← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2285/2002 od 8. studenoga 2005. i Izdvojeno mišljenje

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2285/2002 od

  1. studenoga
  2. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2285/2002 od
  3. studenoga
  4. i Izdvojeno mišljenje NN 138/2005 (23.11.2005.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-2285/2002 od
  5. studenoga
  6. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2611 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom R. M. iz Š., na sjednici održanoj dana
  7. studenoga
  8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-12320/01 od
  10. svibnja
  11. godine, kojom je odbijena njezina tužba, podnijeta protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-53-68885/1-01 od
  12. listopada
  13. godine. Tim rješenjem izmijenjeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od
  14. kolovoza
  15. godine, na način da podnositeljici, neraspoređenoj djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave šibensko-kninske prestaje radni odnos istekom otkaznog roka, s tim da otkazni rok počinje teći s danom
  16. kolovoza
  17. godine i traje tri mjeseca, dok je u preostalom dijelu potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
  18. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom i rješenjima upravnih tijela povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14.,
  19. stavkom 2., 26.,
  20. i
  21. Ustava Republike Hrvatske, te ustavne odredbe članaka 3.,
  22. i
  23. stavka
  24. Ustava. Povrijeđenima smatra i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/
  25. – pročišćeni tekst, 8/
  26. – ispravak i 14/02.). U ustavnoj tužbi podnositeljica obrazlaže pogrešnu primjenu materijalnog prava, naročito Zakona o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine«, broj 27/01.) i Zakonu o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/
  27. i 65/95.), te ističe da su odred­bama Pravilnika o unutarnjem redu u Ministarstvu unutarnjih poslova teško narušene zakonske odredbe. Smatra da su ti pravilnici trebali biti objavljeni i dostupni svim zaposlenicima. Navodi da je u svom radu ocjenjivana najvišim ocjenama te ističe svoj socijalni status. Smatra da se prilikom odlučivanja o višku djelatnika nije uzimao u obzir objektivni kriterij, te da je time dovedena u tešku situaciju. Predlaže da Sud ukine osporenu presudu Upravnog suda i navedena rješenja. Ustavna tužba nije osnovana.
  28. Prema odredbi članka
  29. stavka
  30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  31. i 49/
  32. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  33. U upravnom postupku utvrđeno je da su stupanjem na snagu Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od
  34. svibnja
  35. godine i Pravilnika o izmjenama i dopunama istog Pravilnika od
  36. svibnja
  37. godine, ukinuta pojedina radna mjesta odnosno smanjen broj izvršitelja. S obzirom da je utvrđeno da u Ministarstvu nema slobodnih radnih mjesta u okviru stručne spreme podnositeljice, donijeta su osporena rješenja. U sudskoj kontroli zakonitosti pojedinačnih akata, Upravni sud je tužbu podnositeljice ocijenio neosnovanom ocjenjujući da prigovori u tužbi nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost rješenja tijela uprave te da njima nije povrijeđen zakon na štetu podnositeljice.
  38. Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povredu odredbe članka
  39. Ustava. Članak
  40. stavak
  41. Ustava sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije. Diskriminacija po osnovi članka
  42. stavka
  43. Ustava nije samostalna pravna osnova za ustavnu tužbu, već mora biti istaknuta zajedno s nekim drugim (materijalnim) ustavnim pravom koje jamči Ustav. U ustavnoj tužbi podnositeljica nije navela razloge temeljem kojih bi se moglo utvrditi je li podnositeljica u provedenom postupku diskriminirana po bilo kojoj osnovi. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
  44. stavka
  45. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim odlukama podnositeljici u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su Upravni sud, kao i tijela uprave, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi i rješenjima, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud nije prihvatio navode podnositeljice da joj u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom
  46. stavkom
  47. Ustava.
  48. Članak
  49. stavak
  50. Ustava glasi: Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Tijekom ustavnosudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Podnositeljica je, nezadovoljna rješenjima upravnih tijela, pokrenula upravni spor pred nadležnim sudom, a Upravni sud je, provodeći kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata, postupao sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama. Ocijenivši da je u prethodno provedenim postupcima činjenično stanje pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, Upravni sud je, odbijajući tužbe podnositeljice, za svoja utvrđenja dao jasne razloge, očitovavši se pritom o svim navodima podnositeljičine tužbe.
  51. Člankom
  52. Ustava jamči se da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Ocjena je Ustavnog suda da osporenom presudom i aktima upravnih tijela podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
  53. Člankom
  54. Ustava jamči se: »Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.« Sadržaj ustavnog prava na rad i slobodu rada podrazumijeva zaštitu zakonom utvrđenih prava radnika, uključujući i zaštitu u vezi s prestankom radnog odnosa. Pravo na rad podrazumijeva i prestanak radnog odnosa na način i uz uvjete određene zakonom. S obzirom na sadržaj ustavnog prava iz članka
  55. stavka
  56. Ustava, tijekom ustavnosudskog postupka je utvrđeno da su osporeni akti donijeti u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama, te da podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  57. stavkom
