Presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5814/2000-4 od 11. prosinca 2003. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5814/2000-4 od 11. prosinca 2003. NN 22/2004 (20.2.2004.), Presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5814/2000-4 od 11. prosinca 2003. UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 662 Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Marine Kosović-Marković kao predsjednice vijeća, Ljubice Kemfelja Zentner i Alemke Brkljačić Radančević kao članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Horvat kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, Heiligekreuz 6, Vaduz, Liechtenstein, koje zastupa odvjetničko društvo Žurić i partneri iz Zagreba, te Tus Tomislav, odvjetnik u Zagrebu, protiv rješenja tužene Republike Hrvatske, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-030-02/99-01/113, urbroj: 580-02-00-36, od 15. svibnja 2000., radi ocjene dopuštenosti koncentracije poduzetnika, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2003. presudio je Tužba se uvažava. Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-030-02/99-01/113, urbroj: 580-02-00-36, od 15. svibnja 2000. Obrazloženje Pobijanim rješenjem odlučeno je: 1. Ocjenjuje se kao dopuštena koncentracija poduzetnika nastala stjecanjem većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja u poduzetniku ATLAS turistička agencija d.d. sa sjedištem u Dubrovniku, Brsalje 17, od strane poduzetnika SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, Vaduz, Liechtenstein, Heiligekreuz 6. 2. Koncentracija poduzetnika iz točke 1. izreke ovog rješenja upisuje se u Upisnik o koncentracijama. 3. Obvezuju se sudionici koncentracije iz točke 1. izreke rješenja, kao i s njima povezana društva, te društva sadašnji i budući članovi koncerna HOLDING QUINENCO S. A. (GRUPA LUKŠIĆ), sa sjedištem u Čileu, da u cilju trajnog praćenja poslovanja istih, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja dostavljaju obavijesti o namjeri svakog stjecanja udjela u drugim poduzetnicima na području Republike Hrvatske. Rok izvršenja: najkasnije 30 dana prije namjeravanog stjecanja, trajno. 4. Ovo rješenje bit će objavljeno u »Narodnim novinama«. U tužbi tužitelj pobija osporeni akt tuženog tijela zbog nepravilne primjene Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (u daljnjem tekstu ZZTN) jer je tuženik iz pravilno utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak i na to stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj u bitnom navodi, da stjecanje većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja u poduzetniku ATLAS d.d. od strane tužitelja nije koncentracija poduzetnika sukladno članku 21. Zakona o tržišnom natjecanju. Smatra da je tuženik pravilno utvrdio odlučne činjenice za zakonito rješavanje toga spora, a to su: – da tužitelj ne ostvaruje promet niti prihod u obračunskom razdoblju koje je prethodilo predmetnom stjecanju većinskog paketa dionica društva ATLAS d.d., – da tužitelj nije sudjelovao u prometu roba i usluga u RH i stoga nije proizveo učinak na mjerodavnom tržištu, i – da tužitelj nema udjel odnosno pravo odlučivanja u bilo kojem drugom poduzetniku na mjerodavnom tržištu. Tužitelj smatra da je tuženik na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje izveo pogrešan zaključak i pogrešno primijenio odredbu članka 21. Zakona, kada je ocijenio da je stjecanjem većinskog paketa dionica društva ATLAS d.d. od strane tužitelja nastala koncentracija poduzetnika u smislu toga članka. Ocijenivši da je navedeno stjecanje, koncentracija u smislu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, tuženik je pogrešno primijenio odredbe iz članka 1., 2., 6., 19. i 21. