← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-2161/2003 od 16. lipnja 2004.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-2161/2003 od

  1. lipnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-2161/2003 od
  3. lipnja
  4. NN 100/2004 (20.7.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-2161/2003 od
  5. lipnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1915 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. T. iz S., na sjednici održanoj
  7. lip­nja
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova Odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazlože­nje
  9. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-710/2002-3 od
  10. trav­nja
  11. godine, kojom je odbijena žalba podnosite­lja izjav­ljena protiv presude Općinskog suda u Sisku, broj: P-111/02-5 od
  12. ve­ljače
  13. godine. Prvostupa­njskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnosite­lja da mu tuženik, Hrvatski zavod za mirovinsko osigura­nje, Područna služba u Sisku (u da­lj­njem tekstu: HZMO), isplati »dospjele, a neisplaćene iznose mirovine« za razdob­lje od
  14. siječ­nja
  15. do
  16. srp­nja
  17. godine, zajedno s pripa­dajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
  18. Podnosite­lj smatra da je osporenim presudama »povri­jeđeno pravo čovjeka i građanina da su svi pred zakonom jednaki (čl.
  19. st.
  20. i 26.); jamstvo na pravično suđe­nje (čl. 29.); sprečava­nja ostvariva­nja prava zbog promjene boravišta (čl. 32.), povreda prava vlasništva (čl.
  21. st. 2.); povreda prava na socijalnu sigurnost i na mirovinsko osigura­nje iz čl.
  22. Ustava«. Podnosite­lj smatra povrijeđenima i odredbe članka
  23. Među­narodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 12/93.), kojima je propisano da države stranke Pakta priznaju pravo svakoga na socijalnu sigurnost, uk­ljučujući i socijalno osigura­nje, kao i članka
  24. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/
  25. – pročišćeni tekst i 8/
  26. – ispravak; u da­lj­njem tekstu: Europska konvencija) od
  27. ožujka
  28. »o pravu vlasnika na posjedova­nje svoje­ga vlasništva«. Obrazlažući povrede navedenih ustavnih odredaba, podnosite­lj ponav­lja razloge isticane tijekom parničnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom. Ističe da je zasnivao svoj tužbeni zahtjev pred nadležnim sudom »na či­njeničnoj osnovi da je pravomoćnim i konačnim rješe­njem RFMIORH tužite­lju priznato pravo na mirovinu koju je primio sve do
  31. g. kada je obustav­ljena isplata mirovine (…). S danom
  34. g. tužite­lju je nastav­ljena isplata mirovine. HZMO prilikom obustave isplate mirovine
  37. g. nije donio rješe­nje kojim bi uskratio tužite­lju isplatu mirovine, ne­go je to rješe­nje donio sedam godina kasnije« (
  38. lip­nja
  39. godine). U ustavnoj tužbi podnosite­lj opširno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je rješe­nje HZMO od
  40. lip­nja
  41. godine nezakonito te po toj osnovi ističe povrede odredaba članaka
  42. stavka
  43. 26.,
  44. i
  45. Ustava, kao i odredbu članka
  46. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U stalnom dijelu ustavne tužbe podnosite­lj se zadržava na utvrđe­nju i objaš­nje­nju svoga stajališta da je predmet konkretnog spora »građansko-pravni zahtjev za isplatu dospjelih, a neis­plaćenih iznosa mirovina, dakle radi se o novčanom iznosu koji je vlasništvo tužite­lja«. Stoga podnosite­lj smatra da je osporenim presudama povrijeđeno ­nje­govo ustavno pravo vlasništva, zajam­čeno člankom
  47. stavkom.
  48. Ustava, te članak
  49. Protokola uz Europsku konvenciju od
  50. ožujka
  51. u smislu u kojem ga tumači Europski sud za ­ljudska prava. Na kraju zak­ljučuje da mu je »postupkom sudova povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđe­nje da ima jednak položaj u parnici bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi«, zajamčeno člankom
  52. stavkom
  53. Ustava. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostupa­njskom sudu na ponovni postupak. Ustavna tužba nije osnovana.
