← Hrvatska

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2694/2003. od 28. siječnja 2004. i Izdvojeno mišljenje

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2694/

  1. od
  2. siječnja
  3. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2694/
  4. od
  5. siječnja
  6. i Izdvojeno mišljenje NN 20/2004 (16.2.2004.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2694/
  7. od
  8. siječnja
  9. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 557 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Matija, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smi­ljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vu­ko­vić, odlučujući o prijedlogu za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana
  10. siječ­nja
  11. godine, donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaća se prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obite­ljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03) u cijelosti. II. Ovo rješe­nje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  12. Petar M. Rade­lj iz Zagreba podnio je prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obite­ljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03) u cijelosti.
  13. Smatrajući da je Obite­ljski zakon organski zakon, predla­gate­lj ističe da je za ­nje­govo donoše­nje, prema odredbi članka
  14. stavka
  15. Ustava Republike Hrvatske, bila potrebna većina glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru. Obrazlažući svoje stajalište da je osporavani Zakon organski zakon, predlagate­lj navodi da Obite­ljski zakon razrađuje brojna Ustavom zajamčena ­ljudska prava i slobode, a osobito ona sadržana u člancima 32., 34., 35., 40., 56., 61., 62.,
  16. i
  17. Ustava. Predlagate­lj navodi da je na sjednici Hrvatskog sabora, na kojoj je donesen Obite­ljski zakon (
  18. srp­nja
  19. godine), bilo nazočno 85 zastupnika, od kojih je 71 zastupnik glasovao »za« donoše­nje Obite­ljskog zakona, dok je 14 zastupnika bilo »suz­držano«. S obzirom na či­njenicu da je Hrvatski sabor u tom sazivu imao ukupno 151 zastupnika, za donoše­nje tog Zakona, prema miš­lje­nju predlagate­lja, trebalo je glasovati 76 zastupnika. Slijedom iz­nijetog, predlagate­lj smatra da je Obite­ljski zakon donesen ma­njim brojem glasova od broja koji je Ustavom utvrđen kao potreban i dostatan za donoše­nje organskih zakona. Ističući, dakle, formalnu protuustavnost Obite­ljskog zakona, predlaže da Ustavni sud pokrene postupak za ocjenu ­nje­gove suglasnosti s Ustavom te da ga u cijelosti ukine.
  20. Podredno, predlagate­lj osporava odredbe Obite­ljskog za­ko­na koje sadrže riječ »razvod braka«. Obrazlažući taj dio prijedloga, predlagate­lj u bitnom ističe da bi nakon stupa­nja na snagu osporenoga Obite­ljskog zakona, na sve neokončane brakorazvodne parnice trebalo primje­njivati taj Zakon, što međutim, prema miš­lje­nju predlagate­lja, nije moguće zbog »terminološke neusuglašenosti« Obite­ljskog zakona i zakona koji uređuju sud­sku nadležnost u sporovima radi »rastave braka«. Predlagate­lj u prijedlogu opširno navodi »povijesno-pravne« i »jezikoslovne« razloge protiv instituta »razvoda braka« te zak­ljučuje da je pojam »razvod braka« suprotan odredbi članka
  21. stavka
  22. te odredbi članka
  23. stavka
  24. Ustava. Prijedlog nije osnovan.
  25. Obite­ljski zakon je Hrvatski sabor donio na sjednici održa­noj dana
  26. srp­nja
  27. godine. Zakon je objav­ljen u »Narodnim novinama«, broj 116 od
  28. srp­nja
  29. godine, a stupio je na snagu danom objave.
  30. Iz fonograma navedene sjednice Hrvatskog sabora, koji prileži spisu, proizlazi da je pri glasova­nju kod donoše­nja Obitelj­skog zakona u sabornici bilo nazočno osamdeset i pet

(85)zastupnika. Također je razvidno da je za ­nje­govo donoše­nje glasovao sedamdeset i jedan
(71)zastupnik te da je četrnaest
(14)zastupnika bilo suzdržano. Ustavni sud je, nada­lje, utvrdio da je Hrvatski sabor u sazivu 2000. godine imao stotinu pedeset i jednog
(151)zastupnika pa je za donoše­nje zakona, za koje se traži većina glasova svih zastupnika, bilo potrebno sedamdeset i šest
(76)glasova zastupnika.
