← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3698/2003 od 28. rujna 2004. i dva izdvojena mišljenja sudaca

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3698/2003 od

  1. rujna
  2. i dva izdvojena mišljenja sudaca Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3698/2003 od
  3. rujna
  4. i dva izdvojena mišljenja sudaca NN 141/2004 (13.10.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3698/2003 od
  5. rujna
  6. i dva izdvojena mišljenja sudaca USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2507 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom A.N. iz O., kojeg zastupa mr. D. M., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj dana
  7. rujna
  8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: – rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: II KŽ-561/04-3 od
  9. kolovoza
  10. godine i – rješenje Županijskog suda u Osijeku broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  11. srpnja
  12. godine. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu danom donošenja. Obrazloženje
  13. Podnositelj osporava rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: II KŽ-561/04-3 od
  14. kolovoza
  15. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  16. srpnja
  17. godine. Osporenim prvostupanjskim rješenjem produljen je pritvor podnositelju (optuženiku u kaznenom postupku) »iz zakonskog osnova iz čl.
  18. st.
  19. toč.
  20. ZKP, koji može trajati do nove odluke vijeća, a najdulje do donošenja nepravomoćne presude«. Osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba podnositelja kao neosnovana, s obrazloženjem da je »po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio prvostupanjski sud da i nadalje protiv opt. A. N. postoje razlozi za daljnju primjenu mjere pritvora po osnovi iz čl.
  21. st.
  22. toč.
  23. ZKP«. Podnositelj ističe da mu je osporenim rješenjima, nakon višekratnog produljenja, ponovno produljen pritvor, tako da sada traje već šesnaesti mjesec. »I novo prvostupanjsko rješenje, kao i novo drugostupanjsko rješenje, temelje se na potpuno istim razlozima kao i sva dosadašnja. Oba rješenja ističu iznos navodno nepripadne imovinske koristi koji mi je stavljen optužnicom na teret kao jedini i isključivi razlog za određivanje i stalno produljivanje pritvora. Uzalud sam upozoravao i vijeće Županijskog suda Osijek i Vrhovni sud Hrvatske u svojim žalbama na protuustavnost takvog određivanja i produljivanja pritvora. Iz navedenih rješenja sudova posve jasno slijedi da pritvor, koji sada već traje preko petnaest mjeseci, nema nikakvu svrhu, već je sam sebi svrha. I prvostupanjski i drugostupanjski sud jednostavno uzimaju iznos navodne nepripadne imovinske koristi iz optužnice kao pretpostavku koja se uopće ne može dovoditi u pitanje i kao činjenicu koja je sama po sebi posve dovoljna da bi na temelju nje pritvor bio trajan. Nasuprot tome, događaji u postupku već su sada doveli u pitanje tu pretpostavku. Pošto je optužnica podignuta bez provođenja vještačenja u istražnom postupku (!), morao je raspravni sud odrediti vještačenje. Pokazalo se da vještačenje nije moguće provesti u kratkom roku, jer od mjeseca travnja (
  24. ožujka
  25. – op.), kada je vještačenje određeno, pa do danas, vještak nije uspio načiniti nalaz i mišljenje, a na posljednjem ročištu za glavnu raspravu (
  26. srpnja
  27. – op.) obavijestio je sud da to neće moći učiniti prije kraja mjeseca rujna (...). Prema tome, sasvim je očigledno da rasprava u ovom predmetu neće i ne može biti završena još najmanje nekoliko mjeseci. Tako dolazi do toga, da ovaj pritvor, koji je od samog početka neustavan, jer se temelji na pretpostavci, sada postaje neustavan iz još jednog razloga. Postupak nije dovršen i ne može biti dovršen onako kako to određuje odredba članka
  28. stavka
  29. Ustava RH.« Dana
  30. rujna
  31. godine podnositelj se obratio Ustavnom sudu novim podneskom u kojem ističe da je na ročištu održanom
  32. rujna
  33. godine imenovani vještak financijsko-knjigovodstvene struke zatražio »daljnji rok od 50 dana (!) za dovršenje nalaza i mišljenja. (...) Čak i ukoliko bi vještak dostavio sudu po isteku sljedećih 50 dana svoj nalaz i mišljenje sigurno je da rasprava o tom dokazu ne bi mogla biti nastavljena prije isteka najmanje 15 dana od dana dostave nalaza i mišljenja, jer ni sud, a ni stranke ne mogu u kraćem roku proučiti takav nalaz i mišljenje. Iz navedenog slijedi da ovaj postupak neće biti moguće ni nastaviti, a kamoli završiti donošenjem prvostupanjske presude u razdoblju od preko dva sljedeća mjeseca«. Podnesku je priložen i Zapisnik o nastavku glavne rasprave od
  34. rujna
  35. godine. Podnositelj na kraju ističe da nadležni sudovi pri donošenju dosadašnjih rješenja o produljenju pritvora »nisu smatrali da valja voditi računa o bitnim odredbama ZKP o trajanju i o svrsi prit­vora, jednako kao što nisu smatrali da ih obvezuju odgo­varajuće odredbe Ustava RH, a ni odluka Ustavnog suda RH, broj U-III-1162/
  36. Zato ne mogu očekivati da će svoje stajalište promijeniti (...), pa je donošenje odluke o mojoj ustavnoj tužbi preostalo kao jedina mogućnost da se prekine s nezakonitim i protuustavnim produljivanjem pritvora protiv mene«. Sukladno navedenom, podnositelj predlaže da Ustavni sud, nakon provedenog postupka, ukine osporena rješenja zbog povrede njegovoga ustavnog prava zajamčenog člankom
  37. stavkom
  38. Ustava. U prethodnim podnescima, podnesenima Ustavnom sudu u istom ustavnosudskom predmetu, podnositelj osporava mjeru određivanja pritvora protiv njega i s aspekta povrede njegovih ustavnih prava zajamčenih člankom
  39. stavkom 1., člankom
  40. u vezi s člankom
  41. i člankom
  42. Ustava.
  43. Prvu ustavnu tužbu u ovom ustavnosudskom predmetu podnositelj je podnio protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: II Kž-655/03-3 od
  44. listopada
  45. godine, kojim je odbijena njegova žalba i potvrđeno rješenje izvan­rasprav­nog vijeća Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-289/03 (K-57/03) od
  46. listopada
  47. godine, kojim je podnositelju ustavne tužbe produžen pritvor u tijeku postupka nakon podignute optuženice. Podnositelj je osporavao svako sljedeće rješenje o produljenju pritvora, koje je slijedilo nakon rješenja Vrhovnog suda, broj: II Kž-655/03-3 od
  48. listopada
  49. godine, obraćajući se Ustavnom sudu svaki put novim podneskom. Ustavni sud je sve podneske podnositelja vodio pod istim brojem (U-III-3698/2003), jer se radi o osporavanju više rješenja istovjetnog sadržaja, koji su doneseni na temelju iste činjenične i pravne osnove i u istom kaznenom postupku protiv istog optuženika (podnositelja ustavne tužbe). Budući da je svako prethodno rješenje o produljenju pritvora prestalo važiti donošenjem novog rješenja o produljenju pritvora, u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud je odlučivao o eventualnim povredama ustavnih prava podnositelja počinjenih posljednjim rješenjem o produljenju pritvora Vrhovnog suda, broj: II KŽ-561/04-3 od
  50. kolovoza
  51. godine kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  52. srpnja
  53. godine, ali je pri tome uvažio sve okolnosti slučaja, ocjenjujući ih od dana određivanja pritvora podnositelju. Ustavna tužba je osnovana.
