćeg voća. Bitna ograničenja u voćarskoj proizvodnji, koja pod suvremenim uvjetima proizvodnje mogu biti visoko profitabilna, su mogućnosti povoljnijeg kreditiranja (ne samo podizanja nasada već i nužne infrastrukture, kao što su sortirnice, skladišta i hladnjače), kao i pitanja zakupa i kupovine zemljišta. U Hrvatskoj se uzgoj voćnih vrsta razlikuje i zbog klimatskih, odnosno agroekoloških uvjeta, pa tako govorimo o kontinentalnom voćarstvu i specifičnim voćnim vrstama Mediterana. Mediteransko voćarstvo označava proizvodnja višnje – maraske, stolne trešnje te posebice agruma, smokve i rogača, te masline i drugog. I/I-7.3.8 Rasadničarstvo u voćarstvu i vinogradarstvu Kvalitetne i zdrave sadnice odnosno lozni cijepovi su preduvjet za uspješnu proizvodnju voća i grožđa. Sadašnje stanje u rasadničarstvu je dosta teško (u vinogradarstvu gotovo da i ne postoji). Raspali su se rasadnici koji su bili nositelji ove proizvodnje u Hrvatskoj u sustavu velikih poljoprivrednih kombinata. Nastao je veći broj manjih rasadnika, uglavnom na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima bez potrebne infrastrukture za proizvodnju kvalitetnog sadnog materijala. Tu se isključivo proizvode sadnice standardne kakvoće iz repromaterijala često sumnjivog podrijetla. Matični nasadi podloga i plemki su dobno i sortno zastarjeli. Proizvedena količina sadnica nedostatna je za naše potrebe, te se uvoze iz drugih zemalja, koje često po sortimentu ne odgovaraju našem podneblju. U razvijenim zemljama EU rasadničarstvo se subvencionira. Matični nasadi su pod nadzorom državnih znanstveno-stručnih institucija. Proizvodi se uglavnom certificirane i virus-free sadnice za potrebe intenzivne proizvodnje voća i grožđa. Znanstvene institucije rade na selekcijama autohtonih sorti i na stvaranju novih, te pronalaze metode brzoga, kvalitetnog i jeftinog umnožavanja sadnog materijala. I/I-7.3.9 Vinogradarstvo i vinarstvo Vinogradarstvo (i vinarstvo) je za Hrvatsku važna poljoprivredna grana s višestoljetnom tradicijom. Najznačajnije i podesne poljoprivredne površine za uzgoj vinove loze se nalaze na onim proizvodnim prostorima na kojima se većina poljoprivrednih kultura ne može uzgajati (na brdovitim, višim terenima srednjega slavonskog gorja i sjeverozapadne Hrvatske, ali i u Dalmatinskoj zagori, Istri, priobalju i otocima). Prema statističkim podacima u Hrvatskoj je (1999.) 59 tisuća ha vinograda, što čini 1,9% ukupnih poljoprivrednih površina, većinom (92%) na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima54 . U posljednjih desetak godina, nakon propadanja plantaža društvenih vinograda, javlja se priličan broj specijaliziranih vinogradara – vinara sa suvremenim nasadima i vrhunskom proizvodnjom vina. U ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, proizvodnja vinskog grožđa sudjeluje s oko 11%, dok je zastupljenost proizvodnje stolnog grožđa simbolična. Godišnja proizvodnja cijepova vinove loze je oko 1 do 1,5 milijuna komada (približno toliko se još uvozi). Većina površina vinograda i proizvodnje grožđa (oko 90%) je na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Dob vinograda je u prosjeku 25 godina, s prorijeđenosti nasada od oko 25% i stopom nestajanja nasada od 4% godišnje. Prosječna proizvodnja vinskog grožđa je oko 400 tisuća tona (ř 1997.