  1. Za razmatra­nje pravne naravi Obite­ljskog zakona kao cjeline i ocjenu ­nje­gove formalne ne/ustavnosti bitne su odredbe Ustava sadržane u Glavi III., odje­ljku 3., pod nazivom »Gospodarska, socijalna i kulturna prava«, koje glase: »Članak
  2. Obite­lj je pod osobitom zaštitom države. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obite­lji uređuju se zakonom. Članak
  3. Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvariva­nje prava na dostojan život. Članak
  4. Rodite­lji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Rodite­lji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj ­nje­gove osobnosti. Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu ­nje­gu, obrazova­nje i skrb. Djeca su dužna brinuti se za stare i nemoćne rodite­lje. Država osobitu skrb posvećuje malo­ljetnicima bez rodite­lja i onima za koje se ne brinu rodite­lji. Članak
  5. Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe. Djeca ne mogu biti prim­ljena na rad prije zakonom određene dobi niti smiju biti prisi­ljavana na rad koji štetno utječe na ­njihovo zdrav­lje ili ćudoređe, niti im se takav rad smije dopustiti. Mladež, majke i invalidne osobe imaju pravo na osobitu zaštitu na radu.«.
  6. Odredba članka
  7. stavka
  8. Ustava propisuje: »Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (re­gionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.«
  9. Ocje­njujući osnovanost prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obite­ljskog zakona s aspekta ­nje­gove formalne ustavnosti, Ustavni sud je pošao od stajališta izraženog u odluci broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od
  10. studenoga
  11. godine, objav­ljenoj u »Narodnim novinama«, broj 190/
  12. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio mjerila za ocjenu koji se zakon, čijim se odredbama razrađuju Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode, ima smatrati organskim zakonom u smislu prvog dijela rečenice članka
  13. stavka
  14. Ustava. Stoga se citira s­ljedeće: »Glava III. Ustava pod nazivom »Zaštita ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda« podije­ljena je na s­ljedeće odje­ljke:
  15. Zajedničke odredbe (članak
  16. do 20.),
  17. Osobne i političke slobode i prava (članak
  18. do 47.), te
  19. Gospodarska, socijalna i kulturna prava (članak
  20. do 69.). Polazeći od sadržaja svih odredaba koje se nalaze u Glavi III. Us­tava, razvidno je da u zakonodavnoj praksi gotovo i nema zakona koji u određenom broju svojih odredaba barem dijelom ne razrađuje neko od ­ljudskih prava ili teme­ljnih sloboda. Sukladno tome, svaki ili gotovo svaki zakon izglasan u Hrvatskom saboru mogao bi se svrstati među organske zakone. Takva široka ustavna interpretacija, međutim, u cijelosti bi izbrisala razliku između »običnog« (ordinarnog) zakona i organskog zakona, što očito nije bio ci­lj ustavotvorca kad je oblikovao normativni sadržaj prvog dijela rečenice članka
  21. stavka
  22. Ustava. Zbog toga, u odgovoru na pita­nje koji se od zakona – čijim se odredbama u većoj ili ma­njoj mjeri razrađuju pojedina Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode ima smatrati organskim zakonom, treba se ograničiti na područje slobode, jednakosti i poštiva­nja prava čovjeka, kao teme­ljnih ustavnih vrednota propisanih u članku
  23. Ustava. Njihov je sadržaj – za razliku od gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava – određen samim Ustavom i individualiziran zajamčenom pravnom zaštitom na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Polazeći od izloženog, organskim zakonom kojim se razra­đuju Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode u smislu prvog dijela rečenice članka
  24. stavka
  25. Ustava ima se smatrati samo onaj zakon kojemu su teme­ljni predmet uređe­nja pojedino ili pojedina Ustavom utvrđena osobna i politička prava i slobode čovjeka. Jesu li ispu­njene pretpostavke za utvrđe­nje određenog zakona organskim u smislu prvog dijela rečenice članka
  26. stavka
  27. Ustava ispituje se – u slučaju sum­nje – zasebno u svakom konkretnom slučaju.«
  28. Sukladno ustavnim odredbama, Obite­ljski zakon uređuje brak, odnose rodite­lja i djece, posvoje­nje, skrbništvo, učinke izvanbračne zajednice žene i muškarca te postupke nadležnih tijela u svezi s obite­ljskim odnosima i skrbništvom (članak
  29. Obite­ljskog zakona). Razvidno je, dakle, da Obite­ljski zakon razrađuje ­ljudska prava i teme­ljne slobode utvrđene u Glavi III. Ustava. Međutim, polazeći od stajališta ovog Suda glede pita­nja koji se zakon, čijim se odredbama razrađuju pojedina Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode, ima smatrati organskim zakonom, u smislu prvog dijela rečenice članka
  30. stavka
  31. Ustava (točka
  32. rješe­nja), te či­njenice da je prava, koja su uređena Obite­ljskim zakonom, Ustav svrstao među socijalna prava, Ustavni sud ocje­njuje da Obite­ljski zakon nije organski zakon za čije je donoše­nje, sukladno članku
