← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-33/2003 od 13. travnja 2005.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-33/2003 od

  1. travnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-33/2003 od
  3. travnja
  4. NN 60/2005 (11.5.2005.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-33/2003 od
  5. travnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1176 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. O. iz S., na sjednici održanoj
  7. travnja
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhov­nog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1151/01-2 od
  10. srpnja
  11. godine, kojom je odbijena revizija podnositelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-2062/00 od
  12. siječnja
  13. godine. Tom presudom djelomično je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj: P-190/97-31 od
  14. kolovoza
  15. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja, a preinačena je u dijelu kojim je dosuđena naknada zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za
  16. godinu na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija. U nepobijanom dijelu u odnosu na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za
  17. godinu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku I.K. »G.« d.d. S., da podnositelju isplati na ime naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za
  18. godinu iznos od 2.515,53 kn i za
  19. godinu iznos od 3.192,22 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu mjesečne nak­nade plaće za razdoblje od
  20. svibnja
  21. do srpnja
  22. godine u ukupnom iznosu od 80.738,58 kn, te zahtjev za isplatu daljnjih iznosa za svaki mjesec u iznosu od 2.070,22 kn do okončanja radnog spora. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je podnositelj temeljem Ugovora o pružanju pravne pomoći sklopljenog s tuženikom
  23. rujna
  24. godine bio na faktičnom radu kod tuženika počevši od
  25. rujna
  26. godine, te zahtjev za priznanje prava iz radnog odnosa kroz to razdoblje.
  27. Podnositelj smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 15., 26., 29., 35., 54., 55.,
  28. i
  29. Ustava Republike Hrvatske, te da su povrijeđene odredbe članaka
  30. i
  31. Ustava. Podnositelj smatra povrijeđenima i odredbe članaka 6.,
  32. i
  33. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/
  34. – pročišćeni tekst, 8/
  35. – ispravak i 14/02.). U bitnome smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe članka
  36. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/
  37. i 30/04.), odnosno da je »izmislio potpuno novu odredbu za koju nema nikakve i nigdje osnove«. Ustavna tužba nije osnovana.
  38. Prvostupanjski sud je utvrdio da je podnositelj bio zaposlen u Općinskoj skupštini Slatina od
  39. srpnja
  40. do
  41. prosinca
  42. godine, u Poglavarstvu Općine Voćin od
  43. prosinca
  44. do
  45. kolovoza
  46. godne, te kod tuženika od
  47. kolovoza
  48. do
  49. svibnja
  50. godine, kada je tuženik izvanrednim otkazom, zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, podnositelju otkazao ugovor o radu od
  51. listopada
  52. godine (radni spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza vodi se kod istog suda pod brojem P-184/97). Sud je, na temelju iskaza podnositelja, utvrdio da podnositelj kao tajnik Općine Voćin nije koristio godišnji odmor za
  53. godinu, a tuženik nije dokazao da je podnositelju omogućio korištenje godišnjeg odmora za tu godinu. Također je utvrdio da tuženik nije omogućio podnositelju korištenje godišnjeg odmora za
  54. godinu. Stoga je ocijenio da je tuženik dužan platiti novčanu naknadu za nekorištenje godišnjeg odmora za
  55. i
  56. godinu. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev podnositelja da mu tuženik isplaćuje 1/2 plaće od dana izvanrednog otkaza do okončanja radnog spora, sukladno odredbi članka
  57. stavka
  58. Zakona o radu, kojom je propisano da ako poslodavac izvanredno otkazuje radni odnos zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, može radnika privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca. Sud je iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu zaključio da ona sadrži i nalog o suspenziji, no smatra da nisu ispunjene druge pretpostavke za primjenu navedene odredbe, konkretno protivljenje sindikalnog povjerenika izvanrednom otkazu ugovora o radu. Sud je, naime, utvrdio da se sindikalni povjerenik očitovao o namjeri tuženika da podnositelju izvanredno otkaže ugovor o radu, istaknuvši da nema primjedbi niti prijedloga. Osim toga, sud je utvrdio da je o istom zahtjevu podnositelja, kao o privremenoj mjeri, odlučivao u dva navrata sud u predmetu broj: P-184/97 (radni spor), pravomoćno odbivši podnositeljeve zahtjeve. U vezi s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem ugovora o pružanju pravne pomoći bio na faktičnom radu kod tuženika, sud je utvrdio da se tim ugovorom podnositelj obvezao zastupati i obavljati druge pravne poslove za tuženika uz pravo na isplatu nagrade prema odvjetničkoj tarifi za poslove zastupanja, a za obavljanje drugih poslova uz naknadu koju bi za obavljanje tih poslova imao radnik raspoređen na poslove rukovoditelja službe za pravno-kadrovske i opće poslove. Sud je, iz iskaza podnositelja, utvrdio da je podnositelj bio svjestan i znao je kakav ugovor zaključuje, a s obzirom na to da je u vrijeme sklapanja ugovora bio odvjetnik u Gračanici, s tuženikom nije ni mogao sklopiti ugovor o radu. Sud je ujedno utvrdio da je podnositelj od
  59. do
  60. bio upisan u imenik odvjetnika Bosne i Hercegovine. Drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je podnositelj bio u faktičnom radu kod tuženika od
  61. godine, i tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće temeljem članka
  62. stavka
  63. Zakona o radu. U vezi s ovim posljednjim, drugostupanjski sud ističe da se o takvom zahtjevu ne može odlučivati kao o samostalnom tužbenom zahtjevu, već se može odlučivati samo kao o privremenoj mjeri u parnici koja se vodi radi utvrđenja izvanrednog otkaza nedopuštenim, a koji zahtjev je podnositelj u dva navrata u tom postupku i podnosio. Međutim, drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91., 26/
  64. i 29/94.) kada je podnositelju dosudio naknadu zbog neiskorištenog godiš­njeg odmora za
  65. godinu. Stajalište je drugostupanjskog suda da bi, prema odredbama članka
  66. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, podnositelju pripadalo pravo na korištenje godišnjeg odmora za tu godinu kod tuženika u slučaju da je tuženik preuzeo obvezu da će mu omogućiti korištenje godišnjeg odmora. Sud je stajališta da je pravo na korištenje godišnjeg odmora za tu godinu podnositelj stekao kod ranijeg poslodavca, budući da je s tuženikom zasnovao radni odnos u kolovozu
  67. godine, pa s obzirom da tuženik nije preuzeo obvezu u vezi s korištenjem godišnjeg odmora, podnositelju ne pripada pravo na isplatu naknade zbog nekorištenja godišnjeg odmora. Vrhovni sud je stajališta da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbene zahtjeve podnositelja odbili. Također je stajališta da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši zahtjev podnositelja za naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za
  68. godinu. U osporenoj presudi Vrhovni sud je iznio i svoje stajalište prema kojem do primjene članka
  69. stavka
  70. Zakona o radu dolazi u slučaju kada se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i zatraži od poslodavca da ga zadrži na radu (članak