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, jer navedenim stjecanjem većinskog paketa dionica društva ATLAS d.d. od strane tužitelja, nije nastala koncentracija poduzetnika. Prema odredbi članka 1. citiranog Zakona uređena su pravila ponašanja i sustav mjera za zaštitu slobodnog natjecanja na tržištu. Člankom 2. uređeno je da se isti (cijeli Zakon) ne primjenjuje na pravne i fizičke osobe ako njihovo sudjelovanje u prometu roba i usluga ne proizvodi učinak na domaćem tržištu. Tuženo je tijelo utvrdilo da tužitelj ne sudjeluje u prometu roba i usluga na domaćem tržištu (izravno), a niti posredno preko trećih pravnih osoba iz razloga, što tužitelj nema poslovnih udjela odnosno prava glasa u drugim poduzetnicima na domaćem tržištu. Tužitelj posebno ističe da tuženo tijelo pogrešno primjenjuje odredbu članka 19. ZZTN koja precizno definira tržište na kojem djeluje poduzetnikova tržišna snaga odnosno mjerodavno tržište. Ističe da se u točki 2. prvog stavka toga članka Zakona izričito navodi, da pri utvrđivanju tržišne snage poduzetnika na tržištu treba ocijeniti vrstu roba i usluga koje taj poduzetnik nudi. Društvo ATLAS d.d. se bavi djelatnošću putničkih agencija, organizatora i turoperatora, što je uostalom i utvrdio tuženik na strani 4. pod
- c)obrazloženja pobijanog rješenja. Dakle, iako je utvrđeno da je mjerodavno tržište jedna posebna industrijska grana, na kojem tužitelj kao financijska institucija uopće ne sudjeluje u prometu roba i usluga, kako u Republici Hrvatskoj, pa tako i na mjerodavnom tržištu (ovoj industrijskoj djelatnosti), tuženik je riješio, da se stjecanjem većinskog paketa dionica ostvarilo biće koncentracije poduzetnika. Tužitelj dalje upućuje na odredbu članka 6. stavak 1. točka 3. ZZTN koja definira koncentraciju poduzetnika, te ističe da se stjecanjem većinskog paketa dionica poduzetnika ATLAS d.d. od strane tužitelja nije stvorio novi niti ojačao bilo kakav postojeći monopolistički ili vladajući položaj jer se dosadašnjem tržišnom udjelu koji je poduzetnik ATLAS d.d. imao u Republici Hrvatskoj nije mogao nadodati tržišni udjel tužitelja, jer tužitelj ne ostvaruje učinak na mjerodavnom tržištu i nema nikakav tržišni udjel. Osim toga člankom 16. toga Zakona je definirano, da poduzetnik ima vladajući položaj na tržištu ako je njegov udjel na tržištu veći od 30%. Na stranicama 4–6 obrazloženja pobijanog rješenja tuženik je pravilno utvrdio tržišne udjele poduzetnika ATLAS d.d. po kategorijama: ukupnog prihoda, broja organiziranja dolaska domaćih i stranih turista, i broja realiziranih noćenja domaćih i stranih turista tijekom 1998. godine. Niti u jednoj od tih kategorija poduzetnik ATLAS d.d. nema udjel veći od 30%. Stoga sukladno Zakonu, poduzetnik ATLAS d.d. nema vladajući položaj na tržištu ili dijelu tržišta, pa stoga primjena članka 6. u vezi članka 16. i 21. Zakona je pogrešna, jer se stjecanje većinskog paketa dionica u poduzetniku ATLAS d.d. ne može smatrati koncentracijom u smislu Zakona. Ovo tim više što tuženik na strani 4.d obrazloženja pobijanog rješenja navodi da je tržište djelatnost putničkih agencija, organizatora i turoperatora u Republici Hrvatskoj dobro strukturirano kako po broju poduzetnika, tako i obzirom na njihovu veličinu. Osim toga tuženik na strani 8.
- bb)obrazloženja pobijanog rješenja utvrđuje da je nakon provođenja »koncentracije« tržišni udjel poduzetnika ATLAS d.d. ostao nepromijenjen, čime se na mjerodavnom tržištu nije stvorio niti ojačao postojeći vladajući položaj, niti je znatno ili trajno ukinuto slobodno tržišno natjecanje, iz čega slijedi, da je tuženik iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo nepravilan zaključak i pogrešno primijenio citirane odredbe Zakona. Tužitelj dalje smatra, da je tuženik prešao ovlaštenja dana Zakonom, jer tuženiku nije dana ovlast da kreira investicijsku politiku u Republici Hrvatskoj, već da sukladno članku 27. Zakona vodi stručne i upravne poslove u svezi sa zaštitom tržišnog natjecanja. Upućuje na odredbu