  33. stavku
  34. Ustava, potrebna većina glasova svih zastupnika Hrvatskog sabora.
  35. Odredba članka
  36. stavka
  37. Ustava glasi: »Ako Ustavom nije drugačije određeno, Hrvatski sabor donosi odluke većinom glasova ukoliko je na sjednici nazočna većina zastupnika.« Na teme­lju či­njenica utvrđenih uvidom u fonogram sjednice Hrvatskog sabora, održane
  38. srp­nja
  39. godine, na kojoj je donesen Obite­ljski zakon (točka 3.), Ustavni sud utvrđuje da je Obite­ljski zakon donesen prema postupku koji je sukladan odred­bama Ustava.
  40. Predlagate­lj, podredno, osporava odredbe Obite­ljskog zakona koje sadrže riječ »razvod«, ističući da te odredbe nisu suglasne s odredbama članka
  41. stavka
  42. Ustava, kojom je propisano da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te odredbom članka
  43. stavka
  44. Ustava, prema kojoj u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.
  45. U odnosu na taj dio prijedloga, Ustavni sud ističe s­lje­deće: Uređujući načine prestanka braka, osporeni Obite­ljski zakon je dotadaš­nji naziv »rastava braka« zamijenio izrazom »razvod braka«. Ustavni sud smatra da određiva­nje pravnog naziv­lja u razradi pojedinih zakonskih instituta, pa tako i u slučaju pravnih naziva »rastava braka« ili »razvod braka«, jest ovlast zakonodav­ca i da oni sami po sebi ne mogu biti predmet ustavnosudske ocjene. Naime, propisiva­nje istog pravnog naziv­lja za istovjetne prav­ne institute u svim zakonima, u kojima se oni pojav­ljuju, potrebno je radi osigura­nja načela vladavine prava, osobito načela pravne sigurnosti i izvjesnosti. Usuglašava­nje pravnog naziv­lja, međutim, nije u nadležnosti Ustavnog suda, već zakonodavca. Ocijenivši, dakle, da odredbe Obite­ljskog zakona, koje sadrže riječi »razvod braka«, nisu u suprotnosti s odredbama Ustava koje je istaknuo predlagate­lj, Ustavni sud i ovaj dio prijedloga smatra neosnovanim.
  46. Slijedom navedenog, teme­ljem odredbe članka
  47. stavka
  48. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Na­rod­ne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), riješeno je kao pod točkom I. izreke.
