Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. i izdvojena mišljenja sudaca
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. i izdvojena mišljenja sudaca Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. i izdvojena mišljenja sudaca NN 2/2004 (8.1.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. i izdvojena mišljenja sudaca USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 50 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. O. iz S. B., koju zastupa P. K., odvjetnik iz S. B., na sjednici održanoj 17. prosinca 2003. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje 1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8304/1998-4 od 20. srpnja 2000. godine.
Smatra da su ti razlozi protuustavni jer je ona u izvanbračnoj zajednici s D.
L. iz S. B., koji je hrvatski državljanin i s njim ima troje djece, koja su također hrvatski državljani. Smatra da zbog toga ima temelja primjeni članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se primjenjuje u slučaju stranca koji je u braku s hrvatskim državljaninom jer, iako ona nije sklopila brak, živi s hrvatskim državljanom u izvanbračnoj zajednici već više od 10 godina.
Smatra da su joj osporavanom presudom povrijeđena prava iz odredaba članaka 9. stavka 1., 14. stavka 2., 15. i 19. Ustava pa predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporavanu presudu i rješenje te predmet vratiti Ministarstvu unutarnjih poslova na ponovni postupak. U ustavnoj tužbi ne navodi razloge zašto smatra da su joj navedena ustavna prava povrijeđena, osim što smatra da sud nije zauzeo pravilan stav u ovom predmetu.
Ustavna tužba nije osnovana.
4.
Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu:
Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.
5.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Podnositeljica nije navela činjenice koje bi ukazivale da je u provedenom sudskom postupku, kao i postupku pred upravnim tijelom, zbog pogrešne primjene zakona, bilo povreda koje bi mogle dovesti do povreda njezinih ustavnih prava.
Naime, nesporno je utvrđeno, a to podnositeljica niti ne poriče, da ona nije u braku s hrvatskim državljaninom da bi, temeljem članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91, 28/92, 113/93), mogla prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo. Utvrđeno je u upravnom postupku da podnositeljica živi u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom, što nije zakonski temelj za primjenu članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, niti Obiteljski zakon (»Narodne novine«, broj 162/98) izjednačava bračnu i izvanbračnu zajednicu u tom smislu.
Nadalje, ne postoji mogućnost primjene članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer je podnositeljica nepismena te ne poznaje niti jedno pismo, što je jedan od kumulativnih uvjeta iz točke 4. navedene odredbe Zakona za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem.
To su razlozi za ocjenu Suda da osporenom odlukom nije povrijeđena odredba članka 9. stavka 1. niti članka 15. Ustava (zakonsko uređenje stjecanja hrvatskog državljanstva i ravnopravnost nacionalnih manjina).
Osporena presuda, kao i rješenje u upravnom postupku, doneseni su sukladno procesnim i materijalnim propisima, odluke su valjano obrazložene te nema temelja navodima podnositeljice o povredi ovog ustavnog prava.
Stoga, Ustavni sud utvrđuje da tom presudom podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo iz odredbe članka 19. stavka 2. Ustava.
7.
Podnositeljica navodi i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava. Ova odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
8.
Stoga je, temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci.
9.
Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj:
U-III-1918/2000 Zagreb, 17. prosinca 2003.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Petar Klarić, v. r. *** Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst) i članka 50. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. godine Protivim se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je odbijena ustavna tužba podnositeljice iz sljedećih razloga:
Osporenom presudom Upravnog suda (navedena u točki 1. Odluke) odbijena je tužba podnositeljice, u obrazloženju je navedeno »…Kako tužiteljica nije dokazala da je u braku s hrvatskim državljaninom, pa to ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije ispunjena zakonska pretpostavka iz odredbe članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Uz to nije sporno niti da je tužiteljica nepismena osoba, tako da je tuženo tijelo pravilno utvrdilo da nije ispunjena zakonska pretpostavka iz članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu za primitak tužiteljice u hrvatsko državljanstvo.«.
Odredba članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu (redovita naturalizacija) propisuje: »Članak 8. »Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:
Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti samim prirođenjem.
Ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod pretpostavkama stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog državljanstva.«. (Napomena: podnositeljici je ranije odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na odredbu članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, rješenje broj:
511-01-42-UP/I-8064/1-1995 od 31. siječnja 1996. Upravni sud Republike Hrvatske poništio je to rješenje uz obrazloženje da u ponovnom postupku treba utvrditi sve odlučne činjenice za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članaka 8. i 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.) 2. Bitne činjenice i okolnosti, prema prilozima u spisu predmeta, jesu:
Ustavni sud, dakle, prihvaća stajalište utvrđeno u osporenim aktima da ne postoji pretpostavka za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, jer je podnositeljica nepismena.
U odnosu na to stajalište valja istaknuti, da je u obrazloženju osporenog rješenja (koje je doneseno tri godine poslije podnesenog zahtjeva) navedeno »Uvidom u spise, utvrđena je nepismenost podnositeljice zahtjeva…«.
U osporenim aktima (niti u prilozima spisu) nema podataka o tome da li podnositeljica govori hrvatski jezik. U spisu je priložen akt Policijske uprave brodsko-posavske, Odjel za upravne poslove i strance, broj: 511-11-10-1/74-SP-3902/95 od 24. studenoga 1995., koji sadrži podatke o podnositeljici, između ostalih i sljedeće: »U mjestu gdje živi, uživa dobar ugled, a nema saznanja da ne štuje kulturu, običaje i tradiciju hrvatskog naroda… utvrđeno je da ista nije kažnjavana.«.
U osporenim odlukama nisu uvažene bitne činjenice i okolnosti za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu već je odlučeno na temelju činjenice što je umjesto potpisa na zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo, otisak prsta podnositeljice.
Pri utvrđenju je li udovoljeno pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva propisanih člankom 8.
Zakona o hrvatskom državljanstvu trebalo je voditi računa i o sljedećim činjenicama:
U slučaju podnositeljice radi se o pravnom položaju koji ima tranzicijske elemente, pa odredbu članka 8. stavka 1. točka 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koja glasi: »da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo« treba odgovarajuće tumačiti.
U konkretnom slučaju nije prihvatljivo jezično-gramatičko tumačenja (bukvalno tumačenje) pojma« poznaje... latinično pismo«. Trebalo je imati u vidu povijesni korijen ove norme kao i sveukupnu povezanost pravnog poretka, a u vezi s tim i ustavnopravni položaj obitelji. Prava koja izviru iz obiteljskog života odnosno iz obiteljskih odnosa uređena su Ustavom Republike Hrvatske.
Odredba članka 35. Ustava propisuje »svakome se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti«. Pravila jezičnog tumačenja ove odredbe ukazuju na zasebna zaštićena dobra i to osobni život, obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast. Ova Ustavom zaštićena dobra nisu pravno određena ali su odrediva, njihov sadržaj utvrđuje se primjenom pravila o tumačenju propisa, a u konkretnom slučaju posebno je trebalo imati u vidu Ustavom zaštićeno dobro »štovanje...obiteljskog života«.
Odredba članka 61. stavka 1. Ustava propisuje: »obitelj je pod osobitom zaštitom države«. Ova odredba Ustava neposredno štiti obitelj i obvezuje državu na pravno uređenje odnosa u obitelji.
Polazeći od izloženog, mišljenja sam da su u slučaju podnositeljice pogrešno primijenjeni materijalni i procesni propisi, pa je povrijeđen članak 14. Ustava koji jamči jednakost pred zakonom, kao i članak 19. stavak 2. Ustava koji propisuje »zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti…«. Podnositeljici su povrijeđena i prava propisana člancima 35. i 61. stavkom 1. Ustava.
Zagreb, 22. prosinca 2003.
Sutkinja Agata Račan, v. r. *** Na temelju članka 27. stavka 4.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/2002. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/2003.), dajemo IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003.
Protivimo se izreci i obrazloženju odluke, broj U-III-1918/2000, donesene na Sjednici Ustavnog suda 17. prosinca 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).
I.
