← Hrvatska

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-2673/2002 od 7. studenoga 2003.

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-2673/2002 od

  1. studenoga
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-2673/2002 od
  3. studenoga
  4. NN 183/2003 (19.11.2003.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-2673/2002 od
  5. studenoga
  6. ustavni sud republike hrvatske 2694 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocje­nu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom, na sjednici održanoj dana
  7. studenoga
  8. godine, donio je ODLUKU I RJEŠENJE I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom, te se ukida dio odredbe članka
  9. Odluke o autotaksi prijevozu u cestovnom prometu (»Službeni glasnik Grada Dubrov­nika«, broj 5/2002) koji glasi: »uvjerenje da vozač nije kazneno kažnjavan u prethodne tri godine od dana objave natječaja«. II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka
  10. stavka 2., članka
  11. stavka 1., članka
  12. stavka 2., članka
  13. u dijelu na koji se ne odnosi točka
  14. izreke odluke, članka
  15. stavka
  16. točke
  17. i članka
  18. Odluke o autotaksi prijevozu u cestovnom prometu (»Službeni glasnik Grada Dubrovnika«, broj 5/2002). III. Odluka i rješenje objavit će se u »Narodnim novinama« i »Službenom glasniku Grada Dubrovnika«. Obrazloženje
  19. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredaba članka
  20. stavka 2., članka
  21. stav­ka 1., članka
  22. stavka 2., dijela članka 10., članka
  23. stavka
  24. točke
  25. i članka
  26. u izreci navedenog propisa podnijelo je Udruženje autotaksi obrtnika Dubrovačko-neretvanske županije, Dubrovnik, koje zastupa Nebojša Krce-Ivančić, odvjetnik iz Dubrovnika.
  27. Osporenu Odluku donijelo je Gradsko vijeće Grada Dubrov­nika, na temelju članka
  28. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (»Narodne novine«, broj 26/03 – pročišćeni tekst), članka
  29. stavka
  30. Zakona o prekršajima (»Narodne novine«, broj 2/73, 5/73 – ispravak, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95), te članka
  31. Statuta Grada Dubrovnika (»Službeni glasnik Grada Dubrovnika«, broj 9/01).
  32. Osporene odredbe glase: »Članak 3.

(2)Autotaksi prijevoznici iz stavka 1. ovog članka su fizičke i pravne osobe koji kod nadležnoga registarskog tijela imaju registriranu djelatnost autotaksi prijevoza putnika u cestovnom prometu, a imaju prebivalište tj. sjedište na području Grada Dubrovnika. Članak 4.
(1)Autotaksi prijevoznici čije je prebivalište tj. sjedište izvan područja Grada Dubrovnika imaju pravo prometovati na području Grada Dubrovnika isključivo ako je područje Grada Dubrovnika krajnje odredište za pružanje usluge autotaksi prije­voza putnika. Članak 9.
(2)Autotaksi prijevoznicima koji nisu zaključili ugovor o koncesiji s Gradom Dubrovnikom iz stavka
  1. ovog članka, ne pripada pravo obavljanja djelatnosti autotaksi prijevoza na pod­ručju Grada Dubrovnika. Članak
  2. Uz prijavu na natječaj ponuđač je dužan dostaviti: (...) – dokaz (uvjerenje) ovlaštene policijske uprave da vozaču nije bila oduzeta vozačka dozvola u razdoblju od prethod­ne tri godine od dana objave natječaja, – uvjerenje da vozač nije kazneno kažnjavan u prethodne tri godine od dana objave natječaja, – dokaz da je ponuđač podmirio sve dospjele obveze prema Gradu Dubrovniku do datuma objave natječaja (...). Članak 33.
(1)Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba koja obavlja djelatnosti autotaksi prijevoza:
  1. ako obavlja autotaksi djelatnost na području Grada Dubrovnika bez zaključenog Ugovora o koncesiji za obavljanje autotaksi djelatnosti (čl.
  2. i 14.). Članak
  3. Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač autotaksija ako:
  4. na području Grada Dubrovnika neovlašteno obavlja autotaksi prijevoz (čl. 4.)
