Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-1464/2001 od 4. prosinca 2002
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-1464/2001 od 4. prosinca 2002.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-1464/2001 od 4. prosinca 2002.
NN 158/2002 (30.12.2002.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-1464/2001 od 4. prosinca 2002.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2579 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe Đurđice Mandić iz Vinkovaca, koju zastupa Antun Križ, odvjetnik iz Vinkovaca, na sjednici Suda održanoj dana 4. prosinca 2002. godine, donio je ODLUKU I.
Ustavna tužba se usvaja.
II. Općinski sud u Vinkovcima dužan je donijeti presudu u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem P-1315/96 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, Đurđici Mandić iz Vinkovaca, Ul. Andrije Hebranga 12, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 - pročišćeni tekst), u iznosu od 8.000,00 kuna.
IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice za njezinu isplatu.
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje 1.
Ustavna tužba je podnesena prije pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem je podnositeljica, kao tužiteljica, zatražila poništenje odluke tuženika (Osnovne škole Bartola Kašića u Vinkovcima) o prestanku njezinog radnog odnosa, te vraćanje na rad i isplatu dospjelih plaća.
U ustavnoj tužbi navodi da predmetni radni spor traje ukupno od 1992. godine, a ponovni postupak nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1996. godine.
Smatra da su time povrijeđene ustavne odredbe članaka 3. i 14., a zbog činjenice da godinama ne ostvaruje nikakve prihode i da je dovedena na rub egzistencije, povrijeđenim smatra i svoja vlasnička prava (članak 48. Ustava).
Navedene povrede, po stajalištu podnositeljice, proizlaze iz povrede odredbe članka 29. stavka 1. Ustava, kojom se, pored ostalog, jamči građanima odlučivanje sudova o njihovim pravima i dužnostima u razumnom roku. Kako ističe podnositeljica, u konkretnom se slučaju radi o nepoštivanju razumnog roka za donošenje odluke suda u radnom sporu, koji je hitne naravi.
Podnositeljica traži da Ustavni sud Republike Hrvatske postupi sukladno odredbi, u vrijeme podnošenja ustavne tužbe, važećeg članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99; članak 63. prema izmijenjenom i dopunjenom Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, »Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).
Prema odredbi stavka 1. članka 63. Ustavnog zakona Ustavni će sud pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kada se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.
Člankom 63. stavcima 2. i 3. Ustavnog zakona, ustanovljena je obveza Ustavnog suda da, u slučaju kada usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku, nadležnom tijelu istodobno odredi rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama podnositelja, kao i da Ustavni sud odredi primjerenu naknadu podnositelju zbog povrede ustavnog prava, na teret državnog proračuna.
ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK 2.
Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnositeljice, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljice, zajmčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava:
P-1315/96, Općinskog suda u Vinkovcima od 4. rujna 2000. godine,
OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U VINKOVCIMA 3. Na temelju članka 69. stavka 2. Ustavnog zakona, u tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je, dopisima od 24. rujna 2001. i od 25. listopada 2001. godine, očitovanje Općinskog suda u Vinkovcima.
Iz izvješća tog suda, dostavljenog na ponovljeno traženje, dana 2. studenoga 2001. godine, proizlazi sljedeće:
Predmetni parnični postupak pokrenut je tužbom od 7. rujna 1992. godine, prvostupanjska odbijajuća presuda donesena je, nakon pet održanih ročišta za glavnu raspravu, dana 15. rujna 1993. godine. Tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen, da bi revizijskom odlukom obje nižestupanjske presude bile ukinute dana 23. studenoga 1995. godine i predmet vraćen sudu prvog stupnja.
Nakon ukidne revizijske odluke postupak je nastavljen ročištem za glavnu raspravu 28. siječnja 1997. godine, zatim ročištima u 1999. godini - 14. travnja, 29. travnja, 30. lipnja, 13. listopada, 30. studenoga i, zaključno, 29. prosinca.
U istom razdoblju provedeno je knjigovodstveno vještačenje.
Postupak pred sudom prvog stupnja okončan je međupresudom od 29. prosinca 1999. godine, kojom je poništena pobijana odluka o prestanku radnog odnosa.
Navedena međupresuda je potvrđena 4. svibnja 2000. godine, a 23. lipnja 2000. godine je tuženik izjavio reviziju, te se spis predmeta povodom te revizije nalazi na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Podnositeljica je paralelno zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se njezinom poslodavcu naložilo da je vrati na rad, te je privremena mjera i određena rješenjem od 4. rujna 2000. godine. U povodu žalbe tuženika, privremena mjera je ukinuta (Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž-1279/00 od 6. prosinca 2000. godine), te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Razlozi ukidanja privremene mjere nisu u očitovanju navedeni.