-1999.) odnosno 2,7 milijuna hektolitara vina, od čega je oko dvije trećine bijelog, jedna trećina crnog te oko 1% ružičastog vina. Hrvatska je u proizvodnji vina samodostatna (110,8), jer proizvodnja nadvisuje potrebe, s potrošnjom od 58 litara per capita godišnje. Izvoz vina (ř 1997.-1999.) je oko 13 milijuna litara, s tendencijom smanjivanja, i tri puta je veći od uvoza (4,9 mil. l.), koji se bitno ne mijenja. Uvoz stolnog grožđa je oko 12 tis. tona godišnje. Obveze prema WTO znače smanjivanje uvoznih ograničenja, tj. od prethodnih 20-55% za većinu vina na 10-30% u razdoblju 2003.-2005. godina55 . Proizvodnja grožđa je više godina u sustavu potpore – plaćanje vinogradarima po površini vinograda (ali samo za područje otoka i poluotoka Pelješa, poticaji za podizanje nasada56 i subvencije za kupovinu loznih cijepova57 . U Hrvatskoj postoji oko 100 tisuća proizvođača grožđa, dok u komercijalnoj proizvodnji vina sudjeluje negdje od 9 do 10 tisuća, od malih obiteljskih vinogradara-vinara do velikih vinarija. (Ukupno registriranih vinarija ima oko 350)58 . Od ukupne proizvodnje vina odnosno nekih 870 marki, oko 30% se odnosi na kategoriju »visoko kvalitetnih«, 40% kvalitetnih, i 30% stolnih vina s geografskim podrijetlom. Proizvodnja grožđa je izrazito radno-intenzivna, u prosjeku za trideset puta veća od proizvodnje pšenice. Na njezinu ekonomičnost utječu visoki proizvodni troškovi, stoga je u toj proizvodnji bitna ekonomika obujma. Proizvedeno vino znatno se razlikuje po kakvoći, od vrhunskih vina pa sve do vina loše kakvoće, pa i patvorenih, kao posljedica nedovoljnog nadzora, kako u podizanju vinograda (s obzirom na vinogradarsku rajonizaciju) tako i u prometu vina. I/I-7.4 Stočarstvo Stanje stočarstva obilježavaju mali proizvodni kapaciteti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koja prevladavaju u ovoj poljoprivrednoj grani u Hrvatskoj, s niskom proizvodnošću po grlu i često slabom kakvoćom proizvoda59 . Takvo stanje utječe i na razmjerno mali udio stočarstva (40%) u ukupnoj vrijednosti proizvodnje u poljoprivredi Hrvatske. (Udjeli stočarstva u razvijenim europskim zemljama su za dvadeset i više postotnih poena viši.) Unutar stočarstva (ř1997.-1999.), prema udjelu u vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje, svinjogojstvo (14,2%) i govedarstvo (13,2%) su vodeće grane, zatim je peradarstvo (10,7%), znatno manje ovčarstvo (1,5%) i konjogojstvo i drugo. I/I-7.4.1 Selekcijska djelatnost u stočarstvu Provedba uzgojno-selekcijskog rada u Hrvatskoj ima tradiciju od blizu 90 godina (od 1913.). Organizaciju i provedbu uzgojno-selekcijske djelatnosti u stočarstvu provodi Hrvatski stočarsko-selekcijski centar, s aktivnostima kao što je to ispitivanje proizvodnih svojstava svih vrsta domaćih životinja, vođenje središnjeg popisa matičnih grla, obrada uzgojno-selekcijskih podataka i procjena uzgojnih vrijednosti i drugo. Provedba uzgojnog-selekcijskog rada provodi se preko 27 područnih selekcijskih službi, uz središnju upravu u Zagrebu. Pod selekcijskim obuhvatom nalazi se blizu 90 tisuće goveda, preko 40 tisuća svinja i 60 tisuća ovaca te oko 15 tisuća koza, s tendencijom porasta. Isto se tako povećava broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (u 1999. ukupno oko 27 tisuća) na kojima su obuhvaćene domaće životinje pod selekcijom. Financiranje djelatnosti selekcije provodi većim dijelom država (70%). I/I-7.4.2 Govedarstvo U Hrvatskoj je 1999. godine ukupno 438 tisuća goveda, od toga 296 tisuća krava i bređih junica. Te godine se proizvelo 621,6 milijuna