← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-953/1998 od 4. veljače 2002.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-953/1998 od

  1. veljače
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-953/1998 od
  3. veljače
  4. NN 18/2004 (11.2.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-953/1998 od
  5. veljače
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 541 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odluči­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Z.V. iz K., kojeg zastupa H.K., odvjetnik iz K., na sjednici održanoj dana
  7. veljače
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. Z.V. iz K., putem punomoćnika H.K., odvjetnika u K., podnio je ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-385/1997-8 od
  10. svibnja
  11. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja podnijeta protiv presude Drugostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: DS-II-191/96 od
  12. prosinca
  13. godine. Tom presudom odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv presude Disciplinskog suda Policijske uprave karlovačke, broj: 511-05-05-DS-40/50-96 od
  14. listopada
  15. godine, kojom je podnositelj proglašen krivim zbog počinjene teže povrede radne discipline propisane člankom
  16. stavkom
  17. točkom
  18. Zakona o unutarnjim poslovima (»Narodne novine«, broj 19/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 29/00 i 53/00), te mu je izrečena dis­ci­plinska mjera prestanka radnog odnosa. Člankom
  19. stavkom
  20. točkom
  21. Zakona o unutarnjim po­slovima propisano je da se težom povredom radne discipline smatra naročito svako kazneno djelo koje predstavlja zapreku za zasnivanje radnog odnosa u Ministarstvu unutarnjih poslova. Potvrđujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski disciplinski sud izmijenio je pravnu kvalifikaciju djela te podnositelja tereti za povrede radne dužnosti propisane člankom
  22. točkama
  23. i
  24. Zakona o unutarnjim poslovima. Člankom
  25. točkom
  26. Zakona o unutarnjim poslovima propisano je da se težom povredom radne discipline smatra nedolično ponašanje u službi ili izvan službe, a točkom
  27. istog Zakona propisano je da se težom povredom radne discipline smatra obavljanje poslova nespojivih s dužnostima radnika Ministarstva unutarnjih poslova.
  28. Podnositelj smatra da mu je osporenim presudama po­vrijeđeno ustavno pravo propisano člankom
  29. Ustava Republike Hrvatske. Ističe da mu nije omogućeno očitovati se o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, da je u postupku izvođenja dokaza samo pročitana njegova izjava koju je dao u obavijesnom razgovoru u policiji, a da je u postupku pred disciplinskim sudom osporio navode iz te izjave, te da niti jedan drugi dokaz nije izveden. Podnositelj nadalje ističe da je protiv njega bila podnijeta kaznena prijava, ali da je Općinsko državno odvjetništvo odustalo od kaznenog gonjenja, jer se nije sa sigurnošću moglo utvrditi da su podnositelj kao trećeokrivljeni i B.P. kao četvrtookrivljeni u kritično vrijeme J.D. dali 3.000 DEM kako bi pribavio domovnicu za H.Č.
  30. Podnositelj je Ustavnom sudu osobno dostavio i nekoliko dopuna ustavne tužbe. U dopuni od
  31. siječnja
  32. godine podnositelj navodi da je drugostupanjski disciplinski sud izmijenio pravnu kvalifikaciju djela s obrazloženjem da se nitko ne može smatrati odgovornim za kazneno djelo dok se to ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom. Stoga podnositelj postavlja pitanje obrazloženja rješenja, broj: 511-05-01-40/46-96 od
  33. svibnja
  34. godine, kojim je podnositelj udaljen od dužnosti obavljanja poslova i radnih za­daća u Postaji granične policije R. do donošenja konačne odluke o povredi radne discipline, a najdulje godinu dana, u kojem načelnik Policijske uprave karlovačke navodi da je podnositelj počinio kazneno djelo davanja mita propisano člankom
  35. stav­kom
  36. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Nadalje, podnositelj smatra da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda međusobno kontradiktorne, jer se u prvostupanjskoj presudi navodi da je sud izvršio uvid u izjave, dok se u drugostupanjskoj presudi utvrđuje da su izjave pročitane i podnositelju i odvjetniku, što je prema navodima podnositelja netočno. Smatra da osporeni akti nisu utemeljeni na zakonu, te da su ga proglasili krivim »još u policiji«. Dopunom ustavne tužbe od
  37. veljače
  38. godine podnositelj je proširio ustavnu tužbu i na presudu Upravnog suda Repub­like Hrvatske, broj: Us-11931/99 od
  39. travnja
  40. godine, kojom je odbijena njegova tužba podnijeta protiv rješenja o odbijanju njegovog zahtjeva za obnovu disciplinskog postupka. Ustavni sud napominje da je protiv navedene presude Uprav­nog suda Republike Hrvatske, broj: Us-11931/99 od
  41. travnja
  42. godine, podnositelj podnio zasebnu ustavnu tužbu koja je rješenjem Ustavnog suda, broj: U-III-1072/2000 od
  43. prosinca
  44. godine, odbačena kao nepravodobna.
