Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2218/2002 od 12. studenoga 2003.

Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2218/2002 od

1. studenoga
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2218/2002 od
3. studenoga
4. NN 3/2004 (12.1.2004.), Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2218/2002 od
5. studenoga
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 131 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi M. L. iz K., s privremenim boravištem u S. i C. G., na sjednici održanoj dana
7. studenoga
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba odbija se u dijelu u kojemu se odnosi na postupak koji je podnositelj pokrenuo pred Upravnim sudom Republike Hrvatske tužbom od
9. lipnja
10. godine. II. Pretpostavke iz odredbe članka
11. stavka
12. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske nisu ispunjene. i RJEŠENJE Ustavna tužba odbacuje se u dijelu u kojemu se odnosi na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe u Zagrebu, klasa: 140-02/01-01, ur.broj: 341-99-03/1-01/017850 od
13. svibnja
14. godine. Obrazloženje
15. U konkretnom slučaju podnositelj je ostvario pravo na mirovinu
16. siječnja
17. godine na temelju rješenja tadašnjeg Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, broj:
18. Podnositelju je mirovina uredno isplaćivana do mjeseca srpnja
19. godine, kada je isplata prestala uslijed ratnih operacija koje su se odvijale na području podnositeljeva prebivališta. Ponov­na isplata mirovine podnositelju uspostavljena je
20. lipnja
21. godine.
22. Dana
23. svibnja
24. godine podnositelj je podnio zahtjev za isplatu dospjelih, a neisplaćenih mirovina za razdoblje od
25. kolovoza
26. do
27. svibnja
28. godine, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi u Gospiću. Prvostupanjsko upravno tijelo odbilo je zahtjev podnositelja rješenjem, broj: 14154 od
29. kolovoza
30. godine. Protiv prvostupanjskog rješenja podnositelj je izjavio žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe u Zagrebu, klasa: 140-02/01-01 ur.broj: 341-99-03/1-01/017850 od
31. svibnja
32. godine. U vezi s konačnim upravnim aktom podnositelj je pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske tužbom podnesenom
33. lipnja
34. godine.
35. Dana
36. rujna
37. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu. U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da svoj zahtjev za ustavnosudskom zaštitom temelji na odredbama članka
38. stavka
39. i članka
40. stavka
41. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon). Obrazlažući ustavnu tužbu podnositelj ističe da je konačni upravni akt kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu dospjelih a neisplaćenih mirovina, a uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda pravila postupanja te pogrešne primjene materijalnog prava, nezakonit. Smatra da je tom odlukom povrijeđena ustavna odredba iz članka
42. stavka
43. Ustava kojom se jamči utemeljenost na zakonu pojedinačnih pravnih akata tijela državne uprave i drugih tijela koja imaju javne ovlasti. Ujedno, podnositelj smatra da su nedonošenjem u razumnom roku odluke, kojom se odlučuje o njegovim pravima i obvezama, povrijeđene odredbe članka
44. i članka
45. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim,
46. studenoga
47. godine, »Narodne novine« - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/
48. – pročišćeni tekst i 8/
49. – ispravak).
50. Slijedom iznijetoga, podnositelj zahtijeva od Ustavnog suda da otkloni nezakonitosti u radu upravnih tijela koja su odlučivala o njegovom pravu na isplatu dospjelih a neisplaćenih mirovina, te da mu odredi primjerenu naknadu jer o njegovim pravima i obvezama nije odlučeno u razumnom roku. Ustavna tužba nije osnovana u dijelu u kojemu se odnosi na postupak koji je podnositelj pokrenuo pred Upravnim sudom Republike Hrvatske tužbom od
51. lipnja
52. godine.
53. Odredbom članka
54. stavka
55. Ustavnog zakona, Ustavni sud ovlašten je pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud. Članak
56. stavak
57. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, između ostaloga, određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni i nepristrani sud pravično, (javno) i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Navedeno načelo na odgovarajući je način sadržano i u članku
58. stavku
59. Ustava Republike Hrvatske, prema kojemu svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. S obzirom na sadržaj članka
60. stavka
61. Ustavnog zakona, a imajući u vidu odredbu članka
62. stavka
63. Ustava, razvidno je da se dužnost donošenja odluka u razumnom roku odnosi isključivo na tijela sudbene vlasti.
64. Pred upravnim tijelima ne može doći do nerazumno dugog trajanja postupka iz razloga što zakoni koji uređuju upravni i upravnosudski postupak, za slučaj nedonošenja rješidaba od strane nadležnih tijela državne uprave i pravnih osoba s javnim ovlastima u zakonskom roku, sadrže predmnjevu odbijanja postav­ljenog zahtjeva. Tako prema odredbi članka
65. stavka
66. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96) kada se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode, nadležno tijelo dužno je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima kada se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležno tijelo dužno je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Prema odredbi članka
67. stavka
68. Zakona o općem uprav­nom postupku, ako nadležno tijelo protiv čijeg rješenja je dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je njezin zahtjev odbijen. Sukladno odredbi članka
69. stavka
70. Zakona o općem upravnom postupku, postupajući po žalbi kada prvostupanjska rješidba nije donesena, drugostupanjsko tijelo zatražit će od prvostupanjskog tijela izvješće o razlozima nedonošenja rješenja u zakonskom roku, te ukoliko ocijeni iznesene razloge opravdanima, odredit će dodatni rok za donošenje prvostupanjskog rješenja, koji ne može biti duži od mjesec dana. U suprotnome zatražit će spis i upravnu stvar samostalno riješiti. Rješenje o žalbi, sukladno odredbi članka
71. Zakona o općem upravnom postupku, drugostupanjsko tijelo donijet će što je moguće prije, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe. Nadalje, prema odredbi članka
72. stavka
73. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91 9/92 i 77/92), ako drugostupanjsko tijelo nije donijelo svoje rješenje u zakonom predviđenom roku, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana nakon ponovnog traženja, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Iz navedenih postupovnih odredba razvidno je da se kod nedonošenja rješenja nadležnih upravnih tijela unutar zakonskih rokova smatra da je postavljeni zahtjev stranaka odbijen.
74. Nadalje je razvidno da bi za povredu ustavnog prava propisanog člankom
75. stavkom
76. Ustava bila mjerodavna jedino pasivnost tijela sudbene vlasti, a koje je prema odredbi članka
77. stavka
78. Ustava dužno provoditi kontrolu zakonitosti akata državne uprave. Ovdje Sud smatra potrebnim istaknuti i činjenicu da nekorištenje prava na pokretanje upravnog spora po proteku zakonskih rokova za donošenje rješenja u upravnom postupku, pada na teret stranke.
79. U konkretnom slučaju, tužba Upravnom sudu Republike Hrvatske podnijeta je
80. lipnja
81. godine, dok je ustavna tužba podnijeta
82. rujna
83. godine. Dakle, između pokretanja uprav­nog spora i podnošenja ustavne tužbe proteklo je tri