  5. neovlašteno se koristi autotaksi – stajalištem (čl. 8.).«
  6. Predlagatelj smatra da osporene odredbe nisu u suglasnosti s člancima
  7. i
  8. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući prijedlog, predlagatelj navodi da je osporenom Odlukom, za obavljanje taksi djelatnosti na području Grada Dubrovnika, pored općih uvjeta propisanih Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, kao dodatni uvjet propisan uvjet prebivališta taksista na području Grada Dubrovnika. Time se, prema navodima predlagatelja, suprotno Zakonu, onemogućava osobama koje nemaju prebivalište na području Grada Dubrovnika obavljanje taksi djelatnosti, a što je u suprotnosti s načelom jednakosti zajamčenim člankom
  9. Ustava, kao i s načelom slobode rada (članak
  10. Ustava). Pored toga, predlagatelj navodi da su za skla­panje ugovora o koncesiji (koji je također jedan od uvjeta za obavljanje taksi djelatnosti), člankom
  11. osporene Odluke propisani dodatni uvjeti (uvjerenje kojim se dokazuje da vozač nije kazneno kažnjavan u prethodne tri godine od dana objave natječaja za davanje koncesija, te uvjerenje ovlaštene policijske uprave da vozaču nije bila oduzeta vozačka dozvola u razdoblju od prethodne tri godine od dana objave natječaja). Obrazlažući tvrdnju o neustavnosti i nezakonitosti navedene odredbe, predlagatelj ističe da (s obzirom na odredbe mjerodavnog Zakona) takva uvjerenja nije moguće pribaviti niti je njihova uporaba dopuštena u postupku kao što je dodjela koncesije. Naposljetku, predlagatelj ukazuje i na pravnu prazninu u osporenoj Odluci glede kriterija pri odabiru kandidata za dodjelu koncesije u situaciji više prijavljenih kandidata od predviđenog broja koncesija. Predlagatelj smatra da tijelo nadležno za odlučivanje donosi odluku po slobodnoj ocjeni koja se ne može argumentirano pobijati, a što dovodi do pravne nesigurnosti.
  12. Na temelju članka
  13. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst) prijedlog je dostavljen na odgovor Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, kao donositelju osporenog propisa. Grad Dubrovnik dostavio je odgovor kojim osporava osnovanost prijedloga. Prijedlog je djelomično osnovan.
  14. Prema odredbama članka
  15. Ustava, zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom te je svatko dužan držati se Ustava i zakona te poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. O suglasnosti zakona s Ustavom, odnosno drugih propisa s Us­tavom i zakonom, odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske na temelju članka
  16. podstavaka
  17. i
  18. Ustava, na način i prema postupku koji su propisani Ustavom i Ustavnim zakonom o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske.
  19. Člankom
  20. stavkom
  21. Ustava određeno je da jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu. Nadležna tijela jedinica lokalne samouprave imaju autonomiju u uređivanju pitanja koja su im osobito dana u djelokrug, a unutar granica utvrđenih Ustavom i zakonima. Prema članku
  22. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine«, broj 33/01), predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom.
  23. Članak
  24. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, na temelju kojeg je donesena osporena Odluka, glasi: »Članak
  25. Autotaksi prijevoz uređuje se ovim Zakonom i propisom koji u skladu s ovim Zakonom donosi nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba. Propisom iz stavka
  26. ovoga članka može se utvrditi obav­ljanje autotaksi prijevoza na temelju koncesije, te utvrditi broj sjedala u osobnom vozilu kojim se obavlja autotaksi prijevoz. Koncesiju iz stavka
  27. ovoga članka izdaje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba. Za dobivanje koncesije iz stavka
  28. ovoga članka autotaksi prijevoznik, pored uvjeta propisanih za dobivanje koncesije mora ispunjavati i uvjete propisane ovim Zakonom. Prijevoznik koji obavlja autotaksi prijevoz na temelju koncesije iz stavka
  29. ovoga članka ne mora pribaviti odobrenje iz članka
  30. ovoga Zakona ukoliko je natječaj za dodjelu koncesije u sebi sadržavao uvjete za izdavanje odobrenja iz ovoga Zakona.«
  31. Za ocjenu osnovanosti prijedloga za ocjenu ustavnosti i zakonitosti dijela odredbe članka
  32. osporene Odluke (kojom je propisano da je ponuđač, uz prijavu na natječaj za davanje koncesija za obavljanje autotaksi djelatnosti, dužan dostaviti dokaz da vozač nije kazneno kažnjavan u prethodne tri godine od dana objave natječaja), mjerodavan je članak
  33. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98 – ispravak, 129/00, 51/01 i 111/03) koji glasi: »Članak 86.