  49. Objava rješe­nja (točka II. izreke) teme­lji se na odredbi članka
  50. stavka
  51. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-I-2694/2003 Zagreb,
  52. siječ­nja
  53. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Petar Klarić, v. r. *** Na teme­lju članka
  54. stavka
  55. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te članaka
  56. i
  57. Poslovnika Ustav­nog suda Republike Hrvatske, dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Rješe­nje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2694/2003 od
  58. siječ­nja
  59. godine Ne suglašavajući se s Rješe­njem broj: U-I-2694/2003 od
  60. siječ­nja
  61. godine, o neprihvaća­nju prijedloga za pokreta­nje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom Obite­ljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03) i s obrazlože­njem neprihvaća­nja prijedloga, glasovao sam protiv donoše­nja takvog rješe­nja, izdva­jajući svoj glas sa zahtjevom da se moje izdvojeno miš­lje­nje objavi uz objavu Rješe­nja u »Narodnim novinama«. Razlozi za glasova­nje protiv Rješe­nja i ­nje­govog obrazlože­nja bili su mi isk­ljučivo ustavnopravne naravi. Imam osjećaj da se ustavnosudsko odlučiva­nje može oblikovati, za mene neprihvat­ljivim, interpretacijama redoslijeda ustavnih odredbi unutar istih pojmova Glave III. Ustava, što je u suprotnosti s načelnim stajalištima i tvrd­njom da su odredbe pojedinih poglav­lja dio cjeline ustavnog teksta, jednake pravne vrijednosti kao i sve druge ustavne odredbe. Donoseći Rješe­nje o neprihvaća­nju prijedloga za ocjenu ustavnosti Obite­ljskog zakona, Ustavni sud je u obrazlože­nju, kao najbitniji razlog, zauzeo stajalište koje je izrazio u svojim odlukama broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od
  62. studenoga
  63. godine, bit koje­g se obrazlože­nja svodi na tvrd­nju: »Zbog toga, u odgovoru na pita­nje koje se od zakona – čijim se odredbama u većoj ili ma­njoj mjeri razrađuju pojedina Ustavom utvrđena ljudska prava i teme­ljne slobode – ima smatrati organskim zakonom, treba se ograničiti na područje slobode, jednakosti i poštiva­nja prava čovjeka, kao teme­ljnih ustavnih vrednota propisanih u članku
  64. Ustava. Njihov je sadržaj – za razliku od gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava – određen samim Ustavom i individualiziran zajamčenom pravnom zaštitom na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Polazeći od izloženog, organskim zakonom kojim se razra­đuju Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode u smislu prvog dijela rečenice članka
  65. stavka
  66. Ustava ima se smatrati samo onaj zakon kojemu su teme­ljni predmet uređe­nja pojedino ili pojedina Ustavom utvrđena osobna i politička prava i slobode čovjeka. Jesu li ispu­njene pretpostavke za utvrđe­nje određenog zakona organskim u smislu prvog dijela rečenice članka
  67. stav­ka
  68. Ustava – ispituje se – u slučaju sum­nje – zasebno u svakom konkretnom slučaju.« Ovakvo prakticirano stajalište Ustavnog suda, u gore navedena dva slučaja, kod mene izaziva sasvim suprotan zak­ljučak od onoga koji je sud zauzeo u ovom predmetu kad je odbio prijedlog za ukida­njem Obite­ljskog zakona iz formalnih razloga, jer u prigodi ­nje­govog donoše­nja nije se poštivala odredba članka
  69. stavka
  70. da se je, kao organski zakon, trebao donijeti većinom svih zastupnika u Saboru. Mislim da je Ustavni sud trebao presvoditi artikulaciju i zaštitu političkih interesa ovisnih o veličini i moći skrbnika medija, s jedne strane, i dimenzionirati značaj univerzalnog shvaća­nja, moralnog i pravnog pristupa razrješava­nju pita­nja povezanih s uteme­lje­njem rješe­nja problema povezanih s jamče­njem obite­lj­skog života (članak
  71. Ustava), odnosno, jamče­njem ustavnog utvrđe­nja da je obite­lj pod osobitom zaštitom države (članak
  72. Ustava), a usporedo s tim jamče­njem da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete »kojima se promiče ostvariva­nje prava na dostojan život« (članak
  73. Ustava). Vjerojatno je najveći opse­g opisnih ­ljudskih prava i teme­lj­nih sloboda u odnosu na cjelokupni kompleks pojma obite­lji dat u članku