  71. stavak
  72. Zakona o radu).
  73. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka
  74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, 99/99., 29/
  75. i 49/
  76. – pročišćeni tekst), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  77. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu većeg broja ustavnih odredbi smatrajući da su povrijeđene pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na takav sadržaj ustavne tužbe, a imajući u vidu sadržaj ustavnog prava na jednakost pred zakonom, ocjena je Suda da se podnositelj u osnovi poziva, odnosno u ustavnoj tužbi obrazlaže, samo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom
  78. stavkom
  79. Ustava. Članak
  80. stavak
  81. Ustava propisuje: Svi su pred zakonom jednaki. Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom
  82. stavkom
  83. Ustava, koji propisuje: Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana. Članak
  84. točka
  85. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/
  86. i 17/04.) propisuje: Vrhovni sud Republike Hrvatske:
  87. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom. Pogrešnu primjenu materijalnog prava, a time i povredu navedenog ustavnog prava, podnositelj nalazi u tumačenju odredbe članka
  88. stavka
  89. Zakona o radu koje je Vrhovni sud iznio u osporenoj presudi. Prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je postupao u granicama svoje nadležnosti propisane člankom
  90. stavkom
  91. Ustava. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u presudama nižestupanjskih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustav­ni sud utvrđuje da su nadležni sudovi sva tri stupnja, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom
  92. stavkom
  93. Ustava. Naime, prema odredbama Zakona o radu, kao i sudskoj praksi, u situaciji kada je radniku dat izvanredni otkaz, ugovor o radu prestaje danom uručenja odluke o otkazu. Poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa radnika ili zbog neke druge osobito važne činjenice (članak
  94. stavak
  95. Zakona o radu). Obveza je poslodavca da se prije odluke o izvanrednom otkazu o svojoj namjeri savjetuje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom ukoliko kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće. Prema odredbi članka
  96. stavka
  97. Zakona o radu ako se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i zatraži od poslodavca da ga zadrži na radu, poslodavac je dužan radnika vratiti na rad u roku od osam dana od obavijesti o podnijetoj tužbi. Ako je protivljenje radničkog vijeća izvanrednom otkazu očito neutemeljeno na odredbama Zakona o radu, poslodavac može od suda tražiti da ga privremeno, do okončanja sudskog spora, oslobodi obveze vraćanja radnika na rad i isplate naknade plaće (članak
  98. stavak
  99. Zakona o radu). Ako poslodavac izvaredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze, on može radnika privremeno udaljiti s posla do kraja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, ali mu mora isplaćivati naknadu u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca (članak
  100. stavak
  101. Zakona o radu). Prema stajalištu Ustavnog suda, odredba članka
  102. stavka
  103. Zakona o radu ne može se tumačiti odvojeno od ostalih odredbi istog članka. Iz navedenih odredbi članka
  104. Zakona o radu proizlazi da mora biti ispunjeno više pretpostavki da bi došlo do primjene odredbe članka
  105. stavka
  106. (odnosno do suspenzije i isplaćivanja naknade plaće na što se podnositelj poziva); da se radi o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze, da se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, da se vodi sudski spor o dopuštenosti otkaza, te da je radnik zatražio da ga poslodavac zadrži na radu. Svrha te odredbe je zaštita poslodavca od skrivljenog ponašanja radnika koja treba biti odmah ostvarena, pa je stoga poslodavcu omogućeno ipak udaljiti radnika s posla u situaciji kada je izvanredno otkazan ugovor o radu, a poslodavac je, temeljem odredbe članka
  107. stavka
  108. Zakona o radu, dužan vratiti radnika na rad i isplaćivati mu plaću.
  109. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom Vrhovnog suda podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  110. stavkom
  111. Ustava. Ustavni sud utvrđuje da podnositelju nisu povrijeđena ni ostala u ustavnoj tužbi istaknuta ustavna prava, niti prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
  112. Iz navedenih razloga je na temelju odredbi članaka
  113. i
  114. Ustavanog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno kao u izreci. Odluka o objavi u »Narodnim novinama«, točka II. izreke, temelji se na članku
  115. stavku
  116. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Broj: U-III-33/2003 Zagreb,
  117. travnja
  118. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 60/2005-1176 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 60/2005 Broj dokumenta u izdanju: 1176 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 11.5.
  119. ELI: /eli/sluzbeni/2005/60/1176 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  120. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.