Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2074/2001 od 9. travnja 2003. i obrazloženje suprotnog glasa

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2074/2001 od

1. travnja
2. i obrazloženje suprotnog glasa Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2074/2001 od
3. travnja
4. i obrazloženje suprotnog glasa NN 67/2003 (19.4.2003.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2074/2001 od
5. travnja
6. i obrazloženje suprotnog glasa USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 794 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom, na sjednici održanoj
7. travnja
8. godine, donio je ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke Ministarstva obrane Republike Hrvatske, ur. broj: 512-01-00-499 od
9. travnja
10. godine, te se navedena Odluka poništava. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
11. Andrija Bartulić iz Splita, zastupan od Damira Batarela, odvjetnika u Splitu,
12. listopada
13. godine, podnio je pri­jedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke Ministarstva obrane Republike Hrvatske, ur. broj: 512-01-00-499 od
14. travnja
15. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).
16. Osporavanu Odluku donio je ministar obrane pozivom na odredbe članka
17. stavka 4., u vezi s člankom
18. stavkom
19. točkom 15., tada važećeg Zakona o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01). Osporavana odluka glasi: I. Strogo se zabranjuje svim pripadnicima Ministarstva obrane i oružanih snaga Republilke Hrvatske istup u sredstvima javnog priopćavanja bez odobrenja ministra obrane. II. Pripadnici Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske dužni su zamolbu za odobrenje s priloženim okvirnim sadržajem istupa u sredstvima javnog priopćavanja uputiti Upravi za odnose s javnošću i informiranju MORH-a. III. Pomoćnik ministra za odnose s javnošću i informiranje dužan je izvijestiti ministra obrane o svakom istupu u javnosti bez prethodno izdane suglasnosti. IV. Postupanje protivno točki I. i II. ove Odluke povlači za sobom stegovnu odgovornost prema odredbama Stegovnika OS RH. V. Ovlašteni zapovjednici dužni su protiv prekršitelja ove Odluke pokrenuti stegovni postupak i o tome pismeno obavijestiti Kabinet ministra obrane u roku od 48 sati nakon neovlaštenog istupa u javnosti. VI. Za provedbu ove Odluke odgovorni su načelnik Glavnog stožera OS RH i pomoćnici ministra obrane. VII. Odluka stupa na snagu danom donošenja.
20. Osporavana Odluka stupila je na snagu danom donošenja, nije objavljena u službenom glasilu, a dostavljena je načelniku Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, glavnom inspektoru obrane, tajniku Ministarstva obrane Republike Hrvat­ske, pomoćnicima ministra i Upravi za pravne poslove Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
21. Iz sadržaja prijedloga predlagatelja proizlazi da on smatra kako osporavana Odluka nije u suglasnosti s odredbama članka
22. tada važećeg Zakona o obrani, kao i s odredbama članka 14., članka
23. stavka 1., članka
24. stavka 1., članka
25. i članka
26. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući svoj prijedlog, predlagatelj navodi da odredbe članka
27. stavka
28. točke
29. tada važećeg Zakona o obrani, a na koji je ministar obrane pozivao pri donošenju osporavane Odluke, ne daje pravnu osnovu za uređenje pitanja istupanja djelatnika Ministarstva obrane u sredstvima javnog priopćavanja na način kako je to učinjeno tim aktom. Nadalje se ističe da u osporavanoj Odluci nisu određeni jasni kriteriji prema kojima ministar dopušta ili ne dopušta istupe u javnosti pojedinim osobama, što upućuje na opasnost od arbitrarnosti i samovolje ministra. Time se ujedno, prema navodima podnositelja, izravno ugrožava jednakost gra­đana pred zakonom, jer se istupi određenim osobama u javnim glasilima omogućavaju, odnosno zabranjuju s obzirom na okolnost kojoj političkoj stranci pripadaju, te je li njihova stranka ili koalicija na vlasti, ili u oporbi.
30. Slijedom iznijetoga, predlagatelj je predložio pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti osporavane Odluke s Ustavom i zakonom, te njezino ukidanje.
31. Na vlastitu pobudu, koristeći se ovlaštenjem iz članka
32. stavka
33. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), ovaj Sud je ocjenjivao suglasnost osporavane Odluke i s odredbom članka
34. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/21), u vezi s odredbom članka
35. stavka
36. alineje
37. tada važećeg Zakona o obrani, te s odredbama članka
38. i članka
39. stavka
40. Ustava. Na navedeno Sud se odlučio iz razloga postojanja sumnje da u konkretnom slučaju osporavana Odluka nije donesena na način i u okvirima ovlasti koje ministar obrane ima na temelju Ustava i zakona. Prijedlog je osnovan.