Također se ne navodi da bi bila donesena nova odluka o privremenoj mjeri, već je nakon njezinog ukidanja prvostupanjski sud donio rješenje (iz očitovanja Suda nije vidljivo s kojim datumom, ali prema navodu podnositeljice, to je bilo 10. svibnja 2001. godine - op. Ust. suda), prema kojem se iz parničnog spisa broj: P-1315/96 izdvajaju i fotokopiraju sva pismena koja se odnose na privremenu mjeru, dostavljaju se na spis istog Suda, broj: Ovr-2084/00, te se nakon toga cjelokupan spis dostavlja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, povodom revizije izjavljene protiv međupresude. Na navedeno rješenje podnositeljica je izjavila žalbu, a tuženik dao odgovor na žalbu.
U izvješću Općinskog suda u Vinkovcima se navodi i to da je u konkretnoj pravnoj stvari uložen veliki napor na postizanju nagodbe među strankama.
PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK 4.
Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je sljedeće: »Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).« Odredbom članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona propisano je sljedeće: »(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).
Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.« Ustavna tužba je osnovana.
5.
Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.
Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositeljice i dostavljenog očitovanja Općinskog suda u Vinkovcima, Ustavni sud utvrdio je da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.
Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:
5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA Prvostupanjski parnični postupak započeo je 7. rujna 1992. podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Vinkovcima, a ustavna tužba podnesena je 23. lipnja 2001. godine, što znači da postupak u ovom predmetu do podnošenja ustavne tužbe traje ukupno osam (8) godina, devet (9) mjeseci i šesnaest (16) dana.
Uzimajući u obzir da su u ovom postupku već bile donesene presude u prvom i drugom stupnju suđenja (i to u roku od samo nešto više od godine dana nakon utuženja), ali da je predmet revizijskom odlukom od 23. studenoga 1995. godine vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak, valja konstatirati da postupak, od ukidanja donesenih odluka do podnošenja ustavne tužbe traje pet (5) godina i sedam (7) mjeseci.
Tijekom tog razdoblja nadležni prvostupanjski sud održao je ukupno sedam (7) ročišta za glavnu raspravu počevši od 28. siječnja 1997., do zaključno 29. prosinca 1999. godine.
Od prvog ročišta 28. siječnja 1997. godine, pa do sljedećeg, 14. tavnja 1999. godine, protekle su dvije (2) godine, dva (2) mjeseca i šesnaest (16) dana, dok su sva preostala ročišta, njih pet, održana do konca iste, 1999. godine, a u istom razdoblju obavljeno je i knjigovodstveno vještačenje.
Unatoč navedenom, u konkretnoj je pravnoj stvari donesena samo međupresuda o pravnoj osnovi spora, koja je postala pravomoćna 4. svibnja 2000. godine, dok presuda o cjelini tužbenog zahtjeva tužiteljice - podnositeljice ustavne tužbe, nije donesena nakon pravomoćnosti međupresude, od čega je, do podnošenja ustavne tužbe, protekla jedna (1) godina, jedan (1) mjesec i devetnaest (19) dana.
Pored navedenog, valja naglasiti da je, zbog izostanka presuđenja o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, dana 7. lipnja 2000. godine (mjesec dana nakon pravomoćnosti međupresude) nadležnom prvostupanjskom sudu bio podnesen i prijedlog za određivanje privremene mjere vraćanjem podnositeljice na rad, o kojem je odlučeno u prvom stupnju 4. rujna 2000. godine, da bi odluka bila ukinuta po višem sudu 6. prosinca 2000. godine.
Od tada, pa do podnošenja ustavne tužbe, proteklo je šest (6) mjeseci i sedamnaest (17) dana, a da o privremenoj mjeri nije donesena nova prvostupanjska odluka.
Ustavni sud napominje, međutim, da je Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije) stupio na snagu dana 5. studenoga 1997. godine.
Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 134. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 56/90), dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje« koja, između ostaloga, propisuje sljedeće: »Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj«.
Sukladno navedenom, konvencijsko pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997. godine). S druge strane, pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku utvrđeno je ustavnim pravom u Republici Hrvatskoj 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/2000).
Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine u pravilu ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno pravo.
Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem, s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka, smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to jest, od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do 23. lipnja 2001. godine (to jest, do dana podnošenja ustavne tužbe podnositeljice), što ukupno iznosi tri (3) godine, sedam (7) mjeseci i osamnaest (18) dana.
5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA Ustavni sud utvrđuje da je u razmatranom razdoblju Općinski sud u Vinkovcima od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku poduzeo šest ročišta za glavnu raspravu, odredio knjigovodstveno vještačenje i donio međupresudu, koja je postala pravomoćna. Također je donio (naknadno ukinutu) odluku o privremenoj mjeri. Nakon pravomoćnosti međupresude, odnosno nakon ukidanja odluke o određivanju privremene mjere, nadležni sud nije poduzeo više niti jednu postupovnu radnju, osim dostave cjelokupnog spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Razdoblje potpune neaktivnosti nadležnog suda, dakle, u postupku povodom tužbe podnositeljice, računajući od pravomoćnosti međupresude, traje jednu (1) godinu, jedan (1) mjesec i devetnaest (19) dana, a u postupku povodom prijedloga podnositeljice za određivanje privremene mjere (računajući od dana ukidanja privremene mjere) šest (6) mjeseci i sedamnaest (17) dana.
Člankom 434. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99) propisano je da će sud u postupku u parnicama iz radnih odnosa uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
Člankom 330. stavkom 2. istog Zakona propisano je, za slučaj kada je međupresudom odlučeno o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, da će sud (prvog stupnja) zastati s raspravljanjem o visini tužbenog zahtjeva do pravomoćnosti međupresude.
Sukladno navedenim zakonskim odrebama, sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju morao nastaviti s postupkom odmah po pravomoćnosti donesene međupresude i donijeti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva podnositeljice. Ovo osobito imajući u vidu ukupno trajanje predmetnog spora do tada, kao i činjenicu da su za donošenje odluke bili ispunjeni svi uvjeti - pravomoćno presuđena pravna osnova i provedeno knjigovodstveno vještačenje glede visine tužbenog zahtjeva. Pri tom okolnost da je usporedno bio u tijeku revizijski postupak u svezi s pravomoćnom međupresudom ne opravdava nedonošenje odluke o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.
Jednako tako, glede postupka za određivanje privremene mjere vraćanjem podnositeljice na rad, stajalište je Ustavnog suda da ne postoje opravdani razlozi za neaktivnost nadležnog prvostupanjskog suda.
Naime, kada je postupak po prijedlogu za određivanje privremene mjere započet (a pravodobna odluka o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, da je donesena, konzumirala bi prijedlog i odluku o određivanju privremene mjere), te kada je u njemu donesena ukidna odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, onda je taj prvostupanjski sud bio dužan u najkraćem roku donijeti novu odluku o privremenoj mjeri umjesto ukinute.
Ovo osobito imajući u vidu da ukidna odluka datira od 6. prosinca 2000. godine, a radi se o postupku čije je temeljno obilježje hitnost, a svrha trenutačno uređenje kakvoga spornog pravnog odnosa, dok on ne bude trajno riješen.
5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJICE U SUDSKOM POSTUPKU) Podnositeljica ustavne tužbe, kao tužiteljica u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, svojim ponašanjem nije ni u čemu pridonijela duljini prvostupanjskog sudskog postupka.
5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA Dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o složenoj sudskoj stvari.
Mjerila prema kojima se ocjenjuje složenost sudskog predmeta (opsežnost izvođenja potrebnih dokaza, broj mogućih svjedoka koji bi trebali biti saslušani u postupku, eventualna potreba za provedbom postupka vještačenja, vrijeme potrebno za kolanje spisa u predmetima koji zahtijevaju suradnju više organa, provođenje sudskog postupka u više stupnjeva, odnosno vraćanje stvari na ponovno odlučivanje sudu nižeg stupnja te ostale radnje i postupci, koji bi mogli dovesti do zaključka da se radi o složenoj sudskoj stvari zbog koje bi sudski postupak u cijelosti ili u pojedinom stupnju opravdano mogao trajati dulje vrijeme), u konkretnom predmetu nisu zadovoljena.
Naime, kako je već i istaknuto u točki 6.6.2., sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju mogao (i morao) nastaviti s postupkom i donijeti odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odmah po pravomoćnosti donesene međupresude, jer su za to bili ispunjeni svi uvjeti - pravomoćno presuđena pravna osnova i provedeno knjigovodstveno vještačenje glede visine tužbenog zahtjeva. Postojanje navedenih elemenata nedvojbeno ne upućuje na zaključak da bi daljnje postupanje suda i donošenje odluke bilo složeno. Međutim, prvostupanjski sud, unatoč izloženom, nije dalje postupao u predmetnoj pravnoj stvari.
