← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003., te dva izdvojena mišljenja sudaca od 17. srpnja 2003.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2188/2001 od

  1. srpnja 2003., te dva izdvojena mišljenja sudaca od
  2. srpnja
  3. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2188/2001 od
  4. srpnja 2003., te dva izdvojena mišljenja sudaca od
  5. srpnja
  6. NN 120/2003 (26.7.2003.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2188/2001 od
  7. srpnja 2003., te dva izdvojena mišljenja sudaca od
  8. srpnja
  9. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1699 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom, na sjednici održanoj dana
  10. srp­nja
  11. godine, donio je ODLUKU I. Prihvaća se prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka
  12. stavka
  13. Pravilnika o općim uvjetima za obav­lja­nje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97) te se ta odredba ukida. II. Ukinuta odredba prestaje važiti na dan
  14. listopada
  15. godine. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  16. Prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka
  17. stavka
  18. Pravilnika o općim uvjetima za obav­lja­nje telekomunikacijskih usluga podnijelo je Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske »Potrošač«, koje predstav­lja predsjednica Jadranka Kolarević (u da­lj­njem tekstu: predlagate­lj). Predlagate­lj smatra da osporena odredba Pravilnika nije suglasna s odredbama članka
  19. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, u da­lj­njem tekstu: ZOO). Osporena odredba Pravilnika određuje: »Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava«. Odredba članka
  20. Zakona o obveznim odnosima određuje: »U zasniva­nju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih dava­nja. Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušava­nja toga načela povlači pravne pos­ljedice«.
  21. Kao razloge osporava­nja predlagate­lj navodi da je osporena odredba Pravilnika, po kojoj potrošači plaćaju pretplatu koja ne sadrži plaća­nje stvarne usluge, ne­go se odnosi na spremnost davate­lja usluga da ugovorenu uslugu i izvrše, suprotna navedenoj zakonskoj odredbi ZOO, jer primjenom osporene odredbe Pravilnika dolazi do narušava­nja načela jednake vrijednosti uzajamnih dava­nja.
  22. Sukladno člancima
  23. i
  24. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), prijedlog je dostav­ljen na odgovor Ministarstvu pomorstva, prometa i veza. Uprava za pošte i telekomunikaciju Ministarstva pomorstva, prometa i veza u svom očitova­nju navodi: Spremnost telekomunikacijskog sustava znači da on i u sta­nju mirova­nja pretplatničkog terminalnog uređaja obav­lja određene poslove ispitiva­nja, nadzira­nja i bi­lježe­nja sta­nja navedenog terminalnog uređaja. Navedeni poslovi rezultiraju troškom koji je jednak za sve korisnike telekomunikacijske usluge u sta­nju mirova­nja i neovisan je o korište­nju telekomunikacijskog sustava. Smatraju da je način obračuna pretplate u Pravilniku sukladan sa Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01), prema načelu jednakosti koje se mora osigurati svim korisnicima usluga, kao i s odredbom članka
  25. ZOO, jer je poštovano načelo jednake vrijednosti uzajamnih dava­nja. Također navode da se prema Šestom izvještaju o provođe­nju telekomunikacijskog re­gularnog paketa u Europskoj zajednici, prihvaćenog od strane Europske komisije
  26. prosinca
  27. godine, u 15 zema­lja Europske zajednice naplaćuje mjesečna naknada za korište­nje linija (koja odgovara pretplati u Republici Hrvat­skoj), a koja u prosjeku iznosi 13 eura. Prijedlog je osnovan.
  28. Pravilnik o općim uvjetima za obav­lja­nje telekomunikacijskih usluga donio je Ministar pomorstva, prometa i veza, teme­ljem članka
  29. stavka
  30. Zakona o telekomunikacijama (»Narod­ne novine«, broj 53/94). Odredbom članka
  31. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99) određeno je: »

(1)Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana ­nje­govog stupa­nja na snagu.
(2)Ravnate­lj Zavoda će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana ­nje­govog stupa­nja na snagu.
(3)Do donoše­nja podzakonskih propisa iz stavaka
  1. i
  2. ovoga članka primje­njivat će se odredbe propisa donesenih na teme­lju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom«. Osporeni Pravilnik (»Narodne novine«, broj 84/95) primje­njuje se i nakon isteka roka od godine dana, kada su trebali biti doneseni propisi sukladno članku
  3. novog Zakona o telekomunikacijama iz
  4. godine.
  5. Ustavni sud je pokrenuo postupak ocjene suglasnosti osporene odredbe članka
  6. stavka
  7. Pravilnika s Ustavom i zakonom, teme­ljem odredbe članka
  8. stavka
  9. podstavka
  10. Ustava Republike Hrvatske, jer je osporeni Pravilnik »drugi propis« u smislu citirane odredbe. Odredbom članka
  11. stavka
  12. Zakona o telekomunikacijama, nalaže se obveza davate­lja govornih usluga da ih mora obav­ljati u skladu s Pravilnikom, čime se ograničava autonomija ugovornih strana u pogledu sadržaja ugovora koje­g sklapaju. Stranke ne mogu pre­govarati o drukčijim uvjetima obav­lja­nja usluga od onih propisanih Pravilnikom, jer je navedena odredba Zakona prisilni propis. Postupe li stranke protivno tome, kada u pogledu nekih pita­nja to Pravilnik ne dopušta, tako ugovorena odredba sklop­ljenog ugovora bila bi ništava (članak
  13. i članak
  14. stavak
  15. ZOO). Kako Pravilnik sadrži i opće uvjete obav­lja­nja telekomunikacijskih usluga, kada je u pita­nju načelo slobode ugovara­nja, kao teme­ljno načelo ugovornog prava, i ove odredbe treba smatrati propisom.