  45. Iz pribavljenog spisa predmeta razvidno je sljedeće: Na prijedlog načelnika Policijske uprave karlovačke, pred­sjednik Disciplinskog suda Policijske uprave karlovačke donio je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv podnositelja zbog osnovane sumnje da je posredovanjem prilikom nabavke lažne domovnice počinio težu povredu radne discipline. Prvostupanjski disciplinski sud je na glavnoj raspravi pročitao pisanu izjavu podnositelja koju je podnositelj dao u obavijesnom razgovoru u policiji
  46. svibnja
  47. godine, izvršio uvid u izjave B.P. i H.Č. koje su također dane na zapisnik policiji, izvršio uvid u krivičnu prijavu protiv podnositelja, te je saslušao podnositelja. Iz navedene izjave koju je podnositelj dao u obavijesnom razgovoru u policiji
  48. svibnja
  49. godine, a koja se nalazi u spisu, proizlazi da podnositelj priznaje djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno posredovanje prilikom nabavke domovnice za H.Č. U svojoj obrani, danoj na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim disciplinskim sudom, podnositelj je izjavio da ne ostaje kod te pisane izjave, jer je na saslušanje u policiju pozvan na prijevaru, ispitivan je cijelu noć, nije mu omogućeno telefoniranje ni druga prava, pri čemu su zapisnici u nekoliko navrata mijenjani. Zaključno, »poriče svoju pismenu izjavu za koju izjavljuje da ju je potpisao jer se više nije htio navlačiti s kolegama, da ga psihički maltretiraju«. U tijeku rasprave, nakon vijećanja, sud je odbio prigovore obrane kojima se ukazivalo na apsolutno bitne povrede postupka. Prigovori su se odnosili na činjenicu da je sud kao dokaz uzeo izjave, odnosno zapisnike o obavljenim obavijesnim razgovorima djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, za koje je branitelj predložio da se izdvoje iz spisa u poseban omot, te na »neodrživost da krivična prijava protiv okrivljenog bude i dokaz da je on počinio ono čime se tom prijavom prijavljuje«, jer »kako je u kaznenoj prijavi samo sumnja o nekom životnom događaju, jasno je da se ista ne može uzeti kao kategorički sud i upotrijebiti kao dokaz«. Nepozivanje H.Č. na glavnu raspravu sud je u prvostupanjskoj presudi obrazložio činjenicom što mu je
  50. godine otkazan boravak u Republici Hrvatskoj te mu je zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku u roku od pet godina. Zaključak je prvostupanjskog disciplinskog suda da je podnositelj svojim ponašanjem, vezanim uz pribavljanje domovnice za treću osobu, povrijedio važeće propise i pravila službe poduzimajući radnje nespojive s obavljanjem djelatnosti policije, a prilikom odmjeravanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa sud je uzeo u obzir kao otegotnu okolnost i činjenicu da je podnositelj već prethodno bio dva puta disciplinski kažnjavan. Odlučujući o žalbi podnositelja, drugostupanjski disciplinski sud ocijenio je neosnovanim navode podnositelja da je izjave, koje je podnositelj dao tijekom obavijesnog razgovora u policiji, trebalo izdvojiti iz spisa u poseban omot. Svoje stajalište drugostupanjski sud obrazlaže činjenicom da se odredbe Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u daljnjem tekstu: ZKP) »na disciplinski postupak, prema članku
  51. stavak
  52. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, primjenjuju odgovarajuće odnosno onoliko i u onoj mjeri koliko to odgovara prirodi ovog (disciplinskog) postupka pod uvjetom da je na taj način činjenično stanje utvrđeno«. U vezi s korištenjem krivične prijave kao dokaza, drugostupanjski disciplinski sud navodi da je ta prijava »samo obavijest sudu da je za ovo djelo protiv optuženog podnesena i krivična prijava, ali ista ne može biti dokaz niti je ocijenjena kao dokazni materijal«. U obrazloženju drugostupanjske presude podrobno se navode tijek glavne rasprave i postupak izvođenja dokaza, nakon čega se utvrđuje da su »navedeni svjedoci opisali cijeli tijek događaja koji daje posve jasnu sliku kako se djelo i dogodilo, pa stoga nema dvojbe da punu vjeru treba pokloniti ovom dokaznom materijalu«, uz zaključak da se u konkretnom slučaju radi o »povredi službene dužnosti koja je apsolutno nespojiva s državnim službenicima ove službe i koje ponašanje službi nanosi izuzetnu štetu njezinom ugledu kao cjeline. Osim toga, optuženi je dužan kao policajac između ostalog sprječavati ovakova i slična djela, a ne da ih i sam čini, pa se stoga s pravom drži da državni službenik ovakovog ponašanja ne može više obavljati policijske poslove.