  54. Prema članku
  55. stavku
  56. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/
  57. – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama, povrijeđeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna slobodna zajamčena Ustavom. Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li podnosite­lju povrijeđeno ­ljudsko pravo, odnosno teme­ljna sloboda (ustavno pravo), pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pita­nje jesu li upravna tijela, odnosno sud pravilno i potpuno utvrdili či­njenično sta­nje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one či­njenice od čije­g postoja­nja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  58. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je s­ljedeće: sud prvog stup­nja je tijekom parničnog postupka utvrdio da je prvostupa­njskim rješe­njem HZMO od
  59. ve­ljače
  60. odbijen zahtjev podnosite­lja za isplatu iznosa mirovine za razdob­lje od
  61. siječ­nja
  62. do
  63. lip­nja
  64. godine, tj. za utuženo razdob­lje jer je u tom razdob­lju podnosite­lj primao mirovinu od tzv. »krajinskog parafonda« na okupiranom dijelu Republike Hrvatske. Nadležno drugostupa­njsko tijelo (HZMO) odbilo je rješe­njem od
  65. lip­nja
  66. godine žalbu podnosite­lja kao neosnovanu, tako da je prvostupa­njsko rješe­nje s tim datumom postalo konačno i pravomoćno. Slijedom toga, sud prvog stup­nja odbio je tužbeni zahtjev podnosite­lja za isplatu mirovine za utuženo razdob­lje, s obraz­lože­njem, da »sud smatra ispravnim stajalište tuženika (HZMO) iznesenog u odgovoru na tužbu da tužite­lj za isto razdob­lje, tj.
  67. siječ­nja
  68. do
  69. srp­nja
  70. godine, nema pravo na isplatu dviju mirovina, a za koje je nesporno utvrđeno, kako to navodi tužite­lj u svom iskazu, da je na okupiranom području RH primao mirovinu«. U obrazlože­nju presude suda prvog stup­nja također je navedeno da »sud u ovom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost upravnog rješe­nja koje je steklo svojstvo konačnosti i pravomoćnosti«. Sud drugog stup­nja odbio je žalbu podnosite­lja s obrazlože­njem da je »pravomoćnim rješe­njem tuženika (HZMO) odlučeno o pravu tužite­lja na mirovinu za utuženo razdob­lje, a što se kao prethodno pita­nje pojavilo u ovom postupku. Prvostupa­njski sud je pravilno zak­ljučio da je time prestala pravna osnovna za isplatu, koja je predmet tužbenog zahtjeva, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio«.
  71. Analizom navoda ustavne tužbe i osporenih sudskih presuda te cjelokupnog spisa predmeta, Ustavni sud utvrdio je da su postupci pred naležnim sudovima provedeni u skladu s odgovarajućim postupovnim i materijalnim propisima te da osporenim odlukama podnosite­lju nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje. U konkretnom slučaju nadležno tijelo mirovinskog osigura­nja obustavilo je rješe­njem isplatu mirovine podnosite­lju za određeno razdob­lje. Time je ujedno prestala i pravna osnova za isplatu mirovine u tom razdob­lju. Iznosi mirovine, za isplatu kojih više ne postoji pravna osnova, ne mogu dospijevati na naplatu. Utoliko je pogrešno samo polazno stajalište podnosite­lja da su iznosi mirovine, za čiju isplatu više nije bilo pravne osnove, dospjeli na naplatu i da ih je on – kao ­njihov vlasnik – imao pravo potraživati sudskim putem. Poziva­nje na povredu jamstva vlasništva, propisanog člankom
  72. stavkom.
  73. Ustava i člankom
  74. Protokola Europske konvencije od
  75. ožujka
  76. godine u tom je smislu u cijelosti neosnovano. Tvrd­nje podnosite­lja o navodnoj nezakonitosti rješe­nja HZMO kojom je isplata mirovina obustav­ljena, s druge strane, nisu pravno relevantne u ovom ustavnosudskom postupku, niti su bile pravno relevantne u parničnim postupcima u kojima su donesene presude koje podnosite­lj osporava ustavnom tužbom jer su sudovi bili vezani rješe­njem HZMO u konkretnoj upravnoj stvari. Zakonitost obustave isplate mirovina za određeno razdob­lje kontrolira, naime, Upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu pokrenutom tužbom protiv rješe­nja nadležnog upravnog tijela. Stoga, istaknute povrede članaka
  77. stavka 2., 26.,
  78. i
  79. Ustava, kao i članka
  80. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavni sud nije posebno razmatrao budući da ih podnosite­lj nije istaknuo u vezi s osporednim presudama sudova, ne­go u vezi s rješe­njem HZMO, koje Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku ne ispituje.