  16. U postupku ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom osporene odredbe Pravilnika, Ustavni sud je razmatrao mjerodavne odredbe: – Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01) – Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99) – Pravilnika o općim uvjetima za obav­lja­nje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95).
  17. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba članka
  18. stavka
  19. Pravilnika nesuglasna odredbama članka 14., članka
  20. i članka
  21. Zakona o telekomunikacijama. U članku
  22. stavku
  23. Zakona re­gulira se obveza davate­lja javnih govornih usluga da mora obav­ljati usluge na način, u rokovima i po postupku određenom ovim Zakonom i Pravilnikom o općim uvjetima za obav­lja­nje javnih govornih usluga, te u skladu sa zakonima i drugim propisima. Određiva­nje cijene usluga nije sadržaj Pravilnika, a za utvrđiva­nje načela cjenovnog sustava za određiva­nje cijena javnih govornih usluga, mjerodavne su odredbe članka
  24. i članka
  25. Zakona o telekomunikacijama. Osim što sadrži odredbe o mogućnosti ugovara­nja nižih cijena od odobrenih, Zakon ne sadrži odredbu koja propisuje posebnu naknadu za spremnost telekomunikacijskog sustava kao telefonske pretplate. Određiva­nje pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava iz članka
  26. stavka
  27. osporenog Pravilnika nije sukladno načinu utvrđiva­nja cijena usluga iz Zakona o telekomunikacijama, pa osporena odredba nije suglasna Zakonu.
  28. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka
  29. ZOO kao jednom od teme­ljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasniva­nju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih dava­nja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvariva­nje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka
  30. ZOO) propisiva­njem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od ­nje prima. Zakonom se određuju i pravne pos­ljedice u slučaju narušava­nja načela jednake vrijednosti dava­nja. Ugovorom se može drukčije odrediti, ali samo na teme­lju sporazumno izražene vo­lje ugovornih strana prilikom ulaska u ugovorni odnos, odnosno ­nje­govoj kasnijoj izmjeni, s obzirom na autonomiju ugovornih strana i ­njihovu ravnopravnost u obveznom odnosu kao teme­ljnih načela primje­njivih u privatnopravnim odnosima. Autonomija dopušta da se slobodno izraženom vo­ljom odnos danog i prim­ljenog odredi i drukčije od onoga kako to propisuje Zakon, ali ne može doći bez vo­lje ugovornih strana. Rad­nje koje davate­lj usluga mora poduzeti da bi pružio govorne usluge treba smatrati sastavnim dijelom pruža­nja govornih usluga i obuhvaćene su obvezom davate­lja da usluge pruži uskladno ugovoru. Ovo je sastavni dio obveze iz članka
  31. stavka
  32. ZOO, koja odredba je jedno od teme­ljnih načela tog Zakona da je dužnik »dužan u izvršava­nju obveza postupati s paž­njom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa«, kao i obveze iz stavka
  33. tog članka, da je »dužan u izvršava­nju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom paž­njom, prema pravilima struke i običajima (paž­nja dobrog struč­njaka)«. Sadržajno ove norme ugrađene su u odredbe Zakona o telekomunikacijama, kojima se propisuju obveze davate­lja govornih usluga. Sadaš­nje pravno uređe­nje plaća­nja pretplate, kao paušalne naknade za spremnost davate­lja usluga da pruži uslugu, a čija visina nije razvidna ni mjer­ljiva, u odnosu na pružene usluge, a bez mogućnosti korisnika usluga da na to utječe u pre­govorima, ima za pos­ljedicu nejednakost u ugovornim odnosima u kojima je odnos činidbe i protučinidbe toliko nerazmjeran da korisnik, kroz pretplatu za spremnost plaća najveću cijenu kada uopće ne koristi govorne usluge. Time je najočitije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti dava­nja. Ovo načelo bilo bi poštovano kada bi korisnik govornih usluga plaćao naknadu koja odgovara vrijednosti usluga koje koristi. Ta se vrijednost može propisati cjenikom, ali mora biti u razmjeru s pruženim i korištenim uslugama. Poštiva­nje tog načela bilo bi i ostvariva­nje prava korisnika usluga sa planira i organizira svoje troškove.
  34. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka
  35. stavka
  36. Ustava, koja propisuje: »U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom«. Ovo iz razloga što se radi o podzakonskom aktu koji ne smije biti u nesuglasju s odredbama Zakona o telekomunikacijama i načelima ZOO.