  58. Ustava, kao niti ustavno pravo zajamčeno člankom
  59. stavkom
  60. Ustava.
  61. U vezi s istaknutim povredama odredbi članaka 3.,
  62. i
  63. stavka
  64. Ustava, potrebno je istaći da ne sadrže ustavna prava čiju zaštitu, sukladno odredbi članka
  65. alineje
  66. Ustava, Ustavni sud pruža u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu članka
  67. stavka
  68. Ustavnog zakona.
  69. Slijedom navedenog, na temelju odredbi članaka
  70. i
  71. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
  72. Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka
  73. stavka
  74. Ustavnog zakona. Broj: U-III-2285/2002 Zagreb,
  75. studenoga
  76. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Suda dr. sc. Petar Klarić, v. r. * * * Na temelju članka
  77. stavka
  78. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) te članaka
  79. i
  80. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem sljedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-2285/2002od
  81. studenoga
  82. Protivim se izreci i obrazloženju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2285/2002 od
  83. studenoga
  84. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Smatram da je ustavnu tužbu kojom je traženo ukidanje presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-12320/01 od
  85. svibnja
  86. godine trebalo usvojiti te ukinuti pobijanu presudu Upravnog. Jednako tako, temeljem ovlaštenja iz članka
  87. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske trebalo je ukinuti i u upravnom sporu pobijana rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-53-68885/1-01 od
  88. listopada
  89. godine i broj: 511-01-53-58445/93-01 od
  90. kolovoza
  91. godine. Navedenim rješenjima, tužbu za poništenje kojih je Upravni sud odbio, određen je prestanak radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe, do tada namještenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, otkazom ugovora o radu. Dan prestanka radnog odnosa određen je s danom proteka otkaznog roka. Pored toga određen je iznos otpremnine koji podnositeljici ustavne tužbe pripada za slučaj prestanka njenog ugovora o radu otkazom. Smatram da su pobijanom presudom Upravnog suda i rješenjima o prestanku radnog odnosa podnositeljici ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom
  92. stavkom
  93. Ustava (»Svi su pred zakonom jednaki.«), člankom
  94. stavkom
  95. Ustava (»Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.«) i člankom
  96. stavkom
  97. Ustava (»Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.«). Pobijanom presudom i rješenjima teško su, po mojem mišljenju, povrijeđene odredbe članka
  98. stavka
  99. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-248/1994 – »Narodne novine«, broj 103/96) i članka
  100. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst, Odluka Ustavnog suda RH, broj: U-I-2766/2003, U-I-469/2004, U-I-1607/2004, U-I-4768/2004, U-I-4513/2004 od
  101. svibnja
  102. – »Narodne novine«, broj 68/05). Radi se o povredama zakona koje ujedno imaju za posljedicu i povredu navedenih ustavnih prava. Suprotno stavu većine izraženom u točki
  103. obrazloženja Odluke da se »pravna stajališta navedena u osporenoj presudi zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava« te »da su Upravni sud, kao i tijela uprave, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi i rješenjima, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava« smatram da se pobijana rješenja i presuda zasnivaju na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je mjerodavno materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Smatram da u upravnom postupku i upravnom sporu nisu utvrđene odlučne činjenice te da su počinjene teške povrede postupovnog i materijalnog prava kojima su ujedno podnositeljici ustavne tužbe povrijeđena naznačena ustavna prava. U provedenom upravnom postupku nisu utvrđene činjenice važne za donošenje zakonitih rješenja, a Upravni sud je propustio da zbog tih propusta poništi donesena rješenja kao nezakonita. Tako se u oba pobijana rješenja samo utvrđuje da je Ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske
  104. svibnja
  105. godine donio Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, a nakon toga se zaključuje da »Budući su navedenim Pravilnikom ukinuta pojedina radna mjesta, odnosno prestala je potreba za obavljanjem određenih poslova zbog organizacijskih razloga, na temelju članka
  106. stavka
  107. Zakona o radu riješeno je kao u točki
  108. izreke ovog rješenja«. Pored toga, navodi se da je trajanje otkaznog roka utvrđeno na temelju članka
  109. stavka
  110. Zakona o radu, a pravo na isplatu otpremnine u skladu s člankom
  111. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Obrazloženje rješenja u kojem se utvrđuje da su »ukinuta pojedina radna mjesta, odnosno da je prestala potreba za obavljanjem određenih poslova iz organizacijskih razloga« ne sadrži podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je ukinuto baš radno mjesto podnositeljice ustavne tužbe i da je upravo za njezinim radom prestala potreba. Utoliko smatram da obrazloženje rješenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe ne udovoljava zahtjevima iz članka
  112. stavka