  54. Tijekom postupka izvršen je uvid u spis Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-289/03 (K-57/03), te su utvrđene sljedeće činjenice važne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu: Podnositelj se nalazi u pritvoru od
  55. svibnja
  56. godine zbog osnovane sumnje da je počinio više kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti s pribavljenom znatnom imovinskom koristi iz članka
  57. stavaka
  58. i
  59. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/
  60. – ispravak, 50/
  61. – odluka Ustavnog suda, broj: U-I-241/2000 od
  62. svibnja
  63. godine, 129/00., 51/01., 111/
  64. i 190/
  65. – odluka Ustavnog suda, broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od
  66. studenoga
  67. godine; u daljnjem tekstu: KZ). Članak
  68. stavci
  69. i
  70. KZ-a glase:

(1)Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (...)
(4)Ako je kaznenim djelom iz stavka
  1. ovoga članka pri­bav­ljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi ili je prouzročena šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Pritvor je podnositelju produljen na temelju članka
  2. stav­ka
  3. točke
  4. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/
  5. i 112/99., 58/02., 143/
  6. – ispravak, u daljnjem tekstu: ZKP). Ustavni sud napominje da je Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora na
  7. sjednici održanoj
  8. ožujka
  9. utvrdio pročišćeni tekst ZKP-a, klasa: 740-02/02-01/01 (»Narodne novine«, broj 62/03.), u kojem je izmijenio brojeve dotadašnjih članaka ZKP-a, pa je članak
  10. postao članak
  11. ZKP-a. Stoga će se u daljnjem tekstu navoditi izvorni brojevi članaka ZKP-a, a u zagradi će biti naveden broj članka pod kojim se iste zakonske odredbe vode u pročišćenom tekstu. Članak
  12. (105.) stavak
  13. točka
  14. ZKP-a propisuje:
(1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti: (...) 4) ako su u pitanju kaznena djela: (...) zlouporabe položaja ili ovlasti (...), ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela. Nakon podizanja i stupanja na pravnu snagu optužnice protiv podnositelja od
  1. srpnja
  2. godine, broj: K-DO-25/03, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku, ocjenjujući po službenoj dužnosti razloge za opstojnost pritvora, utvrdilo je u rješenju o produljenju pritvora, broj: Kv-225/03 od
  3. srpnja
  4. godine, da postoje zakonski razlozi za daljnje zadržavanje podnositelja u pritvoru. Rješenje je postalo pravomoćno
  5. kolovoza
  6. godine. Protiv tog rješenja podnositelj nije podnio ustavnu tužbu za zaštitu ljudskih prava Ustavnom sudu. Ispitujući nakon toga po službenoj dužnosti razloge za opstojnost pritvora, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku, na sjednici održanoj
  7. listopada
  8. godine, donijelo je novo rješenje o produljenju pritvora, broj Kv-289/03-5 (K-57/03). Nakon pravomoćnosti tog rješenja, potvrđenog rješenjem Vrhovnog suda, broj: II Kž-665/03-3 od
  9. listopada
  10. godine, podnositelj je
  11. studenoga
  12. godine podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku ocijenilo je da visina pribav­ljene znatne imovinske koristi za svako pojedinačno kazneno djelo, koja višestruko premašuje iznos koji se inače smatra znatnom imovinskom koristi, predstavlja one posebno teške okolnosti djela zbog kojih je neophodna daljnja primjena mjere pritvora protiv optuženika po osnovi iz članka
  13. (105.) stavka
  14. točke
  15. ZKP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske, prema razlozima danim u obrazloženju rješenja od
  16. listopada
  17. godine, pošao je od toga da kriminalna količina djelatnosti podnositelja ustavne tuž­be, te visina imovinske koristi od 64,392.494,28 kune za koji se iznos podnositelj tereti, a koja višestruko premašuje iznos koji se prema pravnom shvaćanju tog suda smatra znatnom imovinskom koristi, jesu one posebno teške okolnosti djela zbog kojih je neophodna daljnja primjena mjere pritvora. Vrhovni sud posebno naglašava da je »za ovaj sud relevantna činjenica da s obzirom na pravomoćnu optužnicu, za sada (
  18. listopada
  19. – op.) pos­toji visoki stupanj osnovanosti sumnje da je opt. A. N. počinio kaznena djela koja mu se spomenutom optužnicom stavljaju na teret«. Pritvor podnositelju dalje je produljivan temeljem iste pravne osnove i s istim obrazloženjem pravomoćnim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku (broj: Kv-56/04-5 (K-57/03) od
  20. ožujka
  21. godine, potvrđenog rješenjem Vrhovnog suda, broj: KŽ-198/04-4 od
  22. ožujka
  23. godine i K-105/04-6 (K-57/03-308) od
  24. svibnja 2004., te rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, broj: K-105/04-6 (K-57/03-308) od
  25. svibnja
  26. godine i rješenjem broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  27. srpnja
  28. godine potvrđenog rješenjem Vrhovnog suda, broj: II KŽ-561/04-3 od
  29. kolovoza
  30. godine. Sva navedena rješenja donijeta su po službenoj dužnosti temeljem članka
  31. (111.) stavka
  32. ZKP, koji propisuje da nakon podnošenja optužnice, optužnog prijedloga ili prijedloga da se optužnica podigne bez istrage pritvor može trajati do pravo­moć­nosti presude, a nadležno sudsko vijeće svaka će dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoć­nos­ti prethodnog rješenja o pritvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti.
  33. Sukladno navedenom, pritvor protiv podnositelja produljivao se višekratno, posljednji put osporenim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  34. srpnja
  35. godine, potvrđenim rješenjem Vrhovnog suda, broj: II KŽ-561/04-3 od
  36. kolovoza
  37. godine, koji su predmet ovog ustavnosudskog postupka. U osporenom prvostupanjskom rješenju Županijski sud u Osi­jeku navodi da »i dalje stoje isti razlozi zbog kojih je pritvor protiv okrivljenika i ranije određen, odnosno produljen«, te da se »okolnosti i prilike od donošenja zadnjeg rješenja nisu promijenile. Tako i dalje postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kvalificirana kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl.
  38. st.
  39. i
  40. KZ, a da si je time pribavio nepripadnu imovinsku korist koja iznosi preko 64,000.000 kn«. Pri tome se navodi da »nije sporno da optužba državnog odvjetnika nije mijenjana a knjigovodstveno vještačenje još nije dovršeno«, ali okolnost što se »okrivljenik tereti za pribavljanje nepripadne imovinske koristi od 64,000.000 kn, a koji višestruko premašuje iznose koji se po pravnom shvaćanju pravnog odjela RH ima smatrati znatnom imovinskom koristi« predstavlja »onu osobito tešku okolnost iz zakonske osnove za pritvor po čl.