  37. S obzirom na izneseno donesena je Odluka kao u izreci, a na teme­lju odredaba članka
  38. alineje
  39. Ustava, te odredaba članka
  40. stavaka
  41. i
  42. Ustavnog zakona. Objava ove odluke teme­lji se na članku
  43. Ustavnog zakona. Broj: U-II-2188/2001 Zagreb,
  44. srp­nja
  45. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r. Na temelju članka
  46. stavaka
  47. i
  48. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske dajemo IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku broj: U-II-2188/2001 od
  49. srpnja
  50. godine Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-II-2188/2001 od
  51. srpnja
  52. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je ukinuta odredba članka
  53. stavka
  54. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97). I. Ustavnopravno relevantne činjenice vezane uz donošenje i važenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga iz
  55. godine
  56. Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz
  57. godine) donio je ministar pomorstva, prometa i veza na temelju članka
  58. stavka
  59. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94; u daljnjem tekstu: Zakon iz
  60. godine). Pravilnik je stupio na snagu
  61. listopada
  62. godine, osmog dana od dana njegove objave u »Narodnim novinama«. Zakon iz
  63. godine prestao je važiti stupanjem na snagu Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01; u daljnjem tekstu: Zakon iz
  64. godine). Zakon iz
  65. godine objavljen je u »Narodnim novinama«
  66. srpnja
  67. godine, a stupio je na snagu i počeo se primjenjivati osmog dana od dana njegove objave, to jest
  68. srpnja
  69. godine. Odredbom članka
  70. Zakona o telekomunikacijama iz
  71. godine propisano je: Zakon koji prestaje važiti Članak
  72. Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 53/94.)«.
  73. Podzakonski akti (propisi) doneseni na temelju Zakona iz
  74. godine nastavili su se primjenjivati i nakon prestanka važenja Zakona iz
  75. godine na temelju kojega su doneseni, pod uvjetima propisanim člankom
  76. Zakona iz
  77. godine koji glasi: Članak 100.
(1)Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.
(2)...
(3)Do donošenja podzakonskih propisa iz stavaka
  1. i
  2. ovoga članka primjenjivat će se odredbe propisa donesenih na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom.
  3. Rok od godinu dana propisan člankom
  4. stavkom
  5. Zakona iz
  6. godine istekao je
  7. srpnja
  8. godine. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka
  9. stavka
  10. Pravilnika iz
  11. godine podnesen je
  12. listopada
  13. godine. II. Razlozi zbog kojih izreka i obrazloženja sadržana u točkama 7.,
  14. i
  15. Odluke nisu ustavnopravno utemeljena
  16. Članak
  17. stavak
  18. Pravilnika ukinut je s obrazloženjem da nije u suglasnosti s člankom
  19. Zakona iz
  20. godine koji propisuje: Pravilnik o govornim uslugama Članak 14.
(1)Davatelj javnih govornih usluga mora usluge obavljati na način, u rokovima i po postupku određenim ovim Zakonom, Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik o govornim uslugama), te u skladu sa zakonima i drugim propisima.
(2)Pravilnikom o govornim uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.
(3)Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar. Ukinuta odredba članka
  1. stavka
  2. sadržana je u Pravilniku o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Članak
  3. Zakona iz
  4. godine ne odnosi se na Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Njime se propisuje sadržaj Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga. Radi se, prema tome, o dva različita pravilnika. Stoga odredbe članka
  5. Zakona iz
  6. godine nisu i ne mogu biti mjerodavne za ocjenu suglasnosti članka
  7. stavka
  8. Pravilnika iz
  9. godine sa Zakonom iz
  10. godine. Nije prihvatljivo, naime, pozivati se na sadržaj jednog pravilnika (koji je predviđen novim zakonom i koji se tek treba donijeti) i po toj osnovi utvrđivati da su odredbe posve drugog pravilnika, donesene temeljem Zakona iz
  11. godine, suprotne sadržaju novog Zakona iz
  12. godine.
  13. Članak
  14. stavak
  15. Pravilnika ukinut je i s obraz­lože­njem da nije u suglasnosti s člancima
  16. i
  17. Zakona iz
  18. godine. Članci
  19. i
  20. Zakona iz
  21. godine, uključujući njihove izmjene i dopune, glase: Cijene za javne govorne usluge Članak 15.
(1)Načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu u vrijeme slabog i jakog prometa, kao i u dane vikenda i blagdana propisuje ministar.
(2)Svaki davatelj javnih govornih usluga sa znatnijom tržišnom snagom prema članku 32. ovog Zakona donosi i na prikladan način objavljuje jedinstveni cjenik javnih govornih usluga za cijelo područje na kojem pruža te usluge uz suglasnost Zavoda.
(3)Radi ostvarenja gospodarskih ili promidžbenih ciljeva davatelji javnih govornih usluga iz stavka
  1. ovog članka mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama od cijena utvrđenih cjenikom iz stavka
  2. ovog članka, što se mora na prikladan način obznaniti korisnicima usluga. Cijene tržišnih telekomunikacijskih usluga Članak 28.
(1)Za obavljenu uslugu korisnik usluga plaća cijenu usluge prema cjeniku usluga davatelja usluga.
(2)Davatelj usluga može s pojedinim korisnicima usluga ugovarati i nižu cijenu pojedinih usluga od cijene utvrđene cjenikom usluga u skladu s načelom nediskriminacije.
