Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi

Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi NN 156/2003 (3.10.2003.), Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi MINISTARSTVO PROSVJETE I ŠPORTA 2241 Na temelju članka 3. stavka 4. Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškol­skim ustanovama sklopljenog 29. siječnja 1999. godine između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije ministar prosvjete i športa na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije donio je PROGRAM KATOLIČKOGA VJERONAUKA U OSNOVNOJ ŠKOLI Uvodne napomene Prošlo je dvanaest godina od demokratskih promjena u našem društvu i od objavljivanja prvoga Plana i programa katoličkoga vjerskoga odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi (1991.). Demokratski su procesi doveli do različitih promjena u društvenom, religioznom i crkvenom životu naroda. Promjene zahvaćaju i pogađaju sva područja života: kulturno, znanstveno, prosvjetno, gospodarsko i socijalno, crkveno, religiozno itd. Katolička crkva osobito prati zbivanja i promjene na području crkvenog i religioznog života vjernika i nastoji na njih odgovoriti svojim pastoralno-katehetskim djelovanjem i programima. Crkva je tako, u dogovoru i sporazumima s državnim tijelima, ostvarila vjerski odgoj u vrtićima i vjeronauk u sustavu javnih škola. U tom je ozračju 1998. objavljen, kao opsežan dokument, obnovljeni Plan i program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi. Vjeronauk u školi našao je svoje prirodno i nezaobilazno mjesto u cjelini školskoga odgojno-obrazovnoga sustava, svojim je sadržajima i ciljevima ucijepljen u demokratsku i pluralnu školu i dao je nepobitan prilog cjelovitom odgoju djece i mladeži u njima. Društvene i crkvene promjene donose uvijek nove vjersko-odgojne i inkulturacijske izazove povezane s potrebama učenika i njihovoga ukupnog obrazovanja u školi. Nužno je vjerski odgoj trajno približavati promijenjenim uvjetima osobnog, obiteljskog, crkvenog i društvenog života učenika. Jednako je tako potrebno trajno vrednovati, pratiti i usavršavati vjerski odgojno-obrazovni rad u školama. Rezultat je tog nastojanja objavljivanje ovoga II. izmijenjenog i dopunjenog izdanja Programa katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi. Taj izmijenjeni i dopunjeni Program, slično kao i njegovo I. izdanje 1998., ima teološko-ekleziološke i antropološko-peda­goške temelje, načela i kriterije. Oni u cjelini slijede relevantne katehetske i druge dokumente Katoličke crkve, osobito dokumente Drugoga vatikanskog koncila, potom Opći katehetski direktorij (OKD 1971.), Evangelii nuntiandi (1975.), Catechesi tradendae (CT 1979.), Opći direktorij za katehezu (ODK 1997.), dokument naših biskupa Radosno naviještanje Evanđelja i odgoj u vjeri (1983.), Katekizam Katoličke crkve (1993.), temeljna polazišta Plana i programa katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (1998.) Hrvatske biskupske konferencije, te njezin dokument Župna kateheza u obnovi župne zajednice (2000.). U izradi ovog Programa vrednovana su i uzimana u obzir naša dosadašnja iskustva i postignuća, neki konkretni materijali naših i stranih autora, koji su radili slične projekte, kao i europska iskustva i programi školskoga vjeronauka. Izmijenjeni i dopunjeni Program nastoji pridonijeti odgova­ra­jućoj prilagodbi dijela vjeronaučnih sadržaja i odgojno-obrazovnih ciljeva sadašnjim potrebama i prilikama učenika i njihova vjerskoga odgoja i obrazovanja u školi. Njime se nastoji ostvariti razrađenija artikulacija vjeronaučnih ciljeva i sadržaja, detaljnije se naznačuju neki konkretni metodički postupci na razini školskoga vjeronauka i želi se otvoriti prostor sve plodnijoj korelacijskoj povezanosti školskoga vjeronauka i župne kateheze kao mjestima vjerskoga odgoja koja se međusobno nadopunjuju i prožimaju. Ovaj Program također nešto drukčije, u odnosu na prošli, oblikuje vjeronaučnu građu, kako u pojedinim godištima, tako i u obradi pojedinih nastavnih cjelina u tim godištima. U isto vrijeme, budući da slijedi metodologiju otvorenoga kurikuluma, slično kao i Plan i program iz 1998., ovaj izmijenjeni i dopunjeni Program ostaje otvoren daljnjim prilagodbama i usavršavanju te traži trajni napor vjeroučitelja u njegovom prilagođavanju, osobito u izvedbenom oblikovanju, posebnim okolnostima i potrebama učenika u našim različitim krajevima i sredinama. U izmijenjenom i dopunjenom Programu donosimo bitna teološko-antropološka te specifična religiozno-pedagoška i teo­loš­ko-katehetska polazišta Katoličke crkve, koja su sadržana u navedenim dokumentima Crkve i koja su nešto šire, samo u nekim dijelovima, izložena u dosadašnjem Planu i programu.1 1. Narav i utemeljenje Školskoga vjeronauka Školski vjeronauk u našem odgojno-obrazovnom sustavu ima konfesionalno obilježje. Naša Crkva, oslonjena na iskustva i praksu europskih zemalja u školskom vjeronauku, odlučila se za konfesionalni oblik vjerskoga odgoja u školama koji je usklađen s poslanjem Crkve u svijetu i s činjenicom, okolnostima i zahtje­vima demokratskog i pluralnog društva. Katolički vjeronauk u osnovnoj školi redoviti je i obvezni školski predmet za one učenike čiji ga roditelji ili skrbnik slobodno izaberu. Izvodi se dva sata tjedno u sklopu redovite nastave, a prema vlastitom planu i programu i pod istim uvjetima kao i ostali obvezni predme­ti u školi. Školski vjeronauk stavlja naglasak na cjeloviti odgoj čovjeka te, imajući osobito u vidu religioznu dimenziju, na promicanje osobnih i društvenih općeljudskih i vjerničkih vrednota. Konfesionalno obilježje vjeronauka utemeljeno je na univerzalnom odgojnom i kulturnom značenju religiozne činjenice za osobu, kulturu i cijelo društvo. Katolička crkva daje mu teološko-crkveno, antropološko-pedagoško i povijesno-kulturno značenje i utemeljenje.

1. a)Teološko-crkveno utemeljenje školskoga vjeronauka. Ono polazi od naravi i poslanja Katoličke crkve u suvremenom svijetu, koja je pozvana, poslana i dužna upoznati sve ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere o Bogu i čovjeku, o najdubljim pitanjima ljudskog života i svijeta. Svoje poslanje ona ostvaruje na različitim područjima društvenog života pa tako i na području vjerskoga odgoja, osobito u župnoj zajednici i u školi kao mjestima odgoja. Crkva na taj način vrši svoje djelo služenja na području odgoja i obrazovanja. Njezina odgojna prisutnost u školi povezana je s odgojnom zadaćom škole, od koje katolički roditelji očekuju pomoć u ostvarivanju nezaobilazne dimenzije cjelovitog odgoja djece i izgradnje njihovoga vjerskoga i kulturnoga identiteta. U tom se duhu promatra i konfesionalno obilježje školskoga vjeronauka. Ono se potvrđuje u temeljnim pravima roditelja da se njihovoj djeci u javnim školama omogući vjerski odgoj u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjem, životnim vrijednostima, s uče­njem i s tradicijom Crkve kojoj pripadaju. Ti zahtjevi ne uma­njuju nego afirmiraju narav suvremene demokratske, pluralne i vrijednosno usmjerene škole, u kojoj vjeronauk daje dragocjeni doprinos kvaliteti njezinoga odgojno-obrazovnoga poslanja u suvremenom religioznom i vrijednosno pluralnom društvu.
2. b)Antropološko-pedagoško utemeljenje školskoga vjeronauka. To je utemeljenje bitno povezano s naznačenim teološko-crkvenim utemeljenjem katoličkoga vjeronauka kao obvezatnoga školskoga predmeta. Uporište mu je u činjenici da naše suvremeno pluralno društvo, u kojemu žive ljudi različitih religija, kultura i nacionalnosti, traži demokratski i pluralni pristup ukupnom odgojno-obrazovnom djelovanju i zadaći škole. Riječ je, naime, o suvremenom općeprihvaćenom interkulturalnom pristupu u cjelokupnom školskom odgoju i obrazovanju. Iz takvog pristupa proizlazi da suvremena škola svima treba omogućiti upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga te upoznavanje i poštivanje tuđega vjerskoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Budući da je religioznost integralna činjenica čovjekove osobnosti i kulture, autentični i cjeloviti odgoj u školi zahtijeva vrednovanje religiozne dimenzije odgoja u cjelini školskoga sustava i njezinu skladnu ugradnju u obrazovna područja i nastavne predmete kojima po svojoj naravi pripada. Osim toga, u školi je potrebno omogućiti onima koji to žele i konfesionalni vjeronauk kao nastavni predmet koji promiče sustavni vjerski odgoj i obrazovanje učenika. On omogućuje autentično i sustavno upoznavanje, čuvanje i raz­vijanje njihovoga vlastitoga vjerskoga i kulturnoga identiteta. Tako shvaćen konfesionalni vjeronauk pokazuje svoju pravu narav u školskom sustavu, jamči vjersku autentičnost i odgojnu uvjerljivost unutar vlastite religije, a s druge strane njeguje dija­loški i ekumenski duh u odnosu na druge ljude, svjetonazore, religije, konfesionalne i kulturne izričaje.
3. c)Povijesno-kulturno i društveno-kulturno utemeljenje školskoga vjeronauka. To je utemeljenje bitno povezano s dvama već naznačenim utemeljenjima. Iz njih proizlazi bitna povezanost vjerskoga odgoja u školi s povijesno i društveno-kulturnom tradicijom i baštinom hrvatskoga naroda, kojemu je Katolička crkva dala nemjerljiv prinos u kulturnom i moralnom odgoju naroda na temeljima kršćanskog humanizma. Naša suvremena škola ne može zanijekati kršćanske korijene hrvatske i europske kulturne baštine, koja ostvaruje svoje plodove na religiozno-duhovnom, etičkom, kulturnom, umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, prav­nom, političkom i drugim područjima. Katolička baština u hrvatskom narodu nije sporedna činjenica, nego ona daje snažan pečat životu naroda. U njegovo su kulturno i nacionalno biće utkani kršćanski simboli i vrednote koje obilježavaju njegov ukupni identitet. Činjenica je da učenici koji ne poznaju kršćanske izvore, osobito Sveto pismo, potom crkvenu tradiciju i službeni nauk Crkve, nisu u stanju pravo razumjeti svoju vlastitu kulturu i povijest, koje su upravo prožete kršćanskim religijsko-kulturnim i duhovnim izričajima i simbolima, zbog čega je prijeko potreban ozbiljan i sustavan pristup kršćanstvu u školi. Svemu tome školski vjeronauk ne pristupa površno, na razini informacije, kao izvanjskom povijesnom i sociološkom fenomenu, nego iznutra, u skladu s porukom koju naviješta. Stoga je vjeronauk, koji u sebi ima navedenu zadaću, bitan dio cjelovitog odgoja djece i mladeži u školi. 2. NaČela Školskoga vjeronauka 2.1. Vjernost Bogu i čovjeku Katolički vjeronauk u školi ostvaruje temeljno načelo pedagogije vjere, tj. načelo »vjernosti Bogu i vjernosti osobi« (čovjeku). U Isusu Kristu se ostvaruje živa i savršena veza Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom, pa je Krist temeljni zakon cijeloga crkvenog života i kateheze.2 Božjoj pedagogiji pripadaju neke karakteristične oznake: inkarnacija, postupnost, prilagodba osobama, središnjost Isusa Krista, prvenstvo međusobnih odnosa, pedagogija znakova itd.3 Načelo vjernosti Bogu potvrđuje potrebu autentičnog, pravovjernog, potpunog i sustavnog komuniciranja i posredovanja otajstava kršćanske vjere. Autentični su izvori kršćanske vjere Sveto pismo, crkvena predaja i crkveno uči­teljstvo. Navještaj vjere ostvaruje se u dijalogu Boga i čovjeka, pa taj navještaj i komunikacija vjere dotiče, pogađa, osvjetljava, obuhvaća i osmišljava čovjekov život i njegovu ukupnu egzistenciju. Crkva se u tom navještaju »ne smije ograničiti na puko ponavljanje predanih formula, već traži da te formule budu shvaćene i, gdje traže prilike, da se, vjerno i na nov način, izraze govorom koji slušatelji mogu razumjeti«, što znači da će »takav govor biti različit za različite dobi, za različite društvene sredine, kulture i oblike civilizacije (usp. DV 8; CD 14)«.4 U toj prilagodbi, u takvom »govoru vjere« očituje se vjernost Božje poruke čovjeku u njegovomu konkretnom životu. Crkva školskim vjeronaukom želi bitno pridonijeti susretu djece i mladeži s porukom Isusa Krista. Cilj joj je da učenici, u perspektivi kršćanske objave i crkvene tradicije, »istinito i sigurno« upoznaju vjeru kojoj pripadaju, da dublje spoznaju Kristovu osobu i cjelovitost evanđeoskog navještaja. Papa Ivan Pavao II. izričito potvrđuje da djeca u školskom vjeronauku »na dokumentiran način, otvorena duha za dijalog, trebaju imati mogućnost upoznavanja objektivne kršćanske baštine prema autentičnom i integralnom tumačenju koje daje Katolička crkva, na način da se jamči kako znanstvenost odgojno-obrazovnog procesa, vlastita škola, tako i poštivanje savjesti učenika, koji imaju pravo učiti, u istini i sigurnosti, vjeru kojoj pripadaju«.5 Vjeronauk u tom obliku pomaže učenicima u kritičkom prosuđivanju vlastitog života i svih problema, nada i tjeskoba društva i svijeta u kojem žive u duhu Evanđelja i vjere Crkve. Pomaže im upoznati, u različitim fazama njihovog odrastanja i izgradnje osobnosti, povijesno-kulturnu stvarnost u kojoj žive, opće etičke i moralne norme te nauk, načela i vrednote kršćanske vjere. Crkva jednostavno želi učenicima ponuditi jasnoću svojega nauka o Bogu, čovjeku i svijetu na načelima postupnosti, sustavnosti i cjelovitosti da bi oni mogli osobno, zrelo i svjesno ostvariti svoj vlastiti kršćanski život u obitelji i društvu. U skladu s navedenim polazištima, katolički vjeronauk postavlja svrhu vjerskoga odgoja u školi koja ima teološke i antro­pološko-pedagoške temelje: sustavno i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski vrlo otvoreno upoznavanje katoličke vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, tj. u njezinom učenju, slavljenju i življenju. Riječ je o takvu »upoznavanju« koje uključuje sve bitne tjelesno-duševno-duhovne dimenzije i sposobnosti učenika: kognitivnu (spoznajnu), afektivnu (doživljajnu), konativnu (voljnu) i operativnu (djelatnu). Katolički vjeronauk u školi nije tek puko posredovanje informacija i znanja, nego on obuhvaća učenika u totalitetu njegove osobnosti, tj. nastoji obuhvatiti sve bitne odgojno-obrazovne ciljeve koji omogućuju učenje, izgradnju stavova, slavljenje te životno ostvarenje i svjedočenje vjere u osobnom i društvenom životu učenika. Slične dosege u konačnici ima i vjerski odgoj u crkvenoj zajednici, iako on naglašava uvođenje u osobno iskustvo vjere, koje se uistinu najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj vjerničkoj zajednici, osobito u molitvenom, liturgijskom i sakramentalnom životu. No stvarni se život ne može umjetno dijeliti na obitelj, školu, župu ili širi društveni ambijent, jer se iskustvo vjere događa i živi na svim mjestima osobnoga i društvenog života učenika i traži svjedočanstvo vjere u konkretnom životu. Zato se školski vjeronauk i župna kateheza uzajamno nadopunjuju i prožimaju. 