← Hrvatska

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1559/2000 od 12. ožujka 2003.

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1559/2000 od

  1. ožujka
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1559/2000 od
  3. ožujka
  4. NN 44/2003 (20.3.2003.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1559/2000 od
  5. ožujka
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 571 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, dopredsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana
  7. ožujka
  8. godine, donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  9. i članka
  10. stavka
  11. Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91, 28/92 i 113/93 – odluka Ustavnog suda, broj: U-I-206/1992, U-I-207/1992, U-I-209/1992, U-I-222/1992 od
  12. prosinca 1993.). II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  13. »HOMO« udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda iz Pule, koju zastupa predsjednica Mirjana Galo (u dalj­njem tekstu: predlagateljica), podnijela je Ustavnom sudu pri­jedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka
  14. i
  15. stavka
  16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Na­rodne novine«, broj 53/91, 28/92 i 113/93 – odluka Ustavnog suda, broj: U-I-206/1992, U-I-207/1992, U-I-209/1992, U-I-222/1992 od
  17. prosinca 1993.). Predlagateljica smatra da su osporene odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu u nesuglasnosti s odredbama članka
  18. stavaka
  19. i
  20. Ustava, jer se »kroz institut prebivališta sprovodi diskriminacija građana na nacionalnoj i vjerskoj osnovi«, i to »tako da od povlastice odredbe članka
  21. citiranog Zakona isključuje osobe koje nisu pripadnici hrvatskog naroda namećući im prethodno prijavu prebivališta kao preduvjet stjecanju državljanstva Republike Hrvatske, uvjet vrlo često teško ostvariv radi toga što je vezan za vitalne, egzistencijalne razloge u inozemstvu«. Predlagateljica svoje stajalište obrazlaže tvrdnjom da prebi­valište na području Republike Hrvatske u postupku stjecanja hrvat­skog državljanstva podrijetlom ima različito značenje kod pri­padnika nehrvatskog i hrvatskog naroda. Ističe da pripadnici nehrvatskog naroda, ako su rođeni u inozemstvu, stječu hrvatsko državljanstvo ako »propisno« prijave prebivalište u Republici Hrvatskoj, dok pripadnici hrvatskog naroda stječu hrvatsko državljanstvo podrijetlom iako nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Predlagateljica navodi da odredbe članka
  22. i članka
  23. stav­ka
  24. Zakona o hrvatskom državljanstvu razvrstavaju građane u dvije skupine koje u postupku utvrđivanja prava na državljanstvo imaju različit pravni i stvarni tretman. U jednu skupinu pripadaju osobe koje su podrijetlom iz Republike Hrvatske, ali nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj i nisu pripadnici hrvatskog naroda. U drugu skupinu pripadaju osobe koje jesu ili nisu podrijetlom iz Republike Hrvatske, koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, ali su pripadnici hrvatskog naroda. Takvim su zakonskim uređenjem, smatra predlagateljica, diskriminirane i osobe iz nacionalno mješovitih brakova koje prebivaju u inozemstvu, a žele ostati nacionalno neopredijeljene. Također su diskriminirane i osobe koje su po podrijetlu predaka (roditelja) hrvatski građani, ali nehrvatske nacionalne pripadnosti koji imaju prebivalište u inozemstvu.
  25. Osporene odredbe glase: Članak
  26. Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvat­ski državljanin ako do navršene
  27. godine života bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela Republike Hrvatske u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj ili se nastani u Republici Hrvatskoj. Dijete, rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava jednoj od pretpostavki iz stavka
  28. ovoga članka stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva. Dijete, koje stječe hrvatsko državljanstvo prema stavku
  29. ili
  30. ovoga članka, smatra se hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Članak
  31. stavak
  32. Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Repub­lici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka
  33. stavka
  34. točke
  35. ovoga zakona i dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.
  36. Prijedlog je poslan na odgovor Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koji je u svom očitovanju navelo razloge zbog kojih ga smatra neosnovanim. Prijedlog nije osnovan.