  74. Ustava, u kojem se navode dužnosti rodite­lja u odnosu na odgoj, uzdržava­nje i školova­nje djece, ali i na »pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece«, odgovornost za »potpun i skladan razvoj ­nje­gove osobnosti«, ali i obvezuje društvo da »Država osobitu skrb posvećuje malo­ljetnicima bez rodite­lja i onima za koje se ne brinu rodite­lji.« Uvjeren sam da nije sporno tvrditi da je naš Ustav bio i ostao osnovno sredstvo za provođe­nje cjelokupne tranzicije društva iz komunističko-samoupravnog socijalističkog sustava u građansko demokratski poredak sa svim ­nje­govim vrednotama. Zato mi je neshvat­ljivo da se na istoj sjednici Suda
  75. siječ­nja
  76. godine Zakon o medijima utvrđuje »organskim zakonom«, dakle zakonom za koji je potrebno pozitivno glasova­nje većine ukupnog broja zastupnika, a Obite­ljski zakon se ne proglašava organskim zakonom, ostav­ljajući mogućnost ­nje­govog donoše­nja običnom većinom zatečenih zastupnika na sjednici Sabora. Za tu razliku je, izgleda, potrebno kazati da je Ustav u članku
  77. kazao sve što je smatrao potrebnim u odnosu na medije, osobito za odredbu da se »jamči sloboda miš­lje­nja i izražava­nja misli«, što obuhvaća i »slobodu tiska«, ali i slobodu i mogućnost »osniva­nja svih ustanova javnog pripćava­nja« – što bi trebalo značiti i privatnih ustanova, jasno, s mogućnošću privatno relativizira­nja svih tih prava s obzirom na izbor sadržaja, suradnika poštiva­nje vo­lje vlasnika u smislu određiva­nja sadržaja i forme pojav­ljiva­nja tih glasila u privatnim ustanovama. Mislim da je nesporno da ni Obite­ljski zakon ni Zakon o medijima nisu izričito navedeni u članku
  78. Ustava kao organski zakoni. I jedan i drugi zakon takav status mogu dobiti isk­ljučivo pozivom na odredbu stavka
  79. članka
  80. Ustava u onom dijelu kojim se definira pojam organskog zakona, a koji glasi: »Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ­ljudska prava i teme­ljne slobode«, jer sav ostali sadržaj stavka
  81. odnosi se na »izborni sustav, ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (re­gionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika«. Prihvat­ljiva mi je tež­nja šire­nja slobode interpretacije Ustava, ali mi nije jasno da Ustavni sud može, samo se­gmentarno, unutar istog corpusa jamče­nja ljudskih prava i teme­ljnih sloboda, po svom izboru, postati ustavotvorac! Dato sed non concesso – uzmimo da je tako, premda ne dopuštam – možda Ustavni sud bez prava interpretacije ne bi mogao izvršavati svoje teme­ljne ustavne ovlasti nadzora ustavnosti i zakonitosti i zaštite Ustavom zajamčenih ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda. Međutim od kojih teme­ljnih ci­ljeva i načela treba polaziti u služe­nju interpretacije? Mislim da bi se to trebalo teme­ljiti na prosudbi ustavnih ci­ljeva i pojedinih odredbi u našoj društvenoj i pravnoj stvarnosti. U konkretnom slučaju je, obzirom na nekoliko navedenih ustavnih odredbi (članci 35., 61., 62.,
  82. … Ustava), nedopustivo i nemoguće da Ustavni sud sam utvrdi sadržajno znače­nje ustavne odredbe, jer je to rezervirano Saboru koji je ovlašten davati autentično tumače­nje. Obite­ljski zakon, s obzirom na izazove aktualnih duhovnih kreta­nja u hrvatskom društvu, po mom miš­lje­nju, mora aktivirati sve stručne potencijale da bi se, zastra­šujuća političko-brojčana prikaziva­nja kaotičnog sta­nja u podru­čju obite­lji i bračne zajednice na što jači i zauzetiji način osnažila upravo u onom svom ustavnopravnom položaju koji je, sadržaju obite­lji dan u našem Ustavu. Obite­lj je teme­ljna ćelija društva. Djeca su pod posebnom skrbi države. Sve što je povezano s obite­lji treba biti re­gulirano, suglasno istaknutim ustavnim određe­njima, neprijeporno većinom svih, od naroda biranih, zastupnika Hrvatskoga sabora. Stoga sam uvjeren, i sada smatram, da je u ovom predmetu odluka Ustavnog suda trebala biti pozitivna u odnosu na traže­nje podnosite­lja prijedloga. Naša odluka je trebala biti stručna podloga inkulturaciji građanima i ­njihovim udrugama da, u najznačaj­nijoj mjeri, prepoznaju i nastave živjeti s oslobađajućim nabojem naše prošlosti. Zbog toga sam izdvojio svoj glas i glasovao protiv rješe­nja o neprihvaća­nju prijedloga da se Obite­ljski zakon, iz formalnih razloga, proglasi protuustavnim. Zagreb,
  83. siječ­nja
  84. Milan Vuković, v. r. Rješenje, NN 20/2004-557 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje: NN 20/2004 Broj dokumenta u izdanju: 557 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 16.2.
  85. ELI: /eli/sluzbeni/2004/20/557 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  86. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.