2.2. Ekumenska i dijaloška otvorenost vjeronauka Katolički vjeronauk u školi ima obilježje dijaloške, ekumenske i međureligijske otvorenosti. Cilj mu je odgajati otvorenost prema vjerskoj i kulturnoj različitosti, prema duhu ekumenizma svih kršćanskih Crkava te dijalog s drugim religijama i svjetonazorima. Za takav dijaloški pristup potrebna je jasnoća vlastitog stava i identiteta. Zato školski vjeronauk, kako je već istaknuto, zahtijeva dvoje: upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga te upoznavanje i poštivanje tuđega vjerskoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Činjenica je da samo osoba koja ima izgrađen vlastiti identitet i osobni stav vjere može razumjeti drugoga i različitoga i utirati put istinskoj toleranciji i suživotu. Škola je pozvana pružiti odgoj i obrazovanje koji pomažu odrastanju i življenju u različitostima koje, pravo shvaćene, ne dijele nego obogaćuju ljude. Katolički vjeronauk polazi od činjenice da pluralna škola ne može nijekati ni zatirati različitosti, nego ih treba odgojno promicati. U tom duhu vjeronauk promiče vlastiti vjernički, kršćanski i kulturni identitet pripadnika Katoličke crkve. U isto vrijeme on promiče duh ekumenizma, u istini i ljubavi, tj. duh ekumenskog susreta, zbližavanja i jedinstva kršćanskih Crkava, kako je to Krist želio. S druge strane, katolički vjeronauk posreduje i promiče međureligijski dijalog i susret s različitim religijama, jer u njima pronalazi »zrake istine koje prosvjetljuju sve ljude«. Stoga katolički vjeronauk u školi donosi, osim objektivnih spoznaja o drugim religijama, kako se one same shvaćaju i što o sebi uče, i općeljudske i općereligiozne vrednote prisutne u njima. Ekumenizam i međureligijski dijalog podrazumijevaju i priznaju druš­tveni pluralni realitet u kojemu se ljudi različitih konfesija, religija i kultura uzajamno upoznaju, prihvaćaju onakvi kakvi jesu, u svom »cjelovitom identitetu«, te se međusobno nadahnjuju i obogaćuju, osobito onim što im je zajedničko. Katolički vjeronauk u školi vodi dijalog i s kulturom, odnosno s kulturama današnjeg svijeta. Zadaća mu je promicati dijalog između vjere i kulture. Tu zadaću školskoga vjeronauka posebno naglašava Opći direktorij za katehezu ističući da je »posebno obilježje (toga dijaloga) činjenica da je pozvan prodrijeti na područje kulture i uspostaviti veze s ostalim ljudskim znanjima«, jer »uprisutnjuje Evanđelje u osobnom sustavnom i kritičkom procesu asimilacije kulture«.6 Vjeronauk u tom vidu otkriva značenje kulturalnih činjenica prisutnih u društvu koje su važne za vjeru i vjerski život učenika. On svojom religioznom ponudom, u suodnosu sa školskim predmetima, osvjetljuje, produbljuje i nadopunjuje različita znanja i spoznaje drugih predmeta. Posebnost mu je u tome što religiozne i religijske činjenice, koje su dio ukupne kulture, čita svojim autentičnim religioznim i duhovnim očima i jezikom. U tom vidu katolički vjeronauk ima zadaću »tumačiti, u duhu kršćanske poruke i tradicije, temeljne vrijednosti naše kulture i civilizacije kao što su ljudska prava, sloboda, autonomija i dostojanstvo ljudske osobe koje su zajedničke današnjim europskim narodima i zemljama«.7 Riječ je o temeljnim vrednotama čovjeka, društva i ljudske kulture o kojima Crkva, odnosno religija mora govoriti i izložiti svoje stavove. 2.3. Načelo korelacije u vjerskom odgoju i obrazovanju U teološko-katehetskoj, odnosno religiozno-pedagoškoj teoriji i praksi ističe se važnost načela korelacije, odnosno korelacijskog pristupa u katoličkom vjerskom odgoju i obrazovanju, i to u skladu s već istaknutim načelom vjernosti Bogu i čovjeku. Riječ je o korelaciji koja se ostvaruje u »napetosti« susreta Boga i čovjeka, odnosa između kršćanske objave i čovjekova iskustva, vjere i povijesti, vjere i života, objavljene i predane istine i njezinog ostvarenja u povijesnoj situaciji učenika. Ovo načelo utječe na određivanje svih aspekata programiranja vjeronaučne nastave u školi. Riječ je o kreativnoj vjernosti koja poštuje, njeguje i oslanja se na kršćansku tradiciju, zapisanu i življenu, ali je u isto vrijeme osjetljiva prema traženju novog govora vjere i ostvarenju novih načina življenja vjere.8 Katolički vjeronauk u tome slijedi načelo unutarnje korelacije i potpunog sklada svih vjeronaučnih sadržaja imajući na umu načela o »hijerarhiji istina« i »hijerarhiji vrednota« u obzorju doktrinarnih, moralnih, biblijskih, liturgijskih i iskustvenih činjenica. Bitno je postići skladnu teološku povezanost spomenutih sadržaja vjeronaučne nastave i ostvariti njihovu vjersko-odgojnu važnost u konkretnom vjerskom iskustvu i odgoju učenika. Navedeni suodnos nije lako dosljedno i skladno provesti jer nije posve jednostavno dovesti u neposrednu svezu životnu situaciju učenika i objavu, koliko god su one sjedinjene u vjerskim iskustvima na kojima počiva tradicija vjere. Osobito je tu korelaciju teško graditi s učenicima u našim školama, gdje su prisutna različita religiozna iskustva, od onih učenika u kojima tek treba buditi pitanje smisla i temeljno religiozno iskustvo do onih u kojima je moguće produbljivati njihova već stečena i življena iskustva vjere. Riječ je svakako o potrebi za doprinosom vjerskoga odgoja i obrazovanja istinskom susretu vjere i života, susretu u kojemu vjera daje najdublji smisao životu, a život daje vjerodostojnost posve konkretnom življenju i svjedočenju vjere. Načelo korelacije upravo teži ostvarenju plodnih veza između opće­ljudskog iskustva i kršćanske vjere u naporu izgradnje zrele vjere učenika u procesima vjerskoga odgoja i obrazovanja. Imajući sve to u vidu, u ovom se Programu nastoje objediniti, povezati i uskladiti brojne različitosti kako bi se oblikovao zaokružen vjeronaučni program. U tom su vidu važna neka konkretna polazišta:
4. a)poštivanje specifičnosti vjerskoga odgoja i obrazovanja u školi kao mjesta odgoja u sadašnjim uvjetima;
5. b)uvažavanje učenika i njegove konkretne životne situacije;
6. c)poštivanje kriterija »hijerarhije« kršćanskih istina povezujući teološke i antropološke sadržaje kršćanske vjere izložene u nastavnim cjelinama ili vjeronaučnim odgojno-obrazovnim područji­ma;
7. d)usmjerenost na vjeronaučne odgojno-obrazovne ciljeve s obzirom na učenike i školu kako bi se ostvarile temeljne dimenzije smisla života, vjerničkog identiteta i djelovanja učenika u skladu s religiozno-kršćanskom tradicijom, odnosno s njezinim sadržajima;
8. e)ostvarenje kriterija životne važnosti po kojima se poštuju učenička iskustva, sposobnosti, potrebe i interesi;
9. f)multimetodički i multimedijski pristupi kako bi se postiglo što aktivnije sudjelovanje učenika u vjeronaučnoj nastavi i ostvarili postavljeni ciljevi. Katolički vjeronauk u školi zahtijeva što plodniju i među­predmetnu korelaciju s ciljevima i sadržajima drugih nastavnih predmeta/područja prema načelima cjelovitog odgoja učenika te u skladu s interkulturalnim pristupom vjerskom odgoju i obrazovanju. Riječ je o uspostavljanju što kvalitetnijeg suodnosa između katoličkoga vjeronauka i drugih nastavnih predmeta i odgojno-obrazovnih područja u osnovnoj školi, koji su osobito prisutni u područjima jezika i književnosti, likovnog, glazbenog, povijesnog, zemljopisnog i drugih područja odgoja i obrazovanja. Posebnu međupredmetnu osjetljivost katolički vjeronauk pokazuje i ostvaruje u ozračju religioznog odgoja i obrazovanja pripadnika drugih religija i konfesionalnih zajednica. U ovom se Programu stoga navode barem neki korelacijski sadržaji drugih nastavnih predmeta uz pojedine nastavne cjeline, imajući u vidu spoznaje, stavove i iskustva koja učenici postupno usvajaju u cjelini školskoga kurikuluma. Korelacija katoličkoga vjeronauka ostvaruje se također u suodnosu školskoga vjeronauka i župne kateheze. Škola i župna zajednica, kao dva mjesta odgoja, međusobno se ne isključuju nego se međusobno nadopunjuju. Taj suodnos naši biskupi ovako izriču: »Riječ je zapravo o dva tipa sustavnog vjerskoga odgoja i obrazovanja, koji se, u međusobnom neraskidivom i nadopunja­vajućem suodnosu, održavaju na dva različita mjesta. U ciljevima i sadržajima tih dvaju tipova (oblika) sustavnoga vjerskoga odgoja i obrazovanja postoje dodirne točke, ali i znatne razlike. Te su dodirne točke i razlike razvidne iz glavne svrhe jednog i drugog tipa vjeronauka. Dok je glavna svrha vjeronauka u školi sustavno i što cjelovitije upoznavanje vjere u svim njezinim vidovima (u učenju, slavljenju i življenju vjere), glavna je svrha župnog vjeronauka (župne kateheze) što cjelovitije i što dublje uvođenje (inicijacija) u osobno iskustvo vjere, koje se najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj vjerničkoj zajednici.«9 Dok se naglašava potreba jasnog razlikovanja školskoga vjeronauka i župne kateheze, treba također reći da su upoznavanje i osobno iskustvo vjere, poučavanje i učenje, odgoj i obrazovanje, sastavnice jedinstvenog čina vjere koji obuhvaća čitavog čovjeka i sve vlastitosti njegove duše. Riječ je poglavito o različitim mjestima, uvjetima, prilikama naslovnika i ciljevima vjerskoga odgoja koje treba dobro lučiti i povezati. Župna kateheza izgra­đuje vjer­ničko iskustvo učenika i njihov liturgijski i sakramentalni odgoj u ozračju sakralnog prostora i iskustva vjere kršćanske zajednice. Školski im vjeronauk ne može pružiti to iskustvo, ali ga može povezati s cjelinom ljudskog i kršćanskog života koji se ostvaruje u konkretnom društvu, socijalnoj sredini i njegovoj kulturi. Da bi se ostvario takav odgoj i obrazovanje, potrebno je uspostaviti plodnu suradnju između škole, obitelji i župne zajednice, roditelja, vjero­učitelja i nastavnika i dr. Crkva, naime, želi u potpunosti ispuniti nalog naviještanja Evanđelja imajući trajno pred očima »odgojni savez« škole, župe i obitelji, »kućene Crkve«, kao tri osnovna čimbenika cjelokupnoga katehetskog djelovanja. 3. DidaktiČko-metodiČki temelji vjeronauČnog planiranja i programiranja 3.1. »Otvoreni kurikulum« U didaktičko-metodičkom oblikovanju izmijenjenoga i dopunjenog Programa prisutne su dvije osnovne odrednice:
10. a)on vjeroučiteljima želi dati dostatnu sigurnost i želi potaknuti njihovu kreativnost u radu;
11. b)u što većoj mjeri osigurati određenost vjero­naučnih ciljeva, sadržaja i metodičkih postupaka koje treba ostvariti. Ovdje je riječ o detaljnije razrađenom temeljnom Programu koji nastavu koncipira na načelima kurikularnog programiranja vjeronauka u školi. On istodobno daje potreban sustav i okvir vjero­naučne nastave i ostavlja prostor slobodi i kreativnom radu vjeroučitelja, osobito u izradi izvedbenog programa u konkretnim sredinama i školama. Plan i program se nastoji što više prilagoditi sadašnjim potrebama vjeronaučne nastave u okolnostima našeg postojećeg odgojno-obrazovnog sustava. U izradbi i praktičnoj provedbi vjeronaučnog kurikuluma u središtu su učenici, različitost životnih prilika u kojima žive i ostvarenje odgojno-obrazovnih ciljeva, koji trebaju biti usklađeni s mogućnostima, potrebama i interesima učenika i njihovoga vjerskoga odgoja. Programiranje vjeronaučne nastave slijedi programske sastavnice otvorenog kurikuluma, tj. promjenjive odrednice nastavnog procesa ili »didaktičko-metodičke varijable« kojima pripadaju:
12. a)polazišna situacija, tj. vjeroučenik i vjeroučitelj u konkretnim sociogenim i antropogenim uvjetima u kojima se ostvaruje vjerski odgoj i obrazovanje;
13. b)artikulacija odgojno-obrazovne svrhe vjero­naučne nastave s obzirom na njezin optimalno orisani vjerski odgojno-obrazovni horizont;
14. c)vjeronaučni ciljevi i sadržaji kojima se to ostvaruje;
15. d)metodički pristupi i mediji komuniciranja;
16. e)vrednovanje postignutih rezultata u konkretnim vjero­naučnim susretima, u pojedinom godištu i u cjelini kurikuluma. U programiranju vjeronaučne nastave nastoji se imati na umu aktualni trenutak spoznaje, koji se odnosi na prosudbu i tumačenje polazišne situacije vjeroučenika i vjeroučitelja u našem društvenom, kulturnom i religioznom ambijentu, koliko je to moguće učiniti s obzirom na postojeću praksu, iskustva, kritičke prosudbe, primjedbe i zahtjeve vjerskoga odgoja u školama. Nastoji se ponuditi dostatno razrađen program koji definira glavnu svrhu te neke glavne opće i posebne ciljeve vjerskoga odgoja i obrazovanja, nudi se multimetodički i multimedijski katehetski model, naznačuje se izbor sadržaja, daju se samo neke metodičke upute za vjeronaučnu nastavu te samo neki elementi vrednovanja radi njegovog daljnjeg usavršavanja. 3.2. Koncepcijska struktura Programa Koncepcija Programa katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi ima u vidu dva odgojno-obrazovna razdoblja, i to od prvog do četvrtog i od petog do osmog razreda osnovne škole. U njemu se nastoji ostvariti što bolja sadržajna i vjersko-odgojna uskla­đenost, međusobno prožimanje i dopunjavanje tih dvaju odgojno-obrazovnih razdoblja. Tako se koncipiran Program za osnovnu školu dalje otvara srednjoškolskom vjeronauku. Ciljevi se i sadr­žaji u pojedinim godištima nastoje formulirati u skladu s nače­lima postupnoga, tj. »cikličko-progresivnoga« odnosno »spiralno-progresivnoga« strukturiranja vjeronaučnih sadržaja, teoloških i antropoloških. To znači, među ostalim, da se osobita briga vodi o oblikovanju vjeronaučnih sadržajnih cjelina u skladu s ciljevima vjeronaučne nastave u pojedinim godištima i, istodobno, o poštivanju načela stupnjevitosti i cjelovitosti kršćanske poruke. Sadržaj vjeronaučne nastave ima »organski i hijerarhijski karakter«, jer je zaokruženi, dosljedni i životni sažetak vjere. Sažetak vjere zahtijeva »hijerarhiju istina«, koja se uređuju oko otajstva Presvetog Trojstva u kristocentričnoj perspektivi, jer je to otajstvo izvor svih drugih otajstava i svjetlo koje ih osvjetljuje.10 Glavni izvori sadržaja vjeronaučne nastave su Sveto pismo i crkvena predaja, tj. svetopisamski, liturgijski i drugi tradicijski tekstovi, osobito kršćanski Credo. Ovdje su na poseban način prisutni dokumenti Drugog vatikanskog koncila te Katekizam Katoličke crkve kao temeljni dokumenti crkvenog učiteljstva za sustavno oblikovanje programskih doktrinarnih sadržaja. Vjero­naučni program u sebi nosi ovu cjelovitost otajstava i hijerarhiziranu poruku koja se ostvaruje u cjelini Programa. On istodobno obuhvaća i antropološku, tj. općeljudsku dimenziju programskih sadržaja koja se odnosi na učenika u njegovoj ukupnoj egzistencijalnoj situaciji i obuhvaća njegov osobni i društveni, duhovni, religiozni, moralni i kulturni identitet. Teološki se i antropološki sadržaji korelacijski povezuju i prožimaju te uskla­đuju s ciljevima vjeronaučne nastave za pojedine dobi. U didaktičko-metodičkom strukturiranju vjeronaučnog programa to također znači da se ona vjeronaučna građa, teološka ili antro­pološka, koja se u pojedinim godištima tematski ili na prvi pogled ponavlja, nikada ne ponavlja u ranijem obliku, nego uvijek s novog i produbljenog teološkog motrišta i životnog iskustva učenika, s pro­ši­re­nim i novim činjenicama, i s novim vjersko-odgojnim ciljevima. Ovaj Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi strukturiran je po godištima i ima sljedeće dijelove: 1. O situaciji učenika pojedinog vjeronaučnog godišta 2. Svrha pojedinog vjeronaučnog godišta 3. Opći ciljevi vjeronauč. nastave pojedinog vjeronauč. godišta 4. Nastavna cjelina: naslov nastavne cjeline
17. a)Posebni ciljevi
18. b)Teme i osnovni sadržaji
19. c)Prošireni sadržaji
20. d)Metodičke upute
21. e)Međupredmetne veze (korelacija s drugim nastavnim predmetima)
