Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-829/2002 od 24. ožujka 2004. i dva Izdvojena mišljenja sudaca

(1)godine, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«. III. Na temelju članka

1. stavka
2. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, R. N. iz Z., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka
3. stavka
4. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst), u iznosu od 4.400,00 kuna. IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu. V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
5. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu temeljem članka
6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustav­ni zakon) radi nedonošenja odluke suda u razumnom roku. U ustavnoj tužbi navodi da je
7. veljače
8. godine Općinskom sudu u Zagrebu, pod brojem: Pn-1488/95, podnio tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete prouzročene miniranjem obiteljske kuće u V. Č., koju je u svibnju
9. godine razorio nepoznati počinitelj. Podnositelj također navodi da je u povodu njegove tužbe Općinski sud u Zagrebu održao pripremno ročište dana
10. ožujka 1996., na kojem je doneseno rješenje o prekidu postupka, te od donošenja navedenog rješenja pa do podnošenja ustavne tužbe, dana
11. travnja 2002., nadležni sud u predmetnoj pravnoj stvari nije postupao. Podnositelj smatra da se nedonošenjem meritorne odluke u razumnom roku vrijeđaju njegova ustavna prava zajamčena od­red­bama članka
12. stavka 2., članka 26., članka
13. stavka 1., te članka
14. Ustava. Stoga predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, naloži Općinskom sudu u Zagrebu donošenje sudske presude u predmetu, broj: Pn-1488/95, u roku od jedne godine od donošenja odluke Ustavnog suda, te odredi primjerenu naknadu podnositelju u iznosu od 150.000,00 kuna. ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
15. Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku, pokrenutom temeljem članka
16. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom
17. stavkom
18. Ustava Republike Hrvatske: –
19. veljače
20. podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu, protiv Republike Hrvatske, tužbom radi naknade štete prouzročene miniranjem obiteljske kuće u V. Č., koju je u svibnju
21. godine razorio nepoznati počinitelj, –
22. siječnja
23. u Općinskom sudu u Zagrebu zaprimljen je tuženikov odgovor na tužbu, te je zakazano pripremno ročište za dan
24. ožujka 1996., – na pripremnom ročištu održanom
25. ožujka
26. doneseno je rješenje o prekidu postupka primjenom članaka
27. i
28. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96), – do dana podnošenja ustavne tužbe,
29. travnja
30. godine, postupak je i dalje bio u prekidu, – provjerom (dana
31. veljače 2004.) kod Općinskog suda u Zagrebu utvrđeno je da je predmet signiran pod novim brojem: Pn-4962/03, te da se od
32. veljače
33. nalazi kod predsjednika Parničnog odjela tog Suda, odnosno da u njemu nije donesena odluka suda.
34. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK 3.
35. Podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim su­dom u Zagrebu
36. veljače
37. godine tužbom podnesenom temeljem članka
38. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94), koji je glasio: »Članak
39. Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«. Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96), koji je stupio na snagu
40. veljače
41. godine, bilo je propisano: »Članak
42. U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/
43. i 3/94.) članak
44. briše se. Članak
45. Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka
46. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se. Postupci iz stavka
47. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.«. Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99) koji je stupio na snagu
48. studenoga
49. godine, bilo je propisano: »Članak
50. Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka
51. (članka 184.a. stavka
52. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka
53. stavka
54. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«. 3.
55. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana
56. srpnja
57. godine, donio je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (»Narodne novine«, broj 117/03), koji je stupio na snagu
58. srpnja
59. godine, a kojim je propisano: »Članak
60. Sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona.«. Iz navedenog slijedi da je Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlu­čivano o naknadi štete nastale uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od sedam

(7)godina, pet

(5)mjeseci i dvadeset pet

(25)dana. 3.

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu temeljem članka
2. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sud­ske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom
3. stavkom
4. Ustava Republike Hrvatske. Članak
5. stavak
6. Ustava Republike Hrvatske propisuje: »Članak
7. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«. Članak
8. Ustavnog zakona propisuje: »Članak 63.

(1)Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2)U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3)U odluci iz stavka

1. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«. Ustavna tužba je osnovana.
2. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka
3. Ustavnog zakona. 4.
4. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA Podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete
5. veljače
6. godine. Ustavna tužba podnijeta je
7. travnja
8. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno sedam

(7)godina, jedan

(1)mjesec i dvadeset pet

(25)dana. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narod­ne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je

1. studenoga
2. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od
3. studenoga
4. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sud­skih postupaka prije
5. studenoga
6. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku
7. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo. Stoga, računajući od
8. studenoga
9. do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku obuhvaća četiri

(4)godine, pet

(5)mjeseci i dvanaest

(12)dana. 4.

1. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA Prema članku
2. stavku
3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-1488/95 nastupio je po sili zakona (ex lege) dana
4. veljače
5. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima. Donoseći rješenje o prekidu postupka dana
6. ožujka
7. godine, nadležni Općinski sud u Zagrebu postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje. Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu. 4.
8. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom
9. stavkom
10. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom
11. stavkom
12. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud. U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom
13. stavkom
14. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom
15. stav­kom
16. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka
17. stavka
18. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put. U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja, temeljem članka
19. Zakona o obveznim odnosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima, a kojima su potraživani relativ­no značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti, pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prva na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici održanoj
20. listopada
21. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak. Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskog postupka radi naknade štete prouzročenih terorističkim aktima i javnim demonstracijama tra­jao sedam

(7)godina, pet

(5)mjeseci i dvadeset pet

(25)dana te da je prekid obuhvatio cjelokupno pravno relevantno razdoblje od stupanja na snagu Europske konvencije do podnošenja ustavne tužbe u trajanju od četiri

(4)godine, pet

(5)mjeseci i dvanaest

(12)dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim zakonom određenim prekidom postupka povrijeđeno člankom

1. stavkom.
2. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka
3. stavka
4. Ustava o temeljnom ljudskom pavu na pravično suđenje.
5. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka
6. stavka
7. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.
8. Sukladno odredbi članka
9. stavka
10. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.
11. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka
12. Ustavnog zakona. Broj: U-IIIA-829/2002 Zagreb,
13. ožujka
14. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Petar Klarić, v. r. * * * Na temelju članka
15. stavaka
16. i
17. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
18. i
19. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-IIIA-829/2002 od
20. ožujka
21. godine Protivim se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-IIIA-829/2002 od
22. ožujka
23. godine (dalje u tekstu: Odluka).
24. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu
25. travnja
26. pozivom na članak
27. Ustavnog zakona (članak 59.a Zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Re­pub­like Hrvatske) radi povrede članka
28. stavka
29. Ustava Re­pub­like Hrvatske koji jamči pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.
30. Iz spisa predmeta utvrđeno je sljedeće činjenično stanje: –
31. veljače
32. podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu, protiv Republike Hrvatske, tužbom radi naknade štete prouzročene miniranjem obiteljske kuće (...), koju je u svibnju
33. godine razorio nepoznati počinitelj. Tužba se temelji na članku
34. Zakona o obveznim odnosima (»Narod­ne novine«, broj 53/91, 73/94, 3/94). –
35. ožujka
36. Općinski sud u Zagrebu donio je rješenje o prekidu postupka temeljem članaka
37. i
38. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96).
39. Zakoni mjerodavni za prekid postupka: 3.
40. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96), glasi: »Članak
41. U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91 i 3/94) članak
42. briše se. Ta je odredba glasila: »Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«. Članak
43. Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka
44. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se. Postupci iz stavka
45. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.«. 3.
46. Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99, stupio na snagu
47. studenoga
48. godine) u članku
49. propisuje: »Članak
50. Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka
51. ovoga zakona, te članka
52. stavka
53. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96) pod­nese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.
54. Ustavni sud donio je odluke o obustavi postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96) – Odluka broj: U-I-73/1996; U-I-1343/1997, (…), U-I-20/2002 od
55. prosinca
56. (neobjavljeno) i Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99) – Odluka, broj: U-I-927/1999, U-I-36/2000, (…), U-I-2003/2002 od
57. prosinca
58. (neobjavljeno). U obrazloženju ovih odluka navedeno je (…) »Na sjednici dana
59. srpnja
60. godine Hrvatski sabor donio je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (»Narodne novine«, broj 117/03). U odredbi članka
61. ovaj Zakon propisuje: »Sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona«(…).
62. Mjerodavne odredbe Ustava i Ustavnog zakona: Članak
63. stavak
64. Ustava glasi: »Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.«. Članak
65. Ustavnog zakona glasi: »

(1)Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.

(2)U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narod­nim novinama«.