(1)Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati samo sudovima i državnim odvjetništvima kad se radi o kaznenom postupku protiv osobe za koju se traže podaci ili kad je u tijeku postupak za njezino pomilovanje.
(2)Podaci iz kaznene evidencije mogu se iznimno dati državnim tijelima na njihov obrazloženi zahtjev kad se radi o povjeravanju određenih poslova i zadataka u državnoj službi osobi za koju se traže ti podaci.
(3)Kaznenom evidencijom mogu se u okviru svoje zakonske ovlasti koristiti i tijela unutarnjih poslova radi otkrivanja počini­telja kaznenog djela. Navedeni podaci smatraju se profesionalnom tajnom.
(4)Nitko nema pravo zahtijevati od građana da podnesu dokaze o svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti.
(5)Građanin ima pravo tražiti podatke iz kaznene evidencije za sebe samo ako dokaže da su mu ti podaci potrebni radi ostvarivanja prava u stranoj državi.« Ocjenjujući osnovanost prijedloga u odnosu na dio odredbe članka
  1. osporene Odluke, ovaj Sud polazi od činjenice da je traženje i davanje podataka iz kaznene evidencije dopušteno samo pod uvjetima propisanim zakonom. Kako je osporenim dijelom odredbe članka
  2. Odluke o autotaksi prijevozu u cestovnom prometu, propisana obveza ponuđača da uz prijavu na natječaj za davanje koncesija za obav­ljanje autotaksi djelatnosti, dostavi uvjerenje da vozač nije kazneno kažnjavan u određenom razdoblju, Ustavni sud utvrđuje da taj dio odredbe članka
  3. osporene Odluke nije suglasan s odred­bom članka
  4. stavka
  5. Kaznenog zakona. Osvrćući se na navod donositelja osporene Odluke da je pravo jedinice lokalne samouprave zahtijevati da se protiv osobe koja pruža uslugu autotaksi prijevoza na njenom području, ne vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela počinjenog za vrijeme obavljanja autotaksi prijevoza, potrebno je ukazati na razliku između traženja dokaza o pokrenutom kaznenom postupku protiv određene osobe i dokaza o njezinoj osuđivanosti ili neosuđivanosti. Naime, odredbom članka
  6. osporene Odluke (koja nije obuhvaćena prijedlogom za ocjenu ustavnosti i zakonitosti), propisana je obveza ponuđača da uz prijavu na natječaj za davanje koncesija za obavljanje autotaksi djelatnosti, dostavi (između ostalog) i uvjerenje da nije pokrenut kazneni postupak, što je dopušteno i što se uobičajeno zahtijeva od osobe koja želi obav­ljati javnu službu. Za razliku od toga, traženje dokaza o nečijoj osuđivanosti ili neosuđivanosti, na način određen osporenom odredbom, nije sukladno odredbi članka
  7. Kaznenog zakona. Utvrdivši da je navedenim dijelom odredbe članka
  8. osporene Odluke povrijeđeno i načelo ustavnosti i zakonitosti iz članka
  9. stavka
  10. Ustava, Ustavni sud je temeljem odredbe članka
  11. stavka
  12. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučio kao u točki I. izreke.