22. f)Praćenje i vrednovanje Na početku svakoga vjeronaučnoga godišta donose se samo neke osnovne razvojnopsihološke i religioznoodgojne osobine učenika radi što boljeg razumijevanja njihovih duševnih vlastitosti i mogućnosti njihova skladnoga vjerskoga odgoja i obrazovanja u toj dobi.11 Nakon toga naznačuje se svrha vjerskoga odgoja, koja je karakteristična za svako vjeronaučno godište. Odmah iza svrhe kratko se definiraju opći ciljevi vjeronaučne nastave za to godište, kojima se nastoji obuhvatiti bitne sadržajne i ostale odgojno-obrazovne elemente koji smjeraju postignuću te svrhe. S općim ciljevima vjeronaučne nastave povezuju se i iz njih se izvode posebni ciljevi vjeronaučne nastave, koji se postavljaju za svaku nastavnu cjelinu. Ovdje se precizno ne naznačuje najniža razina ciljeva, tj. pojedinačni ciljevi za svaku nastavnu temu unutar nastavne cjeline. Njih preciznije donose vjeroučitelji u pripremi vjeronaučnog sata, i to u skladu s naznačenim sadržajima, posebnim ciljevima i elementima praćenja i vrednovanja, koji se donose u svakoj nastavnoj cjelini. Pojedinačni se ciljevi izvode iz općih i posebnih, jer su u njima implicitno sadržani a posve se konkretno naznačuju u metodičkom priručniku za vjeroučitelje. Vjeronaučni sadržaji, odnosno vjeronaučna građa u svakom je godištu podijeljena u nastavne cjeline kojih ima od 7 do 10. Svaka nastavna cjelina donosi nastavne teme i njih je najmanje 2 a najviše 8. U jednom vjeronaučnom godištu donosi se uglavnom između 32 i 38 nastavnih tema. Ovdje je važno napomenuti da se svaka nastavna tema može obrađivati jedan ili dva nastavna sata, tj. od jedne do dvije nastavne jedinice. Ako to prilike, interesi i potrebe naslovnika traže, iznimno se neka tema može obraditi u tri nastavna sata. Zato je u II. dijelu naznačen samo plan vjeronaučne nastave, gdje se sugerira optimalan broj sati za temeljitu obradu neke nastavne cjeline. Pribraja im se i vrijeme ponavljanja i vježbanja. Broj nastavnih jedinica i sati u obradi jedne nastavne teme dijelom ovisi o postojećem učeničkom iskustvu i znanju, njihovim interesima, potrebama i okolnostima te neposredno postavljenim ciljevima nastave. Sve ovo trebaju imati na pameti vjeroučitelji koji, na osnovi ovoga temeljnoga Programa, izrađuju godišnje izvedbene programe u svojim sredinama i školama. Uza sve to, kvalitetna neposredna priprava vjeroučitelja za nastavu ima posebnu odgojno-obrazovnu važnost i nužna je za postignuće postavljenih ciljeva vjerskoga odgoja i obrazovanja učenika u školi. Načelo programske izvedbene prilagodbe podrazumijeva individualizirani i diferencirani pristup vjeronaučnom kurikulumu, tj. procesima vjeronaučne nastave. Ti su pristupi pretpostavka djelotvornoga odgoja i obrazovanja učenika različitih dobi i ostalih životnih okolnosti. Učeniku se tako pristupa kao prema jedinstvenoj i neponovljivoj osobi s njezinim prirodnim darovima, sklonostima, spoznajama, iskustvima, religioznim i duhovnim senzibilitetom, interesima i drugim različitostima. Ovako koncipiran Program, upravo po načelu otvorenoga kurikuluma, omo­gućuje nužnu prilagodbu kako darovitim učenicima, tako i učenicima s poteškoćama u razvoju i daje prostora slobodnom i kreativnom radu učenika i vjeroučitelja u izravnoj nastavi, da bi se postigli optimalni odgojno-obrazovni ciljevi i vjeronauk bio istinski susret osoba, susret kojim se pridonosi ostvarivanju istinskoga životnoga zajedništva. Prilagodba za natprosječno nadarene učenike uključuje cjelinu kurikuluma te njegove proširene ciljeve i sadržaje. Posebna je prilagodba potrebna u izradi izvedbenih prilagođenih programa za učenike s posebnim potrebama, tj. za učenike s poteškoćama u razvoju, za koje se Program u cijelosti usklađuje s njihovim stvarnim mogućnostima i potrebama. Prilagođeni programi polaze od temeljnoga Programa i kvalitativno se i kvantitativno prilagođuju učenicima prema vrsti i intenzitetu poteškoća (oštećenja), posvećujući posebnu pozornost naglašenom senzibilitetu tih učenika za susret sa sobom i s drugima, za susret s Bogom, te njihovoj nadarenosti za različite oblike stvaralačkoga izražavanja (glazbenoga, likovnoga, scenskoga …). Uza svaku nastavnu temu, unutar nastavne cjeline, navode se bitni biblijski, doktrinarni i antropološki sadržaji, pri čemu se naznačuju pojedini sadržajni naglasci. Ti sadržaji donose središ­nju poruku i vjersku istinu u skladu s postavljenim odgojno-obrazovnim ciljevima u toj nastavnoj cjelini i pojedinoj temi. Zato se biblijski ili drugi sadržaji, koji se navode uz pojedinu temu, ne mogu promatrati kao zasebne podteme, nego kao smislen, cjelovit i zaokružen tematski, odnosno nastavni sadržaj koji se obrađuje u jednom, dva ili najviše tri školska sata. Uza svaku nastavnu cjelinu donose se i prošireni sadržaji, koji mogu poslužiti vjeroučitelju u kreiranju vjeronaučne nastave za različite prigode, od nastave za naprednije učenike do njezine prilagodbe posebnim okolnostima i izazovima u kojima se učenici nalaze. U bitnome su obvezatni programski sadržaji koji obuhvaćaju nastavne cjeline i nastavne teme s pripadnim ciljevima, dok njihov redoslijed i jezična formulacija imaju orijentacijsku narav kako za vjeroučitelje, tako i za autore vjeronaučnih udžbenika. Neke su vjeronaučne teme postavljene šire, jer predviđaju različite prilike i potrebe djece u različitim crkvenim, kulturnim i društvenim prilikama Crkve u Hrvata, pa će i obrada nekih ponuđenih vjeronaučnih sadržaja ovisiti o konkretnim prilikama i uvjetima učenika. Osobito to vrijedi za proširene sadržaje koji nisu obvezatni. 3.3. Svrha i ciljevi školskoga vjeronauka Uza svaku nastavnu cjelinu donose se posebni odgojno-obrazovni ciljevi vjeronaučne nastave, i to teološki (vjernički) i antropološki (općeljudski). Zbog naravi stvari, ovdje nisu posve detaljno precizirani ti ciljevi u svojoj spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini. Zato se naznačuju samo glavni ciljevi u pojedinim vjeronaučnim cjelinama. Budući da se na našim prostorima didaktičko-metodički pojmovi svrha, ciljevi i zadaće ne označuju niti razumijevaju jednoznačno, u ovom vjeronaučnom Programu razlikujemo pojmove: svrha, opći ciljevi, posebni ciljevi i pojedinačni ciljevi vjeronaučne nastave. Katolička crkva vjerski odgoj djece i mladeži promatra kao jedinstven, stupnjevit, kontinuiran i povezan odgojno-obrazovni projekt, odnosno sustav odgoja koji se, na osobit način, ostvaruje u predškolskim ustanovama te u osnovnim i srednjim školama. Ona trajno nastoji usavršavati taj vjerski odgojno-obrazovni projekt, tj. što kvalitetnije i kreativnije koncipirati i što adekvatnije artikulirati horizont i ideal odgoja u vjeri, kako ga shvaća i provodi Katolička crkva, i to po razvojnim i odgojnim dobima djece i mladeži. Zato se ovdje pod svrhom razumijeva jedinstveni, što obuhvatniji i idealno ocrtani horizont vjerskoga odgoja i obrazovanja djece i mladeži u sustavu javnih škola, kojim se naznačuje njihov što skladniji i cjelovitiji općeljudski i kršćanski odgoj s naglaskom na punini zrelosti kršćanskoga života. Svrha se vjerskoga odgoja dalje pobliže određuje za pojedina odgojno-obrazovna razdoblja i godišta, i to posebno za osnovnu i posebno za srednju školu, jer je svrha uvjetovana učeničkom dobi, uvjetima života, ukupnim rastom i razvojem te projektom vjerskoga odgoja. Ovdje svrha katoličkoga vjeronauka označuje postignuće vjerskoga odgoja na svršetku osmogodišnje škole i obuhvaća krunu svih odgojno-obrazovnih ciljeva koji se postavljaju u osnovnoškolskom vjero­naučnom odgojno-obrazovnom kurikulumu. Svrha se tako­đer naznačuje u svakomu vjeronaučnomu godištu. Njome se naz­načuje, kratko i konceptualno, progresivni razvoj i ostvarenje kršćanske osobnosti učenika u skladu s njihovim razvojem, životnim prilikama u kojima žive, te se, u stanovitom smislu, implicitno naznačuju sadržaji i odgojno-obrazovna postignuća karak­te­ristična za to godište. Svrha vjerskoga odgoja posebno je važna za formuliranje općih i posebnih ciljeva, jer se oni na nju pozivaju, iz nje se izvode i ona usmjeruje cjeloviti vjerski odgojni projekt u pojedinom godištu. Pod ciljevima se misli na ishod, na ono što učenici trebaju postići, usvojiti, odnosno razvijati (znanja, stavovi, sposobnosti) kako na kraju godišta, tako i u sklopu jedne nastavne cjeline, nastavne teme i nastavne jedinice. U formulaciji ciljeva, i još više u njihovu ostvarivanju, valja imati na umu njihovu spoznajnu (kognitivnu), doživljajnu (afektivnu), voljnu (konativnu) i djelatnu (operativnu) dimenziju. Kako je već istaknuto, za svako vjeronaučno godište donose se opći ciljevi, koji se definiraju na uopćen način i koji naznačuju ishod ili rezultat jednogodišnjeg procesa. Posebni ciljevi kratko se određuju za svaku nastavnu cjelinu i obuhvaćaju ishod, tj. ono što treba postići ponuđenim temama, naznačenim sadržajima i metodičkim uputama u toj cjelini. U skladu s općim i posebnim glavnim ciljevima, vjero­učitelj u neposrednoj pripravi svake nastavne jedinice postavlja pojedinačne ciljeve na spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini. Potom određuje konkretne zadatke za učenike, koje treba razlikovati od zadataka za vjeroučitelje. Pojedinačni ciljevi su karak­teristični po svojoj konkretnosti, postupnosti, povezanosti i provjerljivosti, i oni vode ostvarivanju posebnih i općih ciljeva vjerskoga odgojnoga rada u svakomu pojedinomu godištu. Zadaci za učenike odnose se na procese postupanja, konkretne puteve, načine i aktivnosti kako bi se ostvario katehetski čin i postigli postavljeni ciljevi, a omogućuju kreativni rad i stvara­laštvo učenika u nastavi. Oni u taj proces uključuju i konkretne aktivnosti vjeroučitelja. Izravno su povezani sa sadržajem vjeronaučne nastave, potom s posebnim i pojedinačnim ciljevima, kao i s didaktičko-metodičkim elementima koje nazna­čuje ovaj Program. Oni su stoga, barem djelomično izravno ili neizravno, naznačeni u Programu i daju stanovite elemente za kreativan rad učenika i vjeroučitelja. Konkretne načine postupanja, aktivnosti učenika i njihov stvaralački rad također pobliže naznačuju osnovni metodički postupci, koji se samo dijelom sugeriraju za svaku nastavnu cjelinu. Konkretni zadaci za učenike dijelom se navode u udžbenicima i radnim bilježnicama za učenike te u priručnicima za vjeroučitelje. 3.4. Metodički pristupi u suvremenom vjerskom odgoju i obrazovanju Metodički pristupi u suvremenom vjerskom odgoju i obrazovanju ostvaruju nužnu povezanost metoda i sadržaja, i zato se koriste pouzdanim dostignućima pedagoških, komunikacijskih i drugih znanosti.12 Vjeronaučna nastava zahtijeva multimetodički i multimedijski pristup u primjeni različitih otvorenih »metodičkih sustava«. Metodički pristupi u katehetskom projektu i konkretnoj nastavi imaju u vidu područja četiriju čimbenika: riječ, odnos, djelovanje, simboličko-slavljenički aspekt. Riječ, verbalna ali i neverbalna, na osobit način pridonosi ostvarivanju spoznajne dimenzije u nastavnom procesu te se posebno odnosi na navještaj, pripovijest, izlaganje, poučavanje, diskusiju, izražavanje, dramatizaciju i drugo. Odnos označuje uzajamne osjećajne i druge aspekte autentičnih međusobnih odnosa, koji obuhvaćaju djelovanje, izražavanje, dinamiku skupine, suživot, prijateljstvo itd. Djelovanje označuje osobno i društveno zalaganje te svjedočenje, a slavljenički čin uključuje simboličke radnje, molitvu, igru, pjesmu, ples, izražavanje tijelom i drugo. Metodika vjerskoga odgoja i obrazovanja u školi poštuje te odgojno-obrazovne zakonitosti katehetskoga komunikacijskoga čina. Time se pridonosi takvu koncipiranju i ostvarivanju vjeronauka kao školskoga predmeta da se on nastoji što skladnije i osmišljenije ugraditi u cjelokupni suvremeno koncipiran i ostvarivan školski kurikulum. Zato se, među ostalim, u ovom Programu primjenjuju metodički sustavi koji omogućuju usvajanje sadržaja i postizanje ciljeva vjerskoga odgoja i obrazovanja u školi na stvaralački komunikacijski način. Katolička crkva u svojim dokumentima o vjerskom odgoju posebnu pozornost posvećuje kvalitetnim metodičkim, odnosno komunikacijskim pristupima u konkretnom radu s djecom, s mladima i s odraslima. Ona daje prednost onim metodičkim postupcima i sustavima koji omogućuju istinsko i stvaralačko, ljudsko i vjerničko, osobno i zajedničko komuniciranje sa sadržajima evanđeoske poruke.13 U tom je naporu važno poštivati dob i životne okolnosti učenika, načelo »metodičkoga pluralizma«, stvarne mogućnosti s obzirom na raspoloživa sredstva te konkretno ostvarivanje različitih metodičkih sustava i postupaka koji omogućuju kvalitetan stil komuniciranja, a ne tek neke izvanjske tehnike i tehnologije vjeronaučnoga rada. Ovaj Program polazi od navedenih kriterija stvaralačkoga komunikacijskoga čina (događanja), u kojemu su svi sudionici pozvani na aktivno i stvaralačko sudjelovanje. Između naznačenih kriterija, shvaćenih kao načelnih orijentacijskih uputa za vjero­naučnu nastavu u osnovnoj školi, ovdje se posebno imaju u vidu oni koji se odnose na izbor metodičko-komunikacijskih sustava i na stvaralačko izražavanje u vjeronaučnoj nastavi.
23. a)Izbor metodičko-komunikacijskih sustava. U osnovnoj školi treba primjenjivati različite metodičke »sustave«, shvaćene kao otvorene a ne zatvorene sustave: interpretacijsko-analitički, me­ditacijsko-stvaralački, problemsko-stvaralački, heuristički, pre­­da­­­vački i dr. Dakako, u mnogim je situacijama u pojedinim vjeronaučnim godištima te u pojedinim nastavnim cjelinama, nastavnim temama i nastavnim jedinicama potrebno primjenjivati i spomenute i druge sustave u različitim kombinacijama.14 S tim u vezi ističemo još jednom neka važna načela za kvalitetno i kreativno oblikovanje vjeronaučnih susreta, koja se istodobno naglašavaju u novijim crkvenim katehetskim dokumentima i u suvremenoj znanosti o vjerskom odgoju i obrazovanju. To su osobito ova načela: određenje za iskustvo vjere, za zajednicu, za skupinu u zajednici, za pluralnost govora, za sudjelovanje, za stvaralaštvo te za prvenstvo subjekta i za sveobuhvatnost iskustva vjere i kršćanskog života.15 Dozrijevanje i zrelost kršćanske vjere koje promiče vjeronaučna nastava uključuje iskustvo kršćanskoga života koje je u isto vrijeme slušanje, učenje, sudioništvo, zalaganje, slavlje, svjedočenje. Tome teži i suvremena metodika vjeronaučne nastave. U Programu se, uza svaku nastavnu cjelinu, naznačuju samo neke metodičke upute za poticanje što kvalitetnije i stvaralačke vjeronaučne nastave, koje pretpostavljaju multimetodički i multimedijski pristup, i s obzirom na izbor različitih metodičkih sustava, metoda, metodičkih postupaka i socioloških oblika rada, i s obzirom na izbor vrlo različitih medija komuniciranja. Danas postoji široko polje »tehnika« i metoda s raznolikošću sredstava, dokumenata, materijala i pomagala koji se mogu prikladno upotrijebiti u vjeronaučnoj nastavi. Postoji, prije svega, raznolikost tehnika komuniciranja i animiranja, kao što su, primjerice, predavanje, razgovor, panel-diskusija, forum, intervju, igranje uloga, redakcijska i projektna skupina, fotogovor, kviz, dramatizacija, posjet itd. Poticajna su i raznolika i sredstva koja promiču plodan stvaralački rad u vjeronauku, kao što su udžbenici, dokumenti, tekstovi, fotografije, dijapozitivi, plakati, upitnici, različiti audiovizualni mediji i drugo što zahtijeva adekvatan izbor i primjenu u konkretnim procesima vjeronaučne nastave.