  37. U postupku ocjene osnovanosti prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi Zakona o hrvatskom državljanstvu, Ustavni sud je pošao od mjerodavne odredbe članka
  38. stavka
  39. Ustava koja glasi: Članak
  40. stavak
  41. Hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak ure­đuje se zakonom. U rješenju, broj: U-I-147/1992, U-I-206/1992, U-I-209/1992, U-I-148/1992, U-I-222/1992 od
  42. svibnja
  43. (»Narodne novine«, broj 49/1993), kojim je pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  44. stavka
  45. Zakona o hrvatskom državljanstvu, Ustavni sud je utvrdio da državljanstvo znači pravno pripadanje neke osobe određenoj državi odnosno da je to trajna pravna veza koja veže državu i pojedinca određujući tom pojedincu pravni položaj (status). U istom je rješenju Ustavni sud utvrdio i sljedeće: »Niti prema našem a niti prema međunarodnom pravu ne postoji pravo na stjecanje državljanstva. (...) Republika Hrvatska državnopravnim osamostaljenjem (
  46. listopada 1991.), odnosno raskidom državnopravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila bivšu SFRJ, postala je suverena i neovisna država. Kao država, s vlastitim međunarodnim subjektivitetom, ima punu slobodu uređivanja svog pravnog poretka, uključivo i pitanja državljanstva. To je i učinjeno i sukladno članku
  47. stavku
  48. Ustava, hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje se zakonom.«
  49. Prema odredbi članka
  50. Zakona o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko državljanstvo se stječe:
  51. podrijetlom,
  52. rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske,
  53. prirođenjem, te
  54. po međunarodnim ugovorima. Osporeni članak
  55. Zakona o hrvatskom državljanstvu ure­đuje pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva podri­jetlom (prema načelu ius sanguinis ili načelu tzv. krvne veze), a članak
  56. Zakona uređuje pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem (naturalizacijom, podomaćenjem) pod povoljnijim uvjetima. U prijedlogu kojim osporava ustavnost članaka
  57. i
  58. stav­ka
  59. Zakona o hrvatskom državljanstvu podnositeljica pogrešno poistovjećuje dvije različite i zasebne osnove stjecanja hrvatskog državljanstva: stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima.
  60. Stjecanje državljanstva podrijetlom temelji se na pravilu da dijete u času rođenja stječe državljanstvo svojih roditelja po sili zakona bez obzira na to koje su roditelji nacionalnosti, gdje je dijete rođeno, gdje je prebivalište roditelja u času djetetova rođenja i gdje će ono i njegovi roditelji živjeti. Za originaran način stjecanja državljanstva podrijetlom, prema tome, jedina je pravno relevantna činjenica ta što su oba roditelja djeteta u trenutku rođenja djeteta državljani određene države. Ako je taj uvjet ispunjen, onda ni prebivalište ni nacionalna pripadnost niti bilo koje drugo osobno ili statusno svojstvo roditelja nisu pravno relevantni za stjecanje državljanstva djeteta, jer ga ono stječe po sili zakona samom činjenicom što su mu oba roditelja državljani dotične države. Država, dakle, priznaje i pravno legitimira krvnu vezu iz­među roditelja-državljana te države i njihova novorođenog djeteta na način da i dijete ex lege priznaje kao svoga državljanina od časa njegova rođenja, a da istodobno ne zahtijeva provedbu nikakvog prethodnog postupka, odnosno ne zahtijeva donošenje nikakvog pojedinačnog akta kao pravne osnove za stjecanje državljanstva dotičnog djeteta. Novorođeno dijete podrijetlom stječe državljanstvo svojih roditelja u času svoga rođenja po sili samog zakona. Složeni slučajevi stjecanja državljanstva podrijetlom postoje onda kada je u času rođenja djeteta samo jedan roditelj državljanin određene države. U tom slučaju države, čiji je državljanin samo jedan djetetov roditelj, stjecanje državljanskog statusa djeteta rješavaju svojim nacionalnim zakonodavstvom na različite načine, pri čemu za stjecanje državljanstva djeteta podrijetlom postavljaju dodatne uvjete, najčešće vezane uz prebivalište roditelja ili uz mjesto rođenja djeteta. Sukladno navedenim pravilima o stjecanju državljanstva podrijetlom, hrvatski je zakonodavac propisao u članku