  41. st.
  42. toč.
  43. ZKP«. U osporenom drugostupanjskom rješenju Vrhovni sud Re­pub­like Hrvatske utvrđuje da »opis kriminalnih aktivnosti većeg opsega koje su optuženiku stavljene na teret optužnicom, te zna­čajan stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i visina ostvarene protupravne imovinske koristi u ukupnom iznosu od preko 64 milijuna kuna, značajno nadilazi osnovna obilježja kaznenog djela, pa je ocjena ovog suda da se u konkretnom slučaju radi i nadalje o onim posebno teškim okolnostima djela zbog kojih je neophodna i koje opravdavaju mjeru pritvora po osnovi iz čl.
  44. st.
  45. toč.
  46. ZKP«.
  47. Razmatrajući navode podnositelja ustavne tužbe, obraz­loženja osporenih rješenja, te cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku utvrdio povredu ustavnih prava podnositelja polazeći od sljedećih stajališta: Pravo na slobodu temeljno je ljudsko pravo. Ustav Republike Hrvatske sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Članak
  48. Ustava propisuje: Čovjekova je sloboda (...) nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti (...) sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Pravo na slobodu zajamčeno je i člankom
  49. stavkom
  50. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/
  51. –pročišćeni tekst i 8/
  52. – ispravak; u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Članak
  53. stavak
  54. Europske konvencije propisuje:
  55. Svatko ima pravo na slobodu (...). Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...). Polazeći od navedenih načela pri odlučivanju u ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud uvažio je činjenicu da s aspekta zaštite ljudskih prava pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka. Pritvor se, naime, određuje prije no što je pravomoćnom sudskom presudom osobi utvrđena krivnja, pa u razdoblju pritvora još uvijek u cijelosti važi ustavna predmnjeva nevinosti, zajamčena člankom
  56. Ustava, koji propisuje: Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Pritvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja kriv­nje i izricanja kazne, to jest u kojem postoji »osnovana sumnja« da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje »osnovane sumnje« da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od pritvorskih razloga taksativno nabrojanih u članku
  57. (105.) stavku
  58. ZKP-a. Zbog navedene legalne svrhe i pravne prirode pritvora, zakonodavac je izrijekom propisao da nakon podnošenja optužnice, optužnog prijedloga ili prijedloga da se optužnica podigne bez istrage nadležno sudsko vijeće ima zakonsku obvezu svaka dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o pritvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u tom je smislu u presudi W. v. Switzerland od
  59. studenoga
  60. godine izrazio pravno stajalište prema kojem je opravdanost produljenja pritvora ovisna o okolnostima kon­kretnog slučaja, koje (okolnosti) moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud utvrđuje da je u rješenju u kojem se određuje produljenje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima temeljno ljudsko pravo na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o kriv­nji pritvorenika, nadležni sud dužan navesti i podrobno obraz­ložiti relevantne i dostatne razloge na temelju kojih se svako daljnje produljenje pritvora može ocijeniti opravdanim i nužnim. Sud je dužan pažljivo ispitati opravdanost produljenja pritvora s obzirom na okolnosti svakoga konkretnog slučaja, odnosno u svakom konkretnom slučaju utvrditi i navesti daljnje postojanje zakonske osnove za pritvor, te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.
  61. Nadalje, razlozi zbog kojih se određuje produljenje pritvora moraju biti razmjerni cilju koji se tom zakonskom mjerom treba postići u svakome pojedinom slučaju, o čemu je nadležni sud također dužan voditi računa. Opće načelo razmjernosti sadržano je u članku
  62. stavku
  63. Ustava: Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakome pojedinom slučaju. Načelo razmjernosti u određivanju pritvora, a osobito pri raz­matranju osnovanosti i opravdanosti njegova produljenja nakon proteka zakonom određenog vremena, osobito je važno, jer se radi o najtežoj zakonskoj mjeri osiguranja nazočnosti okriv­ljenika (u konkretnom slučaju, optuženika) u kaznenom postupku. Naime, jedino mjera pritvora dovodi do oduzimanja osobne slobode čovjeka, za razliku od svih ostalih mjera koje tu slobodu samo ograničavaju. Članak
  64. (104.) stavak
  65. ZKP-a stoga propisuje:
(1)Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Navedena zakonska odredba usklađena je s općim načelom razmjernosti u kaznenom postupku, sadržanim u članku 87. ZKP-a, koji glasi:
(1)Sud će pri odlučivanju o mjerama osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(2)Sud će po službenoj dužnosti ukinuti mjere iz stavka
  1. ovoga članka ili ih zamijeniti blažim mjerama (...) ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom. Pa i u slučaju kad nedvojbeno postoji neka od zakonskih osnova za pritvor iz članka
  2. (105.) stavka
  3. ZKP-a, sud je dužan poštivati načelo razmjernosti i umjesto mjere pritvora, koju je ovlašten odrediti, naložiti provođenje blaže mjere ako se njome može postići ista svrha. Članak
  4. stavak
  5. ZKP-a propisuje:
(1)U slučaju kad postoje okolnosti iz članka
  1. ovoga Zakona zbog kojih je moguće odrediti pritvor, sud će, ako se ista svrha može ostvariti i nekom od mjera opreza (...), obrazloženim rješenjem naložiti okrivljeniku provođenje jedne ili više mjera. Pri tome će se okrivljenik upozoriti da se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ta mjera može zamijeniti drugom mjerom opreza, težom mjerom ili pritvorom. Ustavni sud na kraju ističe i posebno načelo razmjernosti u određivanju mjere pritvora uređeno u članku
  2. (104.) stavku
  3. ZKP-a:
(3)Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovom trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.
  1. Konačno, Ustav jamči pritvorenoj osobi pravo na suđenje u najkraćem roku. Članak
  2. stavak
  3. Ustava propisuje: Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo (...) biti u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Ustavno pravo pritvorenika da »u zakonskom roku« bude oslobođen ili osuđen, određeno člankom
  4. stavkom
  5. Ustava, odnosi se na pravo pritvorenika da nadležni sud u razumnom roku odluči o njegovoj krivnji za kazneno djelo, pri čemu se razumnost trajanja kaznenog postupka u takvim slučajevima prosuđuje prema posebnim mjerilima primjerenim činjenici da je u postupku određena mjera oduzimanja slobode čovjeku, a da njegova kriv­nja još uvijek nije utvrđena pravomoćnom sudskom presudom. Razrađujući ustavno pravo pritvorenika na razumni rok odluči­vanja o njegovoj krivnji, sadržano u članku
  6. stavku
  7. Ustava, u članku
  8. (104.) stavku
  9. ZKP-a izrijekom je propisano:
(4)Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno (...) Jamstva slična onima sadržanim u članku
  1. stavku
  2. Ustava i članku
  3. (104.) stavku
  4. ZKP-a sadrži i članak
  5. stavak
  6. Europske konvencije, koji propisuje:
  7. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stav­kom 1.c) ovoga članka (...) ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. (...) S obzirom da u nacionalnom pravnom poretku pritvor može trajati sve do pravomoćnosti presude (pa i nakon pravomoćnosti presude, sve do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdrža­va­nje kazne zatvora – članak
  8. (111.) stavak
  9. ZKP-a), nedvojbeno je da navedene odredbe Ustava, Europske konvencije i ZKP-a pružaju postupovna i materijalna jamstva pritvorenoj osobi da će kazneni postupak protiv nje trajati najkraće moguće vrijeme. Sukladno tome, sud je dužan u svakom pojedinom slučaju prosuđivati vodi li se konkretni kazneni postupak, tijekom kojega je optuženik u pritvoru, posebno žurno, odnosno udovoljava li trajanje suđenja u takvom kaznenom postupku standardu razumnog roka. Iz te obveze proizlazi i dužnost suda da pri odlučivanju o produljenju pritvora ocjenjuje razumnost dota­daš­nje duljine trajanja pritvora u odnosu na dotadašnju duljinu trajanja kaznenog postupka, odnosno na radnje koje su do tada u postupku provedene.