24. b)Stvaralačko izražavanje u vjeronaučnoj nastavi. Sposobnost autentičnoga stvaralačkoga izražavanja jedna je od bitnih kvaliteta osobe i u vjeronaučnoj je nastavi povezana s cjelinom ljudskoga i vjerničkoga sazrijevanja učenika. Ono u sebi povezuje osobno zalaganje i kreativnost učenika, aktivno sudioništvo osoba i pluralnost govora. Različite vrste stvaralačkoga izražavanja, kao što su, primjerice, usmeno, pismeno, likovno, scensko, glazbeno i dr., doprinose ostvarenju svrhe i ciljeva vjerskoga odgoja i obrazovanja i pomažu vrednovanju rezultata toga odgoja. Ono omo­gućuje učenicima izricanje vlastite riječi na osoban i autentičan način i komuniciranje sa sobom, s drugima i s Bogom, odnosno s njegovom porukom. U katoličkom vjeronauku posebnu pozornost treba posve­ćivati razvijanju i njegovanju različitih vrsta usmenoga i pismenoga izražavanja, osobito u radu i komunikaciji s biblijskim tekstovima. Usmeno i pismeno stvaralačko izražavanje doprinosi upoz­navanju i razvijanju osobnoga izraza, interesa i senzibiliteta učenika te razvijanju njihovih sposobnosti doživljavanja, fantazijskoga mišljenja (stvaralačke mašte), sposobnosti što cjelovitijega spoznavanja na području općeljudskoga i vjerničkoga sazrijevanja kao i razvijanju njihovih moralnih i socijalnih stavova. Treba spomenuti i razvijanje estetske dimenzije u vjerskom odgoju i obrazovanju, kao i osobnoga govora vjere učenika, posebice molitvenoga izraza, koji su važan preduvjet u doživljavanju i spoznavanju otajstava kršćanske vjere prisutnih u liturgijskim i molitvenim slavljima.16 U vjerskom odgoju i obrazovanju, uz biblijske tekstove, prisutni su i izvanbiblijski književnoumjetnički i drugi tekstovi. Za cjeloviti vjerski odgoj učenika važno je poznavanje i trajno razvijanje njihovih književnih interesa te poznavanje naravi komunikacije vjeroučenika pojedinih dobi s biblijskim i izvanbiblijskim umjetničkim i drugim tekstovima. U pojedinoj dobi svojega odrastanja učenici, naime, pokazuju i razvijaju interes za različite autore i vrste književnoumjetničkih djela, kao što su tematski interes, žanrovski interes, interes za emotivne sadržaje te interes za poetski izraz. Kako je Božja riječ u Svetome pismu »utjelovljena« u ljudskoj riječi, tj. u ljudskoj kulturi, poznavanje i razvijanje književnih interesa učenika uvelike im pomaže da trajno uče u biblijskoj riječi sve dublje i sve cjelovitije prepoznavati Božju riječ i poštivati je u svim njezinim bitnim aspektima.17 3.5. Vrednovanje postignutih rezultata u vjeronauku u osnovnoj školi Katolički vjeronauk ima odgojnu specifičnost u školskom kurikulumu i stoga zahtijeva posebnu osjetljivost u provođenju slojevitih procesa vrednovanja i osobito ocjenjivanja postignuća učenika u školskom vjeronauku. Treba napomenuti da se vjera ne može naučiti ni ocjenjivati, jer je ona uvijek besplatni i milosni Božji dar te slobodni odgovor i pristanak čitava čovjeka uz Boga. Odgaja se pristanak, odgovor i stav vjere. Katolički vjeronauk stoga pomaže djeci i mladima produbiti, obrazložiti, razviti i izgraditi autentični i osobni stav vjere koji se promiče i ostvaruje procesima vjerskoga odgoja i obrazovanja. Ti procesi potvrđuju važnost i vrijednost vjeronauka kao školskoga predmeta u cjelini školskoga kurikuluma. Vrednovanje se stoga odnosi na procese praćenja, vrednovanja, provjere i ocjenjivanja postignutih ciljeva učenika, zadataka i rezultata njihova učenja, odnosno odgoja i obrazovanja.18 Vrednovanje je također kritička prosudba vjero­učiteljevoga vlastitoga rada. Program uza svaku nastavnu cjelinu donosi i neke elemente praćenja i vrednovanja (evaluacije) da se omogući vrednovanje vjersko-odgojnoga procesa i ostvarenje postavljenih ciljeva na spoznajnom, doživljajnom, voljnom i djelatnom planu. Nedovoljno kreativna provjera i ocjenjivanje rezultata odgojno-obrazovnoga procesa još uvijek je jedna od razmjerno čestih načina njihova vrednovanja. Ocjenjivanje se može ostvariti na različite načine: općom ocjenom (sintetički), po pojedinim vidovima složenoga procesa učenja (analitički), opisnom i brojčanom ocjenom u različitim aspektima praćenja i ocjenjivanja: znanje, zalaganje, stvaralačko izražavanje i kultura međusobnoga komuniciranja. U provođenju vrednovanja i ocjenjivanja rezultata vjeronauka u osnovnoj školi treba se više usredotočiti na pitanje kako vrednovati. Posebice treba primjenjivati raznolik i kreativan način i nastojati izbjeći stereotip i isključivo brojčano ocjenjivanje. Broj­čano bi ocjenjivanje trebalo zapravo biti »sažetak« raznolikoga i kreativnoga vrednovanja četiriju aspekata postignutih rezultata vjeronaučne nastave:
25. a)znanje, tj. poznavanje činjenica i programskih sadržaja na spoznajno-informacijskoj, doživljajno-iskustvenoj i djelatno-iskustvenoj razini;
26. b)stvaralačko izražavanje, usmeno, pismeno, likovno, scensko, glazbeno, audiovizualno i dr., u kojem posebnu pozornost treba posvetiti vrednovanju individualnih posebnosti pojedinih učenika;
27. c)zalaganje, tj. interes, motiviranost, marljivost, inicijativnost, aktivnost i dr., u čemu treba posebno uočiti individualne posebnosti pojedinih učenika kako bi se povećao i produbio njihov interes, motivacija i marljivost. Budući da se vjera najbolje »uči« kada se svakodnevno živi osobnim svjedočanstvom i angažmanom u različitim oblicima kršćanskoga djelovanja i solidarnosti, treba također uzeti u obzir i njihovo sudioništvo i zalaganje u djelima dobra, kao stanovitoga vida promicanja općega dobra u zajednici, te zalaganje u izvannastavnim aktivnostima;
28. d)kultura međusobnoga komuniciranja, imajući na umu da je riječ o odnosu kako prema vjeroučitelju, tako i prema svim sudionicima vjeronaučnih susreta, tj. o kulturi koja istodobno uključuje finoću, pažnju i poštovanje u međusobnim odnosima te autentičnost, slobodu i kreativnost s obzirom na iskazivanje vlastite osobnosti. Kako je već rečeno, sastavni dio vrednovanja jest vrednovanje vjeroučiteljeva rada. U tom smislu treba istaknuti da je zadaća svakog vjeroučitelja redovito vrednovanje (evaluacija, kritička procjena i prosudba) vlastitoga rada. Nakon svakog sata treba se kritički osvrnuti na susret, uočiti pozitivne i negativne strane i tražiti rješenja za buduće vjeronaučne susrete. Ovaj kritički osvrt posljednja je faza vjeronaučnoga sata, koja je predviđena redovitom pismenom dnevnom pripravom. Kvalitetna evaluacija, kako pojedinih dijelova i aspekata vjeronaučnoga programa tako i programa u cjelini, treba doprinositi trajnom usavršavanju vjeronaučne nastave. Da se to postigne, potrebna je međusobna suradnja vjeroučitelja u neposrednoj nastavi kao i njihova suradnja s ekspertima uključenima u ovaj projekt. 3.6. Duhovno-vjernički i stručni identitet vjeroučitelja u školi Kvalitetno ostvarenje Programa i vjeronauka u školi nije moguće bez vjeroučitelja koji ima izgrađen i ostvaren duhovno-vjernički i stručni identitet. Duhovna i stručna formacija vjero­učitelja usko je povezana s naravi i odgojnim ciljevima konfesionalnoga vjeronauka u školi. Vjeroučitelj u školi ostvaruje svoju službu u odgovornosti poslanja koje mu povjerava Crkva i omogućuje škola kao mjesto cjelovitoga odgoja djece i mladeži, u čemu religiozni odgoj ima posebno odgojno značenje. Odgojno- -obrazovna specifičnost i zadaća vjeronauka u školi zahtijeva sklad duhovno-vjerničkoga i stručnoga identiteta vjeroučitelja koji se oblikuje u njegovoj trostrukoj dimenziji: biti, znati i znati činiti. Vjeroučiteljev »biti« obuhvaća njegovu ljudsku i kršćansku zrelost. Vjeroučitelj mora biti cjelovita osoba, iskreni vjernik, čovjek Crkve, zauzet tražitelj istine, sretan čovjek i osoba koja posjeduje stručne kompetencije. Ljudska zrelost preduvjet je rasta u vjeri, u osjećaju uravnoteženosti, u kritičkom osjećaju, u unutarnjoj jedinstvenosti, u sposobnostima odnosa i dijaloga, u konstruktivnom duhu i u skupnom radu.19 Po svojim prirodnim darovima, sposobnostima i čovječnosti, vjeroučitelj treba žariti istinskom dobrotom, velikodušnošću, otvorenošću za probleme svojih učenika i treba biti utjelovljen u stvarnost svijeta u kojem živi. On je osoba koja slobodno i odgovorno izabire svoj životni poziv i službu te voli svoje učenike i one s kojima su oni životno povezani. On čitavom svojom osobnošću oživljuje vjeronaučni čin i promiče susret osoba, što zahtijeva povjerenje, sposobnost slušanja i prihvaćanja, sposobnost uživljavanja u život učenika i uvažavanja njihove osobnosti, problema, interesa u svoj složenosti njihova individualnoga i društvenoga života. Duhovno-vjernički identitet zahtijeva jasnu kršćansku duhovnost i crkvenost vjeroučitelja.20 Narav vjeroučiteljeva poziva izvire iz uvjerljivoga života i zrelosti vjere po kojoj postaje vjerodostojni svjedok onoga što učenicima posreduje u vjeronaučnoj nastavi. Njegova duhovnost treba odisati Isusovom duhovnošću i apostolskom sviješću i žarom. On treba posjedovati »sensus Ecclesiae«, s jasnim unutarnjim osjećajem pripadnosti Crkvi, te čitavim svojim životom i djelovanjem biti svjedok, pratilac i sudionik na putu općeljudskoga i vjerničkoga sazrijevanja svojih učenika. Na taj način vjeroučitelj vjeronaučnom programu »udahnjuje dušu« i pomaže da vjeronaučni susret postane istinski susret osoba i susret s Bogom. Stručni identitet vjeroučitelja sjedinjuje njegovo intelektualno bogatstvo i njegove djelatne kompetencije. On obuhvaća teološko područje kao temeljnu sastavnicu njegove formacije, ali se proteže i na širu pastoralnu praksu Crkve u njezinom općem društveno-kulturnom kontekstu. Stručni identitet povezuje teologiju i humanističke znanosti i ostvaruje se u cjeloživotnom teološkom i pedagoškom obrazovanju vjeroučitelja, koje ima jasno antropološko i katehetsko obilježje. S tim u skladu, katolički vjeronauk u školi održavaju diplomirani teolozi i katehete, odnosno vjeroučitelji koji imaju potrebnu stručnu spremu i kompetencije te potrebne stručne naslove stečene na mjerodavnim crkvenim učilištima. Oni su po svom stručnom identitetu i službi ravnopravni članovi nastavničkoga zbora, za svoju službu moraju imati ispravu o kanonskom mandatu, koju im izdaje dijecezanski biskup (missio canonica), i dužni su obdržavati prosvjetne, školske i crkvene zakone i odredbe.21 Dužni su, među ostalim, držati se, dakako na kreativan način, službenoga plana i programa i službenih vjeronaučnih udžbenika koje su odobrile mjerodavne crkvene i prosvjetne ustanove. 3.7. Program – temelj za izradu vjeronaučnih udžbenika i drugih pomagala Ovaj Program temelj je i nužan okvir za oblikovanje vjero­naučnih udžbenika, radnih bilježnica i priručnika za vjeroučitelje te drugih nastavnih pomagala za školski vjeronauk. Iako se programi i udžbenici ne smiju poistovjetiti, jer isti program može imati vrlo različite udžbeničke realizacije, u stanovitom se smislu može reći da udžbenici programu daju, po svojem načinu oblikovanja i ostvarenja vjeronaučnih ciljeva, sadržaja i ostalih odgojno-obrazovnih sastavnica, konkretni oblik. Oni svojom ukupnom koncepcijom, svojim sadržajima i obradom donose posve konkretne teološke i odgojne naglaske. Udžbenik pobliže i opširnije izlaže vjeronaučne sadržaje, ali ih u isto vrijeme »reducira« na posve konkretan oblik, jezik, odnosno vjersko-odgojni izričaj. Stoga je nužno da se vjeroučitelj u svom radu, prema načelu »kreativne vjernosti«, trajno oslanja na vjeronaučni plan i program, kako bi ga prilagodio svojim učenicima i postojećoj situaciji te ga tako stvaralački oživio i oživotvorio. U konačnici, i ovaj Program želi pomoći vjero­učiteljima da oni sami svojim učenicima budu »najbolji udžbenik«, živi navjestitelji, posrednici i svjedoci vjere. 3.8. Trajna provjera Programa te njegovo povremeno usavršavanje Za ovaj Program vrijedi ranije izrečeno načelo: »U naravi je svakoga kvalitetnoga nastavnoga plana i programa, u svim njegovim temeljnim odrednicama (sastavnicama), njegova otvorenost novim prilikama i zahtjevima novih znanstveno-stručnih i novih zakonskih i drugih odredaba donesenih na različitim razinama mjerodavnih državnih i crkvenih vlasti.