(3)Davatelj usluga redovito i na pristupačan način izvješćuje korisnike usluga o novim uslugama, načinu i uvjetima pod kojima se korisnici mogu koristiti uslugama, te o cijenama usluga.
(4)Cijene usluga koje pruža samo jedan davatelj usluga na tržištu odobrava Vijeće za telekomunikacije. Odredbom članka
  1. stavka
  2. Zakona iz
  3. godine dana je ovlast ministru da propiše načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu. Razradu pojedinih odredaba zakona radi njihove primjene ministar propisuje pravilnikom (članak
  4. stavak
  5. Zakona o sustavu državne uprave, »Narodne novine«, broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01). Stoga smatramo neosnovanom tvrdnju navedenu u točki
  6. obrazloženja Odluke prema kojoj »određivanje cijena usluga nije sadržaj Pravilnika«. Članak
  7. Zakona iz
  8. godine, s druge strane, nije mje­ro­davan »za utvrđivanje načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga« (točka
  9. obrazloženja Odluke). Člankom
  10. Zakona iz
  11. godine uređuju se cijene posebnih tržišnih telekomunikacijskih usluga, a ne cijene javnih govornih usluga, zbog čega se i taj dio točke
  12. obrazloženja Odluke ne ukazuje osnovanim.
  13. Kad bi se, međutim, i zanemarile činjenice navedene u točkama
  14. i
  15. ovog mišljenja i kad bi se pretpostavilo da su utvrđenja navedena u točki
  16. obrazloženja Odluke utemeljena, izreka Odluke i dalje bi ostala ustavnopravno neprihvatljiva. Cjelokupni članak
  17. Pravilnika nosi naziv »Cijene usluga« i glasi: Cijene usluga Članak 50.
(1)Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava.
(2)Obračunski elementi tarifnog sustava telefonskog prometa na temelju kojih korisnici plaćaju ostvarene usluge zasnivaju se na sljedećim načelima: – cijena svih vrsta telefonskih razgovora utvrđuje se na bazi cijene impulsa, a u međunarodnom prometu na bazi cijene jedne minute trajanja razgovora, – registriranje podataka za naplatu obavljenih razgovora obavlja se tarifnim impulsima, a trajanje impulsnih intervala po zonama određuje se: 1. za unutrašnji promet – tarifnim sustavom telefonskog prometa, 2. za međunarodni promet – iz cijene minute razgovora određene međunarodnim protokolima i utvrđene cijene impulsa u unutrašnjem prometu.
(3)U unutrašnjem prometu primjenjuju se najmanje dvije vrste tarife temeljene na ustaljenim dnevnim prometnim pro­mjenama opterećenja telefonske mreže od kojih je najmanje jedna s odgovarajućim popustom u razdoblju slabijeg opterećenja telekomunikacijske mreže. Odlukom je ukinuta samo odredba stavka
  1. članka
  2. Pravilnika koja se odnosi na pretplatu, a da istodobno nisu ukinute odredbe stavaka
  3. i
  4. istog članka kojima se propisuju obračunski elementi tarifnog sustava telefonskog prometa na temelju kojih korisnici plaćaju ostvarene usluge. Utvrditi da određenje cijena usluga nije sadržaj pravilnika (jer su to samo uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga), a istodobno ne ukinuti sve njegove odredbe kojima se uređuju cijene usluga, smatramo pravno nedosljednim postupanjem. Ukidanjem stavka
  5. članka
  6. Pravilnika iz
  7. godine kojim se propisuje pretplata i istodobnim zadržavanjem stavaka
  8. i
  9. članka
  10. istog Pravilnika kojim se propisuju obračunski elementi tarifnog sustava, Ustavni sud prekoračio je svoje Ustavom utvrđene nadležnosti jer je svojom Odlukom odredio novu strukturu cijena usluga i na taj način neovlašteno preuzeo zadaću regulatora društvenih odnosa u području telekomunikacijskih usluga.