« Konačno, drugostupanjski disciplinski sud izmijenio je pravnu kvalifikaciju djela utvrđenu u prvostupanjskoj presudi. Umje­sto za težu povredu radne discipline propisanu točkom
  53. Zakona o unutarnjim poslovima, podnositelja se tereti za težu povredu radne discipline propisanu člankom
  54. točkama
  55. i
  56. istog Zakona »jer se nitko pa niti optuženi ne može smatrati odgovornim za kazneno djelo sve dotle dok se to ne utvrdi pravomoćnom presudom«. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositelja s obrazloženjem da je u provedenim disciplinskim postupcima činjenično stanje pravilno utvrđeno, te da prigovori izneseni u tužbi koji se odnose na povrede odredbi ZKP-a nisu osnovani. U vezi s izmjenom pravne kvalifikacije djela koju je proveo drugostupanjski disciplinski sud, u presudi se ističe da prema članku
  57. stavku
  58. ZKP-a sud nije vezan za prijedlog tužitelja o prav­noj ocjeni djela, te da je stoga drugostupanjski disciplinski sud imao ovlasti izmijeniti pravnu kvalifikaciju djela. Na kraju se utvrđuje da »eventualno oslobađanje tužitelja od kaznene odgovornosti ne predstavlja oslobađanje od odgovornosti za povredu službene dužnosti«. Ustavna tužba nije osnovana.
  59. Prema članku
  60. stavku
  61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pro­čišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  62. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnog prava propisanog člankom
  63. Ustava Republike Hrvatske. Članak
  64. stavak
  65. Ustava propisuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Ta odredba ne sadrži ustavno pravo u smislu odredbe članka
  66. stavka
  67. Ustavnog zakona koje se štiti u ustav­nosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nego se njome utvrđuje načelo zakonitosti u djelovanju uprave. Člankom
  68. stavkom
  69. Ustava zajamčena je sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. S obzirom da Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi, predmet konkretnog ustavnosudskog postupka jest ispitivanje eventualne povrede ustavnog prava zajamčenog člankom
  70. stavkom
  71. Ustava u upravnosudskom postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvat­ske koji je prethodio ustavnoj tužbi. Tijekom ustavnosudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  72. stavkom
  73. Ustava. Naime, u konkretnom slučaju podnositelj je, nezadovoljan presudama disciplinskih sudova, pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom, a Upravni sud je, provodeći kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata, postupao sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama. Ocijenivši da je u prethodno provedenim postupcima pred disciplinskim sudovima činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nema povredi odredaba ZKP-a, Upravni sud je, odbijajući tužbu podnositelja, za svoja utvrđe­nja dao jasne razloge, očitovavši se pritom o svim navodima podnositeljeve tužbe. Ustavni sud pritom napominje da iz spisa predmeta neosporno proizlazi kako je u postupcima pred disciplinskim sudovima podnositelj bio upoznat sa svojim pravima (pravo na iznošenje činjenica i predlaganja dokaza u svoju korist, pravo davanja objašnjenja i postavljanja pitanja drugim sudionicima u postupku u vezi s njihovim iskazima, itd). Podnositelju je bilo omogućeno iznošenje obrane, imao je branitelja i mogućnost ulagati pravne lijekove o kojima su meritorno odlučili nadležni drugostupanjski disciplinski sud, odnosno Upravni sud Republike Hrvatske.
