← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-918/2004 od 2. veljače 2005.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-918/2004 od

  1. veljače
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-918/2004 od
  3. veljače
  4. NN 26/2005 (23.2.2005.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-918/2004 od
  5. veljače
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 468 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom J. i D. K. iz Z., koje zastupa D. R., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj
  7. veljače
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-1516/03-2 od
  9. siječnja
  10. godine i presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-761/00 od
  11. listopada
  12. godine, u dijelu koji se odnosi na ugovor o prodaji stana, broj: Su-004920/93 sklopljen dana
  13. ožujka
  14. godine između Grada Zagreba, kao prodavatelja i J. i D. K., kao kupaca, površine 109,11 m2, koji se nalazi u zgradi u Z. III. Predmet se u navedenom dijelu vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu. IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  15. Ustavna tužba podnesena je protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-1516/03-2 od
  16. siječnja
  17. godine, kojima je odbijena žalba podnositelja (između ostalih tuženika) i potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-761/00 od
  18. listopada
  19. godine. Navedenom presudom utvrđeno je da je (između ostalih) ništav ugovor o kupoprodaji stana u stambenom objektu u Z., sklopljen između Grada Zagreba, kao prodavatelja i podnositelja kao kupca dana
  20. ožujka
  21. godine.
  22. Iz ustavne tužbe podnositelja može se zaključiti da smatraju kako su navedenim presudama u odnosu na njihov ugovor o prodaji stana povrijeđene ustavne odredbe članka
  23. stavka
  24. i
  25. stavka
  26. Ustava Republike Hrvatske. U ustavnoj tužbi navode da smatraju kako je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na njihov stan. Smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da je sporni stan u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio obuhvaćen zabranom raspolaganja na temelju Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine«, broj 53/90., u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani). Smatraju da je njihov ugovor o prodaji, sklopljen dana
  27. ožujka
  28. godine, zakonito sklopljen prije nego je za spornu zgradu u kojoj se nalazi taj stan uvedena zabrana raspolaganja Zakonom o dopuni Zakona o zabrani (»Narodne novine«, broj 70/93., stupio na snagu
  29. srpnja
  30. godine), koji u članku
  31. propisuje da se u osnovnom tekstu Zakona o zabrani, u članku
  32. iza stavka 1, dodaje novi stavak 2., koji glasi: Zabrana iz članka
  33. stavka
  34. ovoga Zakona odnosi se i na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena. Sukladno navedenom, predlažu ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje nadležnom sudu. Ustavna tužba je osnovana.
  35. Prema odredbi članka
  36. stavka
  37. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  38. i 49/
  39. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do nedo­puštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  40. Općinski sud u Zagrebu, u dijelu obrazloženja osporene presude koji se odnosi na sporni ugovor o prodaji navodi da je u vrijeme sklapanja istoga na snazi bio Zakon o zabrani. Uvidom u izvod presude, broj: Vkr-2583/50 vidljivo je da je M. V. (prijašnja vlasnica) proglašena krivom zbog krivičnog djela iz članka
  41. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i to na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 18 mjeseci, kao i na konfiskaciju cjelokupne imovine. Taj Sud utvrđuje da se Zakonom o zabrani, između ostaloga, zabranjuje pravni promet i nekretninama koje su konfiscirane na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od
  42. lipnja
  43. (»Službeni list FNRJ«, broj 61/46.), te kako je sporna zgrada konfisicirana na temelju upravo tog Zakona, zabrana raspolaganja se odnosila i na sporni stan. Kako je odredbom članka
  44. Zakona o zabrani propisano da je pravni posao sklopljen protivno odredbama navedenog Zakona ništav, to je stoga, taj Sud navedeni ugovor oglasio ništavim u smislu odredbe članka
  45. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91.). Županijski sud u Zagrebu, rješavajući o žalbi podnositelja, navodi kako je prvostupanjski sud pravilno usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na sporni stan, koji je u društveno vlasništvo prešao temeljem konfiskacije, te da je ugovor o prodaji od
  46. ožujka
  47. godine zaključen protivno članku
  48. Zakona o zabrani. Taj sud nadodaje: »Pritom, po ocjeni ovoga suda, nije od značaja da je Zakon o dopuni Zakona o zabrani stupio na snagu nakon što je zaključen navedeni ugovor. Taj Zakon nije argument za tvrdnju da je tek njime zabranjen prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretnina koje su u društveno vlasništvo prešle konfiskacijom. Tim Zakonom dodan je u Zakon o zabrani novi stavak
  49. u članak 1., koji propisuje da se zabrana odnosi na sve odluke o konfiskaciji (...). Nije, dakle, riječ niti o izmjeni Zakona o zabrani, već samo o njegovoj dopuni (Zakon ima naziv »Zakon o dopuni Zakona...«, dakle, ne o izmjeni). Dopunjava se samo ono što je već bilo propisano. Bilo bi potpuno neprihvatljivo smatrati da je volja zakonodavca
  50. godine bila da se od zabrane izuzmu stanovi koji su nacionalizirani, a ne i oni koji su konfiscirani. Dakle, Zakonom o dopuni Zakona o zabrani iz
  51. godine samo je objašnjeno i jasnije propisano ono što je u suštini već bilo propisano Zakonom o zabrani i bez te dopune.«
  52. Uvidom u spis predmeta i obrazloženje osporenih odluka, Ustavni sud utvrđuje da je pravno stajalište izraženo u navedenim presudama pogrešno. U razrješenju spornog odnosa valja krenuti od navedenih zakonskih odredbi Zakona o zabrani, ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u presudi broj: Rev-672/96 od
  53. travnja
  54. godine.