« Naravno, za svaki je kvalitetni nastavni plan i program, uz otvorenost prema potrebnim inovacijama, karakteristično i čuvanje prijeko potrebnoga kontinuiteta.22 Stoga je ovaj Program otvoren trajnoj teorijskoj i praktičnoj znanstveno-stručnoj provjeri, te usavršavanju kada se to pokaže prijeko potrebnim ili korisnim. Na sudjelovanje u toj provjeri i u tom usavršavanju pozvani su svi koji osjećaju da mogu pridonijeti njegovoj većoj kvaliteti, uključujući, dakako, ne samo stručnjake, znanstvenike i praktičare s područja vjerskoga odgoja i obrazovanja, nego i stručnjake koji su u svojem djelovanju s vjerskim odgojem i obrazovanjem interdisciplinarno povezani.23 PROGRAM KATOLIČKOGA VJERONAUKA U OSNOVNOJ ŠKOLI SVRHA I OPĆI CILJEVI KATOLIČKOGA VJERONAUKA U OSNOVNOJ ŠKOLI Svrha vjeronaučne nastave u osnovnoj školi Svrha katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi sustavno je i skladno teološko-ekleziološko i antropološko-pedagoško povezivanja Božje objave i crkvene tradicije sa životnim iskustvom učenika s ciljem ostvarivanja sustavnoga i cjelovitoga, ekumenski i dijaloški otvorenoga upoznavanja katoličke vjere na informativno-spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini radi postignuća zrelosti kršćanske vjere i postignuća cjelovitoga općeljudskoga i vjerskoga odgoja učenika koji žive u svojem religioznom i crkvenom, kulturnom i društvenom prostoru. Opći ciljevi vjeronaučne nastave u osnovnoj školi – Izgraditi stav otvorenosti prema transcendenciji, za postavljanje pitanja o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta u odnosu prema vremenitosti i vječnosti – Ostvariti zrelu ljudsku i vjerničku osobnost, na individualnoj i društvenoj razini, u svim dimenzijama čovjekova života: tjelesnoj, duševnoj i duhovnoj – Postići ljudski i kršćanski odgoj savjesti u odnosu prema sebi, prema drugima, prema društvu i svijetu općenito a na temelju Božje objave, kršćanske tradicije i crkvenoga učiteljstva – Biti sposoban shvatiti i povezati biblijske poruke sa svakodnevnim osobnim i društvenim životom – Razviti spoznaju i stav da je Bog pozvao ljude na međusobnu ljubav i zajedništvo i na život u skladu s tim pozivom – Razviti spoznaju da Duh Sveti ispunja ljude duhovnom snagom kako bi mogli svjedočiti vjeru i nesebičnu ljubav prema Bogu i jedni prema drugima – Upoznati, susresti i prihvatiti trojedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, Boga koji se čovjeku objavio, otkupio ga i ponudio mu vječno spasenje – Upoznati i prihvatiti Isusa Krista kao navjestitelja Radosne vijesti čovjeku, jedinoga i konačnoga osloboditelja i spasitelja svih ljudi – U otajstvu Presvetoga Trojstva otkriti otajstvo Božje ljubavi, blizine i djelovanja u osobnom životu vjernika, u životu kršćanske zajednice i u cijeloj povijesti ljudskog roda – Otkriti i upoznati snagu jedinstva, zajedništva i služenja Kristove Crkve, koja je sakrament spasenja među ljudima, i osposobiti ih za kvalitetno življenje svojega poslanja i služenja u Crkvi – Otkriti i upoznati značenje povijesti spasenja i povijesti Katoličke crkve, koja izvršava Kristov nalog evangelizacije i služenja na različitim područjima crkvenoga i društvenoga života kako u cijeloj Crkvi, tako i u hrvatskome narodu: socijalnom, kulturnom, znanstvenom, prosvjetnom itd. – Razviti osjećaj i osobni stav zahvalnosti za Božju beskrajnu ljubav i dobrotu i osposobiti učenike za uzajamno bratsko služenje, dobrotu, socijalnu pravdu, solidarnost i pomoć te za osjećaj zahvalnosti jednih prema drugima – Upoznati i ucijepiti u vlastiti život cjeloviti kršćanski moral, tj. Isusov zakon ljubavi i služenja kao istinski način kršćan­s­koga života – Upoznati i iskusiti duhovnu snagu i spasenjsku vrijednost liturgijskih i crkvenih slavlja, sakramenata, pobožnosti i vjernič­koga života, koji je protkan svjedočanstvom zahvaljivanja i slavljenja Boga – Upoznati druge i različite od sebe te izgraditi osjećaj pošto­vanja prema drugim (različitim) kulturama, konfesijama i religijama (ekumenska i dijaloška dimenzija) – Otkriti uzroke sukoba i nerazumijevanja između roditelja i djece, među odraslima, među ljudima i narodima i osposobiti ih za prevladavanje sukoba i nerazumijevanja da bi izgradili skladan osobni i društveni život – Upoznati ulogu obitelji u razvoju osjećajno-društvenoga života i razviti osjećaj i stav vlastite odgovornosti u svojoj obitelji i u široj društvenoj zajednici (obitelji) – U kršćanskoj ponudi Evanđelja, u vjeri, nadi i ljubavi, upoznati put i način odupiranja negativnim životnim iskušenjima i problemima, osobito u doba sazrijevanja i mladosti, kako bi postigli punu ljudsku i vjerničku zrelost – Razviti duhovne i druge stvaralačke sposobnosti istinskim »govorom vjere« i sveobuhvatnim pristupima u zajedničkom radu da se ostvari cijelost vjerskoga odgoja i obrazovanja (pismeno, usmeno, likovno, glazbeno, scensko i molitveno izražavanje). REDOSLIJED NASTAVNIH CJELINA I NASTAVNIH TEMA, PLANIRAN BROJ NASTAVNIH SATI PRVI RAZRED I. NAŠI VJERONAUČNI SUSRETI - 3 sata 1. Imam svoje ime i svoje mjesto 2. Svi smo vrijedni poštovanja II. OTKRIVAMO ZNAKOVE BOŽJE DOBROTE - 8 sati 1. Nebo i zemlja pjevaju Bogu 2. Divni Božji svijet 3. Bože, čudesno si stvorio ljude 4. Ljudi nisu poslušali Boga III. POVEZANI SMO S BOGOM - 7 sati 1. Isus poziva ljude 2. Isus objavljuje: Bog je naš dobri Otac 3. Zahvalni smo Bogu za kruh i plodove zemlje 4. Mali misionari IV. SJEĆAMO SE SVETACA I POKOJNIKA - 4 sata 1. Biljke i životinje nestaju, a ljudi umiru 2. Sveci su Božji i naši prijatelji 3. Sjećamo se svojih pokojnika V. USUSRET ISUSOVU ROĐENJU - 10 sati 1. Došašće - vrijeme priprave za Božić 2. Radujemo se svetom Nikoli 3. Marija - Isusova majka 4. Božić - blagdan Isusova rođenja 5. Pastiri se raduju Isusovu rođenju VI. ISUS SUSREĆE LJUDE - 7 sati 1. Isus svima čini dobro 2. Isus se brine za sve ljude 3. Isus posebno voli djecu 4. Isus nas uči moliti VII. RADOST OPRAŠTANJA I LJUBAVI - 6 sati 1. Radujemo se životu 2. Zašto smo ponekad žalosni? 3. Zašto se ne razumijemo i svađamo? 4. Znakovi oproštenja i pomirenja 5. Isus nas poziva na opraštanje VIII.USUSRET USKRSU - 13 sati 1. Pripremamo se za Uskrs 2. Uskoro slavimo Uskrs 3. Isusova muka i smrt 4. Isus živi – uskrsnuo je 5. Uskrs slavimo u obitelji, u školi i župi 6. Isus odlazi Ocu i ostaje s nama 7. Živimo u radosti i ljubavi IX. ZAJEDNO SMO UVIJEK RADOSNI - 11 sati 1. Isusov sam učenik 2. Susreti Isusovih učenika 3. Marija je naša Majka 4. Majci za Majčin dan 5. Radujemo se školskim praznicima 6. Ostanimo povezani DRUGI RAZRED I. PONOVNO SMO ZAJEDNO - 4 sata 1. Gradimo zajedništvo i prijateljstvo 2. Učimo poput Isusa voljeti ljude II. BOG NAS JE ČUDESNO STVORIO - 6 sati 1. Svijet je čudesan i tajnovit 2. Različiti smo, a ipak jednaki 3. Čovjek je divno Božje stvorenje III. LJUDI NA BOŽJEM PUTU - 9 sati 1. Biblija je najljepša knjiga 2. Noa je Bogu poslušan 3. Abraham vjeruje Bogu 4. Josip Egipatski na Božjem putu IV. NAŠA POVEZANOST S BOGOM I S LJUDIMA - 5 sati 1. Mi smo Božja djeca i međusobno braća i sestre 2. Naša zahvalnost Bogu i ljudima 3. Naša zahvalnost svecima i pokojnicima V. ISUS – DAR BOŽJI ZEMLJI I LJUDIMA - 8 sati 1. Ljudi žive u nadi i iščekivanju 2. Izraelski narod očekuje Mesiju 3. Isus je očekivani Mesija – Sin Božji 4. Mudraci traže Isusa VI. ISUSOVI PRIJATELJI - 9 sati 1. Mnogi su povjerovali Isusu 2. Isus pokazuje Božju ljubav i dobrotu 3. Isus treba ljude za svoje djelo 4. Novi zavjet pripovijeda o Isusovu životu VII. ŽIVOT JE LIJEP I TEŽAK - 11 sati 1. Svijetle i tamne strane života 2. Mi trebamo jedni druge 3. Isus pomaže bolesne i siromašne 4. Isus je trebao trpjeti, biti raspet i umrijeti 5. Isus je uskrsnuo od mrtvih 6. Uskrsli Isus donosi mir i radost života VIII. LIJEPO JE KAD SU BRAĆA ZAJEDNO - 6 sati 1. Isusovi prijatelji svima čine dobro 2. Svima praštati i dobrotu iskazati 3. Učimo biti dobri prema drugima – Majčin dan 4. Molitva povezuje ljude IX. CRKVA JE VELIKA BOŽJA OBITELJ - 8 sati 1. U obitelji živimo jedni za druge 2. Po krštenju postajemo članovi Katoličke crkve 3. Moja obitelj i župa 4. Kršćani se u svijetu poštuju i pomažu X. NAŠA RADOST I ZAHVALNOST - 4 sata 1. Hvala za dar učenja i zajedništva 2. S Bogom u radost života TREĆI RAZRED I. NAŠI VJERONAUČNI SUSRETI - 3 sata 1. Opet smo zajedno 2. Otkrivamo tajne Božje ljubavi i dobrote II. ISUS JE S NAMA - 10 sati 1. Ne možemo sve kupiti 2. Trebamo ljubav i povjerenje 3. Isus reče: »Ja sam put. Ja sam život.« 4. Isus reče: »Ja sam kruh života.« 5. Dani kruha i zahvalnosti III. BOG JE NAŠ SPASITELJ - 12 sati 1. Vidio sam vašu nevolju 2. Bog se objavljuje Mojsiju 3. Izlazak spasa 4. Bog hrani svoj narod u pustinji 5. Bog daje Deset zapovijedi 6. Isusov zakon ljubavi IV. BOG JE DOŠAO MEĐU LJUDE - 8 sati 1. Znakovi Božje dobrote 2. Navještaj Isusova rođenja 3. Radost Marije i Elizabete 4. Bog postaje čovjekom 5. Isus, spasitelj svih ljudi V. ISUSOV POZIV NA POMIRENJE - 14 sati 1. Ljudi i njihova krivnja 2. Susret Isusa i grešnika 3. Naši grijesi i Božje milosrđe 4. Isus daje priliku za novi početak 5. Isusova smrt i uskrsnuće (temelj oproštenja) 6. Isus naviješta pomirenje 7. Sakrament pomirenja (kao put obraćenja) VI. U EUHARISTIJI – ISUS JE MEĐU NAMA - 15 sati 1. Isus je uvijek među nama 2. Kruh je više od kruha 3. Vino je više od vina 4. Kako je daleko Emaus 5. Naše slavlje svete mise 6. Euharistija – izvor života 7. Podijeli svoj kruh s gladnima 8. Slavlje prve svete pričesti u župi VII. BOG NAS LJUBI - 8 sati 1. Isus je uvijek među nama 2. Isus je prisutan u sakramentima 3. Na praznicima svjedočimo Isusovu dobrotu ČETVRTI RAZRED I. ZEMLJA JE NAŠA I BOŽJA KUĆA - 6 sati 1. Zajedno stvarati svijet 2. Zemlja je naša kuća 3. Sklad prirode i svijeta 4. Čudesna su Božja djela II. SUSRET S DOBRIM BOGOM - 6 sati 1. Možemo i više vidjeti 2. Čovjek u Božjem zrcalu 3. Bože, Ti si izvor svega života 4. Hvalimo i slavimo Boga III. S BOGOM NA PUTU ŽIVOTA - 8 sati 1. Odabrao sam život 2. Brižno čuvati život i druge 3. Paziti na svoje - pravedno živjeti 4. Istinit u riječi i djelu IV. BOŽJI NAS GLASNICI ZOVU - 12 sati 1. Mnogi nas glasovi zovu 2. Čuti Božji poziv – vidjeti čovjekovu nevolju 3. Glas viče u pustinji 4. Radosna vijest mijenja svijet 5. »Neka mi bude po riječi tvojoj« – Marijin poziv i odgovor 6. Posvuda je Betlehem 7. Zvijezda nad zemljom V. DOBRO JE PO BOŽJIM RIJEČIMA ŽIVJETI - 11 sati 1. »Ovo je moj ljubljeni Sin« 2. Život po Božjim riječima 3. Tvoje zapovijedi, Bože, meni su radost 4. Duboki su naši korijeni 5. Isusu je važan čovjek VI. SLIJEDIMO ISUSOVO DJELO - 12 sati 1. Okruženi smo patnjom i smrću 2. Ići putem križa 3. Svjetlo uskrsnog jutra 4. Bog je uskrisio Isusa 5. Neka se ne boje srca vaša VII. GRADIMO KRISTOVU CRKVU - 15 sati 1. Šalom – mir vama! 2. Tvoj Duh pokreće svijet 3. Živjeti zajedno s drugima 4. Za spas i sreću ljudi 5. Jedna Crkva u šarenim bojama i licima 6. Jedan Krist – različite Crkve 7. Daj nam svojega Duha, Gospodine PETI RAZRED I. SNAGA ZAJEDNIŠTVA - 4 sata 1. Ja i drugi – zajedno 2. Pravila dobrih odnosa, poštovanja i zajedništva 3. Vjera nas osposobljava da živimo otvorenih očiju II. RELIGIJA U ŽIVOTU ČOVJEKA: BOŽJI TRAGOVI - 8 sati 1. Čovjek postavlja pitanja o vlastitom životu 2. Početak religije 3. Traženje se nastavlja: velike nekršćanske religije (budizam, židovstvo, islam) 4. Kršćanstvo 5. Različiti a povezani III. BIBLIJA: KNJIGA NAD KNJIGAMA - 8 sati 1. Biblija: posebna knjiga riječi i života 2. Kako upoznavati i razumjeti Bibliju 3. Upotreba biblijskih tekstova IV. POČECI BIBLIJSKE POVIJESTI/VJERE - 8 sati 1. Život i vjera ljudi u »plodnom polumjesecu« 2. Abrahamova iskustva s Bogom 3. Bog se objavljuje Jakovu V. BOG U POVIJESTI IZABRANOGA NARODA: DAVID PRED BOGOM - 9 sati 1. Davidovo vrijeme: prvi kraljevi 2. Davidov životni put – moć i odgovornost 3. Sjaj i rasulo Davidova kraljevstva u vrijeme Salomona VI. ISUS KRIST – OSTVARITELJ NOVOGA SVIJETA (KRALJEVSTVA) - 10 sati 1. Ispunjenje višestoljetnoga iščekivanja 2. Isus propovijeda Radosnu vijest o novome Kraljevstvu 3. Isus prema drugima – susreti mogu promijeniti 4. Isus – neobični kralj 5. Isusovi učenici – svjedoci istine i ljubavi VII. SV. PAVAO: ŠIRITELJ ISUSOVE PORUKE MEĐU POGANIMA - 8 sati 1. Život apostola Pavla 2. Pavao osniva nove kršćanske zajednice 3. Značaj apostola Pavla za širenje kršćanstva VIII. KRŠĆANI MEĐU NAMA: UZORI VJERE U HRVATSKOM NARODU - 7 sati 1. Biti Kristov učenik – poziv i poslanje 2. Uzori vjere u hrvatskom narodu IX. ČOVJEK SE OBRAĆA BOGU MOLITVOM I PJESMOM - 8 sati 1. Kada i gdje se pojavljuje molitva? 2. Kršćanska molitva – pogled u dubinu duše 3. Oblici, načini i vrijeme molitve ŠESTI RAZRED I. ŽIVJETI U MIRU I SLOBODI - 5 sati 1. Osamljenost – između straha i povjerenja 2. Grijeh – tajna razdora s Bogom i s bližnjima 3. Sloboda izvire iz prave ljubavi II. IZ ROPSTVA U SLOBODU – BOG VODI SVOJ NAROD U SLOBODU - 13 sati 1. Bog poziva – Mojsije je vođa Izraelaca 2. Božji nalog – Mojsije vodi svoj narod u slobodu 3. Božja ljubav i pomoć – u pustinji hrani svoj narod 4. Krivnja i oprost – »Savez na Sinaju« 5. U vječnoj težnji za Obećanom zemljom III. SUVREMENE SITUACIJE ROPSTVA I NESLOBODE - 6 sati 1. Suvremeni idoli, ropstva i druge situacije neslobode 2. Čovjek između čežnje za slobodom i izazovom robovanja 3. Uzori ili idoli? IV. ISUS KRIST – NAŠ OSLOBODITELJ I SPASITELJ - 12 sati 1. Isus Krist – novi Mojsije 2. Zakon novoga života – Govor na gori 3. Isusova čudesa – znakovi ljubavi i spasenja 4. Isusove prispodobe – snaga riječi 5. Tajna Božjeg služenja – posljednja večera 6. Ljubav koja oslobađa – muka, smrt i uskrsnuće V. CRKVA – NOVI BOŽJI NAROD - 8 sati 1. Crkva – zajednica Isusovih učenika 2. Pastiri Kristove Crkve 3. Redovnici i redovnice u Crkvi 4. Vjernici laici u Crkvi VI. SAKRAMENTI – ZNAKOVI SUSRETA S BOGOM I S LJUDIMA - 11 sati 1. Znakovi i simboli u životu 2. Sakramenti – Kristovi darovi 3. Krštenje: rođenje na novi život 4. Sakrament Sv. potvrde – Duhom osnaženi 5. Euharistija: poziv na novo zajedništvo 6. Sakrament pomirenja i pokore 7. Bolesničko pomazanje 8. Sveti red – poziv i služenje 9. Ženidba – obećanje ljubavi i vjernosti VII. CRKVENI JEZIK I KULTURA - 8 sati 1. Crkvena slavlja u svjetlu liturgijske godine 2. Crkvene zgrade 3. Liturgijski predmeti 4. Liturgijski jezik 5. Liturgijska glazba 6. Kršćanski simboli i kratice VIII.MARIJA U CRKVI - 7 sati 1. Upoznajmo Mariju iz Evanđelja 2. Glavni Marijini blagdani 3. Kako se Marija prikazuje i zaziva? SEDMI RAZRED I. UPOZNAJMO I IZGRADIMO VLASTITU OSOBNOST - 6 sati 1. Svatko je od nas jedinstven i potreban drugoga 2. Tjelesni i duševni razvoj u pubertetu 3. Razmirice i sukobi u pubertetu 4. Idoli i ideali u izgradnji osobnosti II. DEKALOG – PRAVILA ZA ŽIVOT U LJUBAVI I SLOBODI - 12 sati 1. Savjest – Božji glas u čovjeku 2. Božje zapovijedi – put u slobodu 3. Ljubav prema Bogu – u okrilju slobode 4. Tko je moj bližnji? 