  61. stavku
  62. točki
  63. Zakona o hrvatskom državljanstvu da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani. Složene slučajeve stjecanja hrvatskog državljanstva djeteta podrijetlom, to jest slučajeve kada je samo jedan roditelj djeteta hrvatski državljanin, hrvatski je zakonodavac riješio tako što je u tim slučajevima propisao i pojedine dodatne zakonske uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se djetetu moglo podrijetlom priznati hrvatsko državljanstvo. Ti su dodatni uvjeti propisani u članku
  64. stavku
  65. točkama
  66. i 3., stavku 2., te u osporenom članku
  67. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a odnose se: – članak
  68. stavak
  69. točka 2.: na mjesto rođenja djeteta (je li dijete rođeno u Republici Hrvatskoj), ili – članak
  70. stavak
  71. točka 3.: na državljanski status drugog roditelja (je li drugi roditelj strani državljanin ili je osoba nepoznatog državljanstva ili je osoba bez državljanstva) ako je dijete rođeno u inozemstvu, – članak
  72. stavak 2.: na stjecanje hrvatskog državljanstva i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani sa srodničkim učinkom. Takvo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja, ili – članak 5.: na poduzimanje određenih pravnih radnji koje zakonodavac smatra potrebnim za stjecanje hrvatskog državljanstva djeteta podrijetlom od časa njegova rođenja (je li dijete pri­jav­ljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela Republike Hrvatske u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj do određenog roka, odnosno je li dijete nastanjeno u Republici Hrvat­skoj do određenog roka). Iznimno, i onom djetetu čiji je jedan roditelj hrvatski državljanin, a nisu poduzete navedene pravne radnje, zakonodavac je priznao stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom od časa njegova rođenja ako bi takvo dijete inače ostalo bez državljanstva ijedne države. Za sve složene slučajeve stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, uključujući i onaj uređen osporenim člankom
  73. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pravno relevantna činjenica jest hrvatsko državljanstvo jednog od djetetovih roditelja i ispunjenje jednog od dodatnih zakonskih uvjeta propisanih člankom
  74. stavkom
  75. točkama 2., 3., stavkom
  76. ili člankom
  77. Zakona o hrvatskom državljanstvu (uz već navedenu iznimku da dodatni zakonski uvjeti propisani u osporenom članku
  78. stavku
  79. Zakona ne moraju biti ispunjeni ako bi dijete inače ostalo bez državljanstva ijedne države). Nasuprot navedenom, predlagateljica u svom prijedlogu za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  80. Zakona o hrvatskom državljanstvu pogrešno tumači činjenicu podrijetla, jer je ne vezuje uz hrvatsko državljanstvo jednog od djetetovih roditelja, već uz činjenicu je li pojedina osoba u određenom razdoblju svoga života živjela na području Republike Hrvatske. Stoga je i distinkcija koju čini predlagateljica između »osoba koje su podrijetlom iz Republike Hrvatske, ali nemaju prebivalište u Repub­lici Hrvatskoj i nisu pripadnici hrvatskog naroda«, s jedne strane, i »osoba koje jesu ili nisu podrijetlom iz Republike Hrvatske, koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, ali su pripadnici hrvat­skog naroda«, s druge strane, u cijelosti pogrešno postav­ljena. Podrijetlo u smislu Zakona o hrvatskom državljanstvu odnosi se na krvnu vezu roditelja-hrvatskih državljana i njihovog djeteta, pa postoje samo osobe kojima su oba roditelja hrvatski državljani i osobe kojima je samo jedan roditelj hrvatski državljanin. U potonjem slučaju smatrat će se da je i dijete hrvatski državljanin temeljem krvne veze (podrijetla) i samo s jednim roditeljem-hrvatskim državljaninom ako su ispunjeni dodatni uvjeti propisani u članku
  81. stavku
  82. točkama
  83. ili 3., stavku
  84. ili u članku
  85. Zakona o hrvatskom državljanstvu (uz navedenu iznimku koja se odnosi na slučaj propisan osporenim člankom
  86. Zakona). Stoga, pri stjecanju hrvatskog državljanstva podrijetlom ne postoje »osobe koje su podrijetlom iz Republike Hrvatske« u smislu kako pojam »podrijetlo« tumači predlagateljica.
