← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1776/2003 od 25. veljače 2004. i Izdvojeno mišljenje uz navedenu odluku

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1776/2003 od

  1. veljače
  2. i Izdvojeno mišljenje uz navedenu odluku Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1776/2003 od
  3. veljače
  4. i Izdvojeno mišljenje uz navedenu odluku NN 28/2004 (5.3.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1776/2003 od
  5. veljače
  6. i Izdvojeno mišljenje uz navedenu odluku USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 804 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom R. O., kojeg zastupa M. B., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj dana
  7. veljače
  8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. Ustavna tužba je podnesena protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-4707/02 od
  10. siječnja
  11. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena tužba podnositelja, podnesena tom Sudu protiv odluke Hrvatskog sabora, klasa: 021-13/02-10/01 od
  12. travnja
  13. godine, o razrješenju Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
  14. Podnositelj je Upravnom sudu, dana
  15. svibnja
  16. godine, podnio tužbu protiv označene odluke Hrvatskog sabora. Naknadnim podneskom od
  17. siječnja
  18. godine, podnesenim izvan roka propisanog za podnošenje tužbe Upravnom sudu, zatražio je od tog Suda da s njegovom tužbom postupi kao sa zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina iz članka
  19. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92, u daljnjem tekstu: ZUS). Osporeno rješenje kojim je Upravni sud odbacio podnositeljevu tužbu temelji se na stajalištu Upravnog suda da taj Sud ne može s tužbom podnositelja postupati kao sa zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina iz članka
  20. ZUS-a. Ovo stoga, jer Upravni sud smatra da je podnositelj podnio tužbu, budući da je podnesena u zakonskom roku za pokretanje upravnog spora i iz razloga koji su zakonom predviđeni kao razlozi za podnošenje tužbe u upravnom sporu. Tužba je, međutim, podnesena protiv akta koji nije upravni akt u smislu članka
  21. stavka
  22. ZUS-a. Naknadnim podneskom od
  23. siječnja
  24. godine podnositelj, prema stajalištu Upravnog suda, nije pružio relevantne razloge za postupanje kao sa zahtjevom iz članka
  25. ZUS-a, jer ničim nije ukazao na povredu svojih ustavnih prava i sloboda, te je podnesak podnio izvan zakonskog roka od 30 dana za podnošenje tužbe, koji se odgovarajućom primjenom ZUS-a (temeljem članka
  26. ZUS-a) odnosi i na podnošenje zahtjeva za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina.
  27. U ustavnoj tužbi podnositelj tvrdi suprotno, ukazuje na povrede odredaba članaka 14., 19.,
  28. i
  29. Ustava Republike Hrvatske, te tvrdi da je Upravni sud bio dužan o njegovom zahtjevu meritorno odlučiti, odnosno da ga je bio dužan pozvati na uređenje podneska kojeg Sud smatra tužbom. Naime, podnositelj smatra, u bitnome, da je iz prvotno upućenog podneska – tužbe bilo jasno razvidno što se zapravo traži (poništenje odluke Hrvatskog sabora o razrješenju Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od
  30. travnja 2002.), a da sud jest vezan granicama zahtjeva, ali ne i razlozima stranke. Nadalje, u ustavnoj tužbi podnositelj izlaže razloge kojima osporava samu odluku Hrvatskog sabora od
  31. travnja
  32. godine, pa navodi da su mu ustavna prava povrijeđena na način da je odluka o razrješenju donesena protivno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu (»Narodne novine«, broj 51/01). Ovo stoga što je, kako navodi, on osobno podnio zahtjev za razrješenje (ostavku) temeljem članka
  33. stavka
  34. Zakona o državnom odvjetništvu, te su i prijedlog Vlade Republike Hrvat­ske, podnesen Hrvatskom saboru, i prethodno mišljenje Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora, bili obrazloženi isključivo osobnim zahtjevom Glavnog državnog odvjetnika da ga se razriješi te dužnosti. Nasuprot tome, Hrvatski sabor odluku o razrješenju nije donio temeljem razloga iz podnositeljevog zahtjeva, niti temeljem razloga iz prethodnog mišljenja Odbora za pravosuđe i razloga iz prijedloga Vlade Republike Hrvatske, iako je to bio dužan, jer ne postoji zakonit način da se izmijeni pravna osnova prijedloga Vlade za nečije razrješenje. Odluka o razrješenju donesena je, naprotiv, pozivom na članak
  35. Zakona o državnom odvjetništvu, tj. iz drugih razloga, koji, pritom, u odluci nisu niti navedeni. Zbog toga se, smatra podnositelj, odluka o razrješenju ne može ispitati, što onemo­gućava učinkovitu zaštitu podnositeljevih prava. Posljedica donošenja odluke o razrješenju na opisani način jest ta da je podnositelju, kako ističe, uskraćeno pravo na rad, stoga što bi, da je odluka o razrješenju donesena slijedom njegove osobne ostavke na dužnost Glavnog državnog odvjetnika, mogao nastaviti s radom u Državnom odvjetništvu u svojstvu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika. Pored toga, odluka o razrješenju je nepostojeća i nevažeća, jer, kako tvrdi podnositelj, nema pečat Hrvatskog sabora. Zbog svega navedenog predlaže ukidanje rješenja Upravnog suda. Ustavna tužba nije osnovana.