41. Prema članku
42. stavku
43. alineji
44. Ustava, Ustavni sud odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom. Pod drugim propisom u smislu navedene ustavne odredbe podrazumijeva se propis donesen unutar zakonskog ovlaštenja od strane nadležnog tijela državne vlasti radi provedbe zakona, odnosno propis kojega tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i druge pravne osobe s javnim ovlastima donose unutar svog djelokruga utvrđenog Ustavom i zakonom. Dakle, radi se o aktu općeobveznog karaktera, donesenog od strane nadležnih tijela državne vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te drugih pravnih osoba s javnim ovlastima, koji uređuje odnose na općenit način i koji se odnosi u pravilu na neodređeni krug adresata. Iz sadržaja osporavane Odluke razvidno je da se njome zabranjuje svim pripadnicima Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske istup u sredstvima javnog priopćavanja bez odobrenja ministra obrane. Nadalje, određuje se nadležno tijelo Ministarstva obrane za zaprimanje zamolbe za istupe u javnosti, kao i za provedbu Odluke. Ujedno, tom Odlukom utvrđena je dužnost pokretanja stegovnog postupka protiv pripadnika oru­žanih snaga Republike Hrvatske koji istupe u javnosti bez pret­hod­no dobivene suglasnosti, a sukladno Stegovniku oružanih snaga Republike Hrvatske. S obzirom na sadržaj osporavane Odluke, ovaj Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o normativnom aktu koji ima karakteristike drugog propisa u smislu odredbe članka
45. stavka
46. alineje
47. Ustava. Ovo iz razloga što se on odnosi na sve pripadnike oružanih snaga Republike Hrvatske, jer se njime osobno neodređenom krugu adresata nalažu određene obveze i jer sadrži naznaku nadležnog tijela i utvrđivanje vrste postupka koji se provodi protiv onih koji postupaju suprotno od tražene dispozicije.
48. Prema članku
49. stavku
50. Ustava, prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u »Narodnim novinama«, službenom listu Republike Hrvatske. Osporavana Odluka, iako je po svom karakteru drugi propis u smislu odrebe članka
51. stavka
52. alineje
53. Ustava, nije objav­ljena na način utvrđen odredbom članka
54. stavka
55. Ustava. Na temelju navedenoga, tijekom ustavnosudskog postupka je utvrđeno da osporavana Odluka, s obzirom na način publiciranja, nije u suglasju s odredbom članka
56. stavka
57. Ustava.
58. Prema odredbi članka
59. Ustava, u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Također, svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Prema odredbi članka
60. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93, 92/96, 48/99 i 15/00), između ostaloga, propisano je da ministri donose pravilnike, naredbe i naputke za provedbu zakona i drugih propisa kada su na to izrijekom ovlašteni, u granicama ovlasti. Prema odredbi članka
61. stavka
62. točke
63. tada važećeg Zakona o obrani, Ministarstvo obrane obavlja poslove koji se odnose na informativno-psihološku djelatnost, osnove među­narodne vojne suradnje, obrazovni sustav Hrvatske vojske, znanstvenu i istraživačku djelatnost, publicističku i drugu nakladničku djelatnost za potrebe oružanih snaga i izdavanje vojnog tiska. Prema odredbi stavka
64. navedenog članka, ministar obrane donosi propise za koje je ovlašten i izdaje stručne upute za izvršavanje propisa iz članka
65. stavka
66. tada važećeg Zakona o obrani. Iz odredaba članka
67. stavka
68. točke
69. tada važećeg Za­kona o obrani razvidno je nepostojanje izričitog ovlaštenja mi­nistra na normativno uređivanje pitanja istupa djelatnika oružanih snaga u sredstvima javnog priopćavanja. Zakonsko ovlaštenje na obavljanje određenih poslova koji se odnose na informativno-psiho­lošku djelatnost, bez izričite zakonske osnove za donošenje drugog propisa kojim se pravo istupa u sredstvima javnog priopčavanja pripadnicima oružanih snaga ograničava, ne može biti pravna osnova za donošenje akta sa sadržajem kojeg ima osporavana Odluka. Slijedom navedenog, tijekom ustavnosudskog postupka je utvrđeno da je ministar obrane, donoseći osporavanu Odluku, prekoračio granice svojih ovlasti utvrđenih zakonom. Ovo iz razloga što u tada važećem Zakonu o obrani nije postajala odred­ba koja bi ga izrijekom ovlastila na donošenje odluke kojom se pravo istupa u sredstvima javnog priopćavanja pripadnicima oružanih snaga ograničava. Poglavito takvo ovlaštenje ne proizlazi iz odredaba članka
70. tada važećeg Zakona o obrani, na koje se je ministar pri donošenju osporavane Odluke pozivao. Donoseći osporavanu Odluku bez izričitog zakonskog ovlaštenja, ministar obrane postupa na način suprotan odredbama članka
71. Zakona o sustavu državne uprave, a time i na način suprotan ustavnim odredbama sadržanim u članku
72. Ustava. Postupanje ministra na opisani način također čini osporavanu Odluku u cijelosti nesuglasnom s navedenim odredbama Ustava i Zakona.
