← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2544/2003 od 20. prosinca 2004.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2544/2003 od

  1. prosinca
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2544/2003 od
  3. prosinca
  4. NN 6/2005 (12.1.2005.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2544/2003 od
  5. prosinca
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 108 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom G. P., koje­g zastupa g. dr. sc. L. D., na sjednici održanoj
  7. prosinca
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. G. P. (u da­lj­njem tekstu: podnosite­lj) podnio je ustavnu tužbu protiv presude Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4104/2000-6 od
  10. ve­ljače
  11. godine, kojom je u upravnom sporu djelomično uvažena tužba podnosite­lja na način da je Uprav­ni sud poništio rješe­nje Istarske županije, Upravnog odjela za lokalnu samoupravu i upravu, klasa: UP/II-363-03/99-01/80, urbroj: 2163/01-09-99-2 od
  12. ožujka
  13. godine (u da­lj­njem tekstu: drugostupa­njsko rješe­nje), u dijelu u kojemu se predmet vraća tijelu prvog stup­nja na ponovni postupak. U preostalom dijelu Upravni sud odbio je tužbu podnosite­lja i potvrdio zakonitost osporenoga drugostupa­njskog rješe­nja. Drugostupa­njskim rješe­njem određeno je da se poništava rješe­nje Upravnog odjela za prostorno uređe­nje, zaštitu okoliša, pripremu zem­ljišta i izgrad­nju komunalnih i drugih objekata G. P. klasa: UP/I-944-09/96-02/3325, urbroj: 2168/01-02-99-4 od
  14. listopada
  15. godine i predmet vraća tijelu prvog stup­nja na ponovni postupak. Prvostupa­njskim rješe­njem nadležno upravno tijelo G. P. odredilo je visinu komunalnog doprinosa M. Ć. P., D. 3, vlasnici nekretnine k.č.br. 4969/42 u k.o. P., u iznosu od 35.701,94 kn za površinu od 210,00 m˛, odonsno 131,41 m˛, pri čemu se visina komunalnog doprinosa sastojala od doprinosa za izgrad­nju objekata i uređaja sekundarnog sustava javnih površina sa suvremenim zastorom i od doprinosa za izgrad­nju objekata i uređaja sekundarnog sustava javnih površina sa suvremenim zastorom i odvod­nje atmosferskih voda te javne rasvjete.
  16. Podnosite­lj ustavne tužbe smatra da su mu osporenom presudom Upravnog suda povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima
  17. i
  18. Ustava te da mu je povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu, koja je uređena člancima
  19. do
  20. Ustava. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi navodi da je osporenom presudom uskraćeno pravo jedinici lokalne samouprave da, u skladu s odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/
  21. i 82/04.), ostvari prihod s osnove komunalnog doprinosa u za to propisanom postupku. »Na taj način onemogućuje se financira­nje izgrad­nje objekata komunalne infrastrukture za što postoji opći interes građana utvrđen programima grad­nje jedinice lokalne samouprave. Samim time onemogućuje se obav­lja­nje poslova iz lokalnog djelokruga jedinice lokalne samouprave, kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana – uređe­nje nase­lja, što pred­stav­lja jedno od teme­ljnih interesa građana, koje ostvaruju kroz djelatnost jedinice lokalne samouprave. Ukoliko jedinica lokalne samouprave nije u mogućnosti obav­ljati poslove od interesa građana, koji su joj povjereni teme­ljem Ustava i zakona, upitan je i razlog ­njihovog postoja­nja, a samim time upitno je da li će gra­đani biti u mogućnosti ostvariti svoje interese koje sada mogu ostvarivati putem jedinica lokalne samouprave«, ističe podnositelj. Podnosite­lj navodi da je prvostupa­njsko rješe­nje, koje je upravno tijelo drugog stup­nja poništilo, a Upravni sud takvo drugostupa­njsko rješe­nje utvrdio zakonitim, doneseno teme­ljem članaka