5. Dekalog i dokumenti o ljudskim pravima III. ŽIDOVSKI NAROD I VJERA - 5 sati 1. Svete knjige židovskoga naroda 2. Vjernički život Židova 3. Dijalog Židova i kršćana IV. PROROCI – BOŽJI GLASNICI - 9 sati 1. Proroci govore u Božje ime 2. Proroci – čuvari Saveza 3. Tuga zbog nevjere i izgubljene slobode 4. Glasnici nade i izbavljenja 5. Ivan Krstitelj – Mesijin preteča 6. Isus Krist – ispunjenje proročanstava V. CRKVA – NOVA PROROČKA ZAJEDNICA - 14 sati 1. Crkva je rođena snagom Duha 2. Krv mučenika – sjeme novih kršćana 3. Crkva izlazi iz katakomba 4. Germanski i slavenski narodi postaju kršćani 5. Nezaliječene rane crkvenoga raskola 6. Svijetle i tamne stranice Crkve u srednjem vijeku 7. Rane novoga rascjepa Crkve na Zapadu 8. Obnova Katoličke crkve i širenje kršćanstva 9. Crkva pred izazovom prosvjetiteljstva i revolucionarnih pokreta 10. Novo lice Crkve u XX. stoljeću VI. DA SVI BUDU JEDNO - 7 sati 1. Isusova želja i molitva za jedinstvom 2. Grkokatolici u svijetu i u nas 3. Pravoslavna crkva u svijetu i u nas 4. Susret s drugim kršćanskim zajednicama i Crkvama 5. Ekumenski pokret i molitva za jedinstvo svih kršćana VII. POTREBA POMIRENJA I OPRAŠTANJA - 4 sata 1. Iskustvo krivnje i grijeha 2. Priznanje krivnje i prihvaćanje vlastite odgovornosti 3. Pomirenje s Bogom i s ljudima VIII. TAJNA SMRTI I KRŠĆANSKA VJERA U VJEČNI ŽIVOT - 7 sati 1. Pred tajnom smrti 2. Briga za bolesne i umiruće 3. O životu nakon smrti 4. Mogućnost vječne propasti 5. Radost vječnoga života IX. ŽIVIMO U VJERI, NADI I LJUBAVI - 6 sati 1. Vjera – Božji dar i čovjekov odgovor 2. Ususret kršćanskoj nadi 3. Snaga kršćanske ljubavi OSMI RAZRED I. UPOZNAJMO I IZGRAĐUJMO SVOJ ŽIVOT - 8 sati 1. Upoznajmo se i živimo zajedno 2. Izazovi i nade u pubertetu 3. Radost prijateljstva 4. Prava ljubav i smisao ljudske spolnosti 5. Brak i celibat – oblici kršćanskoga života II. ČOVJEKOVO TRAGANJE ZA ŽIVIM BOGOM - 8 sati 1. Svaki čovjek traži Boga 2. Pogrešna shvaćanja Boga 3. Ateizam i vjerska ravnodušnost 4. Traženje Boga u novim religioznim pokretima III. TAJNA SVIJETA I ČOVJEKA U SVJETLU BIBLIJE - 10 sati 1. Biblijska i današnja slika svijeta 2. Čovjek je slika Božja 3. Zloporaba ljudske slobode i iskonski grijeh 4. Grijeh protiv čovjeka je grijeh protiv Boga 5. Ljudska zloća i navještaj Božje dobrote 6. Suprotstavljanje Bogu i razdor među ljudima IV. U ISUSU KRISTU UPOZNAJEMO PRAVOGA BOGA - 8 sati 1. Prošao je zemljom čineći dobro 2. Ljubio nas je do kraja 3. U Isusu Kristu otkrivamo tajnu Boga i čovjeka 4. Tko je za mene Isus Krist? V. KATOLIČKA CRKVA I KRŠĆANSTVO U HRVATA - 16 sati 1. Korijeni kršćanstva na hrvatskom prostoru 2. Pokrštenje Hrvata i ulazak u zajednicu kršćanskih naroda 3. Glagoljica i starohrvatski jezik u bogoslužju 4. Hrvatske biskupije i starohrvatske crkve – žarišta vjere i kulture 5. Uloga Crkve u promicanju hrvatskoga školstva, kulture i znanosti 6. Crkva i hrvatski narodni preporod 7. Crkva u Hrvata za vrijeme svjetskih ratova i poraća 8. Katolička crkva u Hrvata danas – u RH i BiH 9. Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine VI. POTVRDA – SNAGA KRŠĆANSKOGA POSLANJA - 10 sati 1. U potvrdi primamo Duha Svetoga 2. Duh Božji u Starome zavjetu 3. Duh Božji u Isusovu životu 4. Duh Sveti djeluje u Crkvi i vodi Crkvu 5. Naš život i djelovanje po Duhu VII. BITI KRŠĆANIN U CRKVI I U DRUŠTVU -10 sati 1. Izbor životnoga poziva 2. Rad u službi osobnoga razvoja i napretka 3. Kako živjeti slobodno vrijeme? 4. Sudjelovanje u životu župne zajednice 5. Suodgovornost za pravedan život u društvu VJERONAUČNI PROGRAM ZA PRVI RAZRED O situaciji učenika prvoga vjeronaučnog godišta Početak školskoga razdoblja vrijeme je u kojem dijete doživljava i ostvaruje važne promjene u navikama, načinu i stilu svojega osobnoga i društvenoga života. S polaskom u školu događa se radikalniji izlazak djeteta iz obiteljskoga kruga, iz subjektivno-fantazijskoga razdoblja djetinjstva ulazi se u objektivniji svijet stvarnosti koji ga okružuje kao i u svijet novih odnosa i obveza. Dijete sada u školi, u krugu vršnjaka i odraslih, počinje graditi temeljni osjećaj pripadnosti, sigurnosti, povjerenja prema drugima i Bogu, prema svijetu i životu općenito. Ono će morati promijeniti neke navike, puno novoga započeti, povezati, svladati i snaći se u novoj i zahtjevnoj sredini. Vjerski odgoj i vjeronauk prepoznaje i podrazumijeva ove probleme povezane s ulaskom u školu i daje ukupnom odgoju djeteta svoj specifičan prilog – religioznu i vjersku dimenziju odgoja. Nastavni program prvoga vjeronaučnoga godišta posebnu pozornost posvećuje razvojno-psihološkom i vjerskoodgojnom statusu i potrebama djece u dobi između 7 i 9 godina. Pristup i ostvarenje njihovoga vjerskoga odgoja ima u vidu polazišnu situaciju djece ove dobi s obzirom na njihov psihofizički razvoj, napuštanje obiteljske sigurnosti i uvođenja u novu školsku zajednicu. U ovoj dobi dijete uspostavlja sve objektivniji i racionalniji odnos sa svijetom koji ga okružuje, snažnije se razvijaju percep­cijske i kognitivne sposobnosti, mišljenje je sve logičnije ali ono nije apstraktno nego je konkretno, tj. dijete u ovoj dobi zaključuje na temelju doživljenoga iskustva u susretu s konkretnim stvarima, osobama i događajima. Ono sve više uočava uzročno-posljedične veze među činjenicama i događajima, povećava mu se preciznost slušanja i promatranja, iako još uvijek ne razlikuje potpuno subjektivno-fantazijski od vanjskoga i objektivnoga svijeta. Djeca ove dobi izrazito su aktivna, još uvijek najbolje i najlakše uče putem igre te rado sudjeluju u različitim aktivnostima. Njihova je pažnja i koncentracija kratkotrajna te je zbog toga potrebna česta izmjena aktivnosti (različiti zadaci i metodički postupci) kako bi ih ponuđeni sadržaj zainteresirao i aktivirao. No treba imati na umu psihofizičku sposobnost djece ove dobi za spontano i stvaralačko izražavanje u govornom, likovnom i scenskom obliku te njihovu sposobnost otvaranja prema nadnaravnom na način imaginacijsko-simboličkog senzibiliteta, njihova čuđenja i divljenja pred tajnama svijeta i života. Program prvoga vjeronaučnoga godišta vodi dijete iz obiteljskoga okruženja u svijet škole i pomaže mu da se, na temelju dotadašnjega iskustva, otvori drugima i s njima podijeli ta iskustva. Djetetu koje iz obiteljskoga iskustva i sigurnosti dolazi u neizvjesnost škole nastoji se ponuditi i posvijestiti prve informacije o Bogu i ljudima i odgajati u njemu temeljni stav povjerenja prema Bogu, prema sebi i ljudima, prema svijetu i životu. Otkrivajući Božju bezuvjetnu ljubav prema nama, djeca se uče, u svjetlu vjere, prihvaćati stvarnost i pozitivne životne navike, ona duhovno-kulturno rastu i sazrijevaju u kršćanskoj vjeri. U obradi vjeronaučnoga sadržaja vjeroučitelju pomažu metodički pristupi i postupci koji se usklađuju s dobi i s mogućnostima djeteta. Ono će kroz aktivno sudioništvo i igru, govorno izražavanje, pripovijedanje doživljaja i iskustva, crtanje, slikanje i pjevanje te druge metodičke oblike, prepoznati svoju životnu situaciju i na njoj graditi nove spoznaje. Program dijete potiče na aktivan i kreativan rad i sudioništvo u vjeronaučnoj nastavi i vodi ga k razmišljanju i prihvaćanju vjeronaučnih ciljeva, od meditativne poduke do poruke koju će s lakoćom na kraju vjeronauka ili uz domaći uradak prihvatiti. Program također približava djetetu temeljne i početne sadržaje stvarnosti religioznoga iskustva, govora i govora vjere, naročito biblijskoga iskustva i govora, koji je uvijek slikovit i životan. U radosti razumijevanja i spoznavanja vjere, djetetu pomažu zgode iz svagdašnjega života i iz biblijske Radosne vijesti. Program prvoga razreda pruža nužne temelje pouke u otkrivanju osobne spoznaje vjere i života. On vodi vjeroučitelja i učenike u postupno i jednostavno otkrivanje Božjih tajni i temeljnoj poruci prvoga vjeronaučnoga godišta - učimo ljubiti Boga i ljude. U skladu s tim, ovdje treba naglasiti potrebu da vjeroučitelj ovaj vjeronaučni program prihvati i ugradi u obzor iskustva i svjedočanstva svoje vlastite vjere, da bi mogao, na temelju stručnoga znanja, didaktičko-metodičkih kompetencija te poznavanja svojih vjeroučenika, vjeronaučne sadržaje prilagoditi različitim prilikama, uvjetima i potrebama učenika kao i ciljevima njihova vjerskoga odgoja. Svrha vjeronaučne nastave prvoga godišta Svrha katoličkoga vjeronauka prvoga vjeronaučnoga godišta kratko je upoznavanje učenika ove dobi sa središnjim i temeljnim činjenicama kršćanske vjere te prihvaćanje ljudskih i kršćanskih vrednota primjerenih njihovoj dobi, a ostvaruje se u ozračju religioznoga iskustva koji djeca nose iz svojih obitelji i društvenoga okruženja. Djeca se ove dobi susreću s prvom porukom vjere i radosne Isusove vijesti usmjerene ka promicanju njihova duhovnoga i moralnoga sazrijevanja, ulasku u širu zajednicu vršnjaka i razvijanju njihovih međusobnih odnosa u ozračju dobrote i uzajamnog pomaganja. Opći ciljevi vjeronaučne nastave prvoga godišta – Otkriti i upoznati važna pitanja o svojem životu i svijetu u djetinjoj dobi i promatrati ih u duhu vjere i kršćanske ponude – Otkriti i upoznati da je Bog čudesno stvorio naš svijet i ljude kao veliku Božju obitelj – Izgraditi svijest i stav vjere da nas Bog beskrajno ljubi, da nas prihvaća i ima povjerenja u nas – Susresti i upoznati neke ključne događaje, osobe i činjenice povijesti spasenja u kojima se očituje Božja blizina i ljubav prema čovjeku – U Isusu Kristu susresti i upoznati svojega Spasitelja i prijatelja svih ljudi – Otkrivati bitna otajstva povijesti spasenja u povezanosti s proslavom tih događaja u životu u obitelji, školi, crkvenoj i široj društvenoj zajednici – U zajednici vjernika otkriti snagu vjere i kršćanskoga života – Početno upoznati i usvojiti neke jednostavne zahvalne molitve Bogu – Produbiti i izgraditi stav temeljnoga povjerenja i ljubavi prema Bogu, prema sebi i drugima, kao i životu općenito I. nastavna cjelina NAŠI VJERONAUČNI SUSRETI Posebni ciljevi – Graditi pozitivna iskustva i stavove prema vjeronauku u školi – Uspostaviti odnos povjerenja prema drugima – Pitanja koja se obrađuju na vjeronauku doživjeti kao životno važna – Privikavati se na zajednički rad i aktivno sudjelovanje u nastavi – Upoznati značenje naziva »vjeronauk« i »vjeroučitelj« – Razvijati osjetljivost i poštovanje prema pripadnicima drugih religija Teme i osnovni sadržaji 1. Imam svoje ime i svoje mjesto – Dolazim iz svoje obitelji – Na vjeronauku upoznajemo jedni druge – Svatko od nas ima svoje ime i svoje mjesto – Otkrivamo nove stvari i dijelimo svoje doživljaje s drugima 2. Svi smo vrijedni poštovanja – U školi imamo katolički vjeronauk – Zajedno upoznajemo Boga i njegovu ljubav prema ljudima – Učimo biti Isusovi učenici – Oni koji nisu katolici imaju svoj vjeronauk – Prihvaćamo drukčije od sebe jer smo svi vrijedni ljubavi i poštovanja Prošireni sadržaji – Povezanosti vjeroučitelja, učitelja i roditelja u školskom odgoju – Učenička iskustva i pitanja iz života koja su povezana sa školom i vjeronaukom Metodičke upute – Igra predstavljanja (upoznavanja) – Slušanje i govorno izražavanje iskustava iz obiteljskoga života – Ritmička igra i pjevanje poznatih dječjih pjesmica – Crtanje doživljaja i iskustava iz obiteljskoga i školskoga života – Pripovijedanje doživljaja i iskustava – Vjeroučiteljevo pripovijedanje – Pokazivanje i promatranje odabranih slika ili umjetničkih reprodukcija – Razgovor i tumačenje Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: sposobnost razgovora, slušanje pjesama i priča – Priroda i društvo: život i rad u školi; djelatnici u školi; život u obitelji i domu; članovi obitelji; obitelj i dom; briga za obitelj; učenik u prometu Praćenje i vrednovanje – Interes za vjeronaučne sadržaje i aktivnosti – Motivacija i sudioništvo u vjeronaučnim aktivnostima – Razumijevanje riječi »vjeronauk«, »vjeroučitelj« i »učitelj« – Otvorenost i spremnost na poštovanje i suradnju s drugima – Način izražavanja dojmova, doživljaja i iskustava II. nastavna cjelina OTKRIVAMO ZNAKOVE BOŽJE DOBROTE Posebni ciljevi – Otkrivati svijet oko sebe i diviti se svijetu, sebi i drugima – Razvijati osjetljivost za uočavanje ljepote stvorenoga svijeta i čovjeka – Uspostaviti odnos povjerenja prema svemu stvorenome i radovati se svemu što nam je Bog darovao – Graditi odnos zahvalnosti prema stvorenjima – Kratko upoznati biblijsko izvješće o stvaranju svijeta i čovjeka – Uočiti da su anđeli Božji prijatelji kojima se rado utječu djeca – Kratko upoznati kako su prvi ljudi sagriješili i izgubili prijateljstvo s Bogom u raju zemaljskom – Steći pouzdanje u Boga koji nas ljubi i prašta – Osjetiti sigurnost u životu jer svime upravlja Božja ruka – Upoznati kako Bog obećava i šalje Isusa koji je Spasitelj svih ljudi Teme i osnovni sadržaji 1. Nebo i zemlja pjevaju Bogu – Otkrivamo i promatramo stvari oko sebe (npr. kamen, drvo, kuću, cvijet, planinu), taj divni stvoreni svijet – Otkrivamo kuću kao mjesto gdje se igramo, veselimo, volimo, molimo... – Otkrivamo i promatramo promjene, izmjenu dana i noći, smjenu godišnjih doba, promjene u prirodi, na biljkama, životinjama, ljudima – opažamo promjene i pitamo se tko upravlja svime što je stvoreno i što se događa – Otkrivamo i promatramo ruke djece i odraslih, muškaraca i žena, različitih rasa i naroda svijeta (otvorene ruke kao izraz prihvaćanja, povjerenja, darivanja – što sve ruke mogu raditi, izraziti, oblikovati, pokretati i »oživljavati«) 2. Divni Božji svijet – O Stvoritelju govore i pričaju stvari (npr. kamen, igračka, cvijet, sunce, ptice). Kako su nastali, čemu služe? – Bog je stvorio svijet (kratko izvješće o stvaranju - Post 1-2) – Bog daje svemu život i sve drži na životu – Zahvalnost Bogu za njegove darove i dobrotu (usp. Dn 3, 56-88. - Hvalospjev stvorenja) 3. Bože, čudesno si stvorio ljude – Bog je stvorio ljude (Post 1, 27 i 2, 18; Ps 8 i Ps 139) i anđele – Ljudi su bili dobri i sretni s Bogom – Anđeli su Božji prijatelji i prijatelji ljudi (Izl 23, 20-23a; Tob 12, 15-20) – Djeca se mole svojim anđelima 4. Ljudi nisu poslušali Boga – Prvi ljudi nisu poslušali Boga, pogriješili su i prestali su biti njegovi prijatelji (usp. Post 3, 1-24) – Bog obećava i šalje ljudima Spasitelja Isusa – Bogu učimo zahvaljivati za njegovu dobrotu Prošireni sadržaji – Promatranje i prvi jezični izričaji o divnom Božjem svijetu što ga zorno promatramo – Molitva anđelu čuvaru – Poticajni tekstovi iz Staroga zavjeta koji najavljuju dolazak Spasitelja svijeta Metodičke upute – Vježbe promatranja, slušanja, otkrivanja, uživljavanja, za­miš­ljanja – Stvaralačke vježbe (jezične, likovne, glazbene, scenske) – Vježbe oblikovanja i preoblikovanja – Jezično izražavanje zapažanja i dojmova - vođeni razgovor – Prikazivanje i interpretacija odabranih slika, prikazivanje i tumačenje dijapozitiva – Pripovijedanje biblijskih izvješća o stvaranju svijeta i čo­v­jeka – Prve meditativne vježbe (vidjeti – vidjeti iznutra, slušati ­- slušati iznutra) – Pripovijedanje činjenica koje govore o vjeri u Boga Stvoritelja u drugim religijama – Pjevanje odabrane pjesme Međupredmetne veze Hrvatski jezik i književnost: odabrani kraći umjetnički tekstovi i njihovo razumijevanje Priroda i društvo: promjene tijekom godišnjih doba; zaštita i čuvanje okoliša Likovna kultura: slikanje, dizajn, crtanje, motivi iz dječje okoline: ljudi, životinje, biljke, pojave u prirodi, biblijski sadržaji Praćenje i vrednovanje – Sposobnosti promatranja i uživljavanja u prirodu i svijet koji nas okružuje – Sposobnosti zapažanja te jezičnog i nejezičnog izražavanja o prirodi i stvarima koje nas okružuju – Zanimanje za biblijske sadržaje i poznavanje prvih i osnovnih događaja stvaranja svijeta i čovjeka – Odnos prema stvorenjima i stvarima u našoj okolini III. nastavna cjelina POVEZANI SMO S BOGOM Posebni ciljevi – Upoznati znakove Božje prisutnosti, njegove blizine i dobrote u našem životu – Upoznati kako je Isusa, obećanog Spasitelja, Bog poslao svim ljudima – Poželjeti doživjeti susret s Isusom – Shvatiti da nam je Isus otkrio Boga kao dobroga Oca koji ljubi sve ljude – Razumjeti i prihvatiti da Isus od nas traži da se međusobno ljubimo kao braća i sestre – Upoznati znakove Božje dobrote u prirodi i plodovima zemlje, osobito u znaku kruha koji nam Bog daje za hranu – Razvijati osjećaj zahvalnosti Bogu i spremnost za pomaganje svim ljudima, osobito onima koji su potrebni kruha – Prepoznati znakove velikodušnosti i dobrote misionara koji idu u daleke zemlje naviještati riječ Božju – Razvijati osjećaj brige za misionare i biti »mali misionar« Teme i osnovni sadržaji 1. Isus poziva ljude – Isus ide od mjesta do mjesta, govori ljudima o Bogu, pokazuje im Božju ljubav i dobrotu – Ljudi doživljavaju njegovu riječ kao Radosnu vijest – Isus poziva ljude da ga slijede i oni idu za njim (Mk 1, 16-20 i Mk 3, 13-14: poziv učenika; poziv apostola Mateja - Levija: Mk 2, 13-17)) – Isusovi učenici prenose dalje poruku Evanđelja – Isus i nas danas poziva da budemo njegovi učenici 2. Isus objavljuje: Bog je naš dobri Otac – O dobrom Bogu sam čuo u svojoj obitelji, u vrtiću i u svojoj sredini – Bog se brine za mene, ima u mene povjerenja, hrabri me i tješi kada mi je teško – Sveto pismo pripovijeda da Bog voli sve ljude i brine se za njih poput dobroga oca i dobre majke; posebno se brine za siromašne i bolesne – Primjeri iz iskustva djece koji pokazuju dobrotu i brigu za drugoga – Ljudi koji susreću Isusa, doživljavaju Božju brigu i dobrotu, posebno bolesni koje Isus ozdravlja (Mt 15, 29-31) 3. Zahvalni smo Bogu za kruh i plodove zemlje – Kruh je ljudima glavna hrana i zato kruh poštujemo, za kruh se molimo, za kruh radimo i zahvaljujemo, kruh uzajamno dijelimo – Isus pokazuje Očevu brigu i ljubav i hrani kruhom četiri tisuće ljudi (Mk 8, 1-9) – Susrećemo mnogo ljudi koji vjeruju u Boga i pomažu jedni drugima – Zahvaljujemo za plodove koje nam je Bog dao – zahvalna molitva 4. Mali misionari – Isus Krist šalje učenike da svima prenesu Božju poruku spasenja (Mt 28, 18-20) – Kršćani-misionari poslušali su Isusov poziv i idu u daleke zemlje da ljudima donesu poruku spasenja – Mi smo mali misionari i možemo pomoći širenju Isusove poruke Prošireni sadržaji – Po djelima i ponašanju ljudi možemo osjetiti da vjeruju u Boga i čine dobro – Ljudi različiti po boji kože, jeziku, vjeri i naciji su braća i sestre – Znakovi lijepog ponašanja u svojoj okolini: molim, izvoli, hvala i oprosti – Isus nam je dao posvećeni kruh da uvijek imamo Isusa među sobom – Kako pomoći misionarima i organizirati akciju skupljanja milodara i potpore s nazivom »Mali misionar«? Metodičke upute – Opisati doživljaje i iskustva po kojima ljudi izražavaju svoju vjeru: obiteljska molitva, nedjeljna misa, pobožnosti – Pokazati i predstaviti religiozne predmete i slike povezane s vjerom u Boga – Prikazati slike ili dijapozitive crkve, kapelice, raspela – Jednostavnim crtežima religioznih simbola poticati u djeci doživljaj Božje dobrote – Prikazivanje slika iz sretnoga obiteljskoga života: djeca s roditeljima, djedom i bakom; braća i sestre, djeca u igri, u školi i s prijateljima; slike koje prikazuju suprotne situacije – Razgovor o zahvalnosti za žetvu i berbu, za plodove zemlje – Pokazati različite slike žitnih polja i plodova zemlje, slike o pečenju kruha – Potaknuti učenike da opisuju postupak pečenja kruha i oblikuju tijesto za kruh – Mimikom i pokretima pokazati što znači biti zaštićen, brinuti se za nekoga i biti dobar – Navesti primjere kršćanske skrbi za djecu – Prikazati slike i prizore iz misionarskoga života i pripovijedati o njihovim doživljajima – Potaknuti na molitvu i skupljanje pomoći za misije – Izraziti (crtežom, govorom, pantomimom) različite situacije koje su doživjeli Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: vježbanje osnovnih pravila uljudnoga ponašanja tijekom razgovora te izbor kraćih literarnih tekstova – Priroda i društvo: naše tijelo i zdravlje (osobna higijena i navike, urednost, rad i odmor); Dani zahvalnosti – Dani kruha – Likovna kultura: teme o narodnim običajima i blagdanima, modeliranje tijesta, slikanje – Glazbena kultura: pjesma Pekar Praćenje i vrednovanje – Sposobnosti razumijevanja znakova vjere u Boga i Božje dobrote – Izricanje doživljaja i iskustava Boga kao dobroga Oca – Uočavanje i prihvaćanje znakova Božje dobrote u povezanosti s konkretnim činjenicama i događajima iz svakodnevnoga života – Ponašanje u svakodnevnim potrebama, osobito iskustvo molitve – Razumijevanje pojma »misionar« IV. nastavna cjelina SJEĆAMO SE SVETACA I POKOJNIKA Posebni ciljevi – Približiti iskustvo i tajnu prolaznosti i umiranja – Uočiti da nestaju biljke i životinje i da ljudi moraju umrijeti – Potaknuti na razmišljanje o pokojnima, osobito o bliskim umrlim osobama – Probuditi vjeru u uskrsnuće i ljepotu novoga života s Bogom – Potaknuti na iskazivanje poštovanja i na molitvu za pokojne – Susresti likove svetaca, osobito iz hrvatskoga naroda i one koji se slave u njihovom kraju – Upoznati na konkretnim primjerima što znači ljubiti Boga i svoje bližnje – Izgrađivati život po primjeru svetaca i moliti se svecima Teme i osnovni sadržaji 1. Biljke i životinje nestaju, a ljudi umiru – U prirodi opažamo promjene, rast i nestanak biljaka i životinja – U našoj obitelji i sredini umiru ljudi koji su nam bliski i dragi (usp. Lk 7, 11-17, pripovijedanje zgode) – Ljudi koji umiru, žive i nakon smrti kod dobroga Boga 2. Sveci su Božji i naši prijatelji – U nebu su kod dobroga Boga naši sveci i zagovornici – Sveci su Božji prijatelji koji vole Boga i ljude – Naši nebeski zaštitnici – sveci i blaženici iz hrvatskoga naroda i oni čije ime nosimo (usp. Liturgijski vodič: Sv. Otac Ivan Pavao II. u Hrvatskoj) – Moja molitva svecima 3. Sjećamo se svojih pokojnika – Kratko upoznavanje s činjenicom života, smrti i vječnoga života nakon smrti (u skladu s Iv 11, 25; Ps. 63,3; Rim 14, 9 i sl.) – Pohod grobljima, paljenje svijeća za pokojnike – Molitva za pokojne da budu kod dobroga Boga Prošireni sadržaji – Primjeri iz života svetaca koji se slave u pojedinim krajevima i čija imena nosimo – Odlazak na groblje i uređivanje grobova, osobito onih koje nitko ne posjećuje – Načini štovanja pokojnika drugih religija Metodičke upute – Razgovor o tome kako djeca opažaju prirodu: u proljeće sve raste i cvjeta, u jesen lišće opada i nestaje; imamo kućne ljubimce, životinje koje jednoga dana nećemo više imati – Pripovijedanje iskustva o sudioništvu na sprovodu nekoga pokojnika – Promatranje slika i dijapozitiva s temama o prolaznosti života – Crtanje i bojenje, uživljavanje u promjene koje se događaju u prirodi i životu – Upoznavanje s proslavom Dušnoga dana i svetkovine Svih svetih kroz primjerene slike, pjesme, ritmičke igre – Prikazivanje slike crkve, katedrale i groblja, raspela uz putove i na vrhovima planina – Promatranje grobnoga humka s križem i spomenikom sa slikom uskrsloga Krista – Oblikovanje kratke molitve za pokojne – Vođeni razgovor o vjerskim običajima i blagdanima u pojedinom kraju – Pokazivanje religioznih predmeta i upućivanje u njihovo osnovno značenje (križ, krunica, molitvenik, različiti nabožni predmeti…) – Razgovor o vjerskim slavljima na kojima posebno sudjeluju djeca – Prepoznavanje likova svetaca koji su posebno bliski djeci Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: učiti slušati govor drugoga s vježbanjem razgovora, opisivanjem osobe, životinje i biljke i predmeta prema zamišljanju te izražavanje osjećaja, molbe, želje i dr. s pripadnim tekstovima – Priroda i društvo: obilježavanja Dana spomena na mrtve – Likovna kultura: spomen na pokojne: crtanje, slikanje, iz­ražavanje bojama, igra svjetla i tame Praćenje i vrednovanje – Uočavanje i raspoznavanje znakova koji prate promjene u prirodi i životu – Doživljaj Božje dobrote u životu svetaca i u našem životu – Prepoznavanje likova svetaca i blaženika u hrvatskom narodu – Otvorenost prema molitvi i odnosu poštovanja prema nabožnim predmetima V. nastavna cjelina USUSRET ISUSOVU ROĐENJU Posebni ciljevi – Svjesno i aktivno doživjeti vrijeme Došašća i Božića u obitelji, školi i župi – Shvatiti da Došašće znači radosno iščekivanje Isusova ro­đenja – Povezati božićno slavlje i običaje s pravim značenjem bo­žićnoga otajstva – Upoznati neke vrednote koje su u našoj kulturnoj baštini povezane s Božićem – Upoznati svece, osobito svetoga Nikolu, koji nas priprema i uvodi u slavlje Božića – Upoznati događaje Isusova rođenja i osobe koje su ga izbliza pratile - prema Lukinu evanđelju – Doživjeti Isusovo rođenje u liturgijskim slavljima i proslavi Božića u obitelji, školi i župnoj zajednici Teme i osnovni sadržaji 1. Došašće – vrijeme priprave za Božić – Vrijeme radosnog iščekivanja i priprave (Iz 11, 1-4a) – U vrijeme Došašća naše mjesto izgleda svečanije – Došašće ili Advent je vrijeme iščekivanja Božjega dolaska među ljude (Iz 45, 8) – Adventski običaji kod kuće, u školi i župi 2. Radujemo se svetom Nikoli – Sveti Nikola je biskup i Božji prijatelj – Sveti Nikola daruje djecu, siromašne i potrebne – Sveti Nikola nas uvodi u slavlje Božića – Jesmo li prijatelji i suradnici svetoga Nikole? 