litara mlijeka i 66 tisuća tona prirasta. Znakovite promjene pristupa i ostvarenja u ovoj stočarskoj grani u svijetu, poglavito u SAD i EU, nisu imale bitnog odraza u Hrvatskoj, još u znatno ranijem razdoblju. To se odnosi na provedbu zakonskih promjena te odgovarajuće pravce razvoja nužnih za tehnološko i gospodarsko osuvremenjivanje ove proizvodnje. I/I-7.4.2.1 Proizvodnja mlijeka Gotovo sav stočni fond i proizvodnja u govedarstvu je na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, s prosječno malim brojem proizvodnih životinja po gospodarstvu i niskom proizvodnjom mlijeka po grlu. Broj krava se u Hrvatskoj smanjuje od sredine 1970-ih godina, najviše zbog procesa deagrarizacije, no zbog istodobnog povećanja mliječnosti, ukupna proizvodnja mlijeka se ne smanjuje već, s godišnjim oscilacijama, stagnira sve do 1990-ih godina kada, najviše zbog ratnih stradanja, znatnije opada. Prema Statistici, u Hrvatskoj je oko 300 tis. krava i bređih junica, od čega je najveći dio (preko 90%) na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima60 . Oko 100 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava drži krave, uz prosjek od 2-3 krave po gospodarstvu, samo oko 65% tih gospodarstava proizvodi mlijeko za prodaju mljekarama61 . U razdoblju od 1995. godine nazočan je trend blagog porasta proizvodnje kao i porast mliječnosti, koja je s 2 221 l/grlu (ne uključuje količine koje posiše telad) u europskim razmjerima vrlo niska62 . U pogledu pasminskog sastava, prevladava simentalac s oko 80% od ukupnog broja, pa zatim smeđe govedo (9,1%), holstein (6,5%) itd. I unatoč višegodišnjeg smanjivanja potrošnje mlijeka, zbog smanjenja kupovne moći, domaća proizvodnja ne podmiruje potrebe (stupanj samodostatnosti u 1999. je 81%), pa se razlika pokriva uvozom63 . Neto uvoz (1999.) je 74 milijuna litara svježeg mlijeka i 18,7 milijuna litara prerađevina (iskazane u mlijeku), odnosno prema postojećoj potražnji, Hrvatska uvozi između 20 do 25% ukupne potrošnje mlijeka i mliječnih proizvoda, s tendencijom smanjivanja posljednjih godina. Članstvom u WTO-u, maksimalna carina za mlijeko i mliječne proizvode u 2001. godini je 40,8%, s predviđenim smanjenjem na 28,2% u 2004. godini (što će biti slično zaštiti koja postoji u EU). Usprkos tome što Hrvatska ima povoljne uvjete za uzgoj mliječnih goveda i za kvalitetnu proizvodnju mlijeka, nazočna je dugogodišnja nestašica mlijeka, kao posljedica zapostavljanja razvitka obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u prošlosti, te je zbog toga izostala koncentracija u proizvodnji. Nedovoljni je utjecaj gojidbeno-selekcijske službe, nekvalitetna je proizvodnja voluminozne hrane i prehrana krava64 . Kakvoća mlijeka je razmjerno slaba zbog navedene nepovoljne strukture gospodarstava koja proizvode mlijeko, time loših higijenskih uvjeta i nestašice suvremene opreme. Problem za mliječnu proizvodnju u Hrvatskoj je i značajna neiskorištenost travnjaka i pašnjaka, kao jeftinog izvora energije i bjelančevina u prehrani krava65 . Nakon 1991. godine proizvodnja mlijeka se povećano potiče mjerama tržišno-cjenovne politike (poticaji za proizvodnju mlijeka čine pojedinačno najveći udio u ukupnim novčanim potporama). Cijena mlijeka u Hrvatskoj, uključivši i novčani poticaj, je visoka u usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe kao i sa svjetskim cijenama, a slična je nekim zemljama EU s visokom cijenom, kao što je to