  22. i
  23. Zakona o komunalnom gospodarstvu i teme­ljem članka
  24. Odluke o komunalnim doprinosima (»Službeni glasnik Grada Pule«, broj 6/97., 7/97., 14/
  25. i 1/
  26. – u da­lj­njem tekstu: Odluka). Podnosite­lj smatra da članak
  27. Odluke »u svakom slučaju predstav­lja osnov za obračun komunalnog doprinosa«, a koju Odluku Upravni sud, prema ­nje­govom miš­lje­nju, nije uzeo u obzir. Podnosite­lj također smatra da, sukladno članku
  28. stavku
  29. Ustava, vlasništvo obvezuje, što znači da su nosite­lji vlasničkih prava i ­njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru, a jedinica lokalne samouprave pribav­ljenim sredstvima izgrađuje objekte komunalne infrastrukture, koji predstav­ljaju opće dobro. U ustavnoj tužbi podnosite­lj se poziva i na ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom, propisano člankom
  30. stavkom
  31. Ustava, ističući da »onemogućava­njem naplate povećanog BRP-a objekta, odnosno povećane razine komunalne oprem­ljenosti osobama kojima je plaća­nje komunalija određeno Zakonom o komunalnim djelatnostima (»Narodne novine«, broj 15/79., 18/
  32. i 26/93.), a kojima teme­ljem navedenog propisa to više nije u mogućnosti utvrditi (dijelom i radi zastare potraživa­nja), ostali građani dolaze u neravnopravan položaj u odnosu na navedene« jer su poto­nji dužni to poveća­nje platiti u skladu s odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu. Podnosite­lj na kraju ističe da se u osporenoj presudi Upravni sud upustio u »dava­nje miš­lje­nja o odredbama članaka
  33. i
  34. Zakona o komunalnom gospodarstvu«, što može rezultirati zahtjevima za povrat uplaćenih iznosa komunalnog doprinosa osoba koje su teme­ljem istovjetnih rješe­nja platili komunalni doprinos, pozivajući se pri tome na odredbe članka
  35. Zakona o općem upravnom postupku. Tumače­nje odredbe pojedinog propisa, u skladu s pozitivnim propisima, može uraditi samo ­nje­gov donosite­lj – zakonodavac«, ističe podnosite­lj. Slijedom navedenog, podnosite­lj predlaže ukida­nje osporene presude Upravnog suda koje bi moglo »predstav­ljati praksu Uprav­nog suda prilikom rješava­nja sličnih predmeta u upravnosudskom postupku«. Ustavna tužba nije osnovana.
  36. Članak
  37. stavak
  38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/
  39. – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), propisuje: Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti (…), kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama (…) povrijeđeno (…) Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova ne­go poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda zajamčenih Ustavom, odnosno radi zaštite ustavnog prava na lokalnu i podru­čnu (re­gionalnu) samoupravu. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pruža­nja ustavnosudske zaštite, na teme­lju či­njeničnog sta­nja utvrđenog u postupku u kojemu je donesena osporena odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama podnosite­lja došlo do ustavno nedo­puštenog posiza­nja u ­nje­gova ­ljudska prava i teme­ljne slobode zajamčene Ustavom, odnosno u ­nje­govo ustavno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu.