73. Odredbama članka
74. Ustava jamči se opća jednakost građana kao i jednakost svih pred zakonom. Člankom
75. stav­kom
76. Ustava jamči se sloboda mišljenja i izražavanje misli. Osporavanom Odlukom strogo se zabranjuje svim pripadnicima Ministarstva obrane i oružanih snaga Republilke Hrvatske istup u sredstvima javnog priopćavanja bez odobrenja ministra obrane. Nakon analize osporavane odluke, utvrđeno je da njome nisu razrađena mjerila niti određene teme u vezi s kojima je istup u sredstvima javnog priopćavanja djelatnicima oružanih snaga zabranjen bez prethodne suglasnosti ministra. Također, nije odre­đeno odnosi li se navedena zabrana i na djelatnike oružanih snaga kada oni istupaju u sredstvima javnog priopćavanja u svojstvu građanske osobe izvan radnog vremena i o temama koje nisu u direktnoj vezi s oružanim snagama Republike Hrvatske. Osporenom odlukom ujedno se daje u cijelosti diskrecijsko pravo ministru odlučiti o pravu pripadnika oružanih snaga na istup u sredstvima javnog priopćavanja, bez ikakvih uvjeta ili ograničenja. Ustavna prava mogu se ograničiti zakonom, ali samo da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, pri čemu svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, kako je to propisano člankom
77. Ustava. Uvažavajući specifičnosti poslova koji se obavljaju unutar oružanih snaga, ovaj Sud ocjenjuje da se ograničavanje prava na slobodu mišljenja i izražavanje misli putem sredstava javnog priopćavanja, s obzirom na djelatnost koju pojedina osoba obav­lja, može ograničiti samo srazmjerno svrsi radi koje se to ograničavanje uvodi. Svako daljnje ograničavanje, koje nije u neposrednoj vezi s nadležnostima državnog tijela u kojem odre­đena osoba obavlja djelatnost, niti je u vezi sa zaštićenim dobrima iz članka
78. Ustava, dovodi do povrede načela jednakosti građana utvrđene člankom
79. Ustava. Legitimna svrha ograničavanja prava na istupe u sredstvima javnog priopćavanja bi u konkretnom slučaju mogla postojati radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, te zaštite pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, na način i u granicima izričito propisanim zakonom. Međutim, osporavanom Odlukom ministar obrane je, bez izričitoga zakonskog ovlaštenja, prisvojio mogućnost odlučivanja o istupima u sredstvima javnog priopćavanja pripadnika oružanih snaga na način i u opsegu koji je neprimjeren svrsi ograničavanja i kojim se povređuju druga Ustavom zaštićena ljud­ska prava i temeljne slobode. Slijedom iznesenog, tijekom ustavnosudskog postupka je utvrđeno da osporavana Odluka nije u suglasnosti niti s odredbama članka
80. i članka
81. stavka
82. Ustava.
83. Tijekom ustavnosudskog postupka Sud nije utvrdio da bi osporavana odluka, s obzirom na njen sadržaj, bila u nesuglasju s odredbama članka