članka 49. Ustava Republike Hrvatske i smatra da je tržišno natjecanje gospodarsko i ustavno pravo svih poduzetnika koji, bez obzira da li su domaćeg ili stranog porijekla, imaju jednak pravni položaj na tržištu. Stoga ako spajanje poduzetnika odnosno stjecanje većinskog paketa dionica ne proizvodi učinak na tržišno natjecanje u Republici Hrvatskoj, tuženik nije nadležan ocjenjivati dopuštenost ili nedopuštenost takvog stjecanja. Tužitelj dalje ističe da je popratnim aktom tuženika obvezan na ime upravne pristojbe za ocjenu koncentracije, te upisa u Upisnik o koncentracijama platiti upravnu pristojbu u iznosu od 232.600,00 kn, što je iznosilo protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB-a, od 59.116,00 DEM na dan donošenja pobijanog rješenja. Budući je tuženik donio pobijano rješenje suprotno odredbama ZZTN, temeljem članka 27. Zakona o upravnim sporovima, traži i povrat uplaćenih sredstava u iznosu od 232.600,00 kn s kamatama na ovaj iznos u visini zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pristojbe, pa do isplate. Tužitelj dalje navodi, da je nepravilno primijenjena i odredba članka 22. stavak 1. točka 2. ZZTN, jer na strani 7. pod
- a)obrazloženja pobijanog rješenja se navodi, da iako tužitelj nije ostvario prihod prodajom roba i usluga u obračunskom razdoblju koje je prethodilo predmetnoj »koncentraciji«, ista se obavezno prijavljuje jer da je ispunjen uvjet iz članka 22. stavak 1. točka 2. toga Zakona. Taj propis naime određuje, da se provedba koncentracije mora prijaviti Agenciji, kada ukupan godišnji promet svakog ili najmanje dva poduzetnika prelazi iznos od 90.000,00 kn u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji, pa kako u ovom stjecanju dionica sudjeluju samo dva poduzetnika od kojih jedan uopće nije ostvario prihod prodajom robe i usluga u prethodnom obračunskom razdoblju, što je u postupku pravilno utvrđeno, nije moguća primjena odredbe članka 22. toga Zakona. Nepravilno je primijenjena i odredba članka 22. stavak 2. istog Zakona. Naime, tuženik navodi da je 8. ožujka 2000. godine tužitelj dostavio podatke o svojoj vlasničkoj strukturi i tuženik taj dan smatra danom donošenja prijave za ocjenu dopuštenosti koncentracije, a tužitelja zbog dostave tražene informacije smatra podnositeljem prijave koncentracije poduzetnika. Time je pogrešno primijenjena odredba članka 22. stavak 2. i članka 34. stavak 2. istog Zakona. Naime, prema odredbi članka 34. ZZTN poduzetnici kojima tuženik uputi zahtjev za dostavu informacija odnosno podataka dužni su postupiti prema zahtjevu i to pod prijetnjom kazne u visini od 10.000.000,00 kn, u slučaju propuštanja ove obveze. Dakle, tužitelj nije svojom voljom dostavio tražene podatke tužitelju, već sukladno pozitivnim propisima RH i pod prijetnjom kaznenih odredbi dostavio tražene podatke tuženiku. Tuženik temeljem dostave ove informacije neosnovano smatra tužitelja podnositeljem prijave koncentracije poduzetnika jer tužitelj nije podnio prijavu koncentracije jer smatra da stjecanje dionica u poduzetniku ATLAS d.d. nije koncentracija u smislu ovoga Zakona, pa je tuženik protivno odredbama iz članka 22. stavak 2. i 34. stavak 2. Zakona utvrdio da je tužitelj podnositelj prijave namjere provedbe koncentracije. Pogrešno je primijenjena i odredba članka 36. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, kada je točkom 3. dispozitiva pobijanog rješenja tuženik obvezao sudionike koncentracije, s njima povezana društva, te društva sadašnjih i budućih članova koncerna HOLDING QUINENCO S. A. (grupa Lukšić) da u cilju trajnog praćenja poslovanja istih tuženiku dostavljaju obavijesti o namjeri svakog stjecanja udjela u drugim poduzetnicima na području Republike Hrvatske, te ujedno tom točkom odredio rok izvršenja, te da ova mjera vrijedi trajno. Smatra da je obrazloženje glede ove mjere kratko i nejasno jer iz obrazloženja nije moguće razlučiti zbog čega je tuženik odlučio izreći takvu nepovredivu mjeru praćenja aktivnosti tužitelja. Ova mjera sadrži nedostatke iz članka 87. Zakona o općem upravnom postupku jer od dana dostave pobijanog rješenja počinje teći rok koji se ne može produživati, pa je to rješenje moralo biti osobno dostavljeno i HOLDING QUINENCO S. A. Smatra međutim, da se ne radi o povredi pravila postupka, već isključivo o pogrešnoj primjeni članka 36. ZZNT, koji se ne odnosi na dopuštene koncentracije. Naime, stavkom 1. ove odredbe Zakona dano je ovlaštenje ravnatelju tuženika da za radnje nedozvoljenih koncentracija rješenjem izriče mjeru zabrane daljnje provedbe koncentracije, a stavkom 2., da kada u tijeku postupka utvrdi da je već provedena koncentracija protivno odredbama ZZTN, rješenjem će odrediti mjere potrebne za uklanjanje ograničenja tržišnog natjecanja nastalog koncentracijom, te rok za uklanjanje ograničenja. Izricanjem mjere sukladno članku 36., a koje je »obrazloženo« navodima pod
- c)obrazloženja pobijanog rješenja je apsurdno kada se pogleda prethodni odlomak obrazloženja istog rješenja na stranici 8, gdje je utvrđeno da se na mjerodavnom tržištu ne stvara novi niti jača postojeći vladajući položaj poduzetnika – sudionika koncentracije, a osobito ne način da bi se provođenjem ove koncentracije znatno ili trajno ograničilo slobodno tržišno natjecanje. Napose ističe da ovo stjecanje dionica od strane tužitelja nije uopće trebalo biti okarakterizirano kao koncentracija poduzetnika, pa se ne može Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja primjenjivati na stjecanje dionica poduzetnika ATLAS d.d. od strane tužitelja. Predlaže da pobijano rješenje poništi temeljem odredbe članka 42. Zakona o upravnim sporovima, a da se tuženika obveže vratiti tužitelju iznos od 232.600,00 kn s pripadajućom kamatom u roku od 8 dana od dostave presude. Tuženo tijelo dostavilo je ovom Sudu samo odgovor na tužbu, bez dokumentacije, u kojem pobija razloge iznesene u tužbi navodeći da se ocjena da li je u pojedinom slučaju nastala koncentracija poduzetnika primjenjuju dva kriterija i to prvi koji se odnosi na činjenicu nastanka koncentracije propisan člankom 21. stavak 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, a drugi se odnosi na obvezu prijave rečene koncentracije ako bi ista imala opseg određen prema ukupnom godišnjem prometu poduzetnika predviđen člankom 22. istog Zakona, a radi njene ocjene i upisa u Upisnik o koncentracijama. Tuženik ističe da je poduzetnik – tužitelj na temelju ugovora o transakciji vrijednosnim papirima na Zagrebačkoj burzi od 23. kolovoza 1999. kupio redovne dionice poduzetnika ATLAS d.d. i time stekao 55,45% udjela u temeljnom kapitalu navedenog poduzetnika, a čime da je sukladno odredbi članka 21. stavak 1. Zakona nastala koncentracija poduzetnika. Nakon ove transakcije, tužitelj je temeljem javne ponude stekao još 19,50% udjela u temeljnom kapitalu poduzetnika ATLAS d.d., te je njegov konačan udjel 74,95% u temeljnom kapitalu toga poduzetnika. U dokaz ovih navoda tuženi upućuje na presliku ugovora o transakciji vrijednosnim papirima na zagrebačkoj burzi i izvješće o preuzimanju poduzetnika ATLAS d.d. temeljem javne ponude za preuzimanje objavljene u »Narodnim novinama« broj 87/99 i Vjesniku od 26. kolovoza 1999., koju dokumentaciju tuženi nije priložio svom odgovoru na tužbu. Navodi da drugi kriterij koji prema mišljenju tuženika proizlazi iz odredbe članka 22. stavak 1. točka 2. Zakona, je okolnost, da je jedan od sudionika koncentracije, poduzetnik ATLAS d.d. ostvario prodajom robe i usluga ukupan godišnji prihod u iznosu većem od 90.000.000,00 kn slijedom čega tuženi smatra da su sudionici koncentracije bili dužni prijaviti namjeru provedbe iste. Tuženik smatra da iz odredbe članka 22. stavak 1. točka 2. proizlazi, da