  13. Za ocjenu osnovanosti prijedloga za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba članka
  14. stavka
  15. i članka
  16. stavka
  17. osporene Odluke, mjerodavne su odredbe članaka
  18. i
  19. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu te članka
  20. stavka
  21. Zakona o obrtu (»Narodne novine«, broj 49/03 – pročišćeni tekst). Članak
  22. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu glasi: »Članak
  23. Autotaksi prijevoz obavlja se unutar područja i s područja one jedinice lokalne samouprave gdje autotaksi prijevoznik ima sjedište. Propisom iz članka
  24. stavka
  25. ovoga Zakona, može se urediti pod kojim uvjetima je autotaksi prijevoz dozvoljen prijevoznicima sa sjedištem izvan područja jedinice lokalne samouprave.« Člankom
  26. stavkom
  27. osporene Odluke propisano je da su autotaksi prijevoznici iz stavka
  28. tog članka – fizičke i pravne osobe koji kod nadležnog registarskog tijela imaju registriranu djelatnost autotaksi prijevoza putnika u cestovnom prometu, a imaju prebivalište tj. sjedište na području Grada Dubrovnika. Polazeći od odredbe članka
  29. Zakona o prijevozu u cestov­nom prometu, kao i sadržaja osporene Odluke, valja zaključiti da autotaksi prijevoz putnika u cestovnom prometu na području Grada Dubrovnika mogu obavljati fizičke osobe (ako su registrirane kao obrtnici) i pravne osobe kao trgovačka društva. Članak
  30. Zakona o obrtu glasi: »Članak 18.
(1)Sjedište obrta je mjesto u kojem se obavlja obrt. Ako se obrt obavlja u više mjesta, sjedište je u jednome od mjesta koje obrtnik odredi.
(2)Ako za obavljanje obrta nije potreban prostor, sjedište obrta je mjesto u kojemu obrtnik ima prebivalište.« Dakle, prema izričitoj zakonskoj odredbi, sjedište obrta za čije obavljanje nije potreban prostor (kao što je slučaj s autotaksi prijevozom) je mjesto u kojemu obrtnik ima prebivalište. Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu propisano je da se autotaksi prijevoz može obavljati unutar područja i s područja one jedinice lokalne samouprave gdje autotaksi prijevoznik ima sjedište. S obzirom na činjenicu da je sjedište obrta (kao što je autotaksi prijevoz), po samom Zakonu, mjesto u kojemu obrtnik ima prebivalište, treba zaključiti da oni autotaksi prijevoznici koji nemaju prebivalište na području Grada Dubrovnika nemaju niti sjedište obrta na tom području, te su (po samom Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu) isključeni od obavljanja autotaksi prijevoza na tom području. Slijedom iznijetoga, Ustavni sud je ocijenio da odredbom članka
  1. stavka
  2. osporene Odluke (kojom je, sukladno odredbi članka
  3. Zakona o obrtu, određen način utvrđivanja sjedišta obrta) nije ograničeno pravo na rad i slobodu rada zajamčeno člankom
  4. stavkom
  5. Ustava, kao što smatra predlagatelj. Polazeći od navedenih zakonskih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da je odredba članka
  6. stavka
  7. osporene Odluke (kojom je propisano pod kojim uvjetom autotaksi prijevoznik s prebiva­lištem tj. sjedištem izvan područja Grada Dubrovnika, ima pravo obavljati autotaksi djelatnost na području Grada Dubrovnika) suglasna s odredbama članka
  8. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu.