84. stavka 1., članka
85. i članka
86. Ustava.
87. Prema odredbi članka
88. stavka
89. Ustavnog zakona, Ustavni sud može poništiti propis, uzimajući u obzir sve okolnosti od važnosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući u vidu osobito težinu povrede Ustava ili zakona i interes pravne sigurnosti, ako se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, te ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj. Ocjenjujući osporavani akt sa strane njegove ustavnosti i s obzirom na karakter povrede Ustavom zaštićenih ljudskih prava i temeljnih sloboda građana, utvrđenih u ustavnosudskom postup­ku, ovaj Sud je odlučio osporavanu odluku poništiti. Slijedom navedenoga, utvrdivši da osporavana Odluka nije u suglasju s odredbom članka
90. Zakona o sustavu državne uprave, te utvrdivši njezino nesuglasje s odredbama članka 5., članka 14., članka
91. stavka
92. i članka
93. stavka
94. Ustava, na temelju odredbe članka
95. stavka
96. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke. Odluka o objavi iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi članka
97. stavka
98. Ustavnog zakona.
99. Zaključno, Sud smatra potrebnim obrazložiti postojanje postupovnih pretpostavki za odlučivanje o biti stvari u konkretnom slučaju. Prestankom važenja zakona kao pravne osnove za donošenje drugog propisa, prestaju važiti i drugi propisi doneseni u svrhu provedbe zakona, ako u prelaznim i završnim odredbama novog zakona nije drugačije određeno. Hrvatski sabor je, na sjednici održanoj
100. ožujka
101. godine, donio Zakon o obrani, koji je stupio na snagu, sukladno odredbi članka
102. Zakona, osmog dana od dana njegove objave. Navedeni Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 33/02 od
103. ožujka
104. godine. Prema odredbi članka
105. Zakona o obrani, danom njegovog stupanja na snagu prestao je važiti Zakon o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01). Donoseći osporavanu Odluku ministar obrane pozivao se na odredbe članka
106. Zakona o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01). Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje suglasnost drugog propisa s Ustavom i zakonom samo ukoliko je taj propis na snazi. Pres­tankom važenja osporavanog akta tijekom ustavnosudskog postupka prestaju postojati postupovne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, uz iznimku propisanu odredbom članka
107. Ustavnog zakona. Prema odredbi članka
108. Ustavnog zakona, između ostaloga, Ustavni sud mora obustaviti postupak u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka. U konkretnom slučaju, međutim, ovaj Sud je utvrdio da je osporavanu Odluku ministar obrane donio bez izričitog ovlaštenja i zakonske osnove sadržane u tada važećem Zakonu o obrani. S obzirom na navedeno utvrđenje, prestanak važenja Zakona o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01), nije bio od utjecaja na postojanje osporavane Odluke. Slijedom navedenoga, Sud je ocijenio da su pri odlučivanju u konkretnom slučaju postojale postupovne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, a sukladno odredbama Ustavnog zakona. Broj: U-II-2074/2001 Zagreb,
109. travnja
110. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smiljko Sokol, v. r. **** OBRAZLOŽENJE SUPROTNOG GLASA I. Na temelju članka
111. stavka
112. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske, obrazlažemo i objavljujemo mišljenje o predmetu broj: U-II-2074/2001 o kojem smo na Sjednici Ustavnog suda, održanoj
113. travnja
114. godine, glasovali suprotno većini sudaca. II. Osporenu Odluku, urbroj: 512-01-00-499 od
115. travnja
116. godine, čiji je sadržaj naveden u Odluci Ustavnog suda, broj: U-II-2074/2001 od