Kako je već i navedeno pod točkom 2. ovog obrazloženja, Vrhovni je sud svojim rješenjem, u povodu revizije tuženika, ukinuo i donesenu međupresudu o pravnoj osnovi spora i drugostupanjsku presudu kojom je međupresuda potvrđena. Valja, međutim, istaknuti da je pri tom taj sud, u obrazloženju svojeg rješenja, dao konkretne naputke sudu prvog stupnja za daljnje postupanje. Ustavni sud stoga stoji na stajalištu da i ta okolnost - što sud prvog stupnja u novom postupku treba slijediti naputke Vrhovnog suda - dodatno pojednostavljuje postupanje i donošenje odluke u ovom sudskom predmetu.
5.5. DRUGE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA DULJINU SUDSKOG POSTUPKA U svezi s navodima iz izvješća Općinskog suda u Vinkovcima o tome da je u predmetnom radnom sporu mnogo vremena utrošeno na pokušaj postizanja nagodbe među strankama, Ustavni sud utvrđuje da se navedeno ne bi moglo smatrati dostatnim razlogom za nedonošenje odluke suda u ovom (hitnom) sudskom postupku.
Naime, pokušaj postizanja nagodbe svakako je prethodio presuđenju, a razdoblje neposredno prije presuđenja (1999. godina) Ustavni sud nije niti ocijenio razdobljem neaktivnosti nadležnog suda, s obzirom na provedenih (čak) šest ročišta.
Međutim, okolnost da je u konkretnom slučaju održan velik broj ročišta i provedeno knjigovodstveno vještačenje, a da pri tom nagodba nije postignuta, a presuda donesena samo o pravnoj osnovi spora, ne ukazuje na neaktivnost, već na nedovoljnu učinkovitost u postupanju.
Potpuna neaktivnost nadležnog suda, međutim, kako je već istaknuto, nastupila je nakon pravomoćnosti međupresude, odnosno nakon ukidanja privremene mjere, za što ne postoje opravdani razlozi.
Nadalje, potrebno je na ovom mjestu ponovo napomenuti (kako je već navedeno pod točkom 2. i točkom 5.5.4. ovog obrazloženja) da je nakon podnošenja ustavne tužbe i nakon što je Općinski sud u Vinkovcima dostavio Ustavnom sudu svoje očitovanje o stanju konkretnog predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske, još dana 5. ožujka 2002., donio rješenje kojim je, u povodu revizije tuženika u sporu, ukinuo obje presude koje su bile donesene, čime su one prestale postojati i čime je postupak u ovom radnom sporu ponovo vraćen na sam početak, a novo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 20. studenoga 2002. godine.
Ta okolnost, kao i okolnost da je ukidanje donesenih presuda uslijedilo, prema obrazloženju revizijske odluke, i zbog toga što određene činjenice relevantne za presuđenje o samoj pravnoj osnovi spora, u provedenom postupku nisu utvrđene, dodatno upućuju na zaključak o nedovoljnoj učinkovitosti prvostupanjskog suda.
Stajalište je Ustavnog suda, s obzirom na prethodno navedeno, da ostale ustavne odredbe na koje podnositeljica ustavnom tužbom ukazuje (članci 3., 14. stavak 2. i članak 48. stavak 1. Ustava) i njihove eventualne povrede, u konkretnom slučaju nisu ustavnopravno relevantne, pa stoga nisu niti razmatrane.
Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu mogućnost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.
Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pri tom u vidu i vrstu postupka o kojem se radi, napose s obzirom na njegovu hitnost, ali uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.
Budući da je Ustavni sud ovlašten temeljem članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona u svakom pojedinom slučaju odrediti i rok za donošenje sudske odluke, na visinu naknade u konkretnom slučaju utjecala je i činjenica da je Općinskom sudu u Vinkovcima, temeljem točke II. izreke ove odluke, određen kratak rok u kojem je taj sud dužan donijeti odluku u predmetu broj: P-1315/96, čime se na najdjelotvorniji način ostvaruje i svrha samog sudskog postupka.
Broj: U-IIIA-1464/2001 Zagreb, 4. prosinca 2002.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Odluka, NN 158/2002-2579 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 158/2002 Broj dokumenta u izdanju: 2579 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 30.12.2002.
ELI: /eli/sluzbeni/2002/158/2579 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.