  10. Sukladno svim prethodnim navodima, Ustavni sud smatra da osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i ono Županijskog suda u Osijeku, ne sadrže dostatno obrazložene razloge za ocjenu opravdanosti određivanja daljnjeg produljenja pritvora u konkretnom slučaju, prosuđujući ih prema načelima i jamstvima sadržanima u Ustavu Republike Hrvatske, Europskoj konvenciji i ZKP-u, navedenima u točkama
  11. do
  12. obrazloženja ove odluke. Za kvalificirani oblik kaznenog djela za koje je podnositelj ustavne tužbe pravomoćno optužen propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina (članak
  13. stavak
  14. KZ-a). Članak
  15. (114.) stavak
  16. točka
  17. ZKP-a propisuje:
(1)Do donošenja presude suda prvog stupnja pritvor može trajati najdulje: (...) 4) dvije godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora preko osam godina (...). Ustavni sud utvrđuje da trajanje pritvora podnositelja u formalnopravnom smislu ne prelazi zakonom propisano najdulje dopušteno vrijeme njegova trajanja. Mišljenje je Ustavnog suda, međutim, da odredbe članka
  1. (114.) ZKP-a o najdulje dopuštenom trajanju pritvora nadležni sudovi moraju tumačiti i primjenjivati restriktivno, polazeći od načela nepovredivosti osobne slobode čovjeka, propisanog člankom
  2. Ustava i člankom
  3. stavkom
  4. Europske konvencije, u vezi s načelom razmjernosti, propisanim člankom
  5. stav­kom
  6. Ustava i mjerodavnim odredbama ZKP-a, te sa zahtje­vom da se kazneni postupak protiv pritvorenika mora voditi osobito žurno, propisanim člankom
  7. (104.) stavkom
  8. ZKP-a, odnosno sa zahtjevom da se pritvoreniku mora suditi u razumnom roku, propisanim člankom
  9. stavkom
  10. Ustava i člankom
  11. stavkom
  12. Europske konvencije. Pri svakom daljnjem produljenju pritvora moraju biti razmotrene sve okolnosti konkretnog slučaja kako bi se potvrdilo daljnje postojanje zakonske osnove za pritvor. Samo rješenje o produljenju pritvora mora biti obrazloženo i zasnovano na racionalnim razlozima koji to produljenje opravdavaju – sve s ciljem utvrđenja da je pritvor neophodna zakonska mjera koja jedina može osigurati nazočnost okrivljenika (optuženika) u daljnjem tijeku kaznenog postupka, odnosno da je pritvor potreban i oprav­dan, jer je potpuno razvidno da je u konkretnom slučaju zaštita određenog javnog (općeg) interesa tako važna i značajna da preteže, unatoč presumpciji nevinosti, nad ustavnim načelom nepovredivosti slobode čovjeka. U konkretnom slučaju, u obrazloženjima osporenih rješenja o produljenju pritvora navedeni su zakonska osnova za pritvor, te visina protupravno pribavljene imovinske koristi, kao bitno obilježje kaznenog djela propisanog člankom
  13. stavcima
  14. i
  15. KZ-a, koju sudovi smatraju onom posebno teškom okolnošću djela zbog koje je neophodno produljenje pritvora, pa se osporena rje­šenja ne mogu smatrati nezakonitima u formalnopravnom smis­lu. Uvažavajući, međutim, protek vremena tijekom kojeg je pod­­­nositelj u pritvoru, okolnosti konkretnog slučaja, radnje koje su do sada provedene u kaznenom postupku i zahtjeve što ih pred nadležne sudove koji odlučuju o produljenju pritvora postavljaju mjerodavne odredbe Ustava, Europske konvencije i ZKP-a, Us­tav­ni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi propustili postupiti s osobitom pažnjom u posljednjem postupku ispitivanja osnovanosti produljenja pritvora. Ustavni sud smatra, naime, da obrazloženje prema kojem »i dalje stoje isti razlozi zbog kojih je pritvor protiv okrivljenika i ranije određen, odnosno produljen«, te da se »okolnosti i prilike od donošenja zadnjeg rješenja nisu promijenile«, s naznakom zakonske osnove za pritvor i visine protupravno pribavljene imovinske koristi kao posebno teške okolnosti djela, više nisu dostatni za ocjenu da je produljenje prit­vora – poslije 15 mjeseci njegova neprekidnog trajanja – jedina opravdana i neophodna mjera za osiguranje nazočnosti podnositelja u dalj­njem tijeku kaznenog postupka. S druge strane, u osporenim rješenjima ne obrazlaže se postojanje nekoga određenoga javnog (općeg) interesa čija bi zaštita, zbog važnosti i značenja, prevagnula nad ustavnim načelom nepovredivosti slobode podnositelja, a što bi iznimno moglo oprav­dati zakonsku mjeru daljnjeg produljenja pritvora. U osporenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske spominje se »zna­ča­jan stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra«, ali se ta pravna kvalifikacija dalje ne objašnjava. Takvo obrazloženje ne daje osnove za ocjenu o postojanju konkretnog javnog (općeg) interesa čija bi zaštita, zbog njegove važnosti i značenja, opravdavala daljnji prit­vor podnositelja. Ustavni sud također napominje da je o visini protupravno pribavljene imovinske koristi, kao posebno teškoj okolnosti djela zbog koje je neophodno produljenje pritvora, zauzeo pravno stajalište u svojoj Odluci, broj: U-III-1162/1997 od
  16. prosinca
  17. godine, pa su nadležni sudovi bili dužni razmotriti opravdanost primjene tog stajališta i u konkretnom slučaju podnositelja. Nadalje, iz Zapisnika s nastavka glavne rasprave od
  18. rujna
  19. godine proizlazi da vještačenje financijsko-knjigovodstvene struke radi utvrđenja visine protupravno pribavljene imovinske koristi navedene u pravomoćnoj optužnici neće biti okončano do početka studenog
  20. godine. Stoga se izvjesnom pokazuje činjenica da nadležni sudovi ne mogu osigurati podnositelju vođenje kaznenog postupka posebno žurno, na što podnositelj – kao pritvorenik – ima pravo temeljem članka
  21. (104.) stavka
  22. ZKP-a u vezi s člankom
  23. stavkom
  24. Ustava i člankom
  25. stav­kom
  26. Europske konvencije. Konačno, prema općem načelu razmjernosti, sadržanom u član­ku
  27. stavku
  28. Ustava, te prema izričitoj odredbi članka
  29. (104.) stavka
  30. ZKP-a pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. U obrazloženjima osporenih rješenja nije sadržana nikakva naznaka da su nadležni sudovi razmatrali (ne)osnovanost produljenja pritvora podnositelja s aspekta članka
  31. (104.) stavka
  32. ZKP-a, na što su bili obvezni i prema članku
  33. stavku
  34. Ustava. Uzimajući u obzir sve prethodne navode i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da u osporenim rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Osijeku nisu navedeni ni obrazloženi relevantni razlozi koji bi bili dostatni za ocjenu da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom
  35. u vezi s člankom
  36. stavkom
  37. i člankom
  38. stavkom
  39. Ustava. Okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da bi daljnje trajanje pritvora moglo dovesti do Ustavom nedopuštene nerazmjernosti između legalne svrhe i legitimnog cilja pritvora, ukupne duljine njegova trajanja u konkretnom slučaju i stvarne potrebe za njim. Uzimajući u obzir širok raspon različitih drugih zakonskih mjera koje se mogu poduzeti za osiguranje nazočnosti podnositelja/optuženika u postupku, uključujući ovlaštenje nadležnih sudova da u daljnjem tijeku postupka iznova odrede pritvor podnositelju zbog zakonom osnovanih i opravdanih razloga – pri čemu bi bili dužni uvažiti sva jamstva i mjerila navedena u obrazloženju ove odluke i jasno ih iznijeti u obrazloženjima svojih rješenja – Ustavni sud ocjenjuje da ukidanje osporenih rješenja predstavlja opravdanu ustavnopravnu mjeru. Ustavni sud podsjeća i na pravno stajalište Europskog suda u primjeni članka
  40. stavka
  41. Europske konvencije. Prema staja­lištu Europskog suda, osnovanost sumnje, ma o kako se teškom kaznenom djelu radi, nakon proteka vremena sama za sebe nije dostatan pravni temelj za produljenje pritvora. U presudi Kemmache v. France od
  42. listopada
  43. godine sadržano je sljedeće pravno shvaćanje: u slučaju kad je pritvor utemeljen na osnovanoj sumnji da je pritvorena osoba počinila kazneno djelo, daljnje postojanje te sumnje, nakon proteka određenog vremena, nije više dostatno. U tom se slučaju treba utvrditi poziva li se sudbena vlast na neke druge razloge koji opravdavaju daljnje uskraćivanje slobode. U slučaju prosudbe da su ti razlozi relevantni i dostatni, potrebno je dalje ispitati i činjenicu jesu li nadležni sudovi postupali s osobitom pažnjom u vođenju postupka. Navedeno pravno stajalište Europskog suda ponovljeno je i u presudi Nikolova v. Bulgaria, od
  44. ožujka
  45. godine, te u nizu drugih presuda.
  46. Slijedom navedenog, na temelju članaka
  47. i
  48. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02.-pročišćeni tekst), odlučeno kao u izreci. Objava ove odluke temelji se na članku
  49. Ustavnog zakona. Broj: U-III-3698/2003 Zagreb,
  50. rujna
  51. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3698/2003 U kaznenom predmetu koji se kod Županijskog suda u Osijeku vodi protiv A.N. pod brojem K-57/2003., nakon što je Optužnica za izvrše­nje k.d. iz članka
  52. stavaka
  53. i
  54. KZ postala pravomoćna i što je kazneni postupak u glavnoj raspravi u tijeku, donijeto je Rješe­nje broj: Kv-159/04 od
  55. srp­nja
  56. o produ­lje­nju pritvora protiv optuženog, iz razloga navedenih u članku
  57. stavku
  58. točki
  59. točki
  60. ZKP-a, »koji može trajati do nove odluke vijeća, a najdu­lje do donoše­nja nepravomoćne presude«. U obrazlože­nju kaznenog vijeća Županijskog suda se navodi da i da­lje postoji »sum­nja da je okriv­ljeni počinio kvalificirano kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka
  61. stavaka
  62. i
  63. Kaznenog zakona Hrvatske, a da si je time pribavio nepripadnu imovinsku korist koja iznosi preko 64.000.000 kn«. Prvostepeni sud navodi da nije sporno da državni odvjetnik nije mije­njao optužnicu ni kvalifikaciju a isto tako da knjigovodstveno vještače­nje nije dovršeno, što se vidi iz zapisnika glavne rasprave od
  64. srp­nja
  65. godine. Tereće­nje okriv­ljenog za pribav­lja­nje nepripadne imovinske koristi od 64.000.000 kn, višestruko premašuje iznos koji se »imaju smatrati znatnom imovinskom koristi«, okolnost je koja predstav­lja onu »osobito tešku okolnost iz zakonske osnove za pritvor po članku
  66. stavku
  67. točki
  68. ZKP-a« zak­ljučuje prvostupa­njsko vijeće Županijskog suda u Osijeku. Odbijajući žalbu okriv­ljenog Vrhovni sud ponav­lja razloge prvostupa­njskog suda i dodaje: »Naime, pravomoćnom optužnicom se opt. A. N. inkriminira... četiri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka
  69. stavaka
  70. i
  71. KZ. Opis kriminalnih aktivnosti veće­g opse­ga koje su optuženiku stav­ljene na teret optužnicom, te značajan stupa­nj ugrožava­nja zaštićenog dobra, kao i visina ostvarene protupravne imovinske koristi u ukupnom iznosu od preko 64 milijuna kuna, značajno nadilazi osnovna obi­lježja kaznenog djela, pa je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju radi i nada­lje o onim posebno teškim okolnostima djela zbog kojih je neophodno i koje opravdavaju mjeru pritvora po osnovi iz članka
  72. stavka
  73. točki
  74. ZKP. Žalbeni navodi kojima se iz či­njenice prihvaća­nja dokaznog prijedloga obrane za provođe­nje financijsko-k­njigovodstvenog vještače­nja izvodi zak­ljučak da je dosadaš­nji tijek postupka doveo u pita­nje postoja­nje kaznenog djela i ispravnost pravne kvalifikacije (...) u biti predstav­ljaju prejudicira­nje zak­ljučka rezultata dokaznog postupka i kao takvi se ne mogu prihvatiti, niti su od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješe­nja, jer ne mogu biti predmetom ocjene u postupku preispitiva­nja odluke o pritvoru«. Kod ovakvoga či­njeničnog sta­nja mislim da je bilo nužno potrebno odgovoriti, prije svakog obrazlože­nja, na pita­nje dopustivosti ustavne tužbe protiv rješe­nja suda o produžetku pritvora u postupku koji je u tijeku glavne rasprave. O pravilnosti odluke i ­njezinih razloga uopće je teško govoriti bez razgledava­nja cijeloga sudskoga kaznenog spisa, jer raz­gledava­nje samih rješe­nja može zavesti na pogrešno zak­ljučiva­nje o bitnim okolnostima razloga navedenih u rješe­nju Vrhovnog suda o odbija­nju žalbe i osnaže­nju rješe­nja o produže­nju pritvora Županijskog suda u Osijeku. Iz gore navedenih dijelova citata rješe­nja Vrhovnog suda i Županijskog suda jasno proizlazi da se Rješe­nje Vrhovnog suda teme­lji na okolnostima koje su sastavni dio poči­nje­nja kaznenog djela i koje Optužnica označuje »kvalificiranim kaznenim djelom korište­nja i zlouporabe položaja i ovlasti iz članka
  75. stavaka
  76. i