se koncentracije poduzetnika ne prijavljuju nakon provođenja iste, nego su sudionici koncentracije dužni prijaviti namjeru njene provedbe radi omogućivanja preventivnog djelovanja Agencije na koncentraciju poduzetnika kojom bi se eventualno značajno ograničilo ili ukinulo slobodno tržišno natjecanje. Naime, u trenutku prijave koncentracije poduzetnika je neizvjesno o kakvoj je koncentraciji poduzetnika riječ, je li dopuštena ili nije, te da je stoga potrebno provesti postupak ocjene svake koncentracije poduzetnika i o tome donijeti konačno rješenje. U konkretnom slučaju navodi da je Agencija polazeći od kriterija propisanih odredbom članka 24. Zakona provela postupak. Tuženi smatra pozivanje tužitelja na primjenu odredbe članka 16. Zakona besmislenom, jer Agencija može utvrditi ima li neki sudionik koncentracije vladajući položaj na tržištu tek nakon što definira mjerodavno tržište i prikupi i analizira podatke o tržišnim udjelima svih poduzetnika koji djeluju na tom tržištu, i tada se ocjenjuje dopuštenost koncentracije poduzetnika primjenom kriterija iz članka 24. Zakona. Smatra da je pravilno primijenjena i odredba članka 2. Zakona jer je jedan od sudionika predmetne koncentracije hrvatski poduzetnik sa sjedištem u Republici Hrvatskoj u kojoj i obavlja svoju djelatnost iz čega proizlazi da ista ostvaruje učinke na domaćem tržištu, te je provođenje postupka ocjene ove koncentracije na Zakonu osnovano. Ovo tim više što je »notorno da je poduzetnik SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, kako izravno, tako i preko koncerna Grupe Lukšić čije je povezano društvo, nazočan na hrvatskom tržištu kroz udjele u drugim poduzetnicima«. Glede prigovora tužitelja da je pobijanim rješenjem nepravilno primijenjena odredba članka 22. stavak 2. i članka 34. ZZTN, te da je tražene podatke dostavio po zahtjevu Agencije i pod prijetnjom novčane kazne u slučaju propuštanja ove obveze, tuženi ističe, da je tužitelj već u tom trenutku bio u prekršaju, budući je prema odredbi članka 22. ZZTN bio dužan pravovremeno podnijeti prijavu namjere provedbe koncentracije poduzetnika. Stoga da je tužena Agencija mogla primjenom odredbe članka 36.b. ZZTN podnijeti Prekršajnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog neprijavljivanja iste sukladno članku 22. Zakona, jer su prema tom Zakonu obveznici prijave namjere provedbe koncentracije, svi sudionici koncentracije ili poduzetnik koji bi koncentracijom stekao prevladavajući utjecaj, dakle u ovom slučaju tužitelj, ali to nije u ovom slučaju koristila smatrajući da je u konkretnom slučaju došlo do nenamjernog propusta. Glede navoda u tužbi da je pogrešno primijenjena odredba članka 36. ZZTN tuženi ističe da je riječ o mjeri koja ima za svrhu praćenje i obvezivanje poduzetnika na prijavu eventualno drugih koncentracija koje bi nastale u području djelatnosti agencija, organizatora i turoperatora na području Republike Hrvatske, a u kojima bi se kao sudionik pojavio tužitelj odnosno društvo član istog koncerna kao i tužitelj, a što se već kao slučaj pojavljuje u praksi Agencije. Prijedlog tužitelja za povratom plaćenog iznosa upravne pristojbe od strane Agencije smatra neosnovanim, jer rješenje Agencije o upisu koncentracije u Upisnik o koncentracijama sukladno odredbi članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine« broj 131/97), tarifni broj 7 podliježe naplati upravne pristojbe koja predstavlja prihod Državnog proračuna, te nije riječ o »porezu na investicije«. Osim toga, ističe da tuženik nije nadležan za odlučivanje o rečenom zahtjevu tužitelja jer nema odredbi članka 9. stavak 4. Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine« broj 8/96) o tome odlučuje nadležna Porezna uprava. Stoga tuženik predlaže da se tužba odbije. Tužba je osnovana. Iz navoda u obrazloženju pobijanog rješenja proizlazi osnovanim prigovor tužitelja, da tužitelj nije podnio prijavu namjere provedbe koncentracije poduzetnika u smislu odredbe članka 22. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine« broj: 48/95, 52/97 – ispravak i 89/98) – u daljnjem tekstu ZZTN, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja. Naime, tuženo tijelo u svom obrazloženju navodi da je poduzetnik ATLAS TURISTIČKA AGENCIJA d.d. sa sjedištem u Dubrovniku, Brsalje 17, dostavio 17. rujna 1999. Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja (dalje Agencija) prijavu koncentracije poduzetnika nastale stjecanjem većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja u rečenom poduzetniku od poduzetnika SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, sa sjedištem u Vaduzu Liechtenstein, te da ova prijava nije sadržavala sve podatke propisane člankom 7. Pravilnika o načinu vođenja Upisnika o koncentracijama (»Narodne novine« broj: 30/97 – daljnje Pravilnik). Tuženo tijelo dalje navodi da je 8. ožujka 2000. Agencija od punomoćnika stjecatelja većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja o poduzetniku ATLAS turistička agencija d.d., poduzetnika SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, Varduz u svrhu nadopune prijave koncentracije poduzetnika zaprimila podatke o vlasničkoj strukturi spomenutog poduzetnika, te se taj datum smatra danom podnošenja prijave za ocjenu dopuštenosti koncentracije Agenciji, a rečeni poduzetnik smatra se podnositeljem prijave koncentracije poduzetnika.« Tuženik u svom odgovoru na tužbu ne pobija navode tužbe glede činjenice da tužitelj nije ni podnio prijavu namjere koncentracije već navodi da, »sam tužitelj navodi da je tražene podatke dostavio po zahtjevu Agencije i pod prijetnjom novčane kazne u slučaju propuštanja ove obveze, međutim tužitelj je već u tom trenutku bio u prekršaju budući da je prema odredbi članka 22. ZZTN bio dužan pravovremeno podnijeti prijavu namjere provedbe koncentracije poduzetnika«. Za ovakovo postupanje, po ocjeni ovog Suda, nema temelja u odredbama ZZTN. Naime, ni tuženi ne dovodi u sumnju činjenicu, da je tužitelj strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, pa se na tužitelja odredbe ovog Zakona mogu primijeniti samo ako njegovo sudjelovanje u prometu robe i usluga proizvodi učinak na domaćem tržištu (članak 2. stavak 3. Zakona). Nadalje, prema odredbi članka 5. stavak 2. ZZTN odredbe ovoga Zakona ne primjenjuju se na poslove i ugovore koji nemaju učinak na domaćem tržištu, i ako se njima ne djeluje protivno interesima i drugih domaćih poduzetnika koji sudjeluju na domaćem i međunarodnom tržištu, te ako međunarodnim ugovorima, kojih je potpisnik Republika Hrvatska, nije drukčije određeno. Iz navoda u obrazloženju pobijanog rješenja ne proizlazi da bi u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja bilo utvrđeno, da je u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji, a koje je razdoblje pravno odlučno u smislu članka 22. Zakona, da je tužitelj sudjelovanjem u prometu robe i usluga proizveo učinak na domaćem tržištu ili da je djelovao protivno interesima domaćih poduzetnika. Iz navoda u tužbi proizlazi osnovanim utvrđenje tuženika, da je pravni temelj stjecanja većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja poduzetnik – tužitelj SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT stekao temeljem Ugovora o transakciji vrijednosnim papirima na Zagrebačkoj burzi koji je sklopljen 23. kolovoza 1999. između prodavatelja poduzetnika PBZ – Kaptol d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Savska 28, koji je izvršio transakciju vrijednosnih papira poduzetnika Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Račkog 6 i poduzetnika Karlovačke banke d.d. sa sjedištem u Karlovcu, Vlatka Mečeka 8 koji je iste kupio za poduzetnika – tužitelja koji je tim ugovorom stekao 1.059.184 redovnih