Danska i Italija, kao i npr. u Norveškoj, SAD i Kanadi66 . No, cijene inputa za proizvodnju mlijeka (mineralnog gnojiva, koncentrirane stočne hrane) su u prosjeku isto više od onih u EU, dok su cijene žita slične onima u EU i blizu svjetskim cijenama. Unatoč tome nema znatnijeg povećanja proizvodnje u kratkom roku zbog posebnosti ove proizvodnje, koja traži duže vrijeme obnove odnosno povećanja. I/I-7.4.2.2 Tov goveda U prvoj polovici 1990-ih godina oko 25% ukupnog broja goveda u Hrvatskoj je u ratu (agresiji) stradalo, u tome ne samo oko 100 tisuća krava već i mogući podmladak za reprodukciju za godine unaprijed. Uz to su štete doživjela poljoprivredna gospodarstva, uključivši i većinu državnih (ex-društvenih), poglavito u istočnoj Slavoniji i Baranji. Gotovo 90% od svih goveda u Hrvatskoj se nalazi na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ostalo je na poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama. Oko 100 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava drži krave, kao mogući opskrbljivači teladi i junadi za tov. Broj goveda u tovu se smanjuje već duže godina, najveći pad bilježe poljoprivredne–prehrambene tvrtke, u kojima je tov goveda bio znatno zastupljen, premda one i sada (1999.g.) sudjeluju u ukupnom broju s dvije trećine a nešto više i u proizvodnji (prirastu)67 . U 1999. godini je bilo od ukupno 36 tisuća kom. tovne stoke, 12 tis. na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i oko 24 tisuće u poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama. Proizvodnja govedskog mesa se također smanjuje, posebice u novije doba (od 1997.g.). Najveći broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (oko 80%) drži simentalsku pasminu s dvostrukom svrhom, za mlijeko i za tov68 . Ta gospodarstva opskrbljuju tovilišta (telad/junad), a zbog smanjenja broja rasplodne stoke, poskupljuje podmladak za tov. Općenito, tržište stokom je u Hrvatskoj nerazvijeno, kao i mogućnost kreditiranja, što je sve vrlo bitno u ovoj kapital-intenzivnoj proizvodnji. Hrvatska nije samodostatna u govedskom mesu (75%), domaća proizvodnja je u razdoblju od 1995. do 1999. godine smanjena za blizu 10 tisuća tona, najviše zbog nestašice domaćih ali i uvoznih životinja za tov. Tako je u 1995. godini proizvedeno oko 28 tisuća tona da bi 1999. godine ta proizvodnja pala na 18,7 tisuća tona. Shodno tome uvodi se novčana potpora za tov bikova i junica, s povećanim plaćanjima za nerazvijena (strateška) područja. Hrvatska već godinama uvozi rasplodne junice (većinom iz Njemačke i Nizozemske) za poboljšanje domaćeg stada glede mliječnosti, a uz to se, zbog spomenutih gubitaka stočnog fonda, uvozi i podmladak za tov (najviše iz zemalja srednje i istočne Europe)69 . U pogledu obveza prema WTO-u, smanjivati će se uvozna zaštita za živu stoku i govedske polovice, no postupno i umjereno. Razina tržišne zaštite za sektor govedarstva je znatno niža negoli u EU po propisima WTO-a. (Stoga priključenje EU ne bi trebalo stvarati probleme u tom pogledu u budućnosti, jedino ako EU ne smanji razinu zaštite u međuvremenu). Aktualno, u veljači 2001. godine zbog širenja opasnosti od BSE dolazi do zabrane međunarodnog prometa goveda, te je Hrvatska u tom smislu zabranila uvoz. I/I-7.4.3 Svinjogojstvo Sadašnja svinjogojska proizvodnja ne zadovoljava kako po razini proizvodnje tako još više po kakvoći proizvedenog mesa. Organizacijski se ova proizvodnja odvija u većini na malim proizvodnim jedinicama obiteljske poljoprivrede, na kojima nije moguće provesti učinkoviti sustav uzgoja i proizvodnje. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva (1999.) drže oko 85% ukupnog broja krmača i 76% tovljenika, ali oko 98% sudjeluju u broju zaklanih svinja, dok ostalo otpada na poljoprivredne tvrtke. Svinjogojstvo u vrijednosti stočarske proizvodnje (ř1997.-1999.) sudjeluje s 35,9%, dok se u sveukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje s 14,2% nalazi na prvom mjestu. U dužem, desetogodišnjem razdoblju broj svinja kao i prirast se smanjuju. U novijem razdoblju (iza 1998.) je nazočan blagi porast ukupnog broja kao i prirasta. Ukupna se vrijednost svinjogojstva, međutim, u 1999. godini smanjuje zbog smanjenja realne cijene svinja, koja inače pokazuju ciklička (četverogodišnja) kretanja70 . Proizvodnja svinjskog mesa s oko 175 tisuća tona (ř1997.-1999.) čini (u pogledu količina) najvažniju proizvodnju mesa u Hrvatskoj (udio je 49,6% u ukupnom). Hrvatska, iako ima prirodne, agroekološke prednosti za razvitak stočarstva, a u tome i svinjogojstva, ne pokriva potrebe prehrane pučanstva (kao i turističke potrošnje) pa razliku podmiruje uvozom, koji se kreće (ř 1998.-1999.) oko 13 tisuća tona mesa71 . Hrvatska, naime, uz potrošnju per capita od oko 24 kg svinjskog mesa u čemu 15 kg svježeg mesa, i unatoč blagom porastu proizvodnje zadnjih godina, nije samodostatna za svinjsko meso (85%). Svinjogojska proizvodnja je u prošlom razdoblju (prije pristupa WTO) bila jako zaštićena uvoznim carinama, kako za žive svinje (28,8%) tako i za svinjske polovice (63,8%) i prerađevine (70%). Priključenjem WTO-u carine se u prosjeku smanjuju do 2004/5. g.72 . Uzroke nepovoljnog stanja svinjogojstva, unatoč mjerama državne novčane potpore73 , treba tražiti u zaostaloj tehnologiji proizvodnje (niska plodnost krmača i visoki postotak uginuća uzrokovano lošim proizvodnim uvjetima te klanjem velikog broja odojaka), uz posljedicu nedovoljne i nekvalitetne proizvodnje tovljenika. Od ekonomskih razloga, jedan od značajnih je niska koncentracija proizvodnih jedinica. Većina proizvođača /gospodarstva ili blizu 90% drži manje od pet krmača po gospodarstvu, a svega oko 5% drži više od deset plotkinja. Nedovoljan je (i dio je nezadovoljavajuće kakvoće) broj krmača čistih pasmina, na kojima bi se trebao temeljiti genetski napredak u svinjogojstvu i brzo ostvarenje visoke i ekonomične proizvodnje za podmirenje domaćih potreba74 . Podrobniji prikaz stanja kao i preporučene mjere trebaju uvažavati postojeće različite sustave svinjogojske proizvodnje, i to: (
i)intenzivna proizvodnja, nekada znatno zastupljena (kombinati), sada u ukupnom smanjenju u procesima privatizacije, vođena od poljoprivrednih tvrtki; (
ii)proizvodnja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, koja može biti (
a)intenzivna, te tehnološki i ekonomski na razini EU prosjeka75 , (
b)tradicijska- ekstenzivna, (