  77. KZ«, naznačujući da se radi o »aktivnosti veće­g opse­ga«. Upravo ti razlozi ocije­njeni u kontekstu či­njenice da se Optužnica ni u cijelosti ni u deta­ljima nije mije­njala od trenutka ­njezine pravomoćnosti, ističu se podlogom donoše­nja pobijanog rješe­nja. Nije sporno da ova Odluka Ustavnog suda ima načelno znače­nje u području kaznenog postupka, gdje su moguće povrede teme­ljnih sloboda i prava građana. Ovom odlukom se Ustavni sud opredje­ljuje za dopustivost ustavne tužbe protiv rješe­nja o pritvoru koji se produžuje tijekom same glavne rasprave, prije okonča­nja postupka. Koliko mi je znano takvo ovlašte­nje imaju neki ustavni sudovi. Primjerice Ustavni sud Njemačke, ali nisam siguran da je do sada primijenio to pravo. Međutim, Ustavni sud Slovenije donio je jednu ili dvije ovakve odluke, ali na teme­lju članka
  78. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Slovenije. Znači da u nekim sustavima postoji takva mogućnost postupa­nja, ali ona je predviđena posebnim zakonskim propisima. Sta­nje hrvatskog zakonodavstva je nešto drukčije. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u prigodi donoše­nja prve takve Odluke broj: U-III-1182/1997 od
  79. prosinca
  80. godine, dopisom od
  81. prosinca broj: Su-721-IV/1998., zatražio pravno miš­lje­nje »o granicama odlučiva­nja Ustavnog suda u kaznenim predmetima i o utjecaju takva postupa­nja na potpuno okonča­nje suđe­nja«, što je Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma prihvatio i donio je Zak­ljučak kojim se: »(...) polazeći od načela trodiobe vlasti i či­njenice da Ustav Republike Hrvatske određuje Vrhovni sud najvišim sudom koji osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, zadužuje Vlada Republike Hrvatske razmotriti ustavnu poziciju Ustavnog suda i ­nje­gov utjecaj na postupak potpunog okonča­nja suđe­nja«. Meni nije poznat propis koji ovlašćuje Ustavni sud na ispi­tiva­nje ustavnosti određiva­nja pritvora, jer to je »tehnička rad­nja« u tijeku postupka koja bi trebala omogućiti najbrži i najuspješniji završetak samog postupka s time što je pravo određiva­nja pritvora re­gulirano zakonom. U ovoj Odluci Ustavnog suda, za koju nisam dao svoj glas, često se spomi­nju i ocje­njuju či­njenice i vrednuje se ­njihovo znače­nje upravo načinom kako to čini sud u redovnom kaznenom postupku. Međutim, utvrđiva­nje či­njenica u kaznenom postupku propisano je na sasvim drukčiji način od postupka pred Ustavnim sudom, jer postupak pred Ustavnim sudom prilagođen je utvr­điva­nju ustavnog prava i zato je upitno o čemu je Ustavni sud ovlašten odlučivati u slučaju rješe­nja o pritvoru. Mislim da je u svojoj Odluci Ustavni sud zauzeo stajalište iz razloga pogrešnog prihvaća­nja propisa kaznenog postupka o vremenskom ograniče­nju pritvora, o načelu razmjernosti i obvezi zamjene za blažu mjeru. Želim naglasiti da Ustav: – u članku
  82. stavku
  83. ističe pravo svakom da: »zakonom ustanov­ljeni sud« odluči o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog dje­la, – u članku
  84. stavku
  85. određuje: »Nikome se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud«, – u članku
  86. Ustava ističe se: »Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu uteme­ljenog naloga«, – da bi u članku
  87. stavku
  88. jasno odredio: »Tko god je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen«. U kaznenom pravu, upirući se na citirane odredbe Ustava, o oduzima­nju ili ograniče­nju slobode u kaznenom postupku, nitko ne može odlučivati osim suda koji postupak vodi do pravomoćnosti odluke. To pravo ne isk­ljučuje ni odredba članka
  89. ni odredba članka
  90. Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda, i zato sam glasovao protiv Odluke Ustavnog suda broj: U-III-3698/2003 od
  91. rujna 2004., izdvojivši svoje miš­lje­nje u smislu odredbi članka
  92. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu s pravom na ­nje­govu objavu uz samu Odluku, smatrajući da se treba razlikovati ono što je u našoj nadležnosti od onoga što nije. Uvjeren sam da je vremenskom traja­nju izloženo sve što su praksa i ljudski um osmislili i mislim da su neka rješe­nja Ustavnog suda takva da je teško ne primijetiti kako tu ne spadaju. Zagreb,
  93. listopada
  94. Sudac Ustavnog suda Milan Vuković, dr. iur., v. r. *** Na temelju članka
  95. stavaka
  96. i
  97. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/
  98. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
  99. i
  100. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem sljedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-3698/2003 od
  101. rujna
  102. godine Protivim se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-3698/
  103. od
  104. rujna
  105. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Smatram da rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: II KŽ-561/04-3 od
  106. kolovoza
  107. godine i rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-159/04-6 (K-57/03-362) od
  108. srpnja
  109. godine podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava na koja se u ustavnoj tužbi i dopuni ustavne tužbe poziva te da nisu postojali razlozi za ukidanje navedenih rješenja. Predmetnu Odluku smatram pogrešnom jer njome nije odgovoreno na navod podnositelja ustavne tužbe da je odredba članka
  110. stavka
  111. točke
  112. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/
  113. i 112/99., 58/02., 143/
  114. – ispravak, u daljnjem tekstu: ZKP) protivna odredbi članka
  115. stav­ka
  116. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/
  117. – pročišćeni tekst i 8/
  118. – ispravak; u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U ustavnoj tužbi podnositelj, u bitnome, tvrdi da su odredbe članka
  119. stavka
  120. ZKP-a protivne Europskoj konvenciji jer se njima predviđaju četiri razloga za određivanje pritvora, a Europska konvencija predviđa samo tri razloga za određivanje pritvora. Smatram da je prije odlučivanja o povredi ustavnih prava na koja se podnositelj ustavne tužbe u ovom pred­metu poziva Ustavni sud trebao odlučiti o usklađenosti odredbi članka
  121. stavka
  122. ZKP-a s odredbama članka
  123. stavka
  124. Europske konvencije. Tek nakon zauzimanja stava o tom pitanju Ustavni sud se trebao upustiti u odlučivanje o tome jesu li navedenim rješenjima podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava na koja se poziva. To tim više što se iz prakse Europskog suda za ljudska prava može zaključiti da su razlozi za pritvor u odredbama članka
  125. stavka