117. travnja
118. godine, donio je ministar obrane pozivom na odredbe članka
119. stavka
120. u vezi s člankom
121. stavkom
122. točkom
123. Zakona o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01, u daljnjem tekstu: Zakon o obrani iz
124. godine). Odredbama članka
125. Zakona o obrani iz
126. godine bilo je propisano: Članak
127. stavak
128. točka
129. Ministarstvo obrane obavlja poslove koji se odnose na: (...)
130. informativno-psihološku djelatnost, osnove međunarodne vojne suradnje, obrazovni sustav Hrvatske vojske, znanstvenu i istraživačku djelatnost, publicističku i drugu nakladničku djelatnost za potrebe oružanih snaga i izdavanje vojnog tiska; (...). Članak
131. stavak
132. Ministar obrane donosi propise za koje je ovlašten i izdaje stručne upute za izvršavanje poslova iz stavka
133. i
134. ovog članka. Osporena Odluka nije stručna uputa za izvršavanje poslova Ministarstva obrane propisanih člankom
135. stavkom
136. Zakona o obrani iz
137. godine. Nije sporno da ona sadržajno predstavlja propis, jer zadovoljava značajke apstraktnog i generalnog postavljanja pravila ponašanja. Također nije sporno da u članku
138. stavku
139. točki
140. u vezi s člankom
141. stavkom
142. Zakona o obrani iz
143. godine nije sadržano zakonsko ovlaštenje ministra za donošenje osporene Odluke. Konkretno, u članku
144. stavku
145. točki
146. Zakona o obrani iz
147. godine nije sadržana zakonska osnova za do­nošenje provedbenog propisa ministra obrane kojim bi se uredili postupak i uvjeti za davanje odobrenja za istup pripadnika Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske u sredstvima javnog priopćavanja, te štetne pravne posljedice (pokretanje stegovne odgovornosti) u slučaju nepostupanja u skladu s pravilima koje je u tom pitanju propisao ministar. Iako se pri donošenju osporene Odluke ministar nije pozvao na odredbu članka
148. Zakona o obrani iz
149. godine, potrebno je utvrditi da ovlaštenje ministra za donošenje osporene Odluke nije proizlazilo ni iz odredaba tog članka Zakona, koje su glasile: Članak
150. stavci
151. i
152. Zabranjena je svaka politička djelatnost, osnivanje stranaka, održavanje političkih skupova i manifestacija u oružanim snagama. Zabranjuje se vojnim osobama i osobama na službi u oružanim snagama sudjelovanje u uniformi na skupovima, ophodima i demonstracijama. Odredbe članka
153. stavaka
154. i
155. Zakona o obrani iz
156. godine bile su neposredno primjenjive na pojedinačne slučajeve i zakonodavac nije ovlastio ministra obrane da ih svojim propisima podrobnije razradi. Iz prethodnih je utvrđenja razvidno da je ministar obrane osporenu Odluku donio bez izričitog zakonskog ovlaštenja. U članku
157. stavku
158. točki
159. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01) propisano je: Članak
160. stavak
161. točka
162. Ministar predstavlja ministarstvo i upravlja njegovim radom, a osobito: (...)
163. donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten, (...). Sukladno navedenom, osporena Odluka nezakonita je u formalnom smislu, jer ju je ministar obrane donio, a da za njezino donošenje nije imao izričito zakonsko ovlaštenje. III. Prije pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom osporene Odluke pred Ustavnim sudom, zakonodavac je donio novi Zakon o obrani (»Narodne novine«, broj 33 od
164. ožujka
165. godine, u daljnjem tekstu: Zakon o obrani iz
166. godine). Prema izričitoj odredbi članka
167. Zakona o obrani iz
168. godine, danom stupanja na snagu tog Zakona prestao je važiti Zakon o obrani iz
169. godine. Jesu li na snazi podzakonski akti (propisi) doneseni na temelju Zakona o obrani iz
170. godine, ocjenjuje se prema odred­bi članka
171. stavka
172. Zakona o obrani iz
173. godine i primjenom pravila o posrednoj (prešutnoj) derogaciji. Članak
174. stavak
175. Propisi doneseni u skladu s odredbama Zakona o obrani (»Narodne novine«, br. 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96., 31/98., 78/
176. i 16/01.) ostaju na snazi do donošenja propisa iz stavka
177. ovoga članka ako su u skladu s odredbama ovoga Zakona. Sukladno tome, u postupku ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom osporene Odluke Ustavni sud je morao prethodno odgovoriti na pitanje je li osporena Odluka još uvijek na snazi ili je pak prestala važiti danom stupanja na snagu novog Zakona o obrani iz
178. godine. O odgovoru na to pitanje ovisila je nadležnost Ustavnog suda u konkretnom predmetu. IV. Mišljenja smo da je osporena Odluka prestala važiti
179. travnja
180. godine, na dan stupanja na snagu Zakona o obrani iz
181. godine, te da u vrijeme pokretanja postupka za ocjenu njezine suglasnosti s Ustavom i zakonom pred Ustavnim sudom više nije bila na snazi. U članku
