Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1018/1999 od 20. studenoga 2003.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1018/1999 od

1. studenoga
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1018/1999 od
3. studenoga
4. NN 39/2004 (26.3.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1018/1999 od
5. studenoga
6. Ustavni sud Republike Hrvatske 965 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom I. K. iz K. J., kojeg zastupa M. M., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj
7. studenoga
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Utvrđuje se da su podnositelju ustavne tužbe I. K. iz K. J. povrijeđena ustavna prava propisana člankom
9. stavkom
10. i člankom
11. stavkom
12. Ustava Republike Hrvatske: – presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7832/1997-7 od
13. srpnja
14. godine, – rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Središ­njeg ureda, Komisije za carinske prekršaje u drugom stupnju, klasa: P/II-340/97 od
15. srpnja
16. godine, – rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Rijeka, klasa: P-2645/95 od
17. lipnja
18. godine, – točkom II. izreke rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Rijeka, klasa: P-2645/95 od
19. studenoga
20. godine. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I.
21. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Uprav­nog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7832/1997-7 od
22. srpnja
23. godine, kojom je odbijena njegova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središ­njeg ureda, Komisije za carinske prekršaje u drugom stupnju, klasa: P/II-340/97 od
24. srpnja
25. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od
26. srpnja
27. godine). Navedenim drugostupanjskim rješenjem od
28. srpnja
29. godine odbijena je žalba podnositelja kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Rijeka, klasa: P-2645/95 od
30. lipnja
31. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od
32. lip­nja
33. godine). Navedenim rješenjem od
34. lipnja
35. godine odbačena je kao nedopuštena žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Komisije za carinske pre­kršaje u prvom stupnju Carinarnice Rijeka, klasa: P-2645/95 od
36. studenoga
37. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od
38. studenoga
39. godine). Točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja od
40. studenoga
41. godine obustavljen je uslijed nastupanja relativne zastare prekršajni postupak protiv Z. M. (u daljnjem tekstu: okrivljenik), pokrenut zbog počinjenja prekršaja iz članka
42. stavaka
43. i
44. u vezi s člankom
45. stavkom
46. Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53A/91, 64/91, 33/92, 26/93, 106/93, 92/94, 60/98 i 62/99). Točkom II. izreke istog rješenja, a temeljem članka
47. stavka
48. Carinskog zakona, određeno je oduzimanje osobnog vozila marke suzuki tip vitara, godina proizvodnje 1991., u vrijednosti od 36.200,00 kuna.
49. Obrazlažući razloge ustavne tužbe, podnositelj navodi da su osporenom presudom i rješenjima, zbog netočnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), Zakona o prekršajima (»Narodne novine«, broj 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/88, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92, 93/95) i Carinskog zakona, povrijeđeni članak 3., članak
50. i članak
51. stavak
52. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da pod­nositelj povrijeđenima smatra i ustavno pravo na žalbu propisano člankom
53. stavkom
54. Ustava. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da je on vlasnik vozila koje je oduzeto u prekršajnom postupku pokrenutom protiv okriv­ljenika, ali da mu je unatoč tome onemogućeno sudjelovanje u tom postupku, jer su nadležna upravna tijela utvrdila da on nije ovlašten na podnošenje žalbe protiv prvostupanjskog rješenja iz
55. godine kojim je u točki II. određeno oduzimanje vozila. Smatra da je oduzimanje vozila suprotno članku
56. stavku
57. Carinskog zakona, jer je nakon obustave prekršajnog postupka pokrenutog protiv okrivljenika osobno vozilo trebalo vratiti podnositelju ustavne tužbe, kao vlasniku vozila. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i navedena rješenja nadležnih upravnih tijela, te predmet vrati nadležnom upravnom tijelu na ponovni postupak. Ustavna tužba je osnovana.