  126. Europske konvencije navedeni samo primjera radi (exempli gratia) te da u tim odredbama nije određen ograničeni broj (numerus clusus) razloga za pritvor. O tome najbolje svjedoči i činjenica da koluzijska opasnost (opasnost da će osoba protiv koje se provodi kazneni postupak uništiti dokaze, utjecati na svjedoke ili na drugi način ometati ili onemogućiti utvrđenja relevantnih činjenica u tom postupku) nije spomenuta u tim odredbama, a taj razlog za pritvor poznaju prav­ni sustavi svih zemalja potpisnica Europske konvencije. Predmetnoj Odluci protivim se i stoga što se njome bez prikladne prethodne analize i sagledavanja svih učinaka bitno mijenja praksa Ustavnog suda u predmetima u kojima podnositelji ustavnih tužbi smatraju da su im temeljna ljudska prava povrijeđena sudskim rješenjima o određivanju pritvora. Prema meni dostupnim podacima Ustavni sud je u razdoblju od
  127. godine do dana donošenja predmetne Odluke odlučivao u 117 predmeta koji su se odnosili na pritvor. Od toga broja 6 predmeta odnosilo se na pitanja »razumnog roka«, a ostalih 111 ustavnih tužbi odnosilo se na povredu drugih ustavom zajamčenih ljudskih prava. U svih šest predmeta koji su se odnosili na »razumni rok« ustavne tužbe su odbačene. Od 111 predmeta koji su se odnosili na povredu nekih drugih Ustavom zajamčenih prava Ustavni sud je u 44 pred­meta ustavnu tužbu odbacio, u 61 predmetu je ustavnu tužbu odbio, u 4 predmeta je obustavio postupak, a samo je u 2 predmeta ustavnu tužbu usvojio. Odluke o usvajanju ustavnih tužbi i ukidanju rješenja o određivanju pritvora Ustavni sud je donio u predmetima, broj: U-III-1162/1997 od
  128. prosinca
  129. godine (Odluka je objavljena u »Narodnim novinama«, broj 156/98) i U-III-168/2000 od
  130. veljače
  131. (»Narodne novine«, broj 26/00). Iz tih se odluka može zaključiti da su rješenja o određivanju pritvora ukinuta jer su njihovim donošenjem povrijeđene odredbe ZKP-a o određivanju pritvora, a povrede su ujedno bile takve naravi da su njima podnositeljima ustavnih tužbi povrijeđena temeljna ljudska prava na slobodu zajamčena člankom
  132. Ustava. Tako je u pred­metu na koji se odnosi odluka Ustavnog suda, broj: U-III-1162/
  133. pritvor bio određen zbog bojazni da će pritvorenik ponoviti kazneno djelo. Međutim, s obzirom da je pritvorenik odgovarao za kazneno djelo počinjeno u svezi s njegovim zaposlenjem, a radni odnos mu je u međuvremenu prestao, nije postojala moguć­nost da istovrsno djelo ponovi, pa stvarno nisu postojale zakonom određene pretpostavke za određivanje pritvora. Trajanje pritvora i druge okolnosti ovoga predmeta upućivali su na zaključak da su osporenim rješenjima o pritvoru pritvoreniku povrijeđena prava iz članka
  134. Ustava. U predmetu na koji se odnosi odluka Ustavnog suda, broj: U-III-168/2000 istražni sudac je rješenje o određivanju pritvora donio
  135. siječnja 2000., a rješenje o provođenju istrage
  136. veljače 2000., a što je protivno odredbama članka
  137. ZKP-a, čime je, ujedno, podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo iz članka
  138. Ustava, kojim se jamči nepovredivost čovje­kove slobode i osobnosti. Iz takve relativno dugotrajne i brojne prakse može se zaklju­čiti da je do donošenja ove Odluke Ustavni sud imao relativno restriktivan pristupu pri procjeni jesu li rješenjima o određivanju pritvora povrijeđena temeljna ljudska prava. U dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je rješenja o pritvoru ukidao izuzetno i to samo kada se radilo o naročito teškim povredama zakona, koje su ujedno imale značenje povrede temeljnog ljudskog prava na slobodu. Za razliku od toga, u ovoj Odluci Ustavni sud mijenja pristup te u predmetu u kojem utvrđuje da je rješenje o određivanju pritvora zakonito postavlja nove dodatne kriterije za ustavnost pritvora te zaključuje da, zbog neispunjavanja tih dodatnih kriterija, pritvor koji je zakonit nije ujedno i ustavan. Smatram da okolnosti ovoga slučaja ni po čemu nisu takve da opravdavaju opisanu promjenu pristupa Ustavnog suda u pred­metima u svezi s pritvorom. U ovom predmetu postupak se vodi radi utvrđivanja kaznene odgovornosti podnositelja ustavne tužbe za četiri kvalificirana oblika kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlasti. Optuženik je pritvoren
  139. svibnja
  140. godine. Nakon pravomoćnosti optužnice (kojom je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela) glavna rasprava je otpočela
  141. studenoga
  142. godine. Tijekom glavne rasprave, a na prijedlog odbrane,
  143. ožujka
  144. određeno je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Na ročištu za glavnu raspravu održanom
  145. rujna
  146. na zahtjev vještaka odobren je dodatni rok od 50 dana za provođenje vještačenja. Temeljem odredbe članka
  147. stavka
  148. ZKP vijeće Županijskog suda u Osijeku je nakon proteka dva mje­se­ca od prethodnog određivanja pritvora, postupajući po služ­benoj dužnosti, ispitalo postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora. U obrazloženju rješenja kojim je odlučeno o produljenju pritvora utvrđeno je da i dalje postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kvalificirana kaznena djela zloupotrebe položaja i ovlasti te da iznos nepripadne imovinske koristi za koji se tereti višestruko premašuje iznos koji se smatra znatnom imovinskom koristi, te da ta okolnost predstavlja osobito tešku okolnost za određivanje pritvora temeljem odredbe članka
  149. stavka
  150. točke
  151. ZKP-a. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja Vrhovnog suda navedeno je da opis kriminalnih aktivnosti većeg opsega koje su stavljene optuženiku na teret optužnicom te značajan stupanj ugrožavanja zaštićenih dobara, kao i visina ostvarene protupravne imovinske koristi u ukupnom iznosu od preko 64 milijuna kuna, značajno nadilaze osnovna obilježja kaznenog djela, pa je ocjena Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi i nadalje o onim posebno teškim okolnostima djela zbog kojih je neophodno i opravdano odrediti mjeru pritvora iz članka
  152. stavka
  153. točke
  154. ZKP. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da se iz prihvaćanja dokaznog prijedloga obrane za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ne može izvesti zaključak da je dosadašnji tijek postupka doveo u pitanje postojanje kaznenog djela i ispravnost pravne kvalifikacije, kao i visinu nepripadne imovinske koristi. Vrhovni sud je ujedno ocijenio da bi se prihvaćanjem takvog stava ustvari prejudicirao zaključak o rezultatima dokaznog postupka. Smatram da su navedena obrazloženja rješenja o određivanju pritvora bila potpuno dostatna i logična, na zakonu utemeljena i usklađena sa sudskom praksom redovnih sudova i Ustavnog suda u svezi s određivanjem pritvora te da nisu postojali razlozi za njihovo ukidanje. Pritvor je u ovom slučaju bio u granicama najdužega dopuštenog trajanja određenog člankom