Iz spisa predmeta razvidno je sljedeće činjenično stanje:
Sva tri djeteta rođena su u Republici Hrvatskoj i svi su hrvatski državljani; – podnositeljici je u Republici Hrvatskoj priznat status trajno nastanjenog stranca (osobna iskaznica trajno nastanjenog stranca, broj 9009395, PU brodsko-posavska, od 28. studenoga 1994. godine); – u spisu predmeta ne postoji podatak o tome kad je podnositeljica prvi put odbijena sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo, ali je iz njezina ponovljenog zahtjeva, podnesenog nadležnom upravnom tijelu 16. studenoga 1995. godine, razvidno da je njezin prvotni zahtjev odbijen temeljem članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu (u daljnjem tekstu: Zakon). U zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo od 16. studenoga 1995. godine podnositeljica, naime, navodi: »Dobila sam odbijenicu za primitak u hrvatsko državljanstvo, a na ovim prostorima živim oko 10 godina. Tu sam stekla porodicu, suprug i djeca imaju hrvatsko državljanstvo, pa se onda postavlja pitanje, zar je to normalno, da moja porodica danas, sutra bude odvojena od mene. Jedini moj grijeh je to što ne znam pisati, ali moje srce i duša su tu, u Hrvatskoj, i to je moja jedina domovina. A i moj suprug se borio za novu i prije svega demokratsku državu Hrvatsku. Stoga Vas ponovo molim da moj slučaj pomno razmotrite, te ga pozitivno riješite«;
Člankom 8. stavkom 1. Zakona uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod redovitim pretpostavkama (redovita naturalizacija).
Nasuprot tome, člankom 10.
Zakona uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod olakšavajućim pretpostavkama (povlaštena ili beneficirana naturalizacija). Jedina od svih zakonskih pretpostavki koje inače moraju biti ispunjene za redovitu naturalizaciju jest da se u slučajevima beneficirane naturalizacije, propisanim člancima 9. do 12., 15. i 16. Zakona - osim pretpostavki koje se vezuju uz svaku od njih - iz ponašanja stranca može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. U bilo kojem slučaju beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko državljanstvo poznavanje latiničnog pisma nije pravno relevantno.
Uvažavajući sve okolnosti slučaja, smatramo da je Ustavni sud morao usvojiti ustavnu tužbu podnositeljice i pružiti joj ustavnosudsku zaštitu, jer podnositeljica ispunjava Zakonom propisane pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo. Razloge za takvo stajalište obrazlažemo u sljedećoj točki.
III.
Tri su bitne činjenice koje je Ustavni sud u konkretnom slučaju primitka u hrvatsko državljanstvo bio dužan razmotriti: - primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba o naturalizaciji stranaca u hrvatsko državljanstvo u svjetlu raspada bivše SFRJ, odnosno sukcesije država; - dosadašnju ustavnosudsku praksu u tom pitanju; - značenje odredbe Ustava Republike Hrvatske prema kojoj je obitelj pod osobitom zaštitom države u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja.
Podnositeljica je bila državljanin bivše SFRJ. Problemi s državljanstvom uslijedili su zbog raspada bivše (zajedničke) države, a utvrđenje da je podnositeljica stranac u Republici Hrvatskoj neposredna je povezano s problemom sukcesije država. U svim slučajevima, naime, u kojima se država prednica raspadne, prethodno državljanstvo prestaje postojati, a država-sljednica propisuje vlastita pravila za stjecanje državljanstva novostvorene države. Tako je Republika Hrvatska nakon raspada bivše SFRJ, kao jedna od država-sljednica, propisala vlastita pravila za određivanje tko se na dan 8. listopada 1991. godine smatra hrvatskim državljaninom (prijelazne odredbe članka 30. Zakona), odnosno koji pravni položaj u Republici Hrvatskoj stječu državljani bivše SFRJ koji na dan 8. listopada 1991. godine nisu utvrđeni hrvatskim državljanima.
Podnositeljica je na području Republike Hrvatske živjela u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom još za vrijeme postojanja bivše SFRJ, a njezina su djeca rođena na području Republike Hrvatske u vrijeme dok je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica u sastavu bivše SFRJ. Prema tome, podnositeljica je zatečena na području Republike Hrvatske u vrijeme raspada bivše SFRJ, odnosno stvaranja Republike Hrvatske (8. listopada 1991. godine). Budući da nije ispunjavala pretpostavke propisane prijelaznim odredbama članka 30. Zakona, podnositeljica se od 8. listopada 1991. godine nalazi u pravnom položaju stranca u Republici Hrvatskoj. Kao stranac, ona može biti primljena u hrvatsko državljanstvo samo po nekoj od zakonskih osnova kojima se uređuje redovita ili beneficirana naturalizacija stranaca u hrvatsko državljanstvo.