  36. Člankom
  37. stavcima
  38. i
  39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, po­vrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen. Člankom
  40. ZUS-a propisano je: »Radi osiguranja sudske zaštite prava građana i pravnih osoba te radi osiguranja zakonitosti sud u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti akata kojima državni organi i organizacije koje imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obvezama u upravnim stvarima.« Članak
  41. ZUS-a propisuje da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da je upravni akt takav akt kojim tijelo iz članka
  42. ZUS-a (državni organ ili organizacija koji obavljaju javne ovlasti – op. Ust. suda), u obavljanju javnih ovlasti, rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Članak
  43. ZUS-a propisuje da se upravni spor ne može voditi protiv akata u stvarima u kojima je osigurana druga sudska zaštita izvan upravnog spora. Prema članku
  44. ZUS-a upravni se spor pokreće tužbom, a prema članku
  45. stavku
  46. ZUS-a tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave upravnog akta stranci koja je podnosi. Člankom
  47. ZUS-a taksativno su navedeni razlozi

(6)zbog kojih će sud rješenjem odbaciti tužbu, pa je odbacivanje tužbe propisano, pored ostalog, i u slučaju (točka 1.) kada je tužba podnesena nepravovremeno, u slučaju (točka 2.) kada akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, te u slučaju (točka 5.) kada je riječ o stvari u kojoj je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora. Člankom
  1. ZUS-a propisano je da o zahtjevu za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita, odlučuje sud nadležan za upravne sporove, odgovarajućom primjenom toga Zakona.
  2. Kako je u konkretnom slučaju podnositelj pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, u Zakonom propisanom roku, tuž­bom pokrenuo upravni spor, to je taj Sud utvrdio tužbu nedo­puštenom, jer je podnesena protiv akta koji ne predstavlja upravni akt. Upravni sud je, stoga, donio rješenje kojim tužbu odbacuje i u kojem je izložio razloge takvog rješenja, a nije se upustio u razmatranje meritornih pitanja zakonitosti pobijanog akta Hrvat­skog sabora. Donošenjem rješenja o odbačaju tužbe, te protekom roka za pokretanje postupka prema članku
  3. ZUS-a iscrpljen je dopušteni pravni put za traženje zaštite povrijeđenih prava u ovom slučaju.
  4. Slijedom navedenog, Ustavni sud, povodom ustavne tužbe podnesene protiv rješenja Upravnog suda o odbacivanju tužbe, može cijeniti postojanje povreda ustavnih prava podnositelja samo u granicama rješenja koje se ustavnom tužbom osporava. Utoliko navodi i razlozi ustavne tužbe, koji se odnose na pitanje zakonitosti odluke Hrvatskog sabora o razrješenju Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od
  5. travnja
  6. godine za konkretan ustavnosudski postupak nisu relevantni, jer to pitanje nije bilo razmatrano u postupku pred Upravnim sudom, niti je ono predmet ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku. Iz istog razloga, po ocjeni Ustavnog suda, osporenim rješe­njem nije moglo biti povrijeđeno podnositeljevo pravo na rad iz članka
  7. Ustava, budući da pitanje njegovog radnopravnog statusa nije bilo razmatrano u postupku pred Upravnim sudom. Kako je Ustavni sud utvrdio da je rješenje osporeno ustavnom tužbom donio nadležni sud na zakonit način, da su u njegovom obrazloženju izloženi svi relevantni razlozi za njegovo donošenje, da je podnositelj sudjelovao u postupku i bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, to podnositelju nisu povrijeđena ni ustavna prava iz članaka 14.,