  81. Podnosite­lj je u postupcima pred nadležnim sudovima isticao da je mirovinu na okupiranim područjima Republike Hrvatske primao od »krajinskog parafonda«, u prilog čemu je priložio i odreske kao dokaz da mu je »parafond« doista isplaćivao iste iznose mirovine. S ustavnopravnog aspekta nije relevantno jesu li paradržavna tijela, ustanov­ljena na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske, isplatu vršila teme­ljem pravova­ljanih upravnih akata nadležnih tijela Republike Hrvatske ili pojedinačnih akata koje su sama donosila. Bitno je da je tužbeni zahtjev podnosite­lja za ponovnom isplatom mirovine za razdob­lje u kojem je mirovinu primao od tzv. »parafonda«, a koju isplatu podnosite­lj potražuje, u cijelosti neprihvat­ljiv, što su nadležni sudovi u provedenom parničnom postupku pravilno utvrdili. Stoga nije osnovana tvrd­nja podnosite­lja da je u provedenim sudskim postupcima podnosite­lj po toj osnovi bio diskriminiran. Ustavni sud na kraju napomi­nje da je u istovrsnom predmetu isplate mirovina Europski sud za ­ljudska prava u slučaju Čekić protiv Hrvatske proglasio zahtjev podnosite­lja nedopuštenim (Odluka o dopuštenosti zahtjeva, broj: 15085/02 od
  82. listopada
  83. godine), sa s­ljedećim utvrđe­njem: »Sud bi­lježi kako su (…) domaći sudovi utvrdili da su (podnosite­lji) primali mirovinu od vlasti koje su kontrolirale okupirana područja Hrvatske na kojima su živjeli podnosite­lji zahtjeva. (…) Stoga Sud zak­ljučuje kako tijekom vrlo teškog razdob­lja, koje uk­ljučuje raspad bivše Jugoslavije i oružani sukob koji je uslijedio, podnosite­lji zahtjeva nisu zapravo bili lišeni svojih mirovina. Štoviše, nakon što je sukob prošao i podnosite­lji zahtjeva se vratili u Hrvatsku, nastavile su se isplate njihovih mirovina. U takvim okolnostima Sud ne nalazi da je došlo do bilo kakvog miješa­nja u ­njihova vlasnička prava, koja bi bila suprotna članku
  84. Protokola br.
  85. uz Konvenciju. (…) Sud smatra da su podnosite­lji zahtjeva bili u položaju različitom od osoba koje nisu živjele na okupiranim područjima Hrvatske i nisu primali svoje mirovine od nekih drugih vlasti. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, budući da postoji objektivno i razumno opravda­nje za prekid isplate mirovinskih prima­nja osobama koje su primale mirovinu po nekoj drugoj osnovi. Stoga ova razlika u postupa­nju, prema miš­lje­nju Suda, ne ukazuje na to da bi došlo do diskriminacije u smislu članka
  86. Konvencije.«.
  87. Ustavni sud na kraju utvrđuje da podnosite­lju nije povrijeđeno ni ustavno pravo zajamčeno člankom
  88. stavkom
  89. Ustava, kojim se jamči pravično suđe­nje. Iz spisa predmeta razvidno je da su, u konkretnom slučaju, zakonom ustanov­ljena tijela sudbene vlasti provela postupke unutar svoje nadležnosti. Podnosite­lju je omogućeno sudjelovati u postupku i pratiti tijek postupka, ulagati pravni lijek i poduzimati druge zakonom dopuštene postupovne rad­nje, dok su osporene odluke donijete u pravilno i zakonito provedenim postupcima te su uteme­ljene na odredbama mjerodavnog materijalnog prava. Sudovi su obrazložili stajališta iznijeta u osporenim presudama, za koje je nedvojbeno da nisu pos­ljedica proizvo­ljnog tumače­nja i nepravilne primjene materijalnog prava te da nisu protivna usta­ljenoj praksi. U tom postupku i u osporenim presudama o pravima podnosite­lja nije odlučivano samovo­ljno.
  90. U ustavnoj tužbi podnosite­lj se pozvao i na odredbe članka
  91. (načelo vladavine prava), članka
  92. (načelo ustavnosti i zakonitosti), članka
  93. (načelo zakonitosti u djelova­nju uprave) i članka
  94. stavka
  95. Ustava (zabrana retroaktivnog djelova­nja zakona i drugih propisa). Te ustavne odredbe ne sadrže ­ljudska prava i teme­ljne slobode u smislu članka
  96. stavka
  97. Ustavnog zakona, pa nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.
  98. Slijedom iznijetoga, teme­ljem odredaba članaka
  99. i
  100. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke. Odluka o objavi (točka II. izreke) teme­lji se na članku
  101. Ustavnog zakona. Broj: U-III-2161/2003 Zagreb,
  102. lip­nja
  103. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 100/2004-1915 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 100/2004 Broj dokumenta u izdanju: 1915 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 20.7.
  104. ELI: /eli/sluzbeni/2004/100/1915 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  105. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.