Primjerice, u Odluci, broj:
U-III-560/1998 od 27. siječnja 1999. godine, kojom je odlučeno o povredi ustavnih prava podnositelja temeljem činjeničnog stanja vrlo sličnog onome koje postoji u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio: »Prema stajalištu Upravnog suda izraženog u osporenoj presudi, osoba koja je nepismena ne poznaje hrvatski jezik i latinično pismo i ne ispunjava pretpostavku iz naznačene odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Upravni sud je pogrešno protumačio smisao izričaja o poznavanju latiničnog pisma iz točke 4. stavka 1. članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Podnositeljica ustavne tužbe zatekla se na području Republike Hrvatske već prije proglašenja njene neovisnosti, pa se u njenom slučaju radi o pravnoj situaciji koja ima tranzicijske elemente, što iziskuje odgovarajuće tumačenje zakona.
U konkretnom slučaju, podnositeljica ustavne tužbe živi u Hrvatskoj 15 godina s osobom koja je hrvatski državljanin i s kojom ima dijete, sina P. rođenog 1989. godine koji je također hrvatski državljanin. Iz spisa proizlazi da podnositeljica dobro govori hrvatski jezik. Iz ovih podataka treba zaključiti da se ona saživila sa svojom okolinom i da bi, već radi odnosa u njenoj obitelji trebala dobiti status koji odgovara zajedničkom obiteljskom životu. Ovome treba dodati da podnositeljica ustavne tužbe ispunjava uvjete iz točke 5. stavka 1. članka 8. Zakona, tj. iz njezinog ponašanja može se zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Nadalje imala je osobnu iskaznicu izdanu u Republici Hrvatskoj koja joj je sada zamjenjena osobnom iskaznicom za stranca te je prije toga imala status prognanika u Republici Hrvatskoj jer je zajedno s obitelji prognana iz P.b. 1991. godine.
U takvim okolnostima, u ovom predmetu trebalo bi uzeti da stupanj njenog poznavanja latiničnog pisma - podnositeljica se zna potpisati - što nesporno proizlazi uvidom u spis predmeta, kako je već navedeno - zadovoljava potrebe citiranog propisa. Ovome treba dodati da je podnositeljica ustavne tužbe nepismena, tj. ona ne poznaje niti jedno drugo pismo, pa bi u njenom slučaju viši stupanj upoznavanja latiničnog pisma zapravo značilo njezino opismenjavanje.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su Ministarstvo unutarnjih poslova i Upravni sud Republike Hrvatske, pogrešnim tumačenjem odredbe članka 8. stavka 1. točke.
Iz priložene je dokumentacije u konkretnom slučaju razvidno da nadležno upravno tijelo u provedenom upravnom postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, nije posebno utvrđivalo činjenicu osposobljenosti podnositeljice da se vlastoručno potpiše.
Štoviše, u osporenom rješenju iz 1998. godine izrijekom je navedeno da je njezina nepismenost utvrđena isključivo »uvidom u spise predmeta«. Pod tim je nadležno upravno tijelo razumijevalo zapisnik sastavljen dana 16. studenoga 1995. godine u Policijskoj upravi Brodsko-posavskoj »na Referadi državljanstva«, u kojem je utvrđeno da se »predmetna služi hrvatskim jezikom.
Nadalje, predmetna je nepismena«. Zapisnik je sastavljen prije donošenja rješenja iz 1996. godine koje je Upravni sud poništio svojom presudom iz 1997. godine.
Ni u ponovljenom upravnom postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, činjenica o »stupnju« nepismenosti podnositeljice nije utvrđivana. Nadležno upravno tijelo nije pozvalo podnositeljicu da se izjasni o tome zna li se vlastoručno potpisati na latiničnom pismu niti je ni bilo koji drugi način tu činjenicu pokušalo utvrditi. Iz »Službene zabilješke« sačinjene 12. ožujka 1998. godine »u prostorijama PU Brodsko-posavske«, razvidno je da je podnositeljica pozvana na razgovor »u svezi predmeta prijema u hrvatsko državljanstvo« samo radi utvrđivanja činjenice postojanja braka s hrvatskim državljaninom, ali ne i radi utvrđivanja »stupnja« njezine nepismenosti.