c)tov za vlastite prehrambene potrebe. Glavnina svinjogojske proizvodnje je smještena u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ekonomski pokazatelji (prema metodi troškova domaćih resursa za 1999. godinu) govore da je intenzivna svinjogojska proizvodnja, uključivši i preradu, u Hrvatskoj nekonkurentna. I/I-7.4.4 Ovčarstvo Brojno stanje ovaca i ovčarska proizvodnja se znatno smanjuje tijekom Domovinskog rata, tek posljednjih godina broj ovaca kao i proizvodnja prirasta pokazuje blagi porast. Sada u Hrvatskoj ima (prema podacima DZS) oko 460 tisuća ovaca, što je prema stanju od prije Domovinskog rata gotovo dvostruko manje76 . Uzgoj ovaca ima u Hrvatskoj višestoljetnu tradiciju, potencijali prostranih pašnjaka i klimatski uvjeti omogućili su nastanak više izvornih pasmina, koje su se prilagodile okolišnim uvjetima. Uzgoj ovaca na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u Hrvatskoj se može podijeliti na dva različita dijela i to

(1)intenzivan uzgoj, u poljoprivredno razvijenim područjima kao što je to Slavonija i Baranja, Podravina sjeverozapadna Hrvatska, s pasminama uvezenim iz drugih zemalja i

(2)ekstenzivan uzgoj, uglavnom domaćih pasmina, na područjima s prostranim brdskim pašnjacima Like, Dalmacije Istre, Banovine i drugdje. Stupanj samodostatnosti je za ovčje meso vrlo nizak (61%), razliku do potreba za zadovoljenje potrošnje Hrvatska uvozi, i to oko 1,3 tisuće tona (uključivši i janjeće meso). Potrošnja ovčjeg mesa pokazuje blagi porast, no s 1,34 kg per capita (1999.g.) je još uvijek vrlo niska u usporedbi s drugim (mediteranskim) zemljama, najviše zbog niske kupovne moći. Usporedo s opadanjem stočnog fonda, smanjuje se proizvodnja vune i količina podojenog mlijeka. Gotovo 80% ovčarske proizvodnje u Hrvatskoj je na području južne Hrvatske77 , zatim Like te Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije78 . Proizvodnja ovčjeg mlijeka u Hrvatskoj je najrazvijenija na jadranskom području (otok Pag, Cres), ali se javlja i drugdje, povezano s tradicijskom preradom (sir), i u novije doba pokazuje znakove oživljavanja. Mlijeko se na tržište plasira u obliku različitih tvrdih punomasnih sireva, i manje u obliku punomasnog sira u salamuri. Vuna danas gotovo da nema nikakvu tržišnu vrijednost i čak postaje ekološki problem jer se teško uništava. Ovčarska proizvodnja najviše je zastupljena je na otocima i priobalnom području, te u Istri, Lici i Gorskom kotaru, gdje ju treba poticati i stimulirati, ne samo iz određenih ekonomskih razloga, nego i šireg društvenog interesa (zadržavanje ljudi na selu, očuvanje biološke ravnoteže, smanjenje požara). Na povećanje proizvodnje i stočnog fonda ukazuju i podaci o znatnom porastu broja registriranih uzgajivača, kao i broja ovaca pod selekcijskim obuhvatom (registrirana grla i uzgojno-valjana grla)79 . Za provedbu uzgojno-selekcijskog rada u ovčarstvu važnu ulogu imaju matična stada, u kojima se prati rasplod kao i laktacijska proizvodnja za mliječne pasmine. Tih stada je u

godini bilo 191 odnosno 15 691 matičnih grla. Od
godine se provodi program osnivanja i selekcijskog obuhvata izvornih pasmina ovaca, uz praćenje razine proizvodnje, ukupno 16 281 grla u
godini, od čega oko polovicu čini lička pramenka80 . U ovčarstvu, zasada, ne postoji rajonizacija uzgojnih područja, što bi omogućilo da se ukaže na područja u kojima je ova proizvodnja jedino i moguća, kao grana kojoj treba pridati prvenstvo81 . Od postojećih ograničenja mogu se još navesti: nedovoljna educiranost uzgajivača, premda se u novije doba javlja sve veći broj mlađih ovčara, koji prihvaćaju suvremena dostignuća u stočarstvu, zatim je tu nerazvijeno tržište proizvoda, izostanak nadzora u proizvodnji, ali i prodaji, ne postojanje standarda, problem s otkupom (vune, zatim manjih količina mlijeka, ali i uzgojno-valjanog podmlatka) i slično. Proizvodnja u ovčarstvu je u sustavu novčane potpore