  55. U konkretnom slučaju, sporna nekretnina oduzeta je prijašnjoj vlasnici M. V. na temelju odluke u kaznenom postupku koji je proveo Vojni sud Komande zagrebačkoga vojnog područja dana
  56. siječnja
  57. godine, broj: K-8/
  58. U njemu kazna konfiskacije imovine nije bila izrečena na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije od
  59. lipnja
  60. (objavljen u »Službenom listu FNRJ«, broj 61 dana
  61. srpnja
  62. godine), jer je kazna izrečena prije stupanja na snagu tog Zakona (sukladno svom članku
  63. taj je Zakon stupio na snagu osmog dana od dana objave, dakle
  64. kolovoza
  65. godine). Kako Zakon o zabrani u svom članku
  66. stavku
  67. taksativno navodi samo Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od
  68. lipnja
  69. godine, koji je stupio na snagu
  70. kolovoza
  71. godine, te kako je sporna nekretnina oduzeta konfiskacijom
  72. siječnja
  73. godine, ista nije bila pod zabranom raspolaganja u vrijeme sklapanja spornog ugovora dana
  74. ožujka
  75. godine. Zabrana raspolaganja za spornu nekretninu uvedena je
  76. srpnja
  77. godine stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o zabrani, što znači da je ugovor o prodaji od
  78. ožujka
  79. godine u trenutku sklapanja bio valjan. Pri tome, Ustavni sud utvrđuje da je pogrešno naprijed citirano pravno stajalište Županijskog suda u Zagrebu, jer je Zakon o dopunama Zakona o zabrani novi zakon kojim se uvodi novi krug nekretnina za koje vrijedi zabrana raspolaganja i to od dana njegovog stupanja na snagu. Tim se Zakonom ne daje objašnjenje postojećeg Zakona o zabrani, te se ni u kojem slučaju ne može smatrati da je Zakon o dopunama zakona o zabrani stupio na snagu na isti dan kada i Zakon o zabrani.
  80. Dakle, ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
  81. stavka
  82. Ustava, Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom. Naime, sudovi su odstupili od ustaljene sudske prakse u sličnim postupcima, a da pri tome za svoje stajalište, kako je naprijed navedeno, nisu dali valjane razloge, tako da se dijelom osporene presude mogu smatrati arbitrarnima.
  83. Na naprijed opisani način povrijeđeno je i ustavno jamstvo vlasništva propisano odredbom članka
  84. stavka
  85. Ustava. Sudo­vi su pogrešno i arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava na konkretan slučaj, čime je pravo vlasništva podnositelja na spornom stanu nezakonito bilo dovedeno u pitanje.
  86. Slijedom navedenog, temeljem članaka
  87. i
  88. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci. Odluka o objavi ove Odluke temelji se na odredbama članka
  89. Ustavnog zakona. Broj: U-III-918/2004 Zagreb,
  90. veljače
  91. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 26/2005-468 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 26/2005 Broj dokumenta u izdanju: 468 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 23.2.
  92. ELI: /eli/sluzbeni/2005/26/468 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  93. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.