dionica poduzetnika ATLAS turistička agencija d.d. što predstavlja 55,45% udjela u temeljnom kapitalu navedenog poduzetnika, čime je tužitelj stekao većinski udjel i većinsko pravo odlučivanja u tom poduzetniku. Nakon ove transakcije, poduzetnik SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT stekao je temeljem javne ponude još 19,50% udjela u temeljnom kapitalu istog poduzetnika, te njegov ukupni udjel iznosi 74,95%. Time je i po ocjeni ovog Suda nastala koncentracija poduzetnika u smislu članka 21. stavak 1. ZZTN. Da se radi o zabranjenoj koncentraciji u smislu odredbe članka 21. stavak 2. toga Zakona ne tvrdi ni tuženik. Međutim, kada se i ne bi radilo o tužitelju – stranoj pravnoj osobi na koju se odnosi odredba članka 2. stavak 3. ZZTN, valja napomenuti da obaveza prijave koncentracije Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja nije zakonom propisana u svakom slučaju kada ona nastane, već samo kada se ispune pretpostavke iz članka 22. stavak 1. ZZTN – dakle u slučaju kada: 1. Ukupan godišnji promet svih poduzetnika sudionika koncentracije, ostvaren prodajom robe i usluga, prelazi iznos od 700.000.000,00 kn u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji, i 2. Ukupan godišnji promet svakog ili najmanje dva poduzetnika sudionika koncentracije, ostvaren prodajom robe i usluga, prelazi iznos od 90.000.000,00 kn u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji. U konkretnom slučaju tuženik smatra da je nastao slučaj iz odredbe članka 22. stavak 1. točka 2., te navodi da je ukupni godišnji promet sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba i usluga u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji (prema Godišnjim financijskim izvješćima sudionika koncentracije za 1988. godinu) prije oporezivanja, iznosio za sudionika koncentracije SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT nula kuna, a za sudionika koncentracije ATLAS turistička agencija d.d. 351.723.734,00 kn. Tužena Agencija smatra, da »prema odredbi članka 22. stavak 1. točka 2. ZZTN, s obzirom na ukupan godišnji promet sudionika koncentracije, stjecanjem većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja u poduzetniku ATLAS turistička agencija d.d. od strane podnositelja prijave, poduzetnika SUTIVAN INVESTMENTS ANSTALT, nastala je koncentracija poduzetnika koja podliježe obveznoj prijavi radi ocjene i upisa u Upisnik o koncentracijama.« Za takav zaključak tuženika po ocjeni ovog Suda nema podloge u odredbi članka 22. stavak 1. točka 2. Zakona, jer nije utvrđeno da bi oba poduzetnika (najmanje dva poduzetnika prema izričitoj odredbi Zakona) tužitelj i ATLAS turistička agencija d.d. ostvarila svaki godišnji promet koji prelazi iznos od 90.000.000,00 kn, a ne radi se ni o slučaju iz točke 1. stavka 1. te odredbe Zakona. S obzirom na sadržaj odredbi ZZTN, ovaj Sud ne prihvaća zaključak tuženika, da jer je jedan od sudionika koncentracije, poduzetnik ATLAS d.d. ostvario prodajom robe i usluga ukupan godišnji prihod u iznosu većem od 90.000.000,00 kn, da su sudionici koncentracije bili dužni prijaviti namjeru provedbe iste, i da je time ispunjen uvjet iz članka 22. stavak 1. točka 1. ZZTN, jer to iz odredbe članka 22., a niti drugih odredaba ZZTN, ne proizlazi. Stoga se rješenje koje je donijeto »po prijavi« poduzetnika koji takvu prijavu nije podnio, ne može ocijeniti zakonitim. Valja osim toga napomenuti, da su prijavu provedbe koncentracije kada su ispunjene pretpostavke iz članka 22. ZZTN, obavezni prijaviti poduzetnici. Agencija prema odredbama toga Zakona nema ovlaštenje pokrenuti postupak radi prijave namjere provedbe koncentracije po službenoj dužnosti, već poduzetnici, kada su prema odredbama članka 22. Zakona obvezni prijaviti namjeru koncentracije agenciji, a ovo propuste učiniti, mogu u posebnom postupku biti kažnjeni za prekršaj. U ovom