(3)U odluci iz stavka

1. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.
2. Pretpostavke za postupanje u smislu članka
3. Ustavnog zakona: 6.
4. U točki
5. Odluke rečenica druga glasi: »Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka
6. Ustavnog zakona.«. Odredba članka
7. stavka
8. Ustava jamči pravično suđenje koje ima tri logičke cjeline: – pravo na pristup sudu, – pravo na pravično suđenje, postupak odgovarajuće kvalitete koji podrazumijeva i postupanje u razumnom roku, – pravo na samostalan i nepristran sud ustanovljen zakonom. Članak
9. stavak
10. Ustava preuzeo je normativni sadržaj članka
11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim protokolima uz Konvenciju. (Zakon o potvrđi­vanju Konvencije…»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak). Konvecija je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvat­ske od
12. studenoga
13. godine temeljem članka
14. Ustava (članak
15. Ustava prije posljednje promjene Ustava). Članak
16. stavak
17. Ustavnog zakona propisuje pretpostav­ke za pokretanje postupka po ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put u slučaju kad o pravima i obvezama stranke nije u razumnom roku odlučio sud. Ustavnopravna pretpostavka za ocjenu povrede prava na suđenje u razumnom roku je osiguran pristup sudu. Nema dvojbe da je u slučaju podnositelja ustavne tužbe, odnosno do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (koji je stupio na snagu
18. srpnja 2003.), postojala zakonska praznina i to prema izričitoj volji zakonodavca. Podnositelj do stupanja na snagu tog Zakona nije imao pravo pristupa sudu. Testu ustavnosti u konkretnom slučaju podliježe pravo na pristup sudu zajamčeno člankom
19. stavkom
20. Ustava i pod pretpostavkom da je osiguran pristup sudu treba razmatrati ispunjenje pretpostavki o povredi prava podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Ta pretpostavka nije ispunjena u trenutku donošenja ove odluke. 6.
21. Ustavni sud u točki 4.
22. Odluke utvrđuje da je prekid postupka nastupio po sili zakona
23. veljače
24. godine (…); smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom
25. stavkom
26. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku (...), iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu (…). To nadalje obrazlaže »nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada nastaviti prekinuti postupak. Ustav i Ustavni zakon ne ostavljaju mogućnost tumačenja u smislu da je šutnja zakonodavca, zakonska praznina, odnosno neuređeni društveni odnos prema volji zakonodavca, pretpostavka za povredu prava na pravično suđenje, pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao što je to utvrđeno u točki 4.
27. obrazloženja Odluke. Normativni sadržaj članka
28. stavka
29. Ustava i članka
30. Ustavnog zakona ne ostavlju prostor za tumačenje osim prema pravilima gramatičkog tumačenja, dakle restriktivno. Kad odluka Ustavnog suda ulazi u odgovornost zakonodavca, pravila o tumačenju propisa ne treba primjenjivati. Nadležnost Ustavnog suda je odlučiti o ustavnom pitanju, povredi ustavom zaštićenih dobara, a ne utvrđivati što je zakononodavac ili Vlada kao ovlašteni predlagatelj, propustio učiniti. U ustavnosudskom postupku u povodu ustavne tužbe Ustavni sud nije nadležan utvrđivati propuste zakonodaca, već je u slučaju povrede Ustavom zajamčenih temeljnih sloboda i ljudskih prava nadležan ocijeniti sukladnost tog zakona s Ustavom. Obrazloženje Odluke u posljednjem odjeljku točke 4.
31. uz to što nije na Ustavu i Ustavnom zakonu utemeljeno, nije ni logično, kad se nakon povrede razumnog roka podredno utvrđuje »povreda i prava na pristup sudu«. Pravila logičkog zaljučivanja nameću obrnuti redoslijed utvrđivanja povreda Ustavom zajamčenih prava. 6.
32. Uz prethodno izloženo pravno i činjenično stanje važno je istaknuti da Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, koji je stupio na snagu
33. srpnja
34. godine (dalje u tekstu: Zakon), propisuje pretpostavke i procedure za ostvarivanje prava na naknadu štete (materijalne i nematerijalne). Prema članku
35. Zakona »materijalna šteta nastala uslijed uzroka navedenih u ovom Zakonu nadokna­đuje se (…) u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno Zakonu o obnovi«. Zakonom o obnovi (»Narodne novine«, broj 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00) propisane su pretpostavke i postupak za ostvarivanje prava na obnovu uništenih i oštećenih materijalnih dobara u Republici Hrvatskoj. Prema članku
36. stavku
37. Zakona zahtjev za naknadu štete oštećenik podnosi Državnom odvjetništvu. Prijelazna i završna odredba članka
38. Zakona propisuje pravilo: »Sud­ski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona.«. Slijedom toga osnovano se postavlja pitanje svrhovitosti izreke Odluke u točki II., odnosno donošenja odluke Ustavnog suda za koju se može pretpostaviti da neće proizvesti pravne učinke. 6.
39. Polazeći od odredaba članka
40. Ustava smatram da je Ustavni sud odabrao pogrešno pravno sredstvo kad je u povodu ustavne tužbe u slučaju podnositelja usvojio ustavnu tužbu temeljem članka
41. Ustavnog zakona.
42. Ustavni sud, štiteći načelo vladavine prava, temeljno načelo sadržano u članku
43. Ustava, u okviru granica nadležnosti utvrđene člankom
44. Ustava, bio je nadležan odlučiti o suglasnosti Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96) s Ustavom i/ili postupati temeljem ovlaštenja propisanog člankom
45. podstavkom
46. Ustava i člankom
47. Ustavnog zakona. Temeljem tih odredaba Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor.
48. U odnosu na točku III. izreke Odluke, koja određuje primjerenu naknadu zbog povrede ustavnog prava iz članka
49. stav­ka 1., ponavljam svoje ustaljeno stajalište. Pored povrede ustavnog prava o razumnom roku prilikom utvrđivanja primjerene naknade trebao bi biti vidljiv i stav o Ustavom zaštićenom dobru koji je predmet postupka koji nerazumno dugo traje. Stoga, pod pretpostavkom da su u slučaju podnositelja ove ustavne tužbe ispunjene pretpostavke za postupanje temeljem članka
50. Ustavnog zakona, primjerenu naknadu u utvrđenom iznosu u točki III. izreke ne bih podržala zbog malog iznosa. Broj: U-IIIA-829/2002 Zagreb,
51. ožujka
52. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Sutkinja Agata Račan, v. r. * * * Na temelju članka
53. stavka
54. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te članaka
55. I
56. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-829/2002 od
57. ožujka
58. godine Ne suglašavajući se s Odlukom broj: U-IIIA-829/2002 od
59. ožujka
60. godine, o usvajanju ustavne tužbe R. N. i nalogu Općinskom sudu u Zagrebu da u predmetu broj: Pn-4962/2003 u »najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od jedne