  87. Prirođenje je druga i posve različita pravna osnova za stjecanje hrvatskog državljanstva. Prirođenjem se u hrvatsko državljanstvo primaju punoljetni i poslovno sposobni stranci (strani državljani ili osobe bez državljanstva) koji na formalan način, upućivanjem pisanog zahtjeva nadležnom tijelu Republike Hrvatske, izraze pravnu volju za primitkom u hrvatsko državljanstvo. Primitak u hrvatsko državljanstvo prirođenjem uvijek pretpostavlja podnošenje zahtjeva nadležnom tijelu Republike Hrvatske, provedbu upravnog postupka i donošenje upravnog akta (rješenja) kojim se rješava o pravu stranca (podnositelja zahtjeva) za primitak u hrvatsko državljanstvo. U spomenutom rješenju od
  88. svib­nja
  89. godine Ustavni sud je već utvrdio da »osoba priro­đenjem (podomaćenjem, naturalizacijom) stječe državljanstvo na vlastiti zahtjev posebnim aktom nadležnog državnog organa. To je volja (zahtjev) određene osobe i odluka države.« Stranci mogu biti primljeni u hrvatsko državljanstvo priro­đenjem pod redovitim uvjetima (tzv. redovita naturalizacija) ili pod povoljnijim uvjetima (tzv. beneficirana naturalizacija). Uvjeti za primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod redovitim uvjetima propisani su u članku
  90. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a uvjeti za primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima propisani su u člancima
  91. do
  92. Zakona o hrvat­skom državljanstvu. Prirođenje pod povoljnijim uvjetima je poseban oblik naturalizacije vezan uz pojedina osobna ili statusna svojstva stranaca koji na formalan način izraze svoju pravnu volju za primitak u hrvatsko državljanstvo. U slučaju da stranac posjeduje neko od svojstava uz koja zakonodavac veže beneficiranu naturalizaciju, takvom se strancu pruža mogućnost da bude primljen u hrvatsko državljanstvo pod blažim zakonskim uvjetima od onih koji su propisani za redovitu naturalizaciju. Blaži zakonski uvjeti za primitak u hrvatsko državljanstvo propisani su za sljedeće kategorije stranaca: – za strance koji su rođeni na području Republike Hrvatske, – za strance koji su u braku s hrvatskim državljaninom i kojima je odobreno trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj, – za iseljenike (strance koji su se iselili iz Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno žive) i njihove potomke, – za strance koji su u braku s iseljenicima koji su stekli hrvat­sko državljanstvo, – za strance čiji bi primitak u hrvatsko državljanstvo pred­stav­ljao interes za Republiku Hrvatsku, – za strance koji su u braku s osobama koje su stekle hrvat­sko državljanstvo temeljem toga što je njihov primitak u hrvatsko državljanstvo bio od interesa za Republiku Hrvatsku, – za strance koji su pripadnici hrvatskog naroda. Hrvatski zakonodavac propisao je povoljnije uvjete i za ponovni primitak u hrvatsko državljanstvo osoba kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo pod zakonom propisanim pretpostavkama (slučajevi tzv. reintegracije ili ponovnog stjecanja državljanstva). Samo u dva od navedenih slučajeva prirođenja pod povoljnijim uvjetima zakonodavac zahtijeva da stranac ima formalnopravnu teritorijalnu vezu s Republikom Hrvatskom (prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 godina neprekidno ako je stranac rođen na području Republike Hrvatske, odnosno odobreno trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj ako je stranac u braku s hrvatskim državljaninom). U svim ostalim slučajevima, za primitak u hrvatsko državljanstvo ne traži se nikakva posebna formalna veza između stranca i područja Republike Hrvatske, odnosno nikakav kvalificirani boravak stranca na njezinom teritoriju. Osporena odredba članka
  93. stavka
  94. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da hrvatsko državljanstvo može priro­đenjem pod povoljnijim uvjetima steći pripadnik hrvatskog naroda, a da pri tom nema prebivalište u Republici Hrvatskoj. To je, prema tome, samo jedna od više pravnih osnova za beneficiranu naturalizaciju temeljem koje se ne traži nikakva posebna teritorijalna veza između stranca i Republike Hrvatske. Prema toj os­no­vi primitak u hrvatsko državljanstvo može zahtijevati i stranac - pripadnik hrvatskog naroda, bez obzira na njegovo prebivalište ili boravište, koji dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom (članak
  95. stavak
  96. Zakona) i koji udovoljava uvjetima iz članka
  97. stavka
  98. točke