182. stavku
183. Zakona o obrani iz
184. godine izrijekom je propisano: Državnim službenicima i namještenicima zabranjena je u vojnim objektima i objektima Ministarstva obrane svaka politička djelatnost: osnivanje stranaka, održavanje političkih skupova i demonstracija te javno istupanje u svezi sa odnosima i stanjem u Ministarstvu obrane bez odobrenja ministra obrane ili osobe koju on ovlasti. Prema tome, od
185. travnja
186. godine javno istupanje u vezi s odnosima i stanjem u Ministarstvu obrane zabranjeno je svakom državnom službeniku i namješteniku zaposlenom u Ministarstvu obrane po sili zakona osim u slučaju kad ministar obrane ili osoba koju on ovlasti izričito odobri takvo javno istupanje. Na taj je način Zakon o obrani iz
187. godine uredio pitanja u vezi s javnim istupanjem državnih službenika i namještenika i time je preuzeo bitan sadržaj osporene Odluke ministra obrane iz
188. godine. Odredba članka
189. stavka
190. Zakona o obrani iz
191. godine neposredno se primjenjuje na pojedinačne slučajeve. U članku
192. Zakona o obrani iz
193. godine, naime, određeno je da samo propisi doneseni u skladu s odredbama Zakona o obrani iz
194. godine ostaju na snazi i nakon
195. travnja
196. godine. Osporena Odluka nije donesena u skladu s odredbama Zakona o obrani iz
197. godine, jer za njezino donošenje ministar nije imao izričito zakonsko ovlaštenje, pa je ona prestala važiti primjenom pravila o posrednoj (prešutnoj) derogaciji stupanjem na snagu Zakona o obrani iz
198. godine. U konkretnom slučaju propis više pravne snage, i to zakon, uredio je pitanja koja su bila uređena osporenom Odlukom. V. Umjesto utvrđenja da je osporena Odluka prestala važiti na dan stupanja na snagu Zakona o obrani iz
199. godine, Ustavni sud je u svojoj Odluci, broj: U-II-2074/2001 od
200. travnja
201. godine, utvrdio sljedeće: »Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje suglasnost drugog propisa s Ustavom i zakonom samo ukoliko je taj propis na snazi. Prestankom važenja osporavanog akta tijekom ustavnosudskog postupka prestaju postojati postupovne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, uz iznimku propisanu odredbom članka
202. Ustavnog zakona. Prema odredbi članka
203. Ustavnog zakona, između ostaloga, Ustavni sud mora obustaviti postupak u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka. U konkretnom slučaju, međutim, ovaj Sud je utvrdio da je osporavanu Odluku ministar obrane donio bez izričitog ov­laštenja i zakonske osnove sadržane u tada važećem Zakonu o obrani. S obzirom na navedeno utvrđenje, prestanak važenja Zakona o obrani (»Narodne novine«, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01) nije bio od utjecaja na postojanje osporavane Odluke.« Polazeći od takvog utvrđenja, izrazili smo mišljenje da osporenu Odluku treba ukinuti. Takvo stajalište bilo bi utemeljeno i na ustaljenom stajalištu ovog Suda u slučajevima kad podzakonski propis uprave nije donesen u skladu sa zakonom u formalnom smislu. Osim toga, pravno stajalište Ustavnog suda prema kojem »prestanak važenja Zakona o obrani... nije bio od utjecaja na postojanje osporavane Odluke« nije pravilno. Ono, naime, pretpostavlja pravnu mogućnost nevezane pravne egzistencije podzakonskih općenormativnih akata za provedbu zakona (tzv. provedbenih propisa uprave) u pravnom poretku Republike Hrvatske. Time se ruše temeljne pravne postavke o egzistencijalnom i sadržajnom djelovanju načela zakonitosti prema podzakonskim općenormativnim aktima uprave, dosada nedvojbene u nacionalnom zakonodavstvu, pravnoj praksi i pravnoj doktrini. VI. Polazeći od utvrđenja da je osporena Odluka prestala važiti
204. travnja
205. godine, mišljenja smo da je Ustavni sud mogao postupiti na jedan od dva, Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, predviđena načina. – Prvo, Ustavni sud je mogao obustaviti postupak u povodu prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom osporene Odluke. Takvo bi rješenje Ustavnog suda bilo utemeljeno na članku
206. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji propisuje da Ustavni sud mora obustaviti postupak u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka. U dosadašnjoj praksi Ustavnog suda prestanak važenja određenog zakona ili drugog propisa u pravilu je tumačen kao prestanak postojanja pretpostavki za vođenje ustavnosudskog postupka. – Drugo, Ustavni sud je mogao razmotriti mogućnost primjene ovlaštenja iz članka
207. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. To iz razloga jer je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom u konkretnom slučaju podnesen
208. listopada
209. godine. Odredbe članka
210. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske glase: Članak 56.