58. Prema članku
59. stavku
60. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pro­čišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo). Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su spis Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7832/1997 i spis Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Rijeka, Komisije za carinske prekršaje, klasa: P-2645/
62. Ustavni sud ističe sljedeće činjenice, sadržane u spisima predmeta i priloženoj dokumentaciji, relevantne za odlučivanje u konkretnom ustavnosudskom postupku: – u prvostupanjskom rješenju od
63. studenoga
64. godine, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv okrivljenika i određeno oduzimanje osobnog vozila, navedeno je da je okriv­ljenik »na neutvrđen način« pribavio osobno vozilo (podrobno opisano u obrazloženju rješenja) na kojem je »na neutvrđen način mehaničkim putem izbrisao broj šasije i na to mjesto ukucao broj šasije« od drugog (karamboliranog) vozila koje je prethodno kupila njegova majka. Takvo je vozilo s krivotvorenim brojem ša­sije okrivljenik, uz pomoć osobne iskaznice svoje majke i na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog između njegove majke i prodavatelja, dana
65. ožujka
66. godine registrirao u PU Rijeka i tom prilikom dobio registarske pločice oznake RI-583-K i prometnu dozvolu broj
67. Nakon toga je isto vozilo okriv­ljenik prodao podnositelju ustavne tužbe, s kojim je, kao opuno­moćenik svoje majke, sklopio kupoprodajni ugovor; – dana
68. studenoga
69. godine podnositelj ustavne tužbe registrirao je kupljeno osobno vozilo na svoje ime u Policijskoj upravi Split, dobivši registarske pločice oznake ST-286-BK i prometnu dozvolu broj 9576177; – prekršajni postupak pokrenut je protiv okrivljenika (prodavatelja osobnog vozila podnositelju ustavne tužbe) zbog prekršaja iz članka
70. stavaka
71. i
72. u vezi s člankom
73. stavkom
74. Carinskog zakona, ali je zbog okolnosti nastupanja relativne zastare postupak obustavljen točkom I. prvostupanjskog rješenja iz
75. godine; – točkom II. istog rješenja, a temeljem članka
76. stavka
77. Carinskog zakona, određeno je oduzimanje osobnog vozila registriranog na ime podnositelja ustavne tužbe; – podnositelj je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, u kojoj je istaknuo da je od okrivljenika »kupio predmetni automobil, platio uredno porez državi, prijavio to PU Split radi registracije koja je vozilo pregledala, dopustila registraciju i izdala prometnu dozvolu«. Podnositelj smatra da je »vlasništvo vozila stekao na legalan način. Bez obzira što je bilo s vozilom, ja sam ga stekao u dobroj vjeri, a to mi je potvrdila i policija odobrenjem registracije vozila. Nisam znao ni mogao znati, a to nije mogla ni policija prilikom registracije vozila, da je na tom vozilu navodno izbrisan broj šasije i ukucan drugi broj. (...) Ja ne mogu trpiti posljedice toga. Kako sam ja bio dužan vidjeti nešto što nije vidjelo ni specijalizirano državno tijelo - policija?«; – žalba podnositelja odbačena je prvostupanjskim rješenjem od
78. lipnja
79. godine zbog nedopuštenosti, s obrazloženjem da »podnosilac žalbe nije osoba koja u smislu odredbe članka
80. Zakona o prekršajima ima pravo izjaviti žalbu protiv rješenja o prekršaju«; – rješavajući o žalbi protiv rješenja od
81. lipnja
82. godine, nadležno drugostupanjsko tijelo donijelo je rješenje od
83. srpnja
84. godine, kojim je odbijena podnositeljeva žalba te je potvrđeno pobijano rješenje o odbacivanju podnositeljeve žalbe s obrazloženjem da podnositelj »uz žalbu nije priložio dokaze o vlasništvu nad spornim automobilom niti u žalbi na rješenje od
87. godine niti na rješenje
90. godine«, pa »Komisija nije mogla donijeti drugačije rješenje«; – protiv rješenja od
91. srpnja
92. godine podnositelj je podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, u kojoj je naveo da su njegovo osobno vozilo oduzeli djelatnici carine i policije »te su pri tome oduzeli i dokumente za vozilo, a između ostaloga i prometnu dozvolu. Zbog toga ja dokumente nisam mogao priložiti uz žalbu, jer se oni nalaze upravo u Carinarnici Rijeka, odnosno u policiji, što je za mene irelevantno u pogledu toga gdje se prometna dozvola nalazi. Pitanje o tome tko je vlasnik je nedvojbeno, stoga što je u prometnoj dozvoli upisano moje ime kao ime vlasnika spornog vozila. Da ne bi ponovno to bilo sporno, ja sam pribavio potvrdu IX. policijske postaje Omiš pod brojem 511-12-71-03-52/27-1997 od
95. g. iz koje proizlazi da sam vlasnik vozila koje je oduzeto u carinskom postupku, što je bilo poznato i Carinarnici u Rijeci i Carinskoj upravi u Zagrebu, zato što se prometna dozvola nalazi uz oduzeto vozilo. (...) Stoga je tužba osnovana jer ja imam svojstvo osobe čiji je predmet oduzet rješenjem o prekršaju, a sve u skladu s odredbom čl.
96. st.