(1)godine, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«, određujući istovremeno, u smislu od­red­bi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Re­pub­like Hrvatske, podnositelju ustavne tužbe da mu se isplati »primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ... u iznosu od 4.400,00 kuna«. Razlozi za glasovanje protiv Odluke i njezinog obrazloženja bili su mi isključivo ustavnopravne i zakonske naravi. Naime, smatram da je Ustavni sud u ovom predmetu zauzeo pogrešno ustavnopravno stajalište u primjeni odredbi članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske – o suđenju u razumnom roku. Nesporno je da je Sabor Republike Hrvatske donio Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, koji je odredbom članka 1. propisao da se u Zakonu o obveznim odnosima briše članak 180., a člankom 2. stavkom 1. određeno je da se prekidaju svi postupci pokrenuti po odredbama članka180. Zakona o obveznim odnosima, koji se vode radi naknade štete, a člankom 2. stavkom 2. istog zakona je određeno da će se ti postupci nastaviti »nakon što bude donesen poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata«. Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima stupio je na snagu 6. veljače 1996. godine (»Narodne novine«, broj 7/96). Nije sporno da je Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana 14. srpnja 2003. godine, donio Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i da je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine (»Narodne novine«, broj 117/03), te da je u članku 10. citiranog zakona određeno da će se »sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, nastaviti po odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija«. U biti, u ovom slučaju se radi:

1. a)o pokretanju tužbe za naknadu štete 22. veljače 1995. godine,
2. b)o stupanju na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima 6. veljače 1996. godine, s kojim je bilo određeno da se prekidaju svi postupci kod sudova pokrenuti radi naknade štete po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, s time da će se ti postupci nastaviti nakon što bude donijet poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed tero­rističkih akata i javnih demonstracija. Nesporna je činjenica da je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata donijet na sjednici Sabora dana 14. srpnja 2003. godine i da je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine. Nije sporno da se odredbama članka 117. Ustava Republike Hrvatske utvrđuje da sudbenu vlast obavljaju sudovi, da je sudbena vlast samostalna i neovisna te da »Sudovi sude na temelju Ustava i Zakona«. Upravo iz tih razloga nije jasno što Ustavni sud ovom Odlukom želi kazati kad u točki 4. obrazloženja kaže »Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svijetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja«, jer se u ovom slučaju radi o tome da je Zakonom naređeno »prekid postupka« dok se ne donese Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Temeljem čega i kojeg Zakona je sud u ovom slučaju mogao postupati? Upravo u tom dijelu obrazloženja Odluke Ustavnog suda je, po mom mišljenju, nelogičnost ove Odluke. Ustavni sud u točki 4/3. stavak drugi i sam navodi da »tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku«. Uz takvo stajalište i navode Ustavnog suda, što i ja prihvaćam, ne mogu vidjeti zakonsku podlogu samoj Odluci da se, ipak, kažnjava sud zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, a sami kažemo da se u ovom slučaju ne suđenje u razumnom roku« ne može pripisati sudu«, jer je to posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak. Qui bene distinguit, bene docet – kaže Justinijanova maksima – i baš zato, smatrajući ovu odluku zadiranjem u ustavno načelo trodiobe vlasti na štetu sudske vlasti, ni kao pravnik, a još manje kao sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, nisam mogao dati svoj glas za njezino usvajanje. Izdvojio sam svoje mišljenje i ovim obrazlažem razloga za uskraćivanje glasa ovoj Odluci. Zagreb, 30. ožujka 2004. Sudac Milan Vuković, v. r. Odluka, NN 44/2004-1069 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 44/2004 Broj dokumenta u izdanju: 1069 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 6.4.2004. ELI: /eli/sluzbeni/2004/44/1069 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.