  113. Zakona o općem upravnom postupku. Upravni sud je nedostatak obrazloženja ovih rješenje pokušao nadomjestiti svojim utvrđenjem »da u Ministarstvu tuženog nema slobodnih radnih mjesta«. Međutim, tu činjenicu Upravni sud je utvrdio na temelju odgovora tuženog Ministarstva na tužbu podnesenu u upravnom sporu. Takav način utvrđivanja odlučnih činjenica za mene nije prihvatljiv. Ustavni sud je u više svojih odluka izrazio stav da nedostatno obrazloženje upravnog akta kojim se odlučuje o pravima iz radnog odnosa može dovesti do povrede ustavnog prava iz članka
  114. stavka
  115. Ustava (vidi npr. Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1852/2000 od
  116. listopada
  117. – »Narodne novine«, broj 89/01). Potpuni nedostatak individualizacije pobijanih rješenja o prestanku radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe i neprimjereno nastojanje Upravnog suda da taj nedostatak barem djelomice otkloni, po mojem je mišljenju, tako teška povreda upravnog postupka i upravnog spora koja ima za posljedicu povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom. Upravni sud Republike Hrvatske je na neprimjereni način pokušao otkloniti nedostatak obrazloženja pobijanih upravnih akata, pa smatramo da je taj sud samo u formalnom smislu proveo kontrolu zakonitosti pobijanih pojedinačnih upravnih akata. Takva formalna kontrola zakonitosti pojedinačnih upravnih akata ne udovoljava, po mojem mišljenju, ustavnom jamstvu iz članka
  118. stavka
  119. Ustava koje jamstvo pretpostavlja stvarnu, a ne samo formalnu, kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Nadalje, navedenim se rješenjima namještenici kojoj je poslodavac Republika Hrvatska (Ministarstvo unutarnjih poslova) otkazuje radni odnos pozivom na odredbe članka
  120. Zakona o radu. Međutim, primjenjuje se samo odredba stavka
  121. toga članka koja ovlašćuje poslodavca da, među ostalim, otkaže ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanje određenog posla, a ne i ostale odredbe toga članka. Takvim pristupom izbjegnuta je primjena odredbe članka
  122. stavka
  123. Zakona o radu koja dopušta otkaz »samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima«. Iz te odredbe proizlazi obveza poslodavca, u ovom slučaju Republiku Hrvatsku, da poduzme sve što je u njegovoj moći da se radni odnos nastavi zapošljavanjem radnika na nekim drugim poslovima. Jednako tako, izbjegnuta je i primjena odredbe članka
  124. stavka
  125. Zakona o radu prema kojoj poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o »trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika«. Navedena odredba nameće poslodavcu obvezu da pri odlučivanju hoće li i kojem će radniku dati otkaz utvrdi i uzme u obzir socijalne prilike svakog radnika. Temeljeći otkaz samo na odredbama članka
  126. stavka
  127. Zakona o radu, a ne i na ostalim odredbama toga članka, donositelj pobijanih rješenja nije utvrdio i uzeo u obzir socijalne okolnosti za koje Zakon o radu određuje da se o njima mora voditi računa pri odlučivanju o otkazu ugovora o radu. Iz navedenih razloga pobijana rješenja protivna su odredbama Zakona o radu, a Upravni sud ih nije kao nezakonita poništio. Budući da redovni sudovi koji odlučuju o prestanku radnih odnosa drugih radnika, kojima poslodavac nije Republika Hrvatska, ustaljeno utvrđuju nedopuštenost otkaza ako poslodavac ne dokaže da je poduzeo sve što je u njegovoj moći da radnika za čijim je radom prestala potreba zaposli na drugim poslovima te otkaza pri čijem davanju poslodavac nije vodio računa o socijalnim okolnostima, smatram da je ovakvim postupanjem navedenog državnog tijela i Upravnog suda podnositeljica ustavne tužbe stavljena u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na druge zaposlene, o čijim radnim sporovima odlučuju redovni sudovi te da joj je i na taj način povrijeđeno ustavno pravo iz članka
  128. stavka
  129. Ustava. S obzirom na stav Ustavnog suda, istaknut u točki
  130. obrazloženja Odluke da »Pravo na rad podrazumijeva i prestanak radnog odnosa na način i uz uvjete određene zakonom«, mislim da je ovakvim nezakonitim rješenjima i nezakonitom presudom Upravnog suda podnositeljici ustavne tužbe povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na rad. Naime, u više svojih odluka Ustavni sud je izrazio stav da nezakoniti otkaz ugovora o radu ujedno ima i značenje povrede ustavnog prava na rad. Naprijed navedena postupanja i pravna shvaćanja izražena u rješenjima i presudi Upravnog suda, osporenim u ovom predmetu, prisutna su i u većem broju drugih rješenja Ministarstva unutarnjih poslova i presudama Upravnog suda donesenim u svezi s reorganizacijom Ministarstva unutarnjih poslova provedenom
  131. godine na temelju naprijed navedenih pravilnika o unutarnjem redu, a protiv kojih rješenja i presuda je podnijet veći broj ustavnih tužbe. Smatram da je Ustavni sud trebao u ovom i u drugim sličnim slučajevima sankcionirati takva neustavna postupanja i pravna shvaćanja. Zagreb,
  132. studenoga
  133. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Željko Potočnjak, v. r. Odluka, NN 138/2005-2611 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 138/2005 Broj dokumenta u izdanju: 2611 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 23.11.
  134. ELI: /eli/sluzbeni/2005/138/2611 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  135. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.