97. Zakona o prekršajima.«; – Upravni sud Republike Hrvatske je osporenom presudom tužbu odbio, s obrazloženjem da tužitelj niti uz žalbu izjavljenu protiv rješenja od
98. studenoga
99. godine niti uz žalbu izjav­ljenu protiv rješenja od
100. lipnja
101. godine »nije priložio nikakav dokaz da je on vlasnik predmetnog automobila«. Stoga Upravni sud »osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim. Ovo zbog toga što se u upravnom sporu zakonitost upravnih akata ocjenjuje na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i dokaza provedenih pred upravnim tijelima, pa dokaz o vlasništvu predmetnog automobila, koji tužitelj prilaže tek uz tužbu nije od značaja kod ocjene zakonitosti osporenog rješenja«.
102. U ustavnosudskom postupku Ustavni sud je u prvom redu ispitao je li Upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom povrijedio ustavno jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedi­načnih akata upravnih vlasti, propisano člankom
103. stavkom
104. Ustava, kada je odbio tužbu podnositelja i potvrdio zakonitost rješenja nadležnih upravnih vlasti zbog činjenice da je podnositelj dokaz o vlasništvu osobnog vozila priložio tek uz tužbu, što, prema utvrđenju Upravnog suda, »nije od značaja kod ocjene zakonitosti osporenog rješenja«. Uvidom u spis Carinarnice Rijeka, Ustavni sud je utvrdio da tom spisu prileži potvrda Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, IX. policijske postaje Omiš, Odsjeka za upravne i zajedničke poslove, broj: 511-12-71-03-52/27-1997 od
105. kolovoza
106. godine, izdana radi dokazivanja vlasništva nad vozilom u sudskom i carinskom postupku. Njome se potvrđuje da je podnositelj ustavne tužbe vlasnik osobnog vozila oduzetog u prekršajnom postupku. Mjerodavnim odredbama članka
107. Zakona o upravnim sporovima propisano je: »Sud rješava spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Ako sud nađe da se spor ne može raspraviti na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, što su one u bitnim točkama nepotpuno utvrđene ili zbog toga što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činje­ničnog stanja, (...) sud će osporeni upravni akt poništiti presudom. U takvu slučaju nadležni organ dužan je postupiti onako kako je u presudi određeno i i donijeti nov upravni akt. (...) ako je na temelju javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očito da je činjenično stanje drugačije od onoga utvrđenog u upravnom postupku, (...) sud može i sam utvrditi činjenično stanje i na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeti presudu odnosno rješenje. (...).« Sukladno navedenom, djelomično je netočna tvrdnja Upravnog suda Republike Hrvatske, sadržana u obrazloženju osporene presude, da »se u upravnom sporu zakonitost upravnih akata ocjenjuje na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i dokaza provedenih pred upravnim tijelima«, jer je to pravilo od kojeg postoje iznimke. Pod pretpostavkama određenim člankom
108. stavkom
109. Zakona o upravnim sporovima, Upravni sud Republike Hrvatske ima zakonsko ovlaštenje i sam utvrditi činjenično stanje. Utoliko je netočna i tvrdnja Uprav­nog suda Republike Hrvatske da »dokaz o vlasništvu predmetnog automobila, koji tužitelj prilaže tek uz tužbu nije od značaja kod ocjene zakonitosti osporenog rješenja«, jer je priložena potvrda o pravu vlasništva podnositelja ustavne tužbe na spornom osobnom vozilu javna isprava u smislu članka
110. stavka
111. Zakona o uprav­nim sporovima. Na temelju te javne isprave sadržane u spisu predmeta, Uprav­ni sud Republike Hrvatske bio je dužan utvrditi kao očito da je činjenično stanje drugačije od onoga utvrđenog u upravnom postupku i po toj osnovi postupiti u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o upravnim sporovima. Potvrđivanjem zakonitosti osporenih rješenja unatoč očito drugačijem stanju stvari povrije­đeno je ustavno pravo podnositelja na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti, zajamčeno člankom