Ako se propust nadležnog upravnog tijela i mogao opravdati, jer je osporeno rješenje doneseno 29. lipnja 1998. godine, samo dva mjeseca nakon objave prve odluke Ustavnog suda u kojoj su utvrđeni pravni standardi za primjenu članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona (Odluka Ustavnog suda, broj U-III-795/1997 od 28. travnja 1998.), propuštanje Upravnog suda da u presudi od 20. srpnja 2000. godine utvrdi nepoštivanje pravnih standarda u primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona u konkretnom slučaju, ne može se opravdati nikakvim razlozima.
U ustavnoj tužbi podnositeljica je navela, međutim, da je s hrvatskim državljaninom s kojim živi u izvanbračnoj zajednici pokušala sklopiti brak pred nadležnim tijelima u Republici Hrvatskoj, ali nije uspjela zbog njezina neriješenog državljanskog statusa. Pri tome je posebno naglasila »neshvatljiv stav Upravnog suda Hrvatske da tužiteljica nije mogla dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim suprugom, a to bi sudu trebalo biti poznato da tužiteljica ne može dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim suprugom jer nema domovnice, kao uvjeta za zaključenje braka.« Rješavajući o zahtjevu podnositeljice, nadležno upravno tijelo bilo je dužno ispitati i utvrditi sve okolnosti slučaja vezane uz (eventualnu) nemogućnost ili zapreke za sklapanje braka podnositeljice u Republici Hrvatskoj zbog njezina neriješenog državljanskog statusa, i u tom svjetlu protumačiti pretpostavku za primitak stranca u hrvatsko državljanstvo propisanu člankom 10. Zakona, osobito uvažavajući činjenicu da je izvanbračna zajednica u Republici Hrvatskoj ustavnopravna kategorija (članak 61. stavak 2. Ustava), a da je podnositeljica u trajnoj i stabilnoj izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom u kojoj je rođeno troje djece, hrvatskih državljana.
Smatramo da je nadležno upravno tijelo u konkretnom slučaju propustilo ispitati primjenu članka 12. stavka 1.
Zakona na utvrđeno činjenično stanje, dok je Upravni sud Republike Hrvatske propustio u upravnom sporu provesti kontrolu pravilne primjene materijalnog prava.
Člankom 12. Zakona uređuju se pretpostavke za poseban oblik beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko državljanstvo. Njime se propisuje da stranac, čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1-4. Zakona.
Članak 61stavak 1. Ustava
propisuje: »Obitelj je pod osobitom zaštitom države.« Uvažavajući činjenicu da je u Republici Hrvatskoj obitelj ustavnopravna kategorija te da se obitelj proglašava ustavnopravnim subjektom osobite državne zaštite, sve činjenice ukazuju da je zaštita konkretne obitelji trebala biti utvrđena kao interes Republike Hrvatske po osnovi članka 12. stavaka 1. i 3. Zakona. Kada primitak u hrvatsko državljanstvo traži osoba koja je utvrđena strancem u Republici Hrvatskoj uslijed raspada bivše države, koja je majka troje hrvatskih državljana i (izvanbračna) supruga hrvatskog državljanina, koja je zajedno s cijelom svojom obitelji trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj, onda pitanje njezina državljanstva prerasta u pitanje njezinih ljudskih prava i njihove zaštite, a državljanska veza između pojedinca i države dobiva svoje puno značenje u smislu u kojem je državljanstvo definirao Međunarodni sud pravde: »Sukladno praksi država, arbitražnim i sudskim odlukama i mišljenjima teoretičara, državljanstvo je pravna spona (veza) koja se zasniva na činjenici socijalne pripadnosti, izvornoj vezi egzistencije, interesa i osjećaja, zajedno s postojanjem recipročnih prava i obveza«.
Sukladno naprijed iznesenom, smatramo da su podnositeljici povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14.
Ustava, kao i da se nije vodilo računa o obvezi propisanoj člankom 63. stavkom 1. Ustava prema kojem je obitelj pod osobitom zaštitom države.
Suci: dr. sc. Petar Klarić, v. r. mr. sc. Ivan Matija, v. r. dr. sc. Jasna Omejec, v. r. dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Odluka, NN 2/2004-50 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 2/2004 Broj dokumenta u izdanju: 50 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 8.1.2004.
ELI: /eli/sluzbeni/2004/2/50 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.