  40. Či­njenice važne za ustavnosudski postupak, utvrđene u postupku pred nadležnim upravnim tijelom i sadržane u spisu predmeta, su s­ljedeće: – između Samoupravne interesne zajednice za stambenu oblast i komunalne djelatnosti općine Pula (u da­lj­njem tekstu: bivši SIZ) i stambene zadruge »U«, kao investitora, sklop­ljen je
  41. trav­nja
  42. godine Ugovor o financira­nju izgrad­nje komunalnih objekata i uređaja, u kojemu je utvrđeno da investitor ima na području individualne stambene izgrad­nje 81 objekat (između kojih i nekretninu na k.č.br. 4969/42 u k.o. P.) te da će za izgrad­nju komunalnih objekata investitor platiti obvezu po objektu u određenom iznosu, pri čemu je bivši SIZ dostavio specifikaciju radova za komunalno oprema­nje dijela nase­lja »Veruda-Porat«; – investitor je dana
  43. ožujka
  44. sklopio s M. Ć., članom zadruge, ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a dana
  45. ve­ljače
  46. ugovor o prijenosu prava vlasništva izgrađenog objekta na k.č.br. 4969/42 u k.o. P., na teme­lju koje­g je M. Ć. ishodila upis prava vlasništva na nekretnini u zem­ljišne k­njige; – pravi s­ljednik bivše­g SIZ-a je G. P., podnosite­lj ustavne tužbe; – prvostupa­njskim rješe­njem nadležnog upravnog tijela G. P. utvrđena je obveza M. Ć. na plaća­nje komunalnog doprinosa u određenom iznosu uslijed poveća­nja BRP-a objekta i poveća­nja komunalne oprem­ljenosti nase­lja Veruda – Porat, s obrazlože­njem da je »očevidom na licu mjesta utvrđeno da stvarno izgrađena bruto razvijena površina predmetne građevine iznosi 341,44 m˛. Kako je već navedeno uvidom u ugovor utvrđeno je da su plaćeni komunalni doprinosi za izgrad­nju objekata i uređaja sekundarnog sustava javnih površina bez suvremenog zastora i odvod­nju atmosferskih voda te javnu rasvjetu za BRP-u od 210,00 m˛, ali nisu plaćeni za izgrad­nju objekata i uređaja sekundarnog sustava javnih površina sa suvremenim zastorom, niti su plaćeni za razliku izgrađene bruto razvijene površine od 131,44 m˛ za izgrad­nju objekta i uređaja sekundarnog sustava javnih površina sa suvremenim zastorom i odvod­nje atmosferskih voda te javne rasvjete«; – M. Ć. je protiv prvostupa­njskog rješe­nja podnijela žalbu, navodeći da su rokovi za plaća­nje potraživa­nja po navedenom rješe­nju istekli i stav­lja prigovor zastare, – rješavajući o žalbi, upravno tijelo drugog stup­nja poništilo je prvostupa­njsko rješe­nje i predmet vratilo tijelu prvog stup­nja na ponovni postupak, s obrazlože­njem da obveza žalite­ljice nije mogla biti određena primjenom Zakona o komunalnom gospodarstvu jer »obveza plaća­nja nastaje prije početka građe­nja, u skladu s odredbama članaka
  47. i
  48. Zakona o komunalnoj djelatnosti«, koji je bio na pravnoj snazi prije Zakona o komunalnom gospodarstvu; – provodeći sudsku kontrolu zakonitosti osporenog drugo­stupa­njskog rješe­nja, Upravni sud Republike Hrvatske potvrdio je zakonitost drugostupa­njskog rješe­nja, osim u dijelu u kojem je tijelo drugog stup­nja predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazlože­nju presude Upravni sud je, između ostaloga, naveo i svoje pravno shvaća­nje, o primjeni članaka
  49. i
  50. Zakona o komunalnom gospodarstvu, utvrđujući da se oni odnose na sve investitore za koje je obveza plaća­nja komunalnog doprinosa bila propisana prije stupa­nja na snagu tog zakona, ali nije bila utvrđena. Budući da je, u konkretnom slučaju, obveza plaća­nja komunalnog doprinosa za spornu nekretninu utvrđena Ugovorom o financira­nju izgrad­nje komunalnih objekata i uređaja od
  51. trav­nja
  52. godine u skladu s člancima
  53. i
  54. Zakona o komunalnoj djelatnosti, to se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe članaka
  55. i
  56. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Nada­lje, Upravni sud je utvrdio da okolnost što eventualno nisu ispoštovane sve odredbe spomenutog Ugovora, koji upućuje i na obvezu sklapa­nja posebnog ugovora za troškove koje su dužni financirati članovi zadruge (zadrugari), nema i ne može imati za pos­ljedicu utvrđiva­nje obveze plaća­nja tih troškova u upravnom postupku, već je to stvar ugovornih odnosa između podnosite­lja ustavne tužbe i zadrugara, za čije je rješava­nje u slučaju spora između stranaka nadležan sud. Slijedom navedenog, Upravni sud nalazi da upravno tijelo drugog stup­nja nije pravilno postupilo kad je, nakon što je poništilo prvostupa­njsko rješe­nje, vratilo predmet na ponovni postupak. Stoga je u tom dijelu Uprav­ni sud poništio osporeno drugostupa­njsko rješe­nje.