i to za proizvodnju mlijeka, uzgojno-valjanog podmlatka, za testiranje uzgojno-valjanih grla, za držanje uzgojno-valjanih rasplodnih grla izvornih i zaštićenih pasmina i za osnovno stado na strateškim područjima. U novije doba se javlja sve veći broj udruga uzgajivača ovaca (i koza) te konačno i Savez ovčarsko-kozarskih udruga (utemeljen u 2000.)82 . I/I-7.4.5 Kozarstvo Do nedavno ekstenzivan sustav proizvodnje se mijenja u novije doba uvođenjem intenzivne proizvodnje mesa i mlijeka. Ova proizvodnja (zajedno s ovčarstvom) predstavlja alternativne sustave, koji će biti važni u prilagodbi proizvodnje uvjetima EU, zbog njegove manje konkurencije. Danas se u Hrvatskoj uzgaja oko 80 tisuća koza, što je po broju manje od stanja prije rata. Intenzivna kozarska proizvodnja za proizvodnju mesa, a prije svega kozjeg mlijeka, je smještena u području sjeverozapadne Hrvatske, području koje gravitira preradbenoj industriji za proizvodnju kozjeg mlijeka i sira (i koja nisu stradala tijekom Domovinskog rata)83 . Uz intenzivni način uzgoja, u južnim dijelovima Hrvatske postoji i ekstenzivni način uzgoja koza. Kozarska proizvodnja je u jačem porastu, što se vidi iz porasta broja uzgajivača koza i uzgajivača uzgojno-valjanih grla upisanih u Upisnik, kao i broja registriranih grla i uzgojno-valjanih grla84 . U matičnim stadima se prati rasplod za sve pasmine, kao i proizvodnja mlijeka te porodne težine jaradi i indeksi jarenja. U pogledu postojećih ograničenja u kozarstvu, ona su slična stanju ovčarstva, kao što je to ne postojanje rajonizacije uzgojnih područja, u prosjeku nedovoljna educiranost uzgajivača-kozara, nerazvijeno tržništvo proizvoda i ne postojanje standarda. U novije doba javlja se sve veći broj udruga uzgajivača sa ciljem unapređenja uzgoja. I/I-7.4.6 Konjogojstvo U Hrvatskoj je nazočna dugogodišnja tendencija smanjenja broja konja, što se javlja kako zbog procesa deagrarizacije ali još više zbog povećanog stupnja mehanizacije poljoprivrede i zamjene životinjske sa strojnom vučnom silom85 . U svakom se desetljeću od 1970-ih prepolovilo brojno stanje konja, u zadnjem desetljeću smanjenju je pridonio i rat. Glede pasminskog sastava, prevladava hladnokrvnjak i njegovi križanci (80%), zatim križanci u tipu hladnokrvnjaka (15%), lipicanac (2%), polukrvnjak (2%) i pasmine športskih konja (1%). Sadašnji uzgoj konja se najviše temelji na održavanju izvornih pasmina, prije svega hladnokrvnih pasmina konja i djelomično konja lipicanske pasmine86 . Nakon Domovinskog rata, sve veća se pozornost poklanja kakvoći uzgoja, s porastom broja specijaliziranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja se bave uzgojem konja te povećanim brojem konjičkih klubova. Uloga i funkcija konjogojstva se mijenja u smislu usmjerenja prema uzgoju konja namijenjenih športu, rekreaciji i turizmu, uloga konja kao vučne sile praktički je već nestala, a ostaje i mogućnost uzgoja hladnokrvnih pasmina za proizvodnju mesa za prehrambene svrhe s naglašenom izvoznom orijentacijom87 . Uzgoj toplokrvnih pasmina ima važnost za potrebe vojske i policije. I/I-7.4.7 Peradarstvo Od 1960-ih godina nadalje peradarska proizvodnja u Hrvatskoj usmjerava se na industrijski način proizvodnje. Sve do