predmetu, naime, nije bio predmet postupka utvrđivanje narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja (članak 33. ZZTN), već je povodom prijave koncentracije poduzetnika ATLAS d.d. nakon provedenog postupka koncentracija ocijenjena dopuštenom, utvrđeno da je tržište glede djelatnosti turističkih agencija, organizatora i turoperatora na području Republike Hrvatske dobro strukturirano kako po broju poduzetnika tako i s obzirom na njihovu veličinu. Kraj činjenica koje je tužena Agencija prema obrazloženju pobijanog rješenja utvrdila, nije bilo mjesta odrediti pod točkom 3. dispozitiva pobijanog rješenja pozivom na odredbu članka 36. ZZTN da se obvezuju sudionici koncentracije iz točke 1. izreke rješenja (tužitelj i poduzetnik ATLAS turistička agencija d.d.) i budući članovi koncerna HOLDING QUINENCO S.A. (GRUPA LUKŠIĆ), sa sjedištem u Čileu, da u cilju trajnog praćenja poslovanja istih, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja dostavljaju obavijesti o namjeri svakog stjecanja udjela u drugim poduzetnicima na području Republike Hrvatske s rokom izvršenja najkasnije 30 dana prije namjeravanog stjecanja, trajno. Naime, ovom odredbom Zakona je propisano: »1. Za radnje nedozvoljenih koncentracija prema članku 24. ovoga Zakona, ravnatelj Agencije rješenjem izriče mjeru zabrane daljnje provedbe koncentracije. 2. Ako se u tijeku postupka utvrdi da je već provedena koncentracija protivna odredbama ovoga Zakona, ravnatelj Agencije će rješenjem odrediti mjere za uklanjanje ograničenja tržišnog natjecanja nastalog koncentracijom i rok za uklanjanje ograničenja.« U provedenom postupku nije utvrđeno da su izvršene radnje nedozvoljenih koncentracija, niti da je provedena koncentracija protivna odredbama ZZTN, pa nije bilo mjesta pozivom na ovu odredbu Zakona izricati bilo kakovu mjeru ili obvezu tužitelju. Valja napomenuti, da je glede toč. 3. dispozitiva pobijanog rješenja u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno: »U svrhu praćenja ove koncentracije, u skladu s člankom 36. ZZTN, Agencija je propisala mjere praćenja za rečenu koncentraciju. Naime, sudionici koncentracije, uključujući sva sadašnja i buduća društva koncerna HOLDING QUINENCO S.A. (GRUPA LUKŠIĆ), odnosno s njima povezana društva, moraju Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja obavijestiti o svakoj namjeri stjecanja udjela u drugim poduzetnicima u Republici Hrvatskoj, kao što je određeno u točki 3. izreke rješenja«. Razlozi za donošenje ove odluke nisu navedeni. U preostalom dijelu pobijanog rješenja se sadašnja i buduća društva koncerna HOLDING QUINENCO S.A. (GRUPA LUKŠIĆ) odnosno s njim povezana društva i ne spominju, niti im je prema dostavnoj naredbi u pobijanom rješenju, to rješenje dostavljeno. Iz svih navedenih razloga po ocjeni ovoga Suda osporeno rješenje ne može se ocijeniti zakonitim. Nije međutim osnovan zahtjev tužitelja da se tuženika obveže vratiti tužitelju iznos od 232.500,00 kn s pripadajućom kamatom. Ovo iz razloga što se upravni spor može voditi prema odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima samo protiv upravnog akta. Aktom koji se tužbom osporava nije tužitelju određeno plaćanje upravnih pristojbi pa se osnovanost naplate upravne pristojbe koju je tužitelj pozvan platiti za ocjenu koncentracije i upis u Upisnik o koncentracijama ne može ocjenjivati u predmetnom upravnom sporu. Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92) osporeno rješenje poništiti. Broj: Us-5814/2000-4 Zagreb, 11. prosinca 2003. Predsjednica Vijeća Marina Kosović-Marković, v. r. Ostalo, NN 22/2004-662 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Ostalo Izdanje: NN 22/2004 Broj dokumenta u izdanju: 662 Donositelj:UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 20.2.2004. ELI: /eli/sluzbeni/2004/22/662 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.