  57. Nadležno upravno tijelo G. P. zasnovalo je prvostupa­njsko rješe­nje na članku
  58. stavku
  59. Zakona o komunalnom gospodarstvu i na članku
  60. stavku
  61. Odluke o komunalnim doprinosima G. P. Članak
  62. Zakona o komunalnom gospodarstvu glasi:

(1)Komunalni doprinos plaća vlasnik građevinske čestice.
(2)Obveznik plaća­nja komunalnog doprinosa koji ruši ili rekonstruira postojeći objekt već prik­ljučen na komunalnu infrastrukturu obvezan je sudjelovati u financira­nju građe­nja objekata i uređaja komunalne infrastrukture razmjerno poveća­nju površine građevine u odnosu na prijaš­nju građevinu.
(3)Komunalni doprinos je prihod proračuna jedinice lokalne samouprave. Članak
  1. i stavak
  2. Odluke sadrži prijelaznu i završnu odredbu koja glasi: Vlasnik građevinske čestice, koji je do početka primjene ove Odluke izgradio građevinu, odnosno srušio ili rekonstruirao postojeći objekt već prik­ljučen na komunalnu infrastrukturu ili ishodovao građevnu dozvolu, te sudjelovao u financira­nju izgrad­nje objekta i uređaja komunalne infrastrukture za nižu razinu komunalne oprem­ljenosti ili ma­nju bruto razvijenu površinu objekta od stvarne, dužan je, razmjerno razlici u razini komunalne oprem­ljenosti, odnosno bruto razvijenoj površini objekta, platiti komunalne doprinose prema odredbama ove Odluke.
  3. Ocje­njujući razloge ustavne tužbe sa stajališta ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom, propisanog člankom
  4. stavkom
  5. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da podnosite­lju ustavne tužbe u konkretnom slučaju to ustavno jamstvo nije povrijeđeno. Navedeno ustavno jamstvo bilo bi povrijeđeno ako sud ne bi uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan ili bi mjerodavan propis na grubi način bio pogrešno shvaćen, a što bi moglo izazvati sum­nju da je osporena presuda donesena samovo­ljno, te ako bi sud bez ikakvih ili va­ljanih razloga odstupio od usta­ljene sudske prakse. Upravni sud je utvrdio da je drugostupa­njsko rješe­nje nadležnog upravnog tijela uteme­ljeno na odredbama mjerodavnih zakona koji su bili na snazi u vrijeme relevantno za konkretan slučaj, a razloge za takvo presuđenje u osporenoj presudi podrobno je obrazložio. Ustavni sud, stoga, utvrđuje da je osporena presuda Upravnog suda uteme­ljena na odredbama mjerodavnih zakona jer se propisi, na kojima je nadležno upravno tijelo prvog stup­nja uteme­ljilo poništeno rješe­nje (točka
  6. obrazlože­nja ove odluke), nisu mogli primijeniti na konkretnu pravnu situaciju M. Ć. Prema tome, ni či­njenica da Upravni sud u svojoj presudi ne spomi­nje Odluku o komunalnim doprinosima G. P., na kojoj se teme­ljilo poništeno rješe­nje upravnog tijela prvog stup­nja, a koju či­njenicu podnosite­lj ističe u ustavnoj tužbi kao spornu, nije razlog zbog koje­g bi u konkretnom slučaju moglo biti povri­jeđeno ustavno jamstvo jednakosti podnosite­lja pred zakonom. S druge strane, navode podnosite­lja da ponište­njem rješe­nja nadležnog upravnog tijela prvog stup­nja ostali građani dolaze u neravnopravan položaj u odnosu na osobe kojima je plaća­nje »komunalija« određeno Zakonom o komunalnim djelatnostima (»Narodne novine«, broj 15/79., 18/
  7. i 26/93.), a koju obvezu tim osobama jedinica lokalne samouprave više nije u mogućnosti utvrditi (dijelom i radi zastare potraživa­nja), među kojima je i M. Ć., Ustavni sud nije razmatrao u ovom ustavnosudskom postupku. Navedena či­njenica, naime, ne dovodi ni do kakve povrede podnosite­ljevog ustavnog prava na jednakost pred zakonom, a eventualno postoja­nje nejednakosti među građanima, uzrokovano promjenom zakonskog uređe­nja u određenom pravnom području, Ustavni sud nadležan je ocje­njivati u ustavnosudskom postupku apstraktne kontrole ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa.