  8. i
  9. Ustava, na koja se u ustavnoj tužbi također poziva.
  10. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba članaka
  11. i
  12. Ustavnog zakona donesena je odluka kao u točki I. izreke.
  13. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka
  14. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1776/2003 Zagreb,
  15. veljače
  16. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. *** Na temelju članka
  17. stavka
  18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te članaka
  19. I
  20. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1776/2003 od
  21. veljače
  22. godine Ne suglašavajući se s Odlukom broj: U-III-1776/2003 od
  23. veljače
  24. godine, o odbijanju ustavne tužbe bivšeg Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i s obrazloženjem o razlozima odbijanja, glasovao sam protiv donošenja takve odluke, izdvajajući svoj glas sa zahtjevom da se moje izdvojeno mišljenje objavi, uz Odluku, u »Narodnim novinama«. Razlozi za glasovanje protiv Odluke i njezinog obrazloženja bili su mi isključivo zakonske i ustavnopravne naravi. Mislim da nije bilo razloga da se ustavna tužba podnijeta protiv Odluke Hrvatskog sabora o razrješenju Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, broj: klasa 021-13/02-10/01 od
  25. travnja
  26. godine, zaprimljena u Ustavnom sudu pod brojem U-III-1184/2002 i tužba podnijeta protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4707/02 od
  27. siječnja
  28. godine, zaprimljena u Ustavnom sudu pod brojem U-III-1776/2003, rješavaju u odvojenim postupcima: tužba U-III-1184/2002,
  29. siječnja 2004, a tužba U-III-1776/2003,
  30. veljače
  31. godine, jer se radi o istom predmetu, istoj stranci i istom problemu. Naime, izričitom odredbom Zakona o Državnom odvjet­ništvu (»Narodne novine« broj: 51/01) u članku
  32. određeno je tko podnosi Prijedlog za razrješenje Glavnog državnog odvjetnika. Stavak
  33. članka
  34. Zakona o državnom odvjetništvu glasi: »Prijedlog za razrješenje Glavnog državnog odvjetnika može podnijeti Vlada Republike Hrvatske. U prijedlogu se mora navesti osnova i razlozi za razrješenje«. Prema tome samo Vlada je ovlaštena podnijeti prijedlog za razrješenje Glavnog državnog odvjetnika i samo Vlada daje razloge za svoj prijedlog. Hrvatski sabor može taj prijedlog prihvatiti i donijeti Odluku u tom smislu, ili, ako ne prihvaća, vratiti Vladi njezin Prijedlog i navesti razloge zbog kojih nije Vladin prijedlog prihvatljiv. Sabor nema zakonskog ovlaštenja sam staviti Prijedlog i sam utvrditi razloge, jer ga na takav postupak nije Zakon ovlastio. Smatrajući postupak Hrvatskog sabora da sam utvrdi razloge i Prijedlog za razrješenje protuzakonitim, nesukladnim s odredbama Zakona o državnom odvjetništvu, uzimajući da akt Hrvatskog sabora, prema tome, nije upravni akt, podnositelj se je obratio za zaštitu ustavnih prava Ustavnom sudu s ustavnom tužbom U-III-1184/2002, koju je Ustavni sud, kako sam već naveo, odbacio Rješenjem od
  35. siječnja
  36. godine uz obrazloženje, u biti s tvrdnjim: »tužba je nedopuštena ako nije iscrpljen dopušteni prav­ni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo« (točka
  37. obrazloženja). Drugu ustavnu tužbu U-III-1776/2003, Ustavni sud odbija svojom Odlukom od
  38. veljače
  39. godine uz obrazloženje, između ostaloga, u točci
  40. izraženim stajalištem u stavku prvom: »Kako je u konkretnom slučaju podnositelj pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, u Zakonom propisanom roku, tuž­bom pokrenuo upravni spor, to je taj Sud utvrdio tužbu nedopuš­tenom, jer je podnesena protiv akta koji ne predstavlja upravni akt«. Podnositelju ustavne tužbe, ovakvom pravnom logikom, uskraćena je pravna zaštita protiv nezakonitog postupanja Sabora u postupku razrješenja dužnosti Glavnog državnog odvjetnika s posljedicom gubitka prava na rad u Državnom odvjetništvu, što nije bez značaja. Ne ulazeći u činjenicu imenovanja i rada podnositelja ustavne tužbe na dužnost Glavnog državnog odvjetnika, potrebno je imati u vidu da u javnosti nisu pruženi nikakvi dokazi odgovornosti podnositelja ustavne tužbe, što bi opravdalo nepoštivanje zakonskih odredbi o tome tko podnosi prijedlog i navodi razloge za njegovo razrješenje. Smatram, i uvjeren sam, da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava koja navodi u svojim tužbama Ustavnom sudu, ali, isto tako, ovakvim odlukama nije poštivano ni jedno od temeljnih i najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske iz članka
  41. Ustava – vladavina prava. Zbog toga sam izdvojio svoj glas protiv Odluke o odbijanju ustavne tužbe podnositelja, bivšeg Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Zagreb,
  42. veljače
  43. Sudac Milan Vuković, v. r. Odluka, NN 28/2004-804 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 28/2004 Broj dokumenta u izdanju: 804 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 5.3.
  44. ELI: /eli/sluzbeni/2004/28/804 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  45. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.