3. Marija – Isusova majka – Bog je izabrao Mariju da bude Isusova majka – Anđeo Gabriel javlja Mariji da će roditi Isusa (Lk 1,26-38) – Marija je rado prihvatila Božji poziv da bude Isusova majka – S Marijom radosno čekamo Isusov rođendan 4. Božić – blagdan Isusova rođenja – Božić je Isusov rođendan – Isusovo rođenje u siromašnoj štalici (prema Lk 2, 1-7) – Toplina božićne štalice uz Isusa, Mariju i Josipa – Božić u mojoj obitelji 5. Pastiri se raduju Isusovu rođenju – Pastiri su se veoma radovali Isusovu rođenju (prema Lk 2, 8-20) – Pastiri nose darove novorođenom Isusu – Kako mi trebamo i možemo, poput pastira, slaviti Božić? Prošireni sadržaji – Iskustva iz djetinjstva o vremenu Došašća – Izvanjski načini obilježavanja Došašća i pripreme za Božić u tradiciji hrvatskoga naroda – Slavlje Božića u našem mjestu i posvuda po svijetu – Darivanje u obitelji i među prijateljima u vrijeme Božića Metodičke upute – Vođeni razgovor u kojemu djeca pripovijedaju svoje doživ­ljaje o iščekivanju Božića u svojoj obitelji – Adventske priče i pjesme – Crtanje adventskih tema – Izrada adventskoga vijenca i adventskoga kalendara – Kratka i primjerena meditacija o svjetlu i tami – Upoznavanje sv. Nikole, prijatelja djece i mladeži – Priprema darivanja i uvježbavanja priredbe za blagdan sv. Nikole – Glazbeno izražavanje iščekivanja i ispunjenja – dramska igra – Pripovijedanje iskustava i doživljaja – prigodne slike, bo­žićni prospekti – Pripovijedanje događaja Isusova rođenja (Lk 2, 1-7; 8-20) – Uživljavanje u pojedine likove i scensko izvođenje – Crtanje božićnoga događaja, izrada jaslica i oblikovanje figurica – Izrada prigodnih dječjih poklona (božićni ukrasi, čestit­ke…) – Uljepšavanje kuće, škole i crkve za Božić Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: niz pjesmica i kraćih priča na temu Božića – Priroda i društvo: blagdani - sv. Nikola; Božić – Glazbena kultura: pjevanje i obrada pjesama: Spavaj mali Božiću, Narodi nam se i dr. – Likovna kultura: motivi o sv. Nikoli: slikanje, crtanje, izrada poklona od staniola, kolaž-papira; Božićni motivi – crtanje i slikanje, dizajn – slikovnica, izrada ukrasa, čestitki od kolaž-papira, izrada jaslica i figurica od papira ili od kukuruzovine ili glinamola Praćenje i vrednovanje – Razumijevanje riječi »Došašće« i »Božić« – Shvaćanje adventskih i božićnih znakova – Poznavanje nekih tipičnih adventskih i božićnih običaja – Poznavanje bitnoga događaja Isusova rođenja – Prihvaćanje događaja Isusova rođenja kao velikoga Božjega dara ljudima – Uočavanje povezanosti darivanja s porukom blagdana sv. Nikole i Božića VI. nastavna cjelina ISUS SUSREĆE LJUDE Posebni ciljevi – Upoznati kako je Isus susretao ljude i kako se odnosio prema njima i svima činio dobro – Uočiti važnost i značenje Isusova poziva učenicima da ga slijede – Pokazati da je Isus posebno volio djecu i da ih je blagosliv­ljao – Shvatiti i doživjeti što znači biti Božje dijete – Uvidjeti da je Isusova poruka snažna i da on spašava sve ljude – Pokazati kako se Isus brine za sve ljude, osobito siromašne, odbačene i bolesne – Poželjeti doživjeti susret s Isusom – Shvatiti da svoju zahvalnost i svoje povjerenje u Boga izražavamo molitvom – Moći s povjerenjem moliti Očenaš i izreći svoju vlastitu molitvu Teme i osnovni sadržaji 1. Isus svima čini dobro – Primjeri iz obiteljskoga života, iz dječjega iskustva, koji pokazuju dobrotu i brigu za nekoga – Bog voli sve ljude kao svoju djecu i prijatelje – Ljudi su u susretu s Isusom doživjeli Božju dobrotu (u skladu s Iz 61, 1-3 ili Lk 4, 16-24 te Mt 4, 23-25) 2. Isus se brine za sve ljude (si 6, 1-15) – Isus se obraća odbačenima i dolazi im u goste (prema Mk 2,13-17: gozba s grešnicima i carinicima) – Isus ozdravlja bolesne (prema Mk 7, 31-37 i Mk , 46-52: ozdravljenje slijepca) – Ljudi različito postupaju prema Isusu: jedni idu za njim, drugi ga odbacuju, a treći progone (npr. Mk 3,7-10 te Mk 6,1-6) 3. Isus posebno voli djecu – Isus posebno voli djecu i blagoslivlja ih (Mt 19, 13-15; usp. Rimski obrednik; Blagoslovi, br. 151) – Isus poručuje: »Tko god prima ovo dijete, u moje ime, mene prima« (Lk 9, 48; Mk 10, 13-16) – Djeca grade mir, prijateljstvo i pomažu jedni drugima 4. Isus nas uči moliti – Isus nas uči najljepšu molitvu, Očenaš (Mt 6,5-14) – Uči nas kako treba moliti i hvaliti Boga kao dobroga Oca – Isus nas uči kako treba moliti za svagdanji kruh i oprostiti jedni drugima – Osobne i zajedničke molitve, molitve vlastitim riječima Prošireni sadržaji – Pobliže upoznati događaj kad Isus ozdravlja slijepca od rođenja (Mt. 10,46-52) – Vježbe poistovjećivanja (kako se osjećam kad me netko voli?, kad me pohvali?, kad se želi sa mnom igrati?, kad me ne voli ili grdi?, kad se ne želi družiti sa mnom?, kako bih se osjećao da sam slijep?, bolestan?, kako se osjećam kad mogu gledati?, kad sam zdrav?…) – Naučiti s povjerenjem moliti Očenaš i izreći svoju vlastitu molitvu Ocu nebeskom Metodičke upute – Vjeroučiteljevo pripovijedanje uz korištenje zornih materijala (figure od flanel platna, slike, folije…) – Scenske improvizacije (slušati, biti pozvan, poslušati, odazvati se…) – Likovno izražavanje – Izražavanje glazbom ili pantomimom (radost, slušanje, situacije kad sam tužan, kad me nitko neće slušati dok pričam, kad ne prihvate što bih želio…) – Pripovijedanje biblijskoga teksta – Uživljavanje u biblijske likove (siromah, bolesnik, grešnik, carinik) – Razgovor o Isusovim učenicima koji prenose njegovu poruku – Razgovor o molitvi kojom vjernici govore Bogu, o svojoj radosti, o svojim potrebama, o zahvalnosti, o svojim molbama, o krivnji, o pogreškama – Vježbanje molitve Očenaš – Pisanje i izricanje kratke osobne molitve kojom zahva­ljujemo Ocu nebeskom za njegovu dobrotu Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: pripadna lektira, osobito braća Grimm, Zvjezdani taliri, te Ljubica Benović, Molitva – Likovna kultura: slikanje i crtanje Isusova lika, izrada kolaža – Isus s djecom Praćenje i vrednovanje – Sposobnost uživljavanja djece u tuđu situaciju – Poznavanje načina Isusova ponašanja prema ljudima, na temelju biblijskih primjera – Razumijevanje riječi »Evanđelje« – Uočavanje osobina prenositelja Isusove poruke – Poznavanje i razumijevanje molitve Očenaš VII. nastavna cjelina RADOST OPRAŠTANJA I LJUBAVI Posebni ciljevi – Otkriti radosne strane života kao veliki Božji dar ljudima – Upoznati tamnije strane života, kao što su žalost i patnja – Razvijati osjetljivost za tuđe radosti, žalosti i patnje i otkriti snagu u zajedničkom dijeljenju radosti i patnje – Uočiti iskustva nerazumijevanja i svađe među ljudima i naše iskustvo međusobnoga praštanja i pomirenja – Pomoći djeci da se otvore i što dublje dožive Isusov poziv da trajno jedni drugima opraštamo kao što Bog nama oprašta – Upoznati znakove pomirenja i praštanja – Otkriti snagu pomirenja i praštanja u svakodnevnom životu – Uvidjeti da je zajednički život moguć samo ako su svi ljudi spremni na pomirenje Teme i osnovni sadržaji 1. Radujemo se životu – Radujemo se životu jer nam je Bog dao život i zdravlje da se možemo igrati, ići u školu, družiti se s prijateljima, pjevati, šetati prirodom… – Radosni smo što imamo roditelje, braću i sestre koje volimo i koji vole nas – Radosni smo što jedni drugima možemo pomagati i zajedno se radovati životu (Fil 4, 1-9) 2. Zašto smo ponekad žalosni? – Ponekad u našem životu ima i ružnih događaja, kad patimo, kad smo tužni – Neki ljudi među nama pate, bolesni su i nesretni – Neki su ljudi stari i nitko ih ne posjećuje niti se brine za njih – Neki ljudi nemaju kruha i umiru od gladi 3. Zašto se ne razumijemo i svađamo? – Ponekad smo nesretni jer se ne razumijemo i svađamo se, i u školi i u obitelji – U svađi možemo povrijediti jedni druge – Iz svađe može nastati neprijateljstvo i razdor među djecom i odraslima – Načini izbjegavanja svađe 4. Znakovi oproštenja i pomirenja – Znakovi našega oproštenja i pomirenja – U zajednici učimo praštati jedni drugima i živjeti zajedno – Tko drugoga voli, može se odreći i svojega prava – Učimo dijeliti s drugima trenutke radosti, trpljenja i patnje 5. Isus nas poziva na opraštanje – Najljepše je oprostiti – Bog je velikodušan u opraštanju (usp. Iz 55,7) – Isus želi da jedni drugima oprostimo (Mt 18,21-22) – Isus nas uči da oprostimo kao što i on nama oprašta – Vrijeme korizme je vrijeme opraštanja i dobrih djela Prošireni sadržaji – Vrijeme korizme kao vrijeme vježbanja u praštanju i dobrim djelima – U korizmi se odričemo slatkiša i igračaka da možemo nešto darovati potrebnima – Kad pomažemo drugima onda činimo dobra djela – Korizma je vrijeme kada više razmišljamo o ljudima koji pate, pomažemo ih i ispravljamo svoje mane i pogreške Metodičke upute – Razgovor o iskustvima radosti koja su djeca imala u životu, o događajima kada su bili posebno radosni – Slikama izraziti neka važnija iskustva po kojima smo radosni – Prikazati ilustracijama i tamniju stranu života, iskustva iz života koja govore o različitim oblicima patnje na koju djeca mogu naići – Razgovor o tome kako djeca doživljaju stradanja, nesreće i patnje – Razgovor o iskustvima djece povezanim sa svađama i pomirenjima te svađama i nepomirenjima – Zajednička analiza različitih iskustava i stavova – Prikazivanje crtežom i slikom različitih mogućnosti rješenja sukoba – Potaknuti djecu na pričanje doživljaja kada su se posvadili pa pomirili – Pripovijedanje evanđeoske poruke primjenjujući je na uče­nič­ku situaciju – Zajednički protumačiti Isusovu poruku praštanja »otpusti nam duge naše…« – Scenski prikaz mogućeg smirivanja svađe i sklapanje mira (pružanje ruku…) – Likovno izražavanje osjećaja radosti i patnje – Dijete u tišini oprašta svima koji su ga taj tjedan uvrijedili – Izražavanje oproštenja gestom Međupredmetne veze – Hrvatski jezik i književnost: tema zajedništva i prijateljstva – Tjelesna kultura: ritmika, pantomima, igre, plesne strukture – Likovna kultura: crtanje, slikanje situacije prijateljstva, za­jed­ničke igre, različitih situacija iz zajedničkoga života Praćenje i vrednovanje – Uočavanje događaja povezanih s radošću života i s patnjom koja prati čovjeka – Shvaćanje da je spremnost na pomirenje nužna za za­jednički život – Usvajanje stava da je potrebno uzajamno opraštati – Poznavanje Isusove izreke o pomirenju – Poznavanje molitve Očenaš – Osobna spremnost na pomirenje i praštanje VIII. nastavna cjelina USUSRET USKRSU Posebni ciljevi – Razumjeti korizmu kao vrijeme priprave za vazmeno slav­lje djelima ljubavi i praštanja – Naslutiti i doživjeti značenje vazmenog vremena i otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća – Približiti događaje Velikog tjedna kao događaje Isusove beskrajne ljubavi prema svim ljudima – Uživjeti se u događaj Cvjetnice, spomena na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem – Uvesti u razumijevanje Isusova dara na posljednjoj večeri – Otkriti veličinu Božje ljubavi u Isusovu križnom putu i patnji na križu – Približiti i doživjeti Radosnu poruku: Isus je uskrsnuo i zauvijek živi – Iskusiti uskrsnu radost, svjesno doživjeti i proslaviti Uskrs i steći povjerenje u život – Doživljajno i spoznajno uvesti u događaj Isusova odlaska sa zemlje (Uzašašća) i blagdan Duhova – Dublje naslutiti i doživjeti biblijski govor simbola vatre (ognja) i vjetra – Doživjeti i naslutiti kako Duh Sveti sve nas ispunja svjetlom i snagom da možemo svjedočiti svoju vjeru i ljubav prema Bogu i ljudima Teme i osnovni sadržaji 1. Pripremamo se za Uskrs – Pepelnica – početak korizme i priprave za proslavu Uskrsa – Korizma je vrijeme dobrih djela, odricanja i žrtve – Učimo dijeliti s drugima trenutke radosti, trpljenja i patnje (usp. Iv 9 i Otk 21) – Vježbamo se u dobrim djelima, odricanju i pomaganju: odricanje od slatkiša, igračaka i drugog, pohod bolesnicima, pomoć u obitelji, u školi... 2. Uskoro slavimo Uskrs – Proslava Velikoga tjedna u koji nas uvodi Cvjetnica – Isusov slavni ulazak u Jeruzalem na Cvjetnicu i radost naroda u susretu s Isusom (Mt 21, 1-11; Iv 12, 12-19) – Isusova posljednja večera sa svojim učenicima (Mt 26, 26-30; Mk 14, 22-26) 3. Isusova muka i smrt – Događaj osude, križnoga puta, muke i smrti Isusove (prema Mt 26, 36-40 i 48-50) – Slavimo Isusovo vazmeno otajstvo (Veliki ili Sveti tjedan) – Isusovo tijelo u grobu do zore uskrsnuća – Svečanim bogoslužjem se slavi Isusovo uskrsnuće (usp. Rim­ski obrednik – Veliki ili Sveti tjedan) 4. Isus živi - uskrsnuo je – Isus je uskrsnuo iz groba i on vječno živi (prema Lk 24, 1-11) – Uskrs – najveći kršćanski blagdan (prema Iv 20, 19-23) – Znakovi vazmenoga otajstva: oganj, uskrsna svijeća i krsna voda (Iv 8, 12) 5. Uskrs slavimo u obitelji, školi i župi – Radost proslave Uskrsa u obitelji, školi i župi – Uskrsni običaji u obitelji i u našoj sredini (gradu, selu) 6. Isus odlazi Ocu i ostaje s nama – Isus odlazi sa zemlje - njegovo uzašašće (Lk 24, 50-53) – Rastanak s učenicima i odlazak Ocu nebeskom (prema Dj 1, 3-14) – Isus nakon uskrsnuća šalje apostole u svijet da krste ljude kako bi postali njegovi učenici (Mt 28, 16-20) – Mi smo Isusovi učenici i svjedoci 7. Živimo u radosti i ljubavi – Biblijsko izvješće duhovskoga događaja (prema Dj 2, 1-8 i 14, 22-24 i 32-47) – Snaga Isusovih učenika nakon primanja Duha Svetoga – Apostoli krste one koji žele biti Isusovi učenici Prošireni sadržaji – Radost učenika u susretu s Isusom na putu u Emaus (Lk 24,13-35) – Tumačenje simbola križa i drugih znakova Isusove muke – Uskrsna molitva i pjesma »Kraljice neba« – Uskrsni običaji u različitim hrvatskim krajevima Metodičke upute – Iskustvo i tumačenje simbola praha i pepela – Razgovor o korizmi kao o vremenu dobrih djela, odricanja, darivanja i žrtve – Skupljanje igračaka i drugih priloga kao vlastiti način korizmenoga odricanja – Pokazivanje i tumačenje slika i crteža križnoga puta i pripovijedanje tih događaja – Likovno izražavanje na temu križnoga puta i korizme i izrada jednostavnoga križa od drveta – Razgovor o sudjelovanju na procesiji za Cvjetnicu – Tumačenje značenja maslinovih grančica u procesiji – Pripovijedanje o posljednjoj večeri kao gozbi ljubavi – Promatranje slike posljednje večere i analiza likova i radnji – Dramsko oživljavanje likova – Glazbeno izražavanje prikladnom pjesmom – Dijamontaža i film o pashalnim događajima – Pripovijedanje događaja Velikoga petka – Razgovor i podjela uloga za sudjelovanje u pobožnosti križnoga put