  8. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe i povredu odredbe članka
  9. stavka
  10. Ustava. Člankom
  11. stavkom
  12. Ustava propisano je da vlasništvo obvezuje te da su nosite­lj vlasničkog prava i ­njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. Tom je odredbom Ustava propisana tzv. vlasnička garancija kojom se izražava socijalna funkcija vlasništva. Vlasnička garancija po pravnoj naravi predstav­lja ustavnu obvezu onih na koje se odnosi (vlasnika), a ne pravo podnosite­lja koje bi se moglo štititi u postupku pokrenutom ustav­nom tužbom. Sukladno tome, ni ostale odredbe članka
  13. Ustava ne bi mogle biti mjerodavne za konkretan slučaj jer se u postupcima, koji su prethodili ustavnosudskom, nije odlučivalo o eventualnoj povredi vlasničkih i nas­ljednih prava podnosite­lja ustavne tužbe.
  14. Podnosite­lj takđer u ustavnoj tužbi ističe i povredu prava na lokalnu samoupravu, koja je uređena člancima
  15. do
  16. Ustava. Ustavni sud utvrđuje da je podnosite­lj jedinica lokalne samouprave iz članka
  17. stavka
  18. Ustava. Podnosite­lj, koje­g u ovom ustavnosudskom postupku zastupa ­nje­gov zakonski zastupnik (gradonačelnik) stoga je ovlašten podnijeti ustavnu tužbu teme­ljem članka
  19. stavka
  20. Ustavnog zakona ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne ili javne vlasti povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu. To stoga što se pravo građana na samoupravu ostvaruje i preko lokalnih predstavničkih tijela koja su sastav­ljena od članova izabranih na slobodnim ili tajnim izborima na teme­lju neposrednoga, jednakoga i opće­ga biračkog prava (članak
  21. stavak
  22. Ustava). Odredbe Ustava mjerodavne za konkretan slučaj glase: Članak
  23. U obav­lja­nju poslova iz svoje­g djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (re­gionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela. Članak
  24. Jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave imaju pravo na vlastite prihode kojima slobodno raspolažu u obav­lja­nju poslova iz svoje­g djelokruga. Prihodi jedinica lokalne i područne (re­gionalne) samouprave moraju biti razmjerni ­njihovim ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom. Osporenom presudom Upravnog suda nisu povrijeđene odred­be članaka
  25. i
  26. Ustava. Nadležno tijelo državne uprave i Upravni sud nisu prekoračili granice svojih ovlasti u nadzoru ustavnosti i zakonitosti pojedinačnog akta (prvostupa­njskog rješe­nja) koje je donijelo nadležno upravno tijelo G. P. Presudom Upravnog suda, s druge strane, nije ni na koji način neustavno ograničeno ili ukinuto pravo podnosite­lja na vlastite prihode. Ustavni sud utvrđuje da prihodi podnosite­lja, kao jedinice lokalne samouprave, silom odredbe članka
  27. stavka
  28. Ustava, moraju biti razmjerni ­nje­govim ovlastima, predviđenim Ustavom i zakonom. Stoga nije osnovano poziva­nje podnosite­lja na povredu ­nje­gova ustavnog prava na lokalnu samoupravu u situaciji kad su nadležno upravno tijelo, odnosno Upravni sud utvrdili nezakonitost u stjeca­nju prihoda podnosite­lja, na način da je podnosite­lj donio pojedinačni akt određujući građaninu obvezu plaća­nja komunalnog doprinosa, kao prihoda proračuna podnosite­lja, a taj akt nije u skladu s mjerodavnim zakonom.
  29. Slijedom iznijetog, ne našavši povrede u ustavnoj tužbi navedenih ustavnih prava, teme­ljem odredaba članaka
  30. i
  31. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
  32. Odluka o objavi teme­lji se na odredbi članka
  33. Ustavnog zakona. Klasa: U-III-2544/2003 Zagreb,
  34. prosinca
  35. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 6/2005-108 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 6/2005 Broj dokumenta u izdanju: 108 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 12.1.
  36. ELI: /eli/sluzbeni/2005/6/108 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  37. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.