  99. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer je po toj zakonskoj osnovi za prirođenje pravno relevantna samo pripadnost hrvatskom narodu. Nasuprot navedenom, predlagateljica u svom prijedlogu za ocjenu suglasnosti s Ustavom pogrešno tumači odredbu članka
  100. stavka
  101. Zakona o hrvatskom državljanstvu utvrđujući da se ona odnosi na osobe koje »stječu državljanstvo Republike Hrvat­ske po podrijetlu«, to jest na »osobe koje jesu ili nisu podrijetlom iz Republike Hrvatske, koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, ali su pripadnici hrvatskog naroda«. Pri prirođenju u hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima podrijetlo (u smislu krvne veze između roditelja-hrvatskih državljana i njihova djeteta) nije pravno relevantno. Pravno relevantna su određena osobna ili statusna svojstva samog stranca (podnositelja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo) kojima zakonodavac priznaje pravno značenje (rođenje na području Republike Hrvatske, brak s hrvatskim državljaninom, pravno svojstvo iseljenika, pripadnost hrvatskom narodu, itd.). Budući da se osporava odredba članka
  102. stavka
  103. Zakona o hrvatskom državljanstvu koja prirođenje pod povoljnijim uvjetima vezuje uz pripadnost stranca hrvatskom narodu, Ustavni sud napominje i to da je zakonodavac bio ovlašten toj kategoriji stranaca priznati pravnu mogućnost primitka u hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima. Radi se o uobičajenoj pravnoj osnovi za beneficiranu naturalizaciju poznatoj u državljanskom naturalizacijskom pravu velikog broja europskih država (Cipar, Francuska, Grčka, Poljska, i dr.). Pojedine države nacionalnu pripadnost stranca kao osnovu za beneficiranu naturalizaciju podižu i na razinu ustavnog načela (članak
  104. Ustava Republike Armenije, članak
  105. stavak
  106. Ustava Republike Bugarske, itd.). Neosnovano je, prema tome, pozivati se na odredbu članka
  107. stavka
  108. Zakona o hrvatskom državljanstvu i tvrditi da zbog povlastica koje se pružaju pripadnicima hrvatskog naroda temeljem te zakonske osnove postoji diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi između pripadnika hrvatskog naroda i pripadnika ne-hrvatskih naroda. Odredba članka
  109. stavka
  110. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje samo jednu od više posebnih osnova za primitak stranaca u hrvatsko državljanstvo po povoljnijim uvjetima, koje osnove izlaze izvan okvira redovite naturalizacije, a ni u kojem slučaju nisu usporedive s osnovama stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, kako to u svom prijedlogu pogrešno smatra predlagateljica.
  111. Sukladno svim prethodnim navodima, tvrdnje podnositeljice navedene u prijedlogu za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka
  112. i
  113. stavka
  114. Zakona o hrvatskom državljanstvu koje se svode na tvrdnju da se tim zakonskim odredbama »kroz institut prebivališta sprovodi diskriminacija građana na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a što je direktno suprotno članku
  115. stavcima
  116. i
  117. Ustava Republike Hrvatske« pokazuju se neosnovanima. Budući da se iz podneska predlagateljice može zaključiti kako je njihov prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka
  118. i
  119. stavka
  120. Zakona o hrvatskom državljanstvu povezan s problemom stjecanja hrvatskog državljanstva državljana bivše SFRJ, Ustavni sud napominje da je uređenje stjecanja odnosno utvrđivanja hrvatskog državljanstva na dan
  121. listopada
  122. godine, uslijed raspada bivše SFRJ i stvaranja Republike Hrvat­ske, podrobno obrazložio u spomenutom rješenju od
  123. svibnja
  124. godine, kao i u Odluci, broj: U-I-206/1992, U-I-207/1992, U-I-209/1992, U-I-222/1992 od
  125. prosinca
  126. godine (»Na­rod­ne novine«, broj 113/1993).
  127. Temeljem odredbe članka
  128. stavka
  129. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u izreci rješenja. Broj: U-I-1559/2000 Zagreb,
  130. ožujka
  131. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Dopredsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. Rješenje, NN 44/2003-571 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje: NN 44/2003 Broj dokumenta u izdanju: 571 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 20.3.
  132. ELI: /eli/sluzbeni/2003/44/571 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  133. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.