112. stav­kom
113. Ustava.
114. Ustavni sud je u ovom ustavnosudskom postupku također ispitao i eventualnu povredu podnositeljevog ustavnog prava na žalbu, zajamčenog člankom
115. stavkom
116. Ustava, počinjenu rješenjima nadležnih upravnih tijela utemeljenim na utvrđenju da podnositelj nije aktivno legitimiran na podnošenje žalbe u kon­kret­noj upravnoj stvari, jer nije priložio dokaz o pravu vlasništva na spornom osobnom vozilu. Člankom
117. stavkom
118. Zakona o prekršajima propisano je: »Protiv odluke o oduzimanju predmeta, odnosno o oduzimanju imovinske koristi, pravo žalbe ima osoba čiji je predmet oduzet rješenjem o prekršaju, odnosno kojoj je izrečeno oduzimanje imovinske koristi«. Izuzimajući potvrdu o vlasništvu podnositelja nad spornim vozilom koja je priložena tek uz tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, Ustavni sud je utvrdio da se i iz drugih dokaza, sadržanih u spisu predmeta, nedvojbeno moglo zaključiti da je pod­nositelj vlasnik spornog osobnog vozila, pa da je samim tim ovlašten i na podnošenje žalbe protiv rješenja o prekršaju kojim se osobno vozilo oduzima. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja iz
119. godine, naime, utvrđeno je podnositeljevo pravo vlasništva nad vozilom, a podrobno su obrazložene i sve činjenice vezane uz kupoprodajni ugovor koji je podnositelj sklopio s okrivljenikom, te sve činjenice vezane uz podnositeljevo postupanje nakon njegova sklapanja (registracija vozila, postupak izdavanja prometne dozvole na ime podnositelja ustavne tužbe, itd.). Te je činjenice, sadržane u obrazloženju prvostupanjskog rješenja iz
120. godine, prethodno utvrdila Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Sektor kriminalističke policije, Odjel organiziranog kriminaliteta Split i dostavila ih nadležnom upravnom tijelu u pisanom izvješću o počinjenom carinskom prekršaju od strane okrivljenika, broj: 511-12-12-66-KU-312/94 od
121. studenoga
122. godine, koje prileži spisu predmeta Carinarnice Rijeka. Uz navedeno pisano izvješće priložena je cjelovita dokumentacija relevantna za utvrđivanje vlasništva podnositelja ustavne tužbe na spornom osobnom vozilu (ovjereni kupoprodajni ugovor motornog vozila iz kojeg je razvidno da je podnositelj kupac spornog osobnog vozila, registracioni list osobnog vozila registarskih oznaka RI 583-K, odnosno registracioni list osobnog vozila registarskih oznaka ST 286-BK iz kojeg je razvidna promjena vlasnika vozila, odnosno u kojem su sadržani podaci o podnositelju ustavne tužbe kao vlasniku vozila). Uz takvo stanje stvari, Ustavni sud ocjenjuje povrijeđenim ustavno pravo podnositelja na žalbu, zajamčeno člankom
123. stav­kom
124. Ustava, koja je u prekršajnim postupcima zakonom propisana kao redovito sredstvo pravne zaštite, a na čije je podno­šenje – s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – podnositelj ustavne tužbe, kao vlasnik spornog osobnog vozila, bio ovlašten (aktivno legitimiran).
125. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu članka
126. Ustava, koji propisuje da su sloboda, jednakost, nacionalna ravnoprav­nost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestra­nački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvat­ske i temelj za tumačenje Ustava. Članak
127. Ustava ne sadrži ustavno pravo u smislu članka
128. stavka
129. Ustavnog zakona, nego najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje služe kao temelj za tumačenje Ustava. Ni odredbe članaka
130. stavka
131. i
132. stavka
133. Ustava, čije povrede podnositelj također ističe u svojoj ustavnoj tužbi, ne sadrže ustavna prava u smislu članka
134. stavka
135. Ustavnog zakona, već se njima utvrđuje načelo zakonitosti u djelovanju uprave, odnosno određuju se pravne osnove na temelju kojih sudovi u Republici Hrvatskoj obavljaju suđenje. II.
136. Podnositelj je u vezi s pokretanjem upravnog spora podnio
137. kolovoza
138. godine prijedlog nadležnom tijelu za odgodu pravnih učinaka točke II. izreke rješenja, odnosno izvršenja točke II. izreke osporenog rješenja od
139. studenoga
140. godine do konačne sudske odluke »jer bi to izvršenje, odnosno prodaja vozila meni nanijelo štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije protivna javnom interesu, niti bi se odgađanjem nanijela veća nenadoknadiva šteta bilo kome, pa ni Carinskoj upravi«. Iz očitovanja Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Split, klasa: 415-01/03-02/130, urbroj: 513-02-5197/009-03-2 od
141. lipnja
142. godine, razvidno je da je temeljem pravomoćnog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Rijeka, klasa: P-2645/95 od
143. studenoga
144. godine, a po nalogu Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Split od
145. siječnja
146. godine, osobno vozilo podnositelja ustavne tužbe prodano dana
147. siječnja
148. godine trećoj osobi za iznos od 46.000,00 kuna na javnom nadmetanju posredstvom Hrvatskog auto-kluba, Auto klub »Split« iz Splita. Članak
149. stavci
150. i
151. Ustavnog zakona propisuju: