← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-IX-736/2006 od 23. ožujka 2006.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-IX-736/2006 od

  1. ožujka
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-IX-736/2006 od
  3. ožujka
  4. NN 43/2006 (19.4.2006.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-IX-736/2006 od
  5. ožujka
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1079 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću za odlučivanje o žalbama protiv odluka o razrješenju sudačke dužnosti i odluka o stegovnoj odgovornosti suca, u sastavu sutkinja Agata Račan, predsjednica Vijeća, te suci Ivan Matija, Željko Potočnjak, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku odlučivanja o žalbi koju je podnio B. V. iz C., kojeg zastupa T. S., odvjetnik iz R., protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-13/04 od
  7. veljače
  8. godine, na sjednici održanoj
  9. ožujka
  10. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Žalba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  11. B. V. iz C., na temelju ovlaštenja sadržanog u članku
  12. stavku
  13. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  14. i 49/
  15. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio je
  16. ožujka
  17. žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-13/04 od
  18. veljače
  19. godine.
  20. Osporenom odlukom Državnog sudbenog vijeća (u daljnjem tekstu: Vijeće) utvrđena je odgovornost žalitelja, jer je kao sudac Općinskog suda u Crikvenici, u više parničnih predmeta, postupao protivno postupovnim pravilima, dakle, neuredno obnašao sudačku dužnost, čime je počinio stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti propisane člankom
  21. stavkom
  22. točkom
  23. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine«, broj 58/93., 49/99., 31/
  24. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 107/
  25. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., i 59/
  26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 150/05.). Žalitelj je proglašen odgovornim jer je, kao sudac: – u predmetima Općinskog suda u Crikvenici, broj: P-475/02 i P-422/02, nakon donošenja presude na temelju priznanja, u oba slučaja na prijedlog tužitelja da se donese presuda u odnosu na još jednog tuženika, koji nije bio obuhvaćen tužbom, a koji je upisan kao suvlasnik nekretnine, donio rješenje u odnosu na tog tuženika. Time se učinci presude protežu i na osobu kojoj tužba nikada nije dostavljena, niti je na bilo koji način sudjelovala u postupku. Rješenje doneseno u tako provedenim postupcima nije dostavljeno tom tuženiku niti privremenom zastupniku postavljenom ostalim tuženicima koji su bili obuhvaćeni tužbom; – u predmetu, broj: P-490/02, prethodno nije donio rješenje o postavljanju privremenog zastupnika tuženiku, već je neposredno pozvao na ročište u tužbi predloženog privremenog zastupnika, koji je priznao tužbeni zahtjev; nakon čega je žalitelj donio presudu na temelju priznanja koju nije dostavio predloženom privremenom zastupniku; – u predmetima, broj: P-542/03 i dr., unatoč činjenici da su u tužbi navedene adrese tuženika, istima je postavio privremenog zastupnika i to bez da je rješenje o postavljanju privremenog zastupnika dostavljeno nadležnom centru za socijalnu skrb i bez oglasa u »Narodnim novinama«, a u predmetima, broj: P-406/04 i dr. postupio je na isti način, iako su u zemljišnoknjižnim izvacima koji su priloženi u tim predmetima naznačene adrese tuženika; – u predmetima, broj: P-317/04 i dr., provodio radnje u postupku i donio odluke iako tužba nije bila potpisana od strane tužitelja; – u predmetima, broj: P-51/04 i dr. dopustio sudjelovanje u postupku osobi koja se predstavljala kao punomoćnik tužitelja, a bez prilaganja punomoći za zastupanje, niti je zatražio dostavljanje punomoći; – u predmetima, broj: P-42/04 i P-76/02 obavljao dostavu putem oglasne ploče suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/
  27. i 117/03.). Slijedom navedenog, žalitelju je na temelju članka
  28. stavka
  29. točke
  30. Zakona o Državnom sudbenom vijeću izrečena stegovna kazna razrješenja od dužnosti. U preostalom dijelu žalitelj je oslobođen od odgovornosti, jer je Vijeće utvrdilo da u predmetima, broj: P-174/03 i dr. žalitelj nije zlouporabio položaj i prekoračio službene ovlasti te da, stoga, nije počinio stegovno djelo zlouporabe položaja ili prekoračenja službene ovlasti u smislu članka
  31. stavka
  32. točke
  33. Zakona o Državnom sudbenom vijeću.
  34. Obrazlažući izricanje stegovne kazne razrješenja od dužnosti, Vijeće navodi da je svojom odlukom od
  35. listopada
  36. godine pokrenulo stegovni postupak protiv žalitelja. Zahtjev za pokretanje stegovnog postupka od
  37. rujna
  38. godine, broj: 9 Su-363/03 (koje je Vijeće zaprimilo
  39. listopada
  40. godine) podnio je predsjednik Općinskog suda u Crikvenici, stavljajući na teret žalitelju počinjenje više stegovnih djela zlouporabe položaja i prekoračenja službene ovlasti, s tim da je tijekom postupka izmijenio činjenični opis djela. Tijekom postupka Vijeće je izvršilo uvid u spise Općinskog suda u Crikvenici koji su predmet zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka. Pregledavanjem spisa Vijeće je utvrdilo da je žalitelj u konkretnim predmetima postupao na način opisan u izmijenjenom zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka, a što on niti ne poriče, već samo smatra da kršenjem postupovnih pravila nije počinio stegovno djelo zlouporabe položaja ili prekoračenja službene ovlasti. Vijeće je ocijenilo da su ostvarena obilježja stegovnog djela u smislu članka
  41. stavka
  42. točke
  43. Zakona o Državnom sudbenom vijeću – neurednog obnašanja sudačke dužnosti u djelima opisanim u točkama 1 – 6 zahtjeva. Prema ocjeni Vijeća, osim u slučajevima koji su u članku
  44. stavku
  45. točki
  46. Zakona o Državnom sudbenom vijeću navedeni kao primjeri tog stegovnog djela, stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti postoji i u slučaju kada sudac postupajući u određenim pravnim stvarima krši temeljna postupovna pravila u opsegu i na način koji prelazi razumnu mjeru. Vijeće je ocijenilo da, s obzirom na brojnost i težinu kršenja odredaba parničnog postupka, postupanje žalitelja opisano u izreci osuđujućeg dijela izreke osporene odluke, daje značenje stegovnog djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti, jer je riječ o kontinuiranom kršenju procesnih pravila koja prelaze razumnu mjeru. U konkretnom slučaju radi se o jednom produljenom stegovnom djelu s obzirom da je žalitelj počinio više istovrsnih djela koja s obzirom na način počinjenja i njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. Vijeće je utvrdilo da za donošenje odluke u konkretnom stegovnom postupku nije od značaja pitanje zakonitosti odluka koje je donosio žalitelj, jer se njemu niti ne stavlja na teret da su te odluke nezakonite, već mu je stavljeno na teret da je nezakonito vodio postupke koji su prethodili donošenju tih presuda. U odnosu na prigovor zastare pokretanja stegovnog postupka, u obrazloženju Vijeća navedeno je da se u skladu s noveliranom odredbom članka
  47. stavka
  48. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, stegovni postupak ne smije pokrenuti nakon 6 mjeseci od saznanja za počinjeno stegovno djelo i počinitelja, odnosno dvije godine od počinjenog stegovnog djela. Utvrđenje je Vijeća da je zastara nastupila samo u odnosu na predmet, broj: P-108/
  49. Naime, zahtjev za pokretanje stegovnog postupka podnijet je na temelju izvješća sudaca Županijskog suda u Rijeci od
  50. rujna
  51. godine, sačinjenog nakon pregleda spisa dodijeljenih u rad žalitelju 2002.,
  52. i
  53. godine, a naložio ga je predsjednik Županijskog suda u Rijeci
  54. rujna
  55. godine. Stoga je za početak subjektivnog roka zastare od šest mjeseci odlučno vrijeme saznanja podnositelja zahtjeva za sadržaj tog izvješća, a to je najranije dan kontrolnog pregleda spisa. Kako je zahtjev za pokretanje stegovnog postupka podnijet
  56. listopada
  57. godine, Vijeće je nedvojbenim utvrdilo da je stegovni postupak pokrenut unutar subjektivnog roka zastare. U odnosu na dio zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka za koji je žalitelj oslobođen odgovornosti, Vijeće je ocijenilo da se u zahtjevu niti ne navode okolnosti na temelju kojih bi bilo osnovano zaključiti da je žalitelj kršio procesno-pravne odredbe s ciljem da nekoj od parničnih stranaka prouzroči kakvu štetu ili da sebi ili drugome pribavi neimovinsku korist, pa se stoga ne može prihvatiti pravna ocjena podnositelja zahtjeva da je žalitelj počinio stegovna djela zlouporabe položaja ili prekoračenja službene ovlasti. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vijeće je zauzelo stajalište prema kojem je žalitelj postupao suprotno mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku.