  11. Članak
  12. stavak
  13. Pravilnika ukinut je i s obrazlo­že­njem da nije u suglasnosti s člankom
  14. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO), koji glasi: U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice. U točki
  15. obrazloženja Odluke navedeno je: Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka
  16. ZOO kao jednom od temeljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvarivanje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka
  17. ZOO) propisivanjem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od nje prima. Za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka
  18. stavka
  19. Pravilnika iz
  20. godine nije mjerodavan članak
  21. ZOO-a. Ukinutu odredbu Pravilnika, naime, nije moguće ocjenjivati s aspekta poštivanja načela jednake vrijednosti uza­jam­nih davanja, jer se njezin sadržaj iscrpljuje u pravnom odre­đenju naknade i glasi: Pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava. Prema tome, ukinutom se odredbom članka
  22. stavka
  23. Pravilnika ne propisuju uvjeti i modaliteti plaćanja naknade. Njome se ne propisuje je li naknada paušalna ili nije, određuje li se naknada u jednakim iznosima ili ne, plaćaju li naknadu svi pretplatnici ili ne, mora li visina naknade izražavati ekonomski trošak davatelja usluge ili je njome dopušteno ostvarivati dobit, odnosno kolika je visina naknade, itd. Stoga nisu osnovani navodi sadržani u točki
  24. obrazloženja Odluke kojima se utvrđuje nesuglasnost ukinute odredbe članka
  25. stavka
  26. Pravilnika iz
  27. godine s člankom
  28. ZOO-a, jer »sadašnje pravno uređenje pretplate, kao paušalne naknade za spremnost davatelja usluga da pruži uslugu, a čija visina nije razvidna ni mjerljiva, u odnosu na pružene usluge, a bez mo­gućnosti korisnika usluga da na to utječe u pregovorima, ima za posljedicu nejednakost u ugovornim odnosima u kojima je odnos činidbe i protučinidbe toliko nerazmjeran da korisnik, kroz pretplatu za spremnost plaća najveću cijenu kada uopće ne koristi govorne usluge«. Ti bi se navodi mogli odnositi samo na ugovore koje sklapa davatelj usluge s konkretnim korisnicima usluga (pretplatnicima). Članak
  29. ZOO-a mogao bi, prema tome, biti mjerodavan samo u postupku pokrenutom ustavnom tužbom kojom bi se osporavale konkretne sudske odluke donesene u predmetu poništaja poje­dinačnog ugovora između davatelja usluga i konkretnog pretplatnika zbog eventualne povrede načela jednake vrijednosti davanja, to jest zbog očitog nerazmjera između činidbe i prutuči­nidbe (prekomjerno oštećenje). Ugovorni odnosi davatelja i korisnika usluga nisu, međutim, predmet uređenja ukinute odredbe članka
  30. stavka
  31. Pravilnika iz
  32. godine. Članak
  33. ZOO-a stoga nije mjerodavan u ovom ustavnosudskom postupku, jer se u njemu ocjenjuje suglasnost s Ustavom i zakonom propisa koji sadrži pravnu definiciju pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava. Stoga je i obrazloženje sadržano u točki
  34. Odluke, koje se oslanja na povredu načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u ugovornim odnosima, ustavnopravno neutemeljeno.
  35. U točki
  36. obrazloženja Odluke navedeno je: Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka
  37. stavka
  38. Ustava, koja propisuje: U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom. U odnosu na pravno i činjenično stanje izloženo u točkama
  39. do
  40. ovog mišljenja proizlazi da je Ustavni sud ukinuo članak
  41. stavak
  42. Pravilnika zato što sadržaj te odredbe Pravilnika nije u suglasnosti sa zakonom, pa time ni s Ustavom. Smatramo da za takvo utvrđenje nije bilo ustavnopravne osnove. U Odluci nije naveden nijedan ustavnopravno relevantan razlog koji bi ukazivao na osnovanost stajališta da ukinuta odredba članka
  43. stavka
  44. Pravilnika iz
  45. godine nije u suglasnosti s člankom
  46. Zakona iz
  47. godine, odnosno da su za nju mjerodavne odredbe članaka
  48. i
  49. Zakona iz
  50. i članka
  51. ZOO-a. III. Problem dopustivosti postupanja Ustavnog suda temeljem prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka
  52. stavka
  53. Pravilnika
  54. U ustavnosudskom postupku bilo je potrebno razmotriti i postupovne pretpostavke dopustivosti provedbe postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka
  55. stavka
  56. Pravilnika iz
  57. godine. Unatoč tome što je Zakon iz
  58. prestao važiti na temelju članka
  59. Zakona iz
  60. godine, podzakonski akti doneseni na temelju Zakona iz
  61. godine nastavili su se primjenjivati pod uvjetima iz članka
  62. Zakona iz
  63. godine (v. točku
  64. ovog mišljenja). U roku propisanom člankom
  65. Zakona iz
  66. godine (to jest, najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu, što znači do
  67. srpnja
  68. godine), nadležni ministar nije donio propis koji je bio dužan donijeti prema odredbama Zakona iz
  69. godine. U tom roku nije prestala ni primjena osporene odredbe članka
  70. stavka
  71. Pravilnika, jer do isteka tog roka (to jest, do
  72. srpnja
  73. godine) nije utvrđeno da je Pravilnik u suprotnosti s odredbama Zakona iz
  74. godine.