  155. ZKP-a, a ništa nije ukazivalo da pri određivanju pritvora sudovi nisu postupali u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, odnosno da je na bilo koji način povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku. Međutim, usprkos takvim okolnostima ovog slučaja Odlu­kom se utvrđuju novi standardi pri odlučivanju o ustavnosti rješenja o pritvoru. Tako se na kraju točke
  156. obrazloženja Odluke traži od suda da »podrobno obrazloži relevantne i dostatne razloge na temelju kojih se svako daljnje produljenje pritvora može ocijeniti opravdanim i nužnim«. U posljednjem odjeljku točke
  157. obrazloženja izražava se stav da Ustav, Europska konvencija i ZKP sadrže jamstva pritvorenoj osobi da će »kazneni postupak protiv nje trajati najkraće moguće vrijeme«. U istom odjeljku obrazloženja utvrđuje se i »dužnost suda da pri odlučivanju o produljenju pritvora ocjenjuje razumnost dotadašnje duljine tra­ja­nja pritvora u odnosu na dotadašnju duljinu trajanja kaznenog postupka, odnosno na radnje koje su dotada u postupku provedene«. U prvom odjeljku točke
  158. obrazloženja utvrđuje se da osporavana rješenja »ne sadrže dostatno obrazložene razloge za ocjenu opravdanosti određivanja daljnjeg produljenja pritvora u konkretnom slučaju«. U istoj točki Obrazloženja konstatira se da su osporavana rješenja u »formalnopravnom smislu« zakonita (treći i šesti odjeljak točke
  159. obrazloženja), međutim, usprkos tome zbog »proteka vremena tijekom kojeg je podnositelj u pritvoru, okolnosti konkretnog slučaja, radnje koje su do sada provedene u kaznenom postupku i zahtjeve što ih pred nadležne sudove koji odlučuju o produljenju pritvora postavljaju mjerodavne odredbe Ustava, Europske konvencije i ZKP-a, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi propustili postupiti s osobitom pažnjom u posljednjem postupku ispitivanja osnovanosti produljenja pritvora«. U osmom odjeljku točke
  160. obrazloženja Odluke sudovima se nameće obveza da obrazlože »postojanje nekoga određenoga javnog (općeg) interesa čija bi zaštita, zbog važnosti i značenja, prevag­nula nad ustavnim načelom nepovredivosti slobode podnositelja, a što bi iznimno moglo opravdati zakonsku mjeru daljnjeg produljenja pritvora«. Pored toga, u jedanaestom odjeljku točke
  161. obrazlaže se ukidanje osporenih rješenja propustom sudova da obrazlože nemogućnost ostvarenja svrhe pritvora primjenom neke druge mjere. Konačno, u dvanaestom odjeljku točke
  162. ocijenjeno je da u osporenim rješenjima »nisu navedeni ni obrazloženi relevantni razlozi koji bi bili dostatni za ocjenu da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom
  163. u vezi s člancima
  164. stavkom
  165. i
  166. stavkom
  167. Ustava.«. Iz svega ovoga može se zaključiti da je ovom Odlukom pritvor ukinut stoga što rješenje o njegovom određivanju nije bilo dostatno obrazloženo. Pri tome se u svezi s obrazloženjem sada postavljaju novi zahtjevi. Naime, nakon ove odluke Ustavnog suda pritvor mora biti podrobno obrazložen, u obrazloženju se mora naznačiti javni interes kojim se opravdava određivanje pritvora u odnosu na ustavnu presumpciju nevinosti i jamstvo osobne slobode. Mora se obrazložiti zašto istu svrhu nije moguće ostvariti nekom drugom, blažom, mjerom (traži se obrazloženje razmjernosti pritvora u odnosu na druge mjere kojima se može postići ista svrha). Traži se da se određivanje pritvora ocijeni u odnosu na radnje koje su dotada u postupku provedene. Umjesto u praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava široko primijenjenog standarda suđenja u »razumnom roku« uvodi se, kada je okrivljenik u pritvoru, standard suđenja u »najkraćem mogućem roku«. Pored toga što se postavljaju novi zahtjevi u odnosu na razloge za određivanje pritvora i obrazlaganje tih razloga, posebno spornim smatram zahtjev da se primjena mjere pritvora određuje s obzirom na »radnje koje su do tada u postupku provedene«. Time se, kao što je to i u ovom slučaju (u svezi s određivanjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja), značajno utječe na pra­vo raspravnog suda da odredi kada će i koje dokaze izvesti i slobodu ocjene tih dokaza. Pored toga, prema tom bi standardu i Ustavni sud pri ocjeni ustavnosti rješenja o određivanju pritvora u svakom slučaju morao utvrđivati koje su radnje provedene u kaznenom postupku i je li s obzirom na te radnje opravdano određivanje pritvora. Smatram da takav pristup značajno odstupa od zadaće Ustavnog suda kao »čuvara« ustavnosti, zakonitosti i temeljnih ljudskih prava. Uvođenjem navedenih novih standarda umanjuje se, po mojem mišljenju, pravna izvjesnost i sigurnost pri određivanju za ljudska prava posebno značajne mjere pritvora. Zanemaruje se činjenica da je načelo razmjernosti sadržano u odredbama ZKP-a (npr. u općim odredbama o pritvoru iz članka
  168. ZKP-a, ali i zakonskim odredbama o najdužem trajanju pritvora sadržanim u članku
  169. ZKP-a). Neosnovanim smatram i obrazlaganje ove Odluke praksom Europskog suda za ljudska prava. Vodeći računa o stadiju postupka (glavna rasprava), razlogu zbog kojeg je ona odgođena (provođenje vještačenja na prijedlog okrivljenika), ukupno trajanje pritvora (16 mjeseci), težinu djela zbog kojeg se postupak provodi i druge okolnosti ovog slučaja, mislim da u praksi Europskog suda nije moguće naći uporište za ovu Odluku. S obzirom da okolnosti predmetnog slučaja, po mojem mišljenju, ni po čemu nisu ukazivale na potrebu usvajanja ustavne tužbe i navedene bitne promjene pristupa Ustavnog suda u pred­metima u svezi sa zaštitom ljudskih prava eventualno po­vrije­đenih sudskim rješenjima o određivanju pritvora, protivim se izreci i obrazloženju ove Odluke i prilažem ovo izdvojeno mi­šlje­nje. Zagreb,
  170. listopada
  171. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Željko Potočnjak, v. r. Odluka, NN 141/2004-2507 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 141/2004 Broj dokumenta u izdanju: 2507 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 13.10.
  172. ELI: /eli/sluzbeni/2004/141/2507 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  173. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.