  74. Unatoč tome što podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na koje se poziva u ustavnoj tužbi, Ustavni sud smatra potrebnim osvrnuti se na nekoliko navoda koje je podnositelj iznio u svojim podnescima, a koji se odnose na pravnu prirodu disciplinskog postupka. Prije svega, podnositelj navodi da je Općinsko državno odvjet­ništvo odustalo od kaznenog gonjenja podnositelja zbog nedostatka dokaza da je podnositelj počinio kazneno djelo koje se sastoji od istih radnji zbog kojeg su donesene presude u disciplinskom postupku. Ustavni sud ističe da se osuda podnositelja i izrečena disciplinska mjera temelje na njegovoj odgovornosti za teže povrede radne discipline propisane člankom
  75. stavkom
  76. točkama
  77. i
  78. Zakona o unutarnjim poslovima, a ne na njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo. Kaznena i disciplinska odgovornost, naime, međusobno su odvojene odgovornosti koje se utvrđuju u dva potpuno neovisna postupka koji ne utječu jedan na drugi. Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda radne obveze može istodobno predstavljati i kazneno djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi nekog kaznenog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene odgovornosti. Nadalje, važno je istaći da, iako je disciplinski postupak kazneni postupak sui generis, on ima i snažne primjese upravnog postupka. U disciplinskom postupku u pravilu ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojem je to moguće u kaznenom postupku. Osim toga, posljedice disciplinskog postupka bitno su drugačije nego posljedice kaznenog postupka. Stoga je primjena ZKP-a u disciplinskom postupku samo supsidijarna, što izrijekom propisuje članak
  79. stavak
  80. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine«, broj 27/01): »U postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku...«. Supsidijarna primjena ZKP-a u disciplinskom postupku znači da se odredbe ZKP-a primjenjuju sukladno prirodi disciplinskog postupka, što znači da se ne moraju primjenjivati uvijek, niti se moraju primjenjivati doslovno. To se odnosi i na odredbe ZKP-a o isključenju službenih zabilješki policije kao dokaza u kaznenom postupku. Naime, službene zabilješke policije ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku zbog specifičnosti kaznenog postupka. Međutim, službene bilješke u fazi njihova nastanka nisu nezakonito pribavljeni materijali ni s aspekta potencijalnog budućeg kaznenog postupka, ni s aspekta disciplinskog postupka. Oni postaju nezakonit dokaz tek ako se koriste u kaznenom postupku. Njihovo korištenje u druge (zakonite) svrhe nije zabranjeno. Što se tiče promjene pravne kvalifikacije djela učinjene od strane drugostupanjskog disciplinskog suda, Ustavni sud ističe da je pravo suda da isti činjenični supstrat sam pravno kvalificira, bez obzira kako je to učinilo prvostupanjsko tijelo, pod pretpostav­kom da se obje kvalifikacije temelje na istoj činjeničnoj osnovi. Jedino ograničenje tog prava jest ono koje bi se odnosilo na zabranu reformatio in peius. U konkretnom slučaju, međutim, riječ je o prekvalifikaciji u okviru dvaju pravnih kvalifikacija istog ranga težine. Naime, i prvotna kvalifikacija (prema članku
  81. točki
  82. Zakona o unutarnjim poslovima) i nova kvalifikacija (prema članku
  83. točka­ma
  84. i
  85. Zakona o unutarnjim poslovima) načelno su jednako teške kvalifikacije (teža povreda radne discipline koje za posljedicu mogu imati istu disciplinsku sankciju: prestanak radnog odnosa).
  86. Slijedom svega iznijetoga, na temelju odredbi članaka
  87. i
  88. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
  89. Temeljem članka
  90. Ustavnog zakona, ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Broj: U-III-953/1998 Zagreb,
  91. veljače
  92. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 18/2004-541 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 18/2004 Broj dokumenta u izdanju: 541 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 11.2.
  93. ELI: /eli/sluzbeni/2004/18/541 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  94. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.