  75. U članku
  76. stavku
  77. Zakona iz
  78. godine izrijekom je propisano da se podzakonski propisi donijeti na temelju Zakona iz
  79. primjenjuju do donošenja novih podzakonskih propisa ako nisu u suprotnosti s novim zakonom, a da novi podzakonski propisi moraju biti doneseni najkasnije u roku od godine dana od stupanja na snagu Zakona iz
  80. (to jest, do
  81. srpnja
  82. godine). Sukladno tome, u ustavnosudskom postupku bilo je potrebno prethodno odgovoriti na pitanje je li Pravilnik iz
  83. godine u formalnopravnom smislu uopće na snazi ili je pak prestao važiti istekom zakonskog roka od godine dana, po sili zakona,
  84. srpnja
  85. godine. Prethodno utvrđenje ustavnopravno je relevantno, jer je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka
  86. stavka
  87. Pravilnika iz
  88. godine podnesen
  89. listopada
  90. godine. Članak
  91. podstavak
  92. Ustava Republike Hrvatske propisuje: Ustavni sud Republike Hrvatske (...) može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana. Članak
  93. stavak
  94. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisuje:
(1)Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana. Prethodno utvrđenje da je Pravilnik iz 1995. godine prestao važiti po sili zakona 28. srpnja 2000. godine dovelo bi do daljnjeg utvrđenja da je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine podnesen nakon isteka roka propisanog člankom 128. podstavkom 3. Ustava i člankom 56. stavkom 1. Ustavnog zakona. U tom bi slučaju Ustavni sud bio dužan:
  1. a)odbaciti prijedlog s utvrđenjem da je nepravodobno podnesen te da ne postoje procesnopravne pretpostavke propisane Ustavom i Ustavnim zakonom za odlučivanje u biti stvari i/ili
  2. b)temeljem članka 105. Ustavnog zakona obavijestiti Vladu Republike Hrvatske da nadležni ministar u zakonskom roku nije donio podzakonski propis koji je bio dužan donijeti. Zagreb, 17. srpnja 2003. Suci dr. sc. Petar Klarić, v. r. mr. sc. Ivan Matija, v. r. dr. sc. Jasna Omejec, v. r. dr. sc. Smiljko Sokol, v. r. * * * Na temelju članka 27. stavka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku broj: U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003. godine Protivim se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-II-2188/2001, donesene na sjednici Ustavnog suda 9. srpnja 2003. godine, kojom je ukinut članak 50. stavak 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97) iz slijedećih razloga: IZREKA ODLUKE 1. Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik) donio je ministar pomorstva, prometa i veza 1995. godine na temelju odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) koji propisuje samo nadležnost za donošenje tog Pravilnika. Sadržaj osporenog Pravilnika određen je člankom 16. stavkom 2. istog Zakona koji glasi: »
(2)Pravilnikom o uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.«
  1. Zakon o telekomunikacijama iz
  2. godine prestao je važiti na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99), koji je stupio je na snagu
  3. srpnja
  4. godine. Odredbom članka
  5. Zakona o telekomunikacijama iz
  6. godine propisano je: »Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94.)«.
  7. Podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o telekomunikacijama iz
  8. godine nastavljaju se primjenjivati pod uvjetima iz članka
  9. Zakona o telekomunikacijama iz
  10. godine koji glasi: »
(1)Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.
(2)(...)
(3)Do donošenja podzakonskih propisa iz stavaka
  1. i
  2. ovoga članka primjenjivat će se odredbe propisa donesenih na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom.«
  3. U Zakonom propisanom roku, što znači do
  4. srpnja
  5. godine, nadležni ministar nije donio propis koji je bio dužan donijeti prema odredbama Zakona o telekomunikacijama iz
  6. godine. U tom roku nije prestala ni primjena osporene odredbe članka
  7. stavka
  8. Pravilnika, jer do isteka tog roka (
  9. srpnja
  10. godine) nije utvrđeno da je Pravilnik u suprotnosti s odredbama Zakona o telekomunikacijama iz
  11. godine.
  12. Budući da je u članku
  13. stavku
  14. Zakona o telekomunikacijama iz
  15. godine izrijekom propisano da se podzakonski propisi donijeti na temelju Zakona iz
  16. godine mogu primjenjivati najduže godinu dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, Pravilnik je u formalnopravnom smislu prestao važiti istekom zakonskog roka od godine dana, dakle po sili zakona,
  17. srpnja
  18. godine.
  19. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka
  20. stavka
  21. Pravilnika, Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske »Potrošač« podnijelo je
  22. listopada
  23. godine. Članak
  24. podstavak
  25. Ustava Republike Hrvatske glasi: »Ustavni sud Republike Hrvatske (...) može ocjenjivati us­tav­nost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana.« Članak
  26. stavak
  27. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, nastavno: Ustavni zakon) propisuje: »
(1)Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona te ustav­nost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana.« Činjenica da se odredba članka
  1. stavka
  2. Pravilnika primjenjuje iako je prestala važiti, ne daje tom Pravilniku karakteristike drugog propisa u smislu članka
  3. podstavak
  4. Ustava i dosadašnjih stajališta Ustavnog suda o tome što se smatra drugim propisom. To što se taj Pravilnik primjenjuje ima karakteristike općeg akta (opći uvjeti poslovanja pravne osobe), o čijoj suglasnosti s Ustavom i zakonom Ustavni sud nije nadležan odlučivati. Za osporenu odredbu članka
  5. stavka
  6. Pravilnika nitko nije podnio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom o telekomunikacijama iz
  7. godine u vrijeme dok je Pravilnik bio na snazi, odnosno do
  8. srpnja
  9. godine. Stoga treba voditi računa o ustavnopravnoj presumpciji prema kojoj se smatra da je podzakonski propis sukladan Ustavu i mjerodavnom zakonu za vrijeme svoga važenja, ako za vrijeme važenja propisa, odnosno najduže godinu dana nakon prestanka važenja propisa, nitko ne ospori ustavnost ili zakonitost tog propisa. Ta ustavna pre­sump­cija sadržana je i u članku
  10. podstavak
  11. Ustava. Osporena odredba članka
  12. stavka
  13. Pravilnika nije bila na snazi na dan podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom, pa za donošenje Odluke nisu postojale pretpo­stav­ke propisane Ustavom i Ustavnim zakonom za odlučivanje o biti stvari. Polazeći od prethodno izloženog pravnog stajališta povodom prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka
  14. stavka
  15. Pravilnika, Ustavni sud bio je nadležan odbaciti prijedlog kao nepravodoban.
  16. Ustavni sud nadležan je obavljati nadzor nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, zakona i drugih propisa, propisano je odredbom članka
  17. stavka
  18. Ustavnog zakona koji propisuje: »
(1)Kad Ustavni sud utvrdi da nadležno tijelo nije donijelo propis za izvršenje odredaba Ustava, zakona i drugih propisa, a bilo je dužno takav propis donijeti, o tome će obavijestiti Vladu Republike Hrvatske. (...)« Ustav i zakon ne predviđa niti može predvidjeti sva pravna i činjenična stanja koja mogu nastati ili nastaju u nekom pravnom području, kao što je to primjerice slučaj osporenog Pravilnika koji se primjenjuje i nakon što je prestao važiti. Odredba članka
  1. Ustavnog zakona dopušta Ustavnom sudu pored obavijesti i odgovarajuća utvrđenja utemeljena na pravilima ustavne interpretacije. Stoga je temeljem ovlasti propisane člankom
  2. Ustavnog zakona, a u granicama nadležnosti propisane člankom
  3. Ustava, Ustavni sud trebao obavijestiti Vladu Republike Hrvatske s odgovarajućim utvrđenjima, koja bi nema sumnje bila obvezujuća snagom autoriteta Ustavnog suda. OBRAZLOŽENJE ODLUKE (TOČKA 7.,
  4. i 9.)
  5. U točki
  6. obrazloženja Odluke utvrđeno je: »
  7. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba članka
  8. stavka
  9. Pravilnika nesuglasna odredbama članka 14., članka
  10. i članka
  11. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01). Navedene odredbe Zakona o telekomunikacijama iz
  12. godine glase: »Pravilnik o govornim uslugama Članak 14.
(1)Davatelj javnih govornih usluga mora usluge obavljati na način, u rokovima i po postupku određenim ovim Zakonom, Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik o govornim uslugama), te u skladu sa zakonima i drugim propisima.
(2)Pravilnikom o govornim uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.
(3)Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar.« »Cijene za javne govorne usluge Članak 15.
(1)Načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu u vrijeme slabog i jakog prometa, kao i u dane vikenda i blagdana propisuje ministar.
(2)Svaki davatelj javnih govornih usluga sa znatnijom tržišnom snagom prema članku 32. ovog Zakona donosi i na prikladan način objavljuje jedinstveni cjenik javnih govornih usluga za cijelo područje na kojem pruža te usluge uz suglasnost Zavoda.
(3)Radi ostvarenja gospodarskih ili promidžbenih ciljeva davatelji javnih govornih usluga iz stavka
  1. ovog članka mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama od cijena utvrđenih cjenikom iz stavka
  2. ovog članka, što se mora na prikladan način obznaniti korisnicima usluga.« »Cijene tržišnih telekomunikacijskih usluga Članak 28.
(1)Za obavljenu uslugu korisnik usluga plaća cijenu usluge prema cjeniku usluga davatelja usluga.
(2)Davatelj usluga može s pojedinim korisnicima usluga ugovarati i nižu cijenu pojedinih usluga od cijene utvrđene cjenikom usluga u skladu s načelom nediskriminacije.
(3)Davatelj usluga redovito i na pristupačan način izvješćuje korisnike usluga o novim uslugama, načinu i uvjetima pod kojima se korisnici mogu koristiti uslugama, te o cijenama usluga.