  9. Za ocjenu osnovanosti prijedloga za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba članka
  10. stavka 2., članka
  11. u dijelu na koji se ne odnosi točka
  12. obrazloženja ove odluke, članka
  13. stavka
  14. točke
  15. i članka
  16. osporene Odluke, mjerodavne su odredbe članka
  17. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu te odredbe članaka 3., 4.,
  18. i
  19. Zakona o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, broj 26/03 – pročišćeni tekst). Analizirajući mjerodavne zakonske odredbe, kao i sadržaj osporene Odluke, Ustavni sud je utvrdio: Osporenom Odlukom uređeni su uvjeti, organizacija i način obavljanja autotaksi prijevoza putnika u cestovnom prometu na području Grada Dubrovnika. Iz odredaba članka
  20. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu proizlazi da je nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave ovlašteno donijeti propis kojim, u skladu sa Zakonom, uređuje autotaksi prijevoz na svom području. Pored toga, nema nikakve dvojbe da se propisom jedinice lokalne samouprave može utvrditi obavljanje autotaksi prijevoza na temelju koncesije, kao i propisati uvjete za njezino dobivanje (članak
  21. stavci 2.,
  22. i
  23. Zakona). Prema članku
  24. Zakona o komunalnom gospodarstvu, prije­voz putnika u javnom prometu (čiji je dio i autotaksi prijevoz putnika u cestovnom prometu) jedna je od komunalnih djelatnosti, koju, prema odredbama članaka
  25. i
  26. tog Zakona mogu obavljati pravne i fizičke osobe na temelju ugovora o koncesiji. Prema članku
  27. stavku
  28. Zakona o komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave odlukom (...) utvrđuje uvjete za provedbu prikupljanja ponuda ili javnog natječaja za davanje koncesije. Iz gore navedenih, mjerodavnih odredaba Zakona o prije­vozu u cestovnom prometu i Zakona o komunalnom gospodarstvu, proizlazi zaključak da je nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave imalo izričito zakonsko ovlaštenje za uređivanje autotaksi prijevoza na svom području, kao i za propisivanje uvjeta za dodjelu koncesije za obavljanje autotaksi prijevoza. Slijedom iznijetog, Ustavni sud je utvrdio da odredbe članka
  29. stavka 2., članka
  30. stavka
  31. točke
  32. i članka
  33. osporene Odluke, nisu u nesuglasju sa Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, te sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu.
  34. U odnosu na navode predlagatelja o neustavnosti i nezakonitosti dijela odredbe članka
  35. osporene Odluke kojom je propisano da je ponuđač, uz prijavu na natječaj za davanje koncesija, dužan dostaviti dokaz (uvjerenje) ovlaštene policijske uprave da vozaču nije bila oduzeta vozačka dozvola u razdoblju od prethodne tri godine od dana objave natječaja, kao i dokaz da je ponuđač podmirio sve dospjele obveze prema Gradu Dubrovniku do datuma objave natječaja, Ustavni sud ističe: Polazeći od navedenih odredaba Zakona o prijevozu u cestov­nom prometu i Zakona o komunalnom gospodarstvu kojima je nadležnom tijelu jedinice lokalne samouprave dano ovlaštenje za propisivanje uvjeta za dodjelu koncesije za obavljanje autotaksi prijevoza, a imajući u vidu svrhu propisivanja posebnih uvjeta koje moraju ispuniti osobe koje se prijave na natječaj za davanje koncesija, Ustavni sud je utvrdio da donositelj osporene Odluke nije prešao okvire danog mu ovlaštenja niti propisao uvjete protivno odgovarajućim zakonskim odredbama. Stoga je ocjena Ustavnog suda da odredba članka
  36. u dijelu na koji se ne odnosi točka
  37. obrazloženja ove odluke, nije u suprotnosti s Ustavom i zakonom.
  38. Osvrćući se na tvrdnju predlagatelja o postojanju »pravne praznine« u osporenoj Odluci, koja se, prema mišljenju podnositelja, odnosi na nedostatne kriterije pri odabiru kandidata za dodjelu koncesije, Ustavni sud ističe da je u postupku dodjele koncesije za obavljanje autotaksi djelatnosti, nadležno tijelo dužno postupati po Zakonu o komunalnom gospodarstvu kojim su propisani elementi na temelju kojih se donosi odluka o davanju koncesije. Pored toga, osporenom Odlukom i Zakonom o komunalnom gospodarstvu (koji se, kao što je već rečeno, primjenjuje u postupku dodjele koncesija za obavljanje autotaksi djelatnosti) propisan je postupak zaštite prava nezadovoljnih sudionika natječaja za davanje koncesije.
  39. Stoga je, temeljem odredbe članka
  40. stavka
  41. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješeno kao u točki II. izreke.
  42. Točka III. izreke temelji se na odredbi članka
  43. Ustav­nog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-II-2673/2002 Zagreb,
  44. studenoga
  45. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smiljko Sokol, v. r. Odluka, NN 183/2003-2694 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 183/2003 Broj dokumenta u izdanju: 2694 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 19.11.
  46. ELI: /eli/sluzbeni/2003/183/2694 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  47. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.