godine neprekidno raste (stopa oko 3% god.), poprimivši u znatnom dijelu sve odlike suvremenoga »industrijaliziranog« peradarstva. Zbog ratnih razaranja, napuštanja peradarskih farmi, procesa pretvorbe i pada kupovne moći, u proteklom desetogodišnjem razdoblju dolazi isprva do znatnog pada proizvodnje i kasnije do stagnacije88 . Prema zastupljenosti pojedinih vrsta peradi (1990.), 93% otpada na kokoši, 2% čine pure, 2% patke i 3% guske89 . Ostale vrste peradi, kao što su biserke, prepelice, fazani i golubovi, čine neznatni dio populacije peradi. Potrošnja peradarskih proizvoda (mesa i jaja) per capita u Hrvatskoj u 2000., s oko 15 do 17 kg mesa peradi i 170-180 jaja, negdje je između svjetskog prosjeka i prosjeka visoko razvijenih zemalja90 . I/I-7.4.7.1 Tov peradi Perad za proizvodnju mesa čini (ř 1997.-1999.) oko 7% ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje i oko 18% vrijednosti stočarstva. Pilići su daleko najznačajnija vrsta peradi (u tovu), no postoji još i komercijalna proizvodnja purana (3,7% od ukupne proizvodnje mesa peradi), dok je uzgoj gusaka, pataka znatno manje zastupljen, ekstenzivan i namijenjen lokalnoj potrošnji i prodaji91 . Iako niža od predratne, proizvodnja brojlera posljednjih godina raste; u
prema
godini se povećala za blizu četvrtinu (23%). U
godini je proizvodnja mesa peradi iznosila 76 476 tona. Potrošnja mesa peradi i prerađevina u prosjeku slijedi proizvodnju gotovo po istoj stopi, u tome brže prerađevina (pašteta, salama). Hrvatska je samodostatna u mesu peradi

(102); neto-izvoznik, no izvoz čini svega oko 1% proizvodnje. Ulaskom u WTO Hrvatska smanjuje carinske stope za uvoz, kako žive i smrznute peradi tako i prerađevina. Carine na smrznutu perad i prerađevine se smanjuju na koncu za više nego dvostruko, što bi moglo biti (povremeno) privlačno za izvoznike iz inozemstva, slično vrijedi i za aktualna dvostrana trgovinska uređenja sa susjednim zemljama (Slovenija i BiH). Obiteljska poljoprivredna gospodarstva drže veći dio peradi (61% u 2000.g), no njihov je udio niži od većine drugih stočarskih resursa, kao i udio u proizvodnji zbog znatno niže intenzivnosti. Intenzivna proizvodnja (tov) je u integriranom sustavu poljoprivredno-prehrambenih poduzeća i ugovorne proizvodnje pojedinačnih proizvođača (kooperacija) – što je najčešći slučaj; samo u poljoprivrednim poduzećima ili samo kod specijaliziranih proizvođača obiteljske poljoprivrede (bez ugovora). Tehnološka učinkovitost te proizvodnje, mjerena efikasnošću konverzije hrane i stopom smrtnosti, povećana kakvoća, asortiment i naglasak na promidžbu, ne odstupa znatnije od one u drugim zemljama92 . Oko 70% ukupne tovljene peradi dolazi od intenzivnih proizvođača. Ostala proizvodnja (30%) se odnosi na tradicijski, ekstenzivni način držanja peradi, većinom za vlastitu potrošnju ili manje za lokalno tržište93 . Osnovne poteškoće sadašnje proizvodnje brojlera su otežane mogućnosti dobivanja kredita, a također i moguća povećana uvozna konkurencija zbog obveza od pristupa WTO, posebice što nije za očekivati jače smanjenje cijena hrane za perad tj. troškova proizvodnje. Smanjenje carina će povećati konkurentni pritisak na peradarsku industriju u Hrvatskoj, a s konkurencijom iz inozemstva će se moći nositi oni koji će biti u mogućnosti da ekonomično proizvode, s nižim cijenama svojih proizvoda. Kalkulacija proizvodnje po metodi DRC (trošak domaćeg resursa)94 za obiteljska poljoprivredna gospodarstva s intenzivnom proizvodnjom brojlera pokazuje da je taj sektor visoko (međunarodno) konkurentan za svježe peradarsko meso, a na

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.