(4)Cijene usluga koje pruža samo jedan davatelj usluga na tržištu odobrava Vijeće za telekomunikacije.« I pod pretpostavkom da je osporeni Pravilnik, odnosno ukinuta odredba članka
  1. stavka
  2. Pravilnika na snazi, navedene odredbe članka 14.,
  3. i
  4. nisu mjerodavne za ocjenu suglasnosti sa zakonom. U članku
  5. stavku
  6. Zakona uređena je obveza davatelja javnih govornih usluga da mora obavljati usluge na način, u rokovima i po postupku određenom ovim Zakonom i Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga, te u skladu sa zakonima i drugim propisima. U članku
  7. stavku
  8. Zakona propisan je sadržaj Pravilnika o govornim uslugama i to uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga. Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar (stavak 3). Pravno je logična interpretacija u točki
  9. obrazloženja Odluke u dijelu koji glasi »za utvrđivanje načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga, mjerodavne su odredbe članka
  10. i članka
  11. Zakona o telekomunikacijama.« Nije međutim, logična interpretacija u tekstu koji glasi »odre­đivanje pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava iz članka
  12. stavak
  13. osporenog Pravilnika nije sukladna načinu utvrđivanja cijena usluga iz Zakona o telekomunikacijama...«. Zašto nije logična ta interpretacija? Pojmovi kao što su »načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javne govorne usluge«, »cijena usluge«, koje propisuju članci
  14. i
  15. Zakona o telekomunikacijama iz
  16. godine, imaju sadržaj koji je trebalo utvrditi primjenom pravila interpretacije. Pri tome je trebalo voditi računa i o marginalnoj rubrici uz te odredbe. Taj normativni sadržaj ne isključuje tumačenje da je u toj odredbi zakonodavac u strukturi cijene razumijevao i određeni fiksni iznos. Ustavni sud je, međutim, te odredbe i pojmove u tim odredbama tumačio samo na jedan i to pravno nedopušteni način. Ono što nije izrekom propisano u tim odredbama (ni u ostalim odredbama Zakona), Ustavni sud smatra da nije ni pravno dopušteno, pa činjenica da »Zakon ne sadrži odredbu koja propisuje posebnu naknadu za spremnost telekomunikacijskog sustava kao telefonske pretplate«, čini osporenu odredbu protivnu Zakonu prema utvrđenju Ustavnog suda. Analizom odredaba Zakona o telekomunikacijama, a osobito odredbe članaka 14.,
  17. i
  18. navedenih u obrazloženju Odluke, može se tvrditi da odredbama Zakona o telekomunikacijama iz
  19. godine, kao i njegovim izmjenama i dopunama, nije predviđeno donošenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Zakonom o telekomunikacijama iz
  20. godine predviđeno je donošenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga. Nema dovojbe da su to različiti pravilnici čiji naziv (i sadržaj) je zakonom različito određen, pa je i to razlog za nedopušteno utvrđenje o nesuglasnosti s odredbom Zakona o telekomunikacijama iz
  21. godine. Za pravnu interpretaciju važna je i činjenica da ni članak
  22. Zakona o telekomunikacijama iz
  23. godine na temelju kojega je donesen osporeni Pravilnik nije propisivao ovlaštenje za uređivanje načela za utvrđivanje cijena usluga.
  24. U točki
  25. obrazloženja Odluke utvrđeno je: »Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka
  26. ZOO kao jednom od temeljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvarivanje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka
  27. ZOO) propisivanjem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od nje prima (...)«. Za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom za osporenu odredbu članka
  28. stavka
  29. Pravilnika nije mjerodavan članak
  30. ZOO. Ukinuta odredba članka
  31. stavka
  32. Pravilnika glasi: »Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava.« Radi se o pravnoj definiciji koja sadrži pojmove kao što su »naknada«, »spremnost telekomunikacijskog sustava«, koji nisu određeni, ali su odredivi. Proizlazi da je u ovom slučaju ukinuta pravna norma čiji sadržaj je definicija. Pri tome ta odredba tumačena je kao »visina naknade za pretplatu izražena u kunama«, koju svaki pretplatnik plaća kao ugovorna strana. Međutim, u odredbi nije određena visina te naknade niti u odredbi postoji bilo koji pravni elemenat koji bi dopuštao tumačenje da je tom odredbom propisana visina pretplate, a koja je ujedno i nesuglasna s temeljnim načelom ugovornog prava (načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja). Pored toga, odredbe ZOO smatraju se dispozitivnim propisima na čije odredbe se ugovorne stranke pozivaju u slučaju spora pred sudom, ako je doista u pojedinom slučaju povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja. Ustavni sud o povredi načela iz članka
  33. ZOO može odlučiti u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, a ne povodom prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom. Stoga, odredba članka
  34. ZOO nije, niti može biti mjerodavna za ocjenu suglasnosti članka
  35. stavka
  36. osporenog Pravilnika.
  37. U točki
  38. obrazloženja Odluke utvrđeno je: »Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka
  39. stavka
  40. Ustava, koja propisuje: »U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom«. U odnosu na pravno i činjenično stanje izloženo uz izreku Odluke ovog mišljenja proizlazi da je Ustavni sud ukinuo članak
  41. stavak
  42. Pravilnika zato što je njegov sadržaj izvan granica ovlasti propisanih zakonom, kada se je pozvao na članak
  43. stavak
  44. Ustava. Nasuprot tako izraženom stavu, smatram da je u ovoj pravnoj stvari Ustavni sud trebao, u granicama svoje nadležnosti, utvrditi da osporena odredba članka
  45. stavka
  46. Pravilnika nije suglasna nekoj od odredbi glave III. Zaštita prava i temeljnih sloboda (članak
  47. –
  48. Ustava), odnosno da je tom odredbom povrijeđeno ljudsko pravo i temeljna sloboda zajamčena nekom od odredaba glave III. Ustava. To iz razloga jer se za ukidanje te odredbe utvrđuje nesuglasnost sa Zakonom o telekomunikacijama iz
  49. godine uz koju taj Pravilnik nije pravno egzistencijalno vezan. Međutim, u obrazloženju Odluke nije naveden ni jedan ustavnopravni razlog za ukidanje članka
  50. stavka
  51. Pravilnika. Ustavni sud u ovoj pravnoj stvari preuzeo je zadaću donositelja pravnog akta i odlučivao izvan granica ovlasti propisanih člankom
  52. Ustava. Zagreb,
  53. srpnja
  54. Sutkinja Agata Račan, v. r. Odluka, NN 120/2003-1699 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 120/2003 Broj dokumenta u izdanju: 1699 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 26.7.
  55. ELI: /eli/sluzbeni/2003/120/1699 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  56. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.