Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1095/2000 od

1. siječnja
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1095/2000 od
3. siječnja
4. NN 24/2003 (18.2.2003.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1095/2000 od
5. siječnja
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 361 Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću šestorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odluču­jući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe M. Š. iz I., zastupane od punomoćnica E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnica iz S., na sjednici Vijeća održanoj
7. siječ­nja
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se presuda Županijskog suda u S., broj: Gž-3433/99 od
9. svib­nja
10. godine. III. Predmet se vraća Županijskom sudu u S. na ponovni postupak. Obrazlože­nje
11. Ustavna tužba je podnijeta protiv presude Županijskog suda u S., broj: Gž-3433/99 od
12. svib­nja
13. godine, u predmetu radi isplate otpremnine. Presudom Županijskog suda uvažena je žalba tuženika u postupku »K.-i.« d.d. iz S. i preinačena presuda i rješe­nje Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97 od
14. siječ­nja
15. godine, na način da je tužbeni zahtjev podnosite­ljice ustavne tužbe, kao tužite­ljice u postupku za ponište­njem odluke o otkazu ugovora o radu, broj 41-493-2/97 od
16. svib­nja 1997., u dijelu pod točkom III., kojom je odlučeno o visini otpremnine, kao i zahtjev za isplatom razlike otpremnine u pobijanom dijelu iznosa od 6.277,02 kune, u cijelosti odbijen kao neosnovan. Presudom Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97 od
17. siječ­nja
18. godine, naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijet­njom ovrhe isplati podnosite­ljici iznos od 6.277,02 kune i naknadi parnični trošak. Podnosite­ljica je odbijena za preostali dio tužbenog zahtjeva. Rješe­njem je, pak, odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva uprav­ljenog na ponište­nje kao nezakonite odluke o otkazu, u dijelu u kojem je odlučeno o visini otpremnine.
19. Podnosite­ljica u ustavnoj tužbi navodi da je u parničnom postupku radi isplate otpremnine svoj tužbeni zahtjev teme­ljila na či­njenici da joj tuženik u postupku kod izračuna visine otpremnine nije uzeo u obzir i radni staž koji je ostvarila kod prednika tuženika. Prvostupa­njski sud, navodi podnosite­ljica, usvojio je tužbeni zahtjev, dok drugostupa­njski sud, teme­ljem žalbe tuže­nika iz postupka, u cijelosti preinačuje prvostupa­njsku presudu zbog razloga koji kao takvi nisu bili uopće postav­ljeni tijekom prvostupa­njskog postupka niti ih je tuženik isticao u svojoj žalbi. Smatra da su joj takvim postupa­njem povrijeđena ustavna prava iz članaka
20. stavka
21. i
22. Ustava. Nada­lje, podnosite­ljica ističe da ako bi bilo točno da je u konkretnom slučaju bila dužna prethodno tražiti zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca, onda je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a ne odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Također smatra da je Županijski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je isplata otpremnine, koju zaposlenik zahtijeva od poslodavca, novčano potraživa­nje iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbe članka
23. stavka
24. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, u nastavku: ZR), nije bilo potrebno prethodno se obratiti poslodavcu radi zaštite prava. Takvim postupa­njem suda smatra povrijeđenim odredbe članka
25. stavka
26. u svezi s člankom
27. stavkom
28. Ustava. Predlaže ukida­nje presude Županijskog suda u S. i vraća­nje istom na ponovno odlučiva­nje. Ustavna tužba je osnovana.
29. Člankom
30. stavcima
31. i
32. ZR propisano je da zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno ­nje­govo pravo, odnosno od dana sazna­nja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvare­nje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva ne udovo­lji tom zahtjevu, zaposlenik u da­lj­njem roku od 15 dana može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Stavkom
33. ZR propisano je da propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživa­nje iz radnog odnosa, u rokovima iz stavka
34. do
35. tog članka, ne može imati za pos­ljedicu gubitak prava na ta potraživa­nja.
36. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribav­ljen je spis Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/
37. Prvostupa­njski sud je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično udovo­ljio tužbenom zahtjevu podnosite­ljice i dosudio joj razliku iznosa otpremnine, za više zatraženi dio je odbio, a odbacio je tužbu u dijelu kojim je tražila ponište­nje odluke o otkazu u točki kojom je odlučeno o visini otpremnine. U obrazlože­nju prvostupa­njske presude izraženo je stajalište da je među strankama sporno, je li za obračun otpremnine va­ljalo uzeti godine radnog staža koje je podnosite­ljica ostvarila kod prednika tuženika (GP K.) ili je kao osnovicu za obračun otpremnine va­ljalo uzeti samo ono vrijeme koje je podnosite­ljica provela na radu kod tuženika. U tom smislu, prvostupa­njski sud smatra da je podnosite­ljica postavila deklaratoran zahtjev za ponište­nje od­luke, a ujedno i kondemnatoran zahtjev na isplatu. Kako pod­nosite­ljica, po miš­lje­nju suda, ima pravo postaviti direktan zah­tjev za isplatom, u smislu odredbe članka
38. stavka
39. ZR, što je podnosite­ljica i učinila u svojoj tužbi, to, po ocjeni prvostu-pa­nj­skog suda, ona nema pravnog interesa zahtijevati poništava­nje dijela odluke o otkazu i stoga je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio, tim više što podnosite­ljica poslodavcu nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, a u smislu odredbe članka 126., stavaka
40. do
41. ZR-a. Rasprav­ljajući o osnovanosti tužbenog zahtjeva uprav­ljenog na isplatu iznosa od 20.000,00 kuna, sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev i dosudio podnosite­ljici iznos od 6.277,02 kune, utvrđujući da tuženik, »K.-i.«, nije pravni s­ljednik poduzeća GP K., ali da odgovara za sve obveze prema zaposlenicima koje je od ­nje­ga preuzeo, a u smislu odredbe članka
42. ZR-a. Stoga, prvostupa­njski sud smatra da je u slučaju podnosite­ljice postojao kontinuitet radnog staža te da je podnosite­ljica ostvarila pravo na isplatu otpremnine za 15 godina staža koje je sveukupno provela kod poduzeća »K.«. Drugostupa­njski sud, teme­ljem žalbe tuženika, donosi presudu kojom preinačuje prvostupa­njsku presudu i rješe­nje te u cijelosti odbija tužbeni zahtjev podnosite­ljice. Smatra da se utvrđe­nje suda prvog stup­nja ne bi moglo prihvatiti kao pravilno. Dru­gostupa­njski sud zak­ljučuje da je pretpostavka osnovanosti tužbenog zahtjeva podnosite­ljice prizna­nje kontinuiteta radnog staža ostvarenog kod prednika tuženika s radnim stažom ostvarenim kod tuženika i da podnosite­ljica očito ima pravni interes po­ništavati odluku o otkazu ugovora o radu u dijelu kojim se priznaje visina otpremnine, što je upravo pobijani dio otkaza koji i nema deklaratoran karakter. Da bi podnosite­ljica stekla pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava nepriznava­nja kontinuiteta radnog staža, bilo je potrebno da se prethodno obrati poslodavcu, sukladno članku
43. ZR-a, utvrđuje drugostupa­njski sud. Kako podnosite­ljica to nije učinila, otkaz ugovora u pobijanom dijelu postao je konačan i pravomoćan i sud, stoga, ocje­njuje da nije mogao cijeniti zakonitost nepriznava­nja kontinuiteta radnog sta­ža, koji je od bitnog znače­nja za razrješe­nje tog spora, to zak­ljučuje da je tužbeni zahtjev podnosite­ljice neosnovan.
44. Analizom navoda ustavne tužbe, osporene presude i teme­ljem uvida u spis, Ustavni sud je utvrdio da je drugostupa­njski sud na štetu podnosite­ljice pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio ustavno pravo propisano člankom
45. stav­kom
46. Ustava, kojim je zajamčena jednakost svih pred zakonom. Otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvariva­nje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku
47. stavku
48. ZR-a, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnosite­ljice ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznava­nja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za pos­ljedicu gubitak prava na tu tražbinu. Drugostupa­njski sud je stoga pogrešno utvrdio da zakonitost nepriznava­nja kontinuiteta radnog staža nije mogao ocje­njivati jer je odluka o otkazu ugovora u pobijanom dijelu postala konačna i pravomoćna, a podnosite­ljica se nije prvo obratila tuženiku za zaštitu svog povrijeđenog prava nepriznava­nja kontinuiteta radnog staža. Podnosite­ljica je imala pravo, sukladno članku
49. stavku
50. ZR-a, zahtijevati direktnu zaštitu suda. Kako se u slučaju podnosite­ljice radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, kraj­nji ci­lj tužbe se može postići kondemnatornom tužbom jer pita­nje osnovanosti isplate razlike otpremnine uk­ljučuje utvrđiva­nje prizna­nja, odnosno nepriznava­nja, kontinuiteta radnog staža iz koga se taj zahtjev izvodi.
51. Ustavni sud je utvrdio da podnosite­ljici nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka
52. Ustava, kojim se svim držav­ljanima i strancima jamči jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
53. Glede istaknutih povreda iz članaka
54. stavka
55. i
56. stavka
57. Ustava, va­lja istaknuti da se na ­njima ne može teme­ljiti ustavna tužba. Odredbom članka
58. stavka
59. Ustava razrađuje se objektivno načelo zakonitosti u radu državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti. Člankom
60. stavkom
61. propisano je da sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona te ona ne sadrži ­ljudska prava i teme­ljne slobode u smislu članka
62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u nastavku: Ustavni zakon).
63. Slijedom navedenog, a sukladno člancima
64. i
65. Ustav­nog zakona, odlučeno je kao u izreci. Broj: U-III-1095/2000 Zagreb,
66. siječ­nja
67. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 24/2003-361 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 24/2003 Broj dokumenta u izdanju: 361 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 18.2.
68. ELI: /eli/sluzbeni/2003/24/361 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
69. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.