  58. Žalitelj je podnio žalbu Ustavnom sudu osobno, a, potom, i putem odvjetnika. U žalbi, podnijetoj osobno, žalitelj ističe da osporenu odluku Vijeća pobija zbog bitne povrede odredaba stegovnog postupka u vezi s analognom primjenom Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/
  59. i 63/
  60. – pročišćeni tekst), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o stegovnoj mjeri. Žalitelj navodi nepravilnosti u dokaznom postupku, jer mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku kada je provođena kontrola zemljišnoknjižnih parnica u kojima je on bio sudac, niti mu je uručeno izvješće o provedenoj kontroli. Povrijeđenima smatra odredbe Sudskog poslovnika (»Narodne novine«, broj 80/97., 20/98., 118/01., 49/03., 32/04., 150/
  61. i 9/06.), te odredbe Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94., 75/95., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03, 117/03., 17/
  62. i 141/04.). Smatra da viši sudovi mogu vršiti kontrolu rada nižih sudova, ali ne i kontrolu rada samo jednog suca, kao što je to u njegovom slučaju. U žalbi postavlja pitanje može li se uopće voditi stegovni postupak uz činjenice da su u svim navedenim predmetima odluke zakonite, pravomoćne i da je proveden zemljišnoknjižni postupak, te da nikomu, pa ni Republici Hrvatskoj, nije tim parnicama nanesena nikakva šteta. Žalitelj navodi da se u cilju što učinkovitijeg razrješavanja raskoraka između faktičkog stanja nekretnina i fiktivnog knjižnog stanja, »nije kruto pridržavao procesnih odredaba Zakona o parničnom postupku, koje nisu same sebi svrha, nego služe cilju za oživotvorenje primjene materijalnog prava.« Navodi da njegovi prijedlozi koje je iznosio tijekom stegovnog postupka nisu uvaženi, već da je proveden hitan postupak. Napominje da se Vijeće nije upuštalo u analizu olakšavajućih okolnosti, koje smatra brojnima, te okolnosti da kazna bude veća ili manja, te da je takvim propustom povrijeđena odredba članka
  63. stavka
  64. Zakona o kaznenom postupku. Navodi niz primjera zbog kojih smatra da je Vijeće pogrešno utvrdilo činjenično stanje, obrazlaže postojanje »kaosa gruntovnice«, te ističe »da u postupanju nije bio opterećen formalizmom«. Zaključke Vijeća o mogućnosti nastanka štete i mogućnosti gubitka vlasništva tuženika smatra neutemeljenima na propisima. Smatra da je stegovni postupak vođen s ciljem njegovog razrješenja, a ne s ciljem utvrđivanja stegovnog djela i donošenja odluke u skladu s okolnostima koje utječu na izbor i visinu izrečene stegovne mjere. Povrijeđenima smatra odredbe članka
  65. stavka
  66. alineje 2.,
  67. i 6., članka
  68. i članka
  69. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbe članka
  70. stavka
  71. i
  72. točke d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99., 8/
  73. – pročišćeni tekst i 14/02., u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U žalbi, naknadno podnijetoj po odvjetniku, ističe se povreda članka
  74. stavka
  75. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj odredbi je Vijeće, u postupku imenovanja i razrješenja sudaca dužno pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora. Povrijeđenima smatra i odredbu članka
  76. stavaka
  77. i
  78. Ustava i članka
  79. stavaka
  80. i
  81. Zakona o sudovima, budući da je žalitelj pozvan na stegovnu odgovornost i proglašen odgovornim zbog izraženog mišljenja odnosno odluke koju je donio kao sudac u postupku suđenja, a da se ne radi o kršenju zakona od strane suca, koje predstavlja kazneno djelo. Zaključno, žalitelj predlaže da Ustavni sud njegovu žalbu usvoji, osporenu odluku ukine i predmet vrati Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak. Žalba nije osnovana.
  82. Tijekom postupka odlučivanja o žalbi Ustavni sud je utvrdio da je, u konkretnom slučaju, činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno te da je Vijeće postupalo u skladu s odgovarajućim postupovnim pravilima. Odlučujuće činjenice utvrđene su sukladno mjerodavnim odred­bama sadržanim u članku
  83. Zakona o kaznenom postupku. Neizvođenje svih predloženih dokaza u konkretnom slučaju nije utjecalo na potpunost i pravilnost utvrđenja svih činjenica i okolnosti odlučnih za donošenje odluke o stegovnoj kazni, tim više što su one tijekom postupka bile nesporne. Ustavni sud utvrđuje pravilnim postupanje Vijeća te njegovo utvrđenje da je žalitelj u navedenim slučajevima kršio temeljna postupovna pravila u opsegu i na način koji prelazi razumnu mjeru. Naime, žalitelj nije niti primjenjivao odredbe Zakona o parničnom postupku kada je nakon donošenja presude na temelju priznanja na prijedlog tužitelja za donošenje dopunske presude, donio rješenje u kojem se u uvodu donesene presude kao tuženik navodi osoba koja nije bila obuhvaćena tužbom, te je utvrdio pravomoćnost tog rješenja iako ono nije dostavljeno ni toj osobi niti strankama. Žalitelj je povrijedio i odredbe Zakona o parničnom postupku o zastupanju tuženika po privremenom zastupniku jer nije ispitao postojanje pretpostavki za postavljanje privremenog zastupnika tuženiku, nego je donio presudu na temelju priznanja nakon priznanja tužbenog zahtjeva od strane osobe koja nije bila postavljena za privremenog zastupnika sukladno propisima. Ustavni sud prihvaća ocjenu Vijeća da se u postupanju žalitelja u svim predmetima navedenim u izreci osporene odluke, radi o jednom produljenom stegovnom djelu s obzirom da je žalitelj počinio više istovrsnih djela koja s obzirom na način počinjenja i njihovu vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu.
  84. Članak
  85. stavak
  86. točka
  87. Zakona o Državnom sudbenom vijeću glasi: (...) Stegovna dijela jesu: (...)
  88. neopravdano neobnašanje ili neuredno obnašanje sudačke dužnosti (...) Članak
  89. stavak
  90. točka
  91. Zakona o Državnom sudbenom vijeću glasi: Za počinjena stegovna djela mogu se izreći sljedeće stegovne kazne:(...)
  92. razrješenje od dužnosti (...) Polazeći od navedenih zakonskih odredbi Ustavni sud utvrđuje da je osporena odluka donesena unutar granica postavljenih zahtjevom za pokretanje stegovnog postupka te da je izrečena stegovna kazna unutar zakonom propisane kazne koja se može izreći za počinjenje utvrđenog stegovnog djela.
  93. Sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom
  94. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud ocjenjujući navode žalbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje. Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom stegovnom postupku, koje je Vijeće provelo u skladu s mjerodavnim postupovnim pravilima, nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  95. stavkom
  96. Ustava.
  97. Člankom
  98. Ustava jamči se da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Ustavni sud utvrđuje da osporenom odlukom, donesenom u stegovnom postupku sukladno mjerodavnim propisima, žalitelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
  99. Odredbom članka
  100. stavka
  101. Ustava propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Ustaljeno je stajalište Ustavnog suda da se pod pravom na rad podrazumijeva i pravo pojedinca da mu pravo na rad prestane na način i pod uvjetima propisanim zakonom. Polazeći od utvrđenja iznesenim u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da žalitelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
  102. Odredba članka
  103. stavka
  104. Ustava, glasi: Državno sudbeno vijeće u postupku imenovanja i razrješenja sudaca dužno je pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora. Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju propuštanje pribavljanja mišljenja nadležnog odbora Hrvatskog sabora ne utječe na utvrđenje stegovne odgovornosti žalitelja zbog počinjenja teškog stegovnog djela u smislu odredbe članka
  105. stavka
  106. alineje
  107. Ustava niti na izrečenu stegovnu kaznu. Pri tomu je Ustavni sud uzeo u obzir da je Vijeće nespornim utvrdilo činjenično stanje te kršenje temeljnih postupovnih pravila od strane žalitelja, u opsegu i na način koji prelazi razumnu mjeru, a zbog postupaka čije počinjenje žalitelj u žalbi ne osporava, već samo pokušava opravdati takvo postupanje, navodeći da se »nije kruto pridržavao procesnih odredbi Zakona o parničnom postupku«.
  108. Zaključno, razmatrajući u osporenoj odluci izrečenu stegovnu kaznu, Ustavni sud je ocjenjuje na zakonu osnovanom. Takva ocjena poglavito proizlazi iz činjenice da se radi o počinjenju više istovrsnih djela odnosno da je žalitelj kontinuirano kršio procesno pravne odredbe, a što žalitelj niti ne poriče tijekom postupka, već navodi razloge kojima opravdava svrsishodnost i ekonomičnost takvog postupanja. Prema ocjeni ovog Suda na izricanje drugačije stegovne kazne, a s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe ni činjenica dosadašnjih radnih rezultata žalitelja niti duljina njegovog radnog staža.
  109. Slijedom iznijetoga, utvrdivši da je žalba protiv osporene odluke Državnog sudbenog vijeća neosnovana, te da žalitelju nisu povrijeđena u žalbi navedena ustavna prava, a, stoga, niti odredbe Europske konvencije, na temelju članka
  110. stavka
  111. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.
  112. Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka
  113. stavka
  114. Ustavnog zakona. Broj: U-IX-736/2006 Zagreb,
  115. ožujka
  116. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica Vijeća Agata Račan, v. r. Odluka, NN 43/2006-1079 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 43/2006 Broj dokumenta u izdanju: 1079 Donositelj:Ustavni sud Republike Hrvatske Datum tiskanog izdanja: 19.4.
  117